Nataša, razumijem tvoju curicu. Malo samootkrivanja da izvučeš nešto.
Ja sam bivše turbo dijete, perfekcionist, kompetitivna, s druge strane nesigurna, hipersenzibilna, što rješavam naglašenom racionalnošću koju sam svjesno vježbala i pomaže mi, štiti me i to super čini.
Ne znam koliko sam rođena kao takva, a koliko su roditelji pomogli, ALI - evo nekoliko primjera situacija koje su mi se usjekle u pamćenje i iz kojih, čini mi se, izvlačim obrazac ponašanja:
- dolazim doma u 1. osnovne na polugodištu (nakon što moji starci ni minute nisu proveli sa mnom vezano za školu, s jedva napunjenih 6 godina) i donosim knjižicu mami i ponosno joj pokazujem (sve 5, jedino likovni 4). A mamina reakcija: "Zašto likovni 4?"
Dakle, ni bravo, ni super, ni ponosim se tobom. Problem je fakin četvorka iz likovnog, iz predmeta kojeg nikad nisam voljela (a sad znam i zašto). Danas shvaćam da sam tada usvojila poruku pa obrazac da ništa nije dovoljno dobro. Uvijek će biti neka 4 iz likovnog i ja nikad neću zadovoljiti mamu (odnosno kasnije sebe). I neću se upuštati u stvari, ili ću ih napustiti, u kojima nisam dovoljno dobra (dovoljno, znači najbolja).
- druga scena, dolazim doma i hvalim se tati da sam dobila 5 iz nebitno čega. Njegovo pitanje je, a koliko je dobio J.? (uz mene najbolji učenik u razredu) Preneseno, u svom malom mozgu shvaćam da je moja petica dobra samo ako je jedina, jer ako je D. isto dobio 5, onda nije dovoljno. Spomenuh kompetitivnost, je li.
Da se razumijemo, nisu mi roditelji pacijenti, niti su to svakidašnji razgovori, ali sam ja u svojoj izrazitoj emotivnosti, takve situacije duboko proživljavala. Kad to spojimo s jako zaposlenim roditeljima s kojima sam htjela biti mnogo više, to bi značilo da sam odabrala put dokazivanja kako bih pažnju roditelja malo više usmjerila na sebe. I onda to postane obrazac...za koji više roditelji kasnije nisu bitni.
Nadam se da iz ovoga možeš zaključiti da bi bilo jako važno da s curkom provodite više vremena. Vremena u kojem nećete procjenjivati ni ocjenivati nju i njene postupke, već jednostavno biti s njom. Razgovarati je, slušati je, dopustiti da vas vodi u razgovoru i igri.
Njena postignuća uvažavajte bez nabijanja kompleksa da nešto nije dovoljno dobro (jer ona to zna i sama), dapače, razgovarajte s njom o tome, je li sretna zbog sebe, ponosna na ono što je postigla...
Ono što radi tvoj suprug nije nikako dobro. Svakome se može dogoditi da nešto razbije, prolije i sl., a ovakvim reakcijama stvara još nesigurniju osobu kojoj će se takve negode događati sve češće zbog nesigurnosti i onda će ući u zatvoren krug samooptuživanja, nesigurnosti i pasivnosti.
Svoje obrasce sam do kraja prokljuvila kad sam dobila prvo dijete i sad jako pazim da ih ne prenesem na nju (iako, vjerojatno, prenosim neke druge). Ali, evo, bitno mi je da se, kad nešto razbije, ne strese od straha kako ću ja reagirati, nego kaže - razbila sam i ode po metlu pa počistimo.
Vidim da su joj jako važne naše pohvale, pa hvalimo nekad rezultat, nekad trud, nekad postupak...pazimo da ne uđemo u prečesto hvaljenje, ali ponekad je dovoljno samo primijetiti to nešto što ona radi, tada ni ne očekuje pohvalu (koji ono teoretičar beše, sa "vidi me?", Juul možda, pomiješale mi se knjige
Volim kad u nečem uživa bez obzira na to je li dobra, izvrsna, najbolja...(iako je meni JAKO drago kad je tete u vrtiću ili na slobodnim aktivnostima hvale da je u nečemu naj, dakle, definitivno imam problem, ali ga pokušavam držati u sebi, nadam se...?)
I da, na vašem mjestu bih svakako išla psihologu, i roditelji i dijete. Po malo savjeta i uputstva.
Odgovori s citatom
Peterlin prvotno napisa
, koliko masiranja je - previše. Osobito za veliku koja ima teškoće u učenju. A s druge strane vidim koliko joj znači ta svijest da može biti izvrsna u školi, koliko joj diže samopouzdanje. Pa tako ponekad slušam s raznih strana kako joj trebam smanjiti pritisak i kontrolu pa kako bude - nek' prolazi s 3 ili 4 i bude sretna. A meni se ne čini da bi je to baš usrećilo.
