Iz mog iskustva, ljudi su ipak uglavnom dovoljno socijalno inteligentni pa ne pokazuju te svoje emocije.. nego žaluju u intimi svog doma, ili na forumu. Onaj ko ih pokaže... loše bi se kod mene proveo.
 |
|||
|
|
|||
Iz mog iskustva, ljudi su ipak uglavnom dovoljno socijalno inteligentni pa ne pokazuju te svoje emocije.. nego žaluju u intimi svog doma, ili na forumu. Onaj ko ih pokaže... loše bi se kod mene proveo
Rivendell prvotno napisa
Vjeruj mi , ne mora ti biti žao...
Dapače, meni, kao majci koja nije dojila niti jedno dijete, u ovakvoj situaciji koju opisuješ, kada bi došla doma s posla, i oni su bili sretni, i mazili me, priljubili se uz mene...i to bez da su od mene dobili hranu...
Veselili su se meni, a ne mojoj sisi...zato, ne moraš biti tužna, imamo i mi jednakovrijednih trenutaka koji ne uključuju ljubav i hranu.
Meni nije zao, zapravo me bas briga
Zao mi je zlostavljane djece
Dojila sam/dojim, i maze se oni jednako i kad prestanu dojiti
Amen to that
U biti, zao mi je kad mame zele dojiti, al nemaju podrsku okoline
I ta ih okolina dotuce cim se javi prvi najmanji problem s dojenjem
Nemam pretjerano mišljenje, zapravo neka doje ili ne doje svejedno . Al me nervira neinformiranost, barem u današnje vrijeme imaš gdje za čitati i tražiti odgovore,
Posljednje uređivanje od Ninunanu : 12.02.2015. at 15:36
potpuno se slažemNe mogu uspoređivati što je komotnije jer nisam dojila i bed mi je "reklamirati" nedojenje - ali, meni nije bila teška muka to s bočicama, da se tako izrazim. Komotnije koristim kao pejorativan termin...,evo, čisto iskreno, ja "posebno" doživljavam žene koje se razbacuju terminom "komocije" (stila ona je "komotna" pa radi to i to, itd.). Evo.. to je moj ključ za moje doživljaje npr.. Utoliko mi je ta Komocija korisna.
zato kad sam pisala o komociji sam i boldala riječ meni
i da, kako ljudi komotno drugima vole lijepiti "komociju" gdje njih svrbi, tako meni ide na živac još jedna riječ - žrtva i žrtvovanje
koju, naravno, isto tako svatko od nas doživljava skroz osobno i tako ju definira, ali, kad je kontekstu sa djecom, meni zvuči grozno
tipa "žrtvovala sam svoje spavanje u ime dojenja djeteta po noći"
teoretski jest tako, ali mi to "žrtvovanje" ima ružnu notu
činjenica jest da ne spavam, nego se budim xy puta po noći, čim mu ispadne cica iz usta, ali ja to ne doživljavam kao svojom žrtvom, iako nisam nimalo sretna radi tog buđenja
opet disklejmam da je to moj doživljaj riječi žrtva
i sorry na ot
Posljednje uređivanje od rahela : 12.02.2015. at 15:58 Razlog: tipfeleri
U to ne sumnjam!
Meni to odustajanje od dojenja zbog ne podrške od uže i šire okoline i nije neki razlog, jer sam i sama bila u takvoj situaciji. Muž je navaljivao na mene da kupim AD jer je kao beba gladna, pedica govorila o nekom mjerenju obroka, nitko nije rekao, budi uporna i nastavi, uspjet ćeš, ali ja ih nisam slušala,AD koje je muž kupio, bacila sam u smeće i nastavila sa dojenjem unatoč bolovima, ragadama i ostalim "divotama". Na kraju sam uspjela,a svi su se čudili kako. Pedijatrica je čak govorila o meni kao o čudu prirode jer dojim. Ne znam što je tu čudno, meni je dojenje normalno. I sad dojim drugo dijete, ima 21 mjesec i namjeravam ga dojiti dok sam ne odustane .
Samo još da nadodam, tada nisam imala komp. ni internet niti sam uopće znala da postoji SOS telefon ili nešto slično.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 12.02.2015. at 16:03
E, Diana, nisu svi kao ti
Vecina se osjeca nesigurno pa kad im to jos trljaju na nos, posustanu
Ni ja se nisam dala s prvom, al ja sam tvrdoglava mazga
A da se danas informacije mogu naci lakse nego ikad - mogu
Dojeno dijete ili ne...ja ne vidim nikakvu komociju od rodenja pa do barem godine dana
Eh. Jes to je isto jedna od tih rijeci. Moja zrtva kroz mpo da dobijem dijete ono? To je bila moja zelja.
Eh. Jes to je isto jedna od tih rijeci. Moja zrtva kroz mpo da dobijem dijete ono? To je bila moja zelja.
Komociju uopce ne dozivljavam kao nuzno negativan pojam. Ako netko ne doji iz komocije, interpretiram da joj je tako lakse. I to je to.
Ja iz komocije djetetu dajem dudu. Eto tako mi je lakse i nista vise. Nema tu nikakvog negativnog predznaka.
ja sam i dojila i ne dojila i osobno mi je dojenje bilo komotnije.
a prvo dijete, nedojeno, teški nespavač,
ta nije spavala ni danju ni noću i tako do puberteta,
od onda nadoknađuje propušteno.
Ovo je tema o kojoj imam mišljenje i drago mi je da ga mogu napisati, jer, u stvarnom svijetu, nikome nikada ne bih rekla svoje mišljenje.
Za mene, dojenje je toliko prirodno i normalno da mi je svako nedojenje čudno. Mislim da imam pravo na takvo mišljenje. Svi problemi ( osim teških zdravstvenih) uopće ne bi trebali biti problemi, jer je priroda napravila dojenje savršenim, a samo ga mame same zakompliciraju. Nemojte vikati na mene zbog ovih riječi
U zadnje vrijeme sam u u doticaju sa mnogim mladim mamama u obitelji i susjedstvu, i razlozi za njihov prestanak dojenja u prvim danima ili tjednima su, po mom mišljenju, bezvezni. Uz malo truda mogle su prijeći preko teškoća. Ali, nisu. Nisu htjele ili mogle, nisam pitala, ne zanima me.
Tijelo je njihovo i beba je njihova i svaka mama ima sva prava da doji ili ne doji. To što ja mislim, njih uopće ne treba doticati, i ne dotiče, jer ne znaju. A da su me pitale, rekla bih par tips and tricks. No, nisu. I ne trebaju.
Majčina ljubav nema nikakve veze sa dojenjem, ona je tu, bez obzira na način hranjenja.
Ovo da je dojenje ide uvijek prirodno, ali ga mame zakompliciraju vrlo je površna tvrdnja, da ne kažem nešto drugo (kaže jedna dugodojilica koja je imala svu edukaciju, sizifovsku upornost, totalnu podršku savjetnica i 4 mjeseca stalnih zastoja i mastitisa).
Posljednje uređivanje od čokolada : 12.02.2015. at 19:36
Začeće je isto normalno i prirodno, i prirodni porodi bez medicinskih intervencija, pa ne uspije uvijek kad to želimo
U principu nemam nikakvo mišljenje o mamama koje ne doje, ali imam mišljenje o ponekim razlozima nedojenja.
Recimo, žao mi je kad neka mama želi dojiti, a nema podršku okoline i samouvjerenost. Tu onda žalim situaciju, ne krivim mamu, šteta, možda drugi put uspije
S druge strane, ima žena kojima se jednostavno neda informirati se i naučiti činjenice. Recimo, neki dan sam vodila razgovor sa ženom koja mi kaže " mlijeko mi je bilo voda!". Ja joj kažem "ali, mlijeko ne može biti voda.", na što će ona meni " može, može, pedijatar mi je to isto rekao,ja sam vidjela, mlijeko je bilo voda".
I šta da ja njoj kažem dok me tako uvjereno gleda u oči i govori nešto što sam ja otišla na internet i pročitala da nije moguće?
Još jedan primjer koji me zaboli je žena koju znam i koja je od prvog dana u bolnici dala bočicu jer ne žel dojiti, a razlog je da joj se ne objese sise ( do tad sam mislila da takve ne postoje i da članci pretjeruju) , i neda joj se. E, protiv toga imam nešto, iako se ne miješam. Ne miješam se (više) ni kad ta ista vozi bebu od 3 mjeseca u krilu na prednjem sicu. Ali, da mogu reći da mi ne smeta, ne mogu, jer mi smeta, baš me trnci užasa prođu.
Dakle, smeta mi samo namjerna neimfomiranost i ovaj drugi primjer koji ne mogu shvatiti.
ja ne razumijem pitanje...
kako bi ih doživljavala?
ne znam što bih imala misliti o nekome na temelju podatka da ne doji dijete?
moje misljenje je takvo da ga ni ovdje ne mogu napisati hahaha
šalu na stranu, ja sam bila glupa, mlada i nevjerojatno neinformirana i spasio me Rodin telefon, ali i to što mi je mama koja nikad nije dojila bacila adaptirano u smeće.
Tako da s jedne strane treba ti podrska, ali (iz osobnog iskustva) i nogom u guzicu je korak naprijed.
Posljednje uređivanje od pikula : 12.02.2015. at 21:36
da imaš, ali isto tako imaš hrpu žena koje ne traže odgovore,
recimo dovoljno im je što pedijatar kaže i toga se drže.
što te to ima nervirati?!
neka radi svatko kako misli da mu je najbolje.
One koje nisu u bližemkontaktu samnom ne doživljavam. One koje jesu, doživljavam svakojako. Iskreno, strašno me živciraju one koje su pokušale i odustale u prvih deset dana jer su, čudnog li čuda, imale rane na bradavicama o kojima i nakon par godina toliko dramatično pričaju uvjerene da je dojenje samo njih bolilo. Ono, stila, ma nisi ti imala takve rane, ma meni je krv curila. Ne, meni je med curio umjesto krvi uz mlijeko. I ne outam se ja sad na forumu, ja to u razgovoru otvoreno kažem i njima. Jednako tako me živciraju i one, koje su dojile, usprkos problemima, i uvjerene su da su bar omanji mauzolej time zaslužile.
Najdraže su mi, ipak, one pametne, duhovite i vedre.... dojile ili ne, radile ili ne, davale dudu ili ne, imale štikle ili ne.
Dosta rijetko pišem, jer dosta rijetko spavam
Naravno da nikoga ne procjenjujem na temelju samo jedne odrednice kao što je dojenje (što je zapravo jedna gotovo banalna stvar u procjeni nečije osobnosti), ali mislim da bit pitanja ni nije u nečijoj osobnosti, simpatičnosti, životnim navikama, komociji ili u drugim načinima bliskosti s djetetom. Mislim da je bit pitanja onaj intimni doživljaj dojenja, koji postavljačici očito predstavlja neiscrpni izvor zadovoljstva, sreće, mira, blaženstva, čiste ljubavi, i koja se pita kako to netko sad isto ima bebu, a ne doji, kako funkcioniraju nedojilje, ne ulazeći sad detaljno u njihove razloge.
S te pozicije, moram potpisati Rivendell i Beti. Meni dojenje predstavlja takav odnos sa djetetom koji ne može nadomjestiti ništa, ali ama baš ništa drugo. To nije samo pitanje hrane, bočice, meni je trenutak kada mi se ona privije na grudi, počne cicati i onako se smiri, opusti, a ja ju gledam onako malenu, usnulu u svom naručju, jednostavno nenadmašan. Ništa se ne može usporediti s tim jer ja svoju curicu nikada nisam vidjela tako savršeno zadovoljnu kao kad je na cici. I da, stoput sam si postavila pitanje kako funkcioniraju bebe (i mame) koje ne doje. Želim naglasiti da nemam nimalo negativni stav spram mama koje ne doje, jer svatko ima svoje razloge i nije na meni da ih propitujem (poštujem i ''ne da mi se'' razlog, meni jako draga i bliska osoba nije dojila upravo iz tog razloga), ali mi ih je jednostavno pomalo žao. Zato jer propuštaju fantastično iskustvo koje samo majke mogu iskusiti. I jednako fantastično iskustvo propuštaju i njihova djeca.
Možda je moj post malo prenabrijan, možda sam ''fulala ceo fudbal'', ali ja tako osjećam.
zapravo nikako.
mrzimo se od prvog dana.
ni sva ljubav ovog svijeta ne može nadomjestiti jednu sisu.
Zamisli kako je tek onima koje su dojile prvo, a drugo nisu.
te moraju mrzit same sebe.
Tashunica, svi mi dođemo do te mržnje u pubertetu, dojili ih i 5 godina. A onda je meni žao mama, a ne djece.
Ja sam s troje djece probala sve kobinacije;
prvo nije dojeno (iz nekog neznam ni sam razloga), s drugim sam se izdajala godinu dana (zbog srčane mane), treće dojila....
U koju grupu spadam
Sa svo troje imam jednak odnos, isto tako i oni samnom
nema razlike....
htjedoh nešto napisati baš o ovome, ali sam odustala,
a sad kad si spomenula...
eto ja imam dijete koje je punoljetno,
nikada ni u jednom trenutku nije došlo do toga, nikada.
nikada me se nije sramila, nikada nije bježala od mene.
nije dojena, možda je do toga
za ovog mlađeg ne garantiram, a on je koliko-toliko dojen.
statistika ne bi dobro prošla na mom slučaju.
sirius
Ja se šalila...
I ozbiljno ti ne vjerujem, da tvoja nikad u pubertetu nije pomislila, Bože, pravit ću se da nisam s njom, misleći na tebe.
casa ne moraš vjerovati,
dovoljno je da ja znam.
ona je malo drugačije dijete.
sto puta sam rekla da mi je nisu pokazali čim se rodila, kladila bih se da su mi krivo dijete dali
ali ne sekiram se da će me i ovo drugo dočekati, imam ja još jedno dijete.
O ja cu se autat, kad sam rodila prvo i otkrila dojenje, mislila sam da sam otkrila bitak kao takav. I moja intimna razmisljanja su bila na tragu ovih o uzvisenosti odnosa majka-dijete-sisa. Iako sam vec 5 godina u komadu doilja ta opcinjenost, a pogotovo razmisljanja o nedojenju su me prosla. Osim zrelosti i odrastanja
Od svih zgrazanja ostalo mi je jos samo na hodalice, ne znam zasto, tu se ne mogu cijepiti. Mogu proci kul pored mlacenja trogodisnjaka u parku, djeteta u autu bez sjedalice, al kad mi se neko hvali kak je dijete brzo i spretno u hodalici dode mi da vicem
.
Dojila sam 51 mesec (to zvuči bolje nego 4 godine i nešto sitno
Dojila sam jer je maloj to trebalo, ja sam mogla komotno
Inače dok sam dojila o mamama koje ne doje sam mislila: blago njima, ne moraju da se pate kao ja. Ali nije to samo do dojenja, kako reče KrisiZg gore prva godina (ja bih rekla prve dve) je paklena dojila, ne dojila.
Od kad sam prestala da dojim ne razmišljam o tome uopšte. Prijateljice dve najbliže su mi podeljene: jedna nije dojila (uz sve savete i podršku koju sam joj pružila, nije uspela), a druga je dojila i to dugo (a nikad me za savet nije pitala). Pa i iz toga zaključujem da je bolje da se u tuđa (ne)dojenja ne mešam.
That's my girl
I BB mi je napisala fora "bitak" post. A argument "prirodno" me nervira po više ključeva (oni poznati, standardni) - začeće, homo/hetero/ zdravlje-nezdravlje... a dojenje bidno onda samo je opet s krive strane tu.
Posljednje uređivanje od ina33 : 13.02.2015. at 08:25
ne zgražam se više na ništa,Od svih zgrazanja ostalo mi je jos samo na hodalice, ne znam zasto, tu se ne mogu cijepiti
briga me jel doje, ne doje, rađaju u kukuruzištu, sade posteljice,
imaju autosjedalicu ili hodalicu, ne želim se zamarati oko odgoja drugih ljudi.
radim ono što mislim da je najbolje za moju obitelj
i duboko vjerujem da svi idu u tom smjeru.
Ni ja se više ničemu ne čudim. Čak ni jednoj poznanici koja mi je rekla da više ne doji jer nije mogla redovito (kao radi njenog dojenja je trpila cijela familija: "3 muška u kući plus beba" ), bolje da skroz prekine a ne daje bebi to svoje "staro" mlijeko. Jednostavno sam odšutila. Možda bih ja ispala glupa u njenim očima da sam išla komentirati.
Zgražam se samo još na : Ispričaj se curici, ispričaj se.... u parku. To je valjda jedina situacija gdje bih najrađe došla i rekla što mislim. Kad čuvam tuđu djecu, unaprijed kažem što se kod mene može i ne može dobit, tako da sam jednoj mami, lijepo objasnila da hodalica u moju kuću ući neće. Bila je zbunjena, vadila ju iz auta, a ja : ne može i gotovo. Ajde idi i ne brini, snaći ćemo se i bez tog čuda.
Imam poznanicu koja doji vec 4 godinu i bebu od 5mj, dzabe joj dojenje kada je glupa ko stup i stavlja malu u hodalicu i hvali se kako dijete sjedi a beba ne moze nista primiti u ruku dok je u sjedecem. Njoj je dojenje islo kao od sale ali pamet se nije pomakla sa mjesta, niti ce to dvoje djece spasiti njeno dojenje jer je evidentno da i starija i mlada kasne u razvoju radi njene gluposti.
moje mišljenje je da dojenje nije najbitnija stvar u roditeljstvu!!
osobno dojim malo više od godinu dana i nastav... ali ne mislim da je to važno za povezanost majka-dijete
imam u blizini jednu situaciju da je majka dojila sina više od godinu dana a 20 godina poslije nije znala ništa o njemu i njegovu životu a živjeli su skupa i jeli za istim stolom itd...
i druga situacija mene je moja majka dojila jedva dva mjeseca a povezane smo koilko majka i kčer to mogu biti
ja ti vjerujem Tashunice, bial sam isto dijete kao tvoja kćer. Niakd al baš nikad se nisam sramila ili odmicala od staraca ili išta slično. I dan danas sam jako ponosna na njih, mislim da su dobar posao odardili, viđe mecasa ne moraš vjerovati,
dovoljno je da ja znam.
ona je malo drugačije dijete.
sto puta sam rekla da mi je nisu pokazali čim se rodila, kladila bih se da su mi krivo dijete dali
ali ne sekiram se da će me i ovo drugo dočekati, imam ja još jedno dijete.
Evo, ja sam dojila usprkos problemima, ali ne mislim da mi zato treba napraviti novi Taj Mahal,pa čak ni omanju kapelicu. Jednostavno, nisam razmišljala o ničem drugom nego da mojoj bebi to treba i da je meni tako lakše i jeftinije nego kupovati razne AD. I srećom, uspjela sam.
Ja mislim da je dojenje povezujuce, ali dok je beba mala.
To gledanje u oči dok doji i drzi ciku s ručicom, to okretanje očiju kad ju stavi u usta, to umirujuće iskustvo kad je na njoj.
Nama se luči serotonin tokom dojenja, i ja sam se definitivno jako povezala kroz dojenje. Kad sam u gradu fali mi dijete da bude na sisi i da ju draga jer ju voli. Predivno mi je kad dodem doma a on leti na mene jer sam dosla sa sisom
Toliko sam povezana i vezana uz njega na sisi da me boli kad razmisljam o prestanku.
Kasnije u zivotu povezanost ode svojim putem, neovisno o dojenju.
Ja nisam dojena pa sam povezana s mamom, buraz je dojen pa nije.
A kako bi ti drugacije dosla kuci, bez sise?Ja mislim da je dojenje povezujuce, ali dok je beba mala.
To gledanje u oči dok doji i drzi ciku s ručicom, to okretanje očiju kad ju stavi u usta, to umirujuće iskustvo kad je na njoj.
Nama se luči serotonin tokom dojenja, i ja sam se definitivno jako povezala kroz dojenje. Kad sam u gradu fali mi dijete da bude na sisi i da ju draga jer ju voli. Predivno mi je kad dodem doma a on leti na mene jer sam dosla sa sisom
Toliko sam povezana i vezana uz njega na sisi da me boli kad razmisljam o prestanku.
Kasnije u zivotu povezanost ode svojim putem, neovisno o dojenju.
Ja nisam dojena pa sam povezana s mamom, buraz je dojen pa nije.
Mislim , potpuno ti je jasno da je ta povezanost prava kemija? Zena koja doji jest ( u dobroj mjeri) rob hormona . Jasno da je priroda to vrlo zgodno uredila zbog prezivljavanja tokom davne povijesti....Ja mislim da je dojenje povezujuce, ali dok je beba mala.
To gledanje u oči dok doji i drzi ciku s ručicom, to okretanje očiju kad ju stavi u usta, to umirujuće iskustvo kad je na njoj.
Nama se luči serotonin tokom dojenja, i ja sam se definitivno jako povezala kroz dojenje. Kad sam u gradu fali mi dijete da bude na sisi i da ju draga jer ju voli. Predivno mi je kad dodem doma a on leti na mene jer sam dosla sa sisom
Toliko sam povezana i vezana uz njega na sisi da me boli kad razmisljam o prestanku.
Kasnije u zivotu povezanost ode svojim putem, neovisno o dojenju.
Ja nisam dojena pa sam povezana s mamom, buraz je dojen pa nije.
Mogu doc s nebitnom sisom
I jasno da je kemija, povezujuca kemija, zahebano ko i ljubav
Meni je dojenja iskreno govoreći malo navrh glave već. Dijete mi ima 19 mjeseci i cica tako često i predano kao da je novorođenče.
Ne znam samo zašto se toliko obrušavate ne žene koje koriste hodalice - pretpostavljam da ne znaju koliko je to štetno. Ne vjerujem da bi svjesno naudile djeci.
Iskreno uopće ne kužim zašto je bitno na koji način hranimo djecu. Dok nisam rodila uopće nisam tome pridavala pažnju, niti imala neko posebno mišljenje o ženama koje doje ili ne doje. Bitno je da je dijete sito. E, onda kad sam rodila i dojenje nije uspjelo a sa svake strane bombardiranje da moram inače smo i ja i dijete osuđeni na propast (karikiram), osjećala sam se kao totalni promašaj sa tolikom dozom krivnje, jer kao svi mogu a ja ne i nikako ne smijem odustati. Kad sam napokon odustala bio mi je to najbolji dan u majčinstvu napokon sam počela uživati u svojoj bebi i sebi kao majci i tek smo se onda uspijeli povezati.
Ne razumijem tu potrebu mistificiranja dojenja, da je to jedini pravi put, da će jedino tako dijete bit napredno, pametno bla bla.... I stalno neka opravdanja pa kako su prije mame dojile kad nije bilo AD-a, jer su MORALE... oK sve pet, ali ja sad Ne moram!
I rasprave o tome kome je lakše a kome teže.... Sve u životu ima svoj plus i minus samo je pitanje što kome bolje odgovara.
Roditeljem nas čini briga za djete i udovoljavanje njegovim potrebama, znači ako je gladno naše je da ga nahranimo, a kako i na koji način to je manje bitno. I u roditeljstvu ne postoje univerzalni savjeti koji pale baš za sve jer svako je dijete različito i9 svaki roditelj isto tako i važno je da sam ja kompatibilna sa svojim djetetom a ne moja susjeda.
Ne bih si davala za pravo ijednu mamu i kvalitetu njezinog majčinstva propitivati na temelju doji li ili ne, koristi li hodalicu ili ne i sl. Želim vjerovati da se većina mama trudi i djeluje kako zna i može. I sama sam doživjela osude i komentare jer ga lomim u maramama, jer sam dugo bila mama izdajalica, jer dijete nisam posjedala, jer u parku jede korabu i ne kupujem mu čokoladice (ima friška tema na forumu i o ovome). Uvijek se nađe netko tko misli da radi bolje od drugih. Da se više bavimo sobom, a manje drugima, sve bi bilo ljepše.
Evo mog iskustva (Nedojilja): beba koluta očima dok se hrani s AD-om i dijete jako voli majčinu nedojilačku sisu (još uvijek). Ne zezam se, voli moje sise (i brojne druge dijelove tijela, ali i sise). Pogled na takvo dijete (kolutajuće, s bočicom, bez bočice) isto (valjda, beats me) kod majke luči neke hormone. Isto valjda priroda uredila. A možda je i moja racionalizacija (ne vjerujem, to je za one koje uvijek imaju argument "ako ti što smeta pogledaj u sebe itd." (koji se uvijek može, ma dolsovno kao u Šaptača psima, okrenut prema onome ko odašilje tu strelicu - imaš li ti neki issue, ti pitalice). Mislim.. mene i dan danas smiruje pogled na moje dijete, kad se mazimo navečer... nastaje jedan lijepi balun sreće i smirenja i usporavanja i opuštanja, koji nije jednosmjeran, nego djeluje i na mene.
Ovako i ja, mada nisam ni priblizno ovako razmisljala prije 8 godina kad sam rodila prvo dijete. Mozda zato sto vise nisam u dojenju, mozda zato jer me jedno duze vrijeme nije bilo na forumu, a mozda zato jer sam jednostavno..... starija.
I istina je, sto je netko napisao, da je prije 7-8 godina, atmosfera na forumu bila puno "radikalnija" pa sam valjda i ja bila u tom filmu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom