Kad sam rodila prvo dijete, i kad bih pricala s drugim mamama, dojenje bi redovito doslo na dnevni red. Nije me zanimalo tko doji, tko ne doji, a i sama sam mislila da necu toliko dugo. Onda sam uvidjela da u dojenju uzivam, i da mi je zapravo prakticno. S drugim djetetom sam dozivjela da me, recimo, sogorice pitaju da zasto jos dojim (mali ima 7 mjeseci), i zasto si ne `olaksam`. Na to sam im odbrusila da meni to nije problem i da cu nastaviti dok god bude islo.
Ono sto ne mogu shvatiti su zene koje ne doje, jer im se to `ne da`. Naravno, nije moja stvar i nikad nista ne komentiram sto drugi cine. No, prihvacam to ko dio neke druge kulture. U Turskoj je generalno jako losa osvijestenost u vidu tema o trudnoci, porodu i dojenju. Npr. masovno se ide na carski, jer je doktorima tako lakse, ali i vecini zena tako pase. Ne doji se, jer se `nema mlijeka`. Malo koja zena u mom krugu poznanica nastoji preci preko pocetnih problema s dojenjem. Ako im krene teze, odustanu. Recimo i to da generalno govoreci, duze doje zene po selima koje si ne mogu priustiti adaptirano. Naravno da industrija AD cvjeta, a o raznim kasicama prema kojima je Cokolino mila majka da i ne pricam.