preosjetljiva djevojčica, prebrižna...

[nataša]

ne znam šta vam reći, imam djevojčicu od skoro 10 godina. jako smo vezane.
najvažnije joj je šta ću ja reći, da mene zadovolji, da ja budem sretna zbog njenih uvijek odličnih ocjena, šta ću ja reći za njene prijateljice i sl.
istovremeno joj je strašno važno da se tata i ja ne svađamo( dobro, to je svoj djeci važno), ali ona to strašno prima k srcu kad nešto ne štima između nas dvoje, kad je svađa, zatim, kad mi odrasli razgovaramo, ona sve to mora znati, sje joj mora biti objašnjeno u najsitniji detalj..nije ona starmala, ne, nego jednostavno je valda tako navikla i tako mora bit.
ima mlađu sestru s kojom se super slaže, puno je mlađa, pa se ponekad ponaša kao da je mama, no nije problem.
muči me ta njena preosjwetljivost, ta njena perfekcija, sve mora bi savršeno, škola, glazbena škola...sve vse.. i onda ju boli glava..povremeno, naveče, glavobolja, valjda od tih silnih tenzija, pritisaka, osjećaja......
mislim da joj ni ja ne olakšavam,ako nešto nije dobro, jako se ljutim, ako je nešto super, kratkotrajno me to veseli, već nađem nešto u čemu je pogriješila...ne znam šta bih rekla stvarno, ne znam kako da popustim, da skinem s nje taj teret koji sam joj vjerojatno ja nametnula...
pomozite mi molim vas..
znam da moram popustit, ali menitreba neko hitno rješenje, neki potez kojim ću joj pokzata da je silno voljena i kad je loše nešto napravila, ja ne znam to pokazati ili šta je problem, ne znam.....

[sirius]

Takav potez ne postoji.
Ako vi zivite u normalnoj obitelji bez posebnih drama i tenzija, taj unutarnji osjecaj nesigurnosti i nevoljenosti je njezin.
Ona se mora nauciti nositi sa osjecajima i sama sa sobom, vi joj samo mozete pomoci u tome, ali ne postoji nikakav instant recept.
Porazgovarajte sa nekim djecjim psihologoj o taktici... I moram reci da me povremeno uzruja citati da majke savrseno odgovorne djece jos im nabijaju i lose osjecaje kad je nesto manje savrseno od onog sto su navikli. To je definitivno nesto na cemu roditelji moraju raditi na sebi.

[sasa]

Ne kužim te sirius s ovim da je to njezin osjećaj...nego čiji?
nataša žao mi je što si zabrinuta, ali sama si dijagnosticirala problem.
meni je jasno ko dan da se mala trudi biti savrsena jer ako pogriješi mama se jako ljuti, a kad napravi nešto dobro gratifikacija je kratkotrajna.
nema short cut verzije, ti bi treble uložiti veliki trud, možda i uz pomoć, da promijeniš svoje obrasce ponašanja. bez toga nema naprijed.

kakav je tata kad dodje do pohvala i pokuda?

[čokolada]

Prvo osvijesti da se obrasci perfekcionizma skroz nesvjesno nasljeđuju ukoliko je nasljednik "plodno tlo". Patim od iste bolesti, nažalost vidim da je uspješno prenosim dalje, štoviše osim ove male "plodne" uspijeva mi čak i s velikom "neplodnom" primateljicom.
Borim se tako da brojim u sebi do 5 prije nego izlanem nešto, osobito kad imam poriv kritizirati.
Nekad je i to uzalud, izda me izraz lica .

[orange80]

ja ne bih bila tako stroga prema nataši.

nataša, ti si ovdje izrazila jednu samokritiku, ali samim time pokazuješ da realno gledaš na vaš odnos.
hoću reći, svaki "normalan" roditelj ako ima vremena i dovoljno samokritike, kad analizira svoje ponašanje
može sebi naći zamjerku, a mnogo nas
može reći da je nedovoljno hvalio svoje dijete, a previše ga kudio.

a što se konkretnog ponašanja tvoje djevojčice tiče, ja mislim da ono nije nimalo neobično,
znam dosta djece koja se ponašaju slično, i zapravo nekako mislim da je to možda i tipično
ponašanje za djevojčicu te dobi, pogotovo za onu koja nema brata.

dakle, meni se čini da ste vi normalna i funkcionalna obitelj, a da se uvijek može bolje - može,
i vjerujem da si ti, već ovim svojim zapažanjem na najboljem putu da to riješiš.

[Mima]

Djevojčica je vjerojatno perfekcionistica po prirodi, a tvoje ponašanje nataša u tome nikako ne pomaže.
Zapravo, i sama si detektirala problem, a za pomoć bi se bilo najbolje obratiti psihologu.

[čokolada]

česte pohvale mogu se zaista vjezbati, probaj ih primijeniti na sitnice. Ako je, stojaznam, slozila piđamu ili uspjela sama u necem novom. Ja im svjesno govorim često da ih bezuvjetno volim, i kad sam nervozna ili ljuta, da se ponosim njima jer su takve kakve jesu i sl. Vidjela sam da im puno znače mali razgovori nasamo gdje se otvore i kažu što im smeta, a i ja tako osvijestim svoja ponasanja.

[tangerina]

znam da moram popustit, ali menitreba neko hitno rješenje, neki potez kojim ću joj pokzata da je silno voljena i kad je loše nešto napravila, ja ne znam to pokazati ili šta je problem, ne znam.....

zašto pišeš da ti treba hitno rješenje
ima neki akutni događaj koji te zabrinuo?

hitnih rješenja, vjerojatno znaš, nema
jako je teško promijeniti svoj defaultni način reagiranja na stvari, to je nešto što i odrasli i djeca uče godinama

meni je najlogičniji korak osvijestiti kako ti reagiraš u raznim situacijama, budući da si i sama to spomenula
nije nužno ići kod psihologa, čisto ako obratiš pažnju na to, postat ćeš možda svjesnija svojih reakcija i koliko si njima zadovoljna

ne mislim da je rješenje totalno popustiti, posao je roditelja da ima visoka očekivanja od djeteta i da ga, unutar njegovih kapaciteta, gura da ide bolje i više
ali mislim da je, i za djecu i za odrasle važno naučiti da je griješiti ljudski, dakle odvojiti osjećaj vlastite vrijednosti od toga koliko smo dobro nešto napravili. u tome leži pravo samopoštovanje

a druga stvar, ja se pogotovo nakon loših dana, kad smo se puno svađali, trudim prije spavanja, u krevetu, naglasiti djetetu kako ga puno volim, i da to što smo se svađali i što nisam bila zadovoljna time kako se ponašao ne znači da ga volim manje. mislim nekad da sam mu malo dosadna, ali vidim da mu bude ustvari drago to čuti, pa ponavljam uporno jer ne želim da to krivo spoji

[nataša]

za početak hvala vam na uživljavanju!
sirius, mene isto strašno uzruja moj potez kada ju kritikujem ako nešto nije savršeno, no reagiram atumoatski, i kasnije se kajem. čak joj često i kažem da mi je žao. zapravo skoro uvijek. silno sam uživljena u nju i jako mi je stalo da je sretna, ali bojim se da sam ja ta koja ju nesvjesno čini nesretnom. baš zbog ovih poteza koje sam navela.
sasa, tata ko tata....sigurno nije uživljeniji od mene, ako slučajno nešto prospe u stanju je urlat pol sata kako je nespretna, ja to NIKAD ne radim, nikad nisam vikala ili kudila zbog stvari koje je napravila slučajno ili nesvjesno, NIKAD! njemu je to svakdašnje..ne pomaže mi ni malo! tako da ću njega pokušat iz ove priče izvući, jer nije onaj koji pomaže već naprotiv. on je tema za sebe
čokolada, nije loša ideja, pokušat ću tako, zbrojit se i pokušat se iskulirat prije nego izvalim kritiku, ali ta je kritika stvarno samo kad je npr.nemanje zadaće, ili neuredna soba ili sl.
orange, hvala na razumijevanju. stvarno mi nije lako, i trudim se koliko mogu, ali mrzim se često jer vidim svoju namčorastu facu u koju ona gleda sva ozarena sa željom da me razveseli! sad mi se plače kad to pomislim! i onda opet, sklopom okolnosti, reagiram isto.....

[tangerina]

Ne kužim te sirius s ovim da je to njezin osjećaj...nego čiji?

ja sam shvatila da je sirius htjela reći da ima djece koja su perfekcionisti iako roditelji uopće nisu toliko zahtjevni, pače roditelji se čudom čude


enivej, ima puno nijansi u tome kako možemo davati djetetu povratnu informaciju, a koje nekad prenose vrlo različite poruke
recimo, roditelji se često zaustave na vanjskim rezultatima (ocjene i slično), a za dijete je korisnije pohvaliti koliko se trudilo za nešto
isto tako, kad vidimo da bi nešto moglo bolje, to možemo reći na različite načine

[Peterlin]

Slažem se - nema brzog načina...

Svakodnevno se moram na to podsjećati, jer je moj mlađi sin iz iste vreće (s kratkim fitiljem i jako osjetljiv na štošta), a karakterom sličan meni pa često frcaju iskre.

Odavno sam shvatila da ne trebam ništa raditi s njim nego moram peglati SEBE i raditi na sebi. Jedino to daje rezultate. Ali moram priznati da ne uspijevam uvijek + da mi se ne da uvijek hodati "kao po jajcima" i paziti na njegove osjećajčiće.... Djeca nas smiju vidjeti u svakakvim raspoloženjima, s tim da se mi trebamo truditi da prevladaju ona koja su pozitivna i dobra.

[nataša]

zašto pišeš da ti treba hitno rješenje
ima neki akutni događaj koji te zabrinuo?

hitnih rješenja, vjerojatno znaš, nema
jako je teško promijeniti svoj defaultni način reagiranja na stvari, to je nešto što i odrasli i djeca uče godinama

meni je najlogičniji korak osvijestiti kako ti reagiraš u raznim situacijama, budući da si i sama to spomenula
nije nužno ići kod psihologa, čisto ako obratiš pažnju na to, postat ćeš možda svjesnija svojih reakcija i koliko si njima zadovoljna

ne mislim da je rješenje totalno popustiti, posao je roditelja da ima visoka očekivanja od djeteta i da ga, unutar njegovih kapaciteta, gura da ide bolje i više
ali mislim da je, i za djecu i za odrasle važno naučiti da je griješiti ljudski, dakle odvojiti osjećaj vlastite vrijednosti od toga koliko smo dobro nešto napravili. u tome leži pravo samopoštovanje

a druga stvar, ja se pogotovo nakon loših dana, kad smo se puno svađali, trudim prije spavanja, u krevetu, naglasiti djetetu kako ga puno volim, i da to što smo se svađali i što nisam bila zadovoljna time kako se ponašao ne znači da ga volim manje. mislim nekad da sam mu malo dosadna, ali vidim da mu bude ustvari drago to čuti, pa ponavljam uporno jer ne želim da to krivo spoji

da, uvijek me moli da legnem malo s njom naveče prije spavanja , a ja imam od 5 dana jedan dan vremena, jer uvijek je nešto važnije od toga, a njna sreća je najveća tad. sinoć sam htjela baš, ali je zaspala...
kažeš akutno, ma radi se o tim njenim povremenim glavoboljama koje ima navečwe nakon napornog dana i možda nezadovoljenih kriterija, zato sam sad tako reagirala. znam da nema instant rješenja, ali treba mi nešto odmah da joj pokažem koliko mi je ustvari žao i koliko ju silno volim i koliko mi je najvažnije da je ona sretna

[nataša]

malo zvučim patetično, ali trenutno se tako osjećam

[Anci]

nataša, potpisujem tangerinu, jako je lijepo rekla

no savjetovala bih ti da uvedeš u vašu rutinu leći s njom prije spavanja jer vidiš da njoj to puno znači. djeca su tad često najsmirenija, nema nikakvih distrakcija (ni nama, ni njima) i jako im znači taj razgovor prije spavanja.

ja to radim oduvijek i još uvijek, prvo s jednom kćeri pa s drugom. nekad imamo više, nekad manje vremena, no mislim da 10 minuta dnevno svi možemo izdvojiti. opere se suđe poslije.

[Lili75]

joj meni pune oči suza, ne znam objasniti zašto.
Žao mi je curice da se tako osjeća.

Evo ovako kako kaže Anči pa šta može biti tako hitno da ako joj to tako puno znači ne možeš s njom malo leći prije spavanja.
Meni moja kćer zna reći: "Mama, ja bih da malo porazgovaramo!" (to znači bez tate i brace) ja odmah sve ostavljam i jedva čekam da čujem što je tema razgovora.
Ovih dana je to često škola, jako je uzbuđena što kreće u školu i ne može dočekati. oko moje malo!

Djeci je potrebno zapravo tako malo, a njima znači tako puno.

[nataša]

Anči, Lily75


definitvno to! od dana današnjeg, ako mogu provest 10,15 minuta upavljivati malo držeći ju za ruku ( 2 godine) pa mogu valda i velikoj posvetiti toliko vremena! to je ta HITNA MJERA koju počinjem sprovodit od danas! uvijek smo mi imale svoje rituale, ali kako je došla mala sestra, meni je pred kraj dana već stvarno previše i onda mi ona često kaže kako se uvijek žurim kad ju stavljam spavat( jer i dalje ju uvijek ušuškam, poljubim i kažem laku noć, neizostavno), a žurim se, fakat, jer ne mogu već dočekat da sebi posvetim 10,15minuta jer uz posao i njih dvije za sebe nemam vremena ni 5 minuta preko dana! kao i sve, jel?

Jadno moje dijete, stvarno....drago mi je da sam ovo sve iznijela pred vas, puno ste mi pomogle

[mendula]

... ali treba mi nešto odmah da joj pokažem koliko mi je ustvari žao i koliko ju silno volim i koliko mi je najvažnije da je ona sretna

Vjerojatno si probala ono najjednostavnije, a opet s druge strane, možda ti se čini čudno... probaj joj to naprosto reći.
Iskreno, autentično, bez razmišljanja jesi li to dobro formulirala i obrazložila.
Tvojim vlastitim običnim riječima, jednako spontano kao što se spontano i bez premišljanja ljutiš ...


O smislu pohvala zanimljivo je čitati u knjizi Između roditelja i djece. Donosi malo drugačiji pogled od "nikad nije previše".

[Zuska]

Nataša, razumijem tvoju curicu. Malo samootkrivanja da izvučeš nešto.

Ja sam bivše turbo dijete, perfekcionist, kompetitivna, s druge strane nesigurna, hipersenzibilna, što rješavam naglašenom racionalnošću koju sam svjesno vježbala i pomaže mi, štiti me i to super čini.
Ne znam koliko sam rođena kao takva, a koliko su roditelji pomogli, ALI - evo nekoliko primjera situacija koje su mi se usjekle u pamćenje i iz kojih, čini mi se, izvlačim obrazac ponašanja:

- dolazim doma u 1. osnovne na polugodištu (nakon što moji starci ni minute nisu proveli sa mnom vezano za školu, s jedva napunjenih 6 godina) i donosim knjižicu mami i ponosno joj pokazujem (sve 5, jedino likovni 4). A mamina reakcija: "Zašto likovni 4?"
Dakle, ni bravo, ni super, ni ponosim se tobom. Problem je fakin četvorka iz likovnog, iz predmeta kojeg nikad nisam voljela (a sad znam i zašto). Danas shvaćam da sam tada usvojila poruku pa obrazac da ništa nije dovoljno dobro. Uvijek će biti neka 4 iz likovnog i ja nikad neću zadovoljiti mamu (odnosno kasnije sebe). I neću se upuštati u stvari, ili ću ih napustiti, u kojima nisam dovoljno dobra (dovoljno, znači najbolja).

- druga scena, dolazim doma i hvalim se tati da sam dobila 5 iz nebitno čega. Njegovo pitanje je, a koliko je dobio J.? (uz mene najbolji učenik u razredu) Preneseno, u svom malom mozgu shvaćam da je moja petica dobra samo ako je jedina, jer ako je D. isto dobio 5, onda nije dovoljno. Spomenuh kompetitivnost, je li.

Da se razumijemo, nisu mi roditelji pacijenti, niti su to svakidašnji razgovori, ali sam ja u svojoj izrazitoj emotivnosti, takve situacije duboko proživljavala. Kad to spojimo s jako zaposlenim roditeljima s kojima sam htjela biti mnogo više, to bi značilo da sam odabrala put dokazivanja kako bih pažnju roditelja malo više usmjerila na sebe. I onda to postane obrazac...za koji više roditelji kasnije nisu bitni.

Nadam se da iz ovoga možeš zaključiti da bi bilo jako važno da s curkom provodite više vremena. Vremena u kojem nećete procjenjivati ni ocjenivati nju i njene postupke, već jednostavno biti s njom. Razgovarati je, slušati je, dopustiti da vas vodi u razgovoru i igri.
Njena postignuća uvažavajte bez nabijanja kompleksa da nešto nije dovoljno dobro (jer ona to zna i sama), dapače, razgovarajte s njom o tome, je li sretna zbog sebe, ponosna na ono što je postigla...
Ono što radi tvoj suprug nije nikako dobro. Svakome se može dogoditi da nešto razbije, prolije i sl., a ovakvim reakcijama stvara još nesigurniju osobu kojoj će se takve negode događati sve češće zbog nesigurnosti i onda će ući u zatvoren krug samooptuživanja, nesigurnosti i pasivnosti.

Svoje obrasce sam do kraja prokljuvila kad sam dobila prvo dijete i sad jako pazim da ih ne prenesem na nju (iako, vjerojatno, prenosim neke druge). Ali, evo, bitno mi je da se, kad nešto razbije, ne strese od straha kako ću ja reagirati, nego kaže - razbila sam i ode po metlu pa počistimo.
Vidim da su joj jako važne naše pohvale, pa hvalimo nekad rezultat, nekad trud, nekad postupak...pazimo da ne uđemo u prečesto hvaljenje, ali ponekad je dovoljno samo primijetiti to nešto što ona radi, tada ni ne očekuje pohvalu (koji ono teoretičar beše, sa "vidi me?", Juul možda, pomiješale mi se knjige
Volim kad u nečem uživa bez obzira na to je li dobra, izvrsna, najbolja...(iako je meni JAKO drago kad je tete u vrtiću ili na slobodnim aktivnostima hvale da je u nečemu naj, dakle, definitivno imam problem, ali ga pokušavam držati u sebi, nadam se...?)

I da, na vašem mjestu bih svakako išla psihologu, i roditelji i dijete. Po malo savjeta i uputstva.

[nataša]

Nataša, razumijem tvoju curicu. Malo samootkrivanja da izvučeš nešto.

Ja sam bivše turbo dijete, perfekcionist, kompetitivna, s druge strane nesigurna, hipersenzibilna, što rješavam naglašenom racionalnošću koju sam svjesno vježbala i pomaže mi, štiti me i to super čini.
Ne znam koliko sam rođena kao takva, a koliko su roditelji pomogli, ALI - evo nekoliko primjera situacija koje su mi se usjekle u pamćenje i iz kojih, čini mi se, izvlačim obrazac ponašanja:

- dolazim doma u 1. osnovne na polugodištu (nakon što moji starci ni minute nisu proveli sa mnom vezano za školu, s jedva napunjenih 6 godina) i donosim knjižicu mami i ponosno joj pokazujem (sve 5, jedino likovni 4). A mamina reakcija: "Zašto likovni 4?"
Dakle, ni bravo, ni super, ni ponosim se tobom. Problem je fakin četvorka iz likovnog, iz predmeta kojeg nikad nisam voljela (a sad znam i zašto). Danas shvaćam da sam tada usvojila poruku pa obrazac da ništa nije dovoljno dobro. Uvijek će biti neka 4 iz likovnog i ja nikad neću zadovoljiti mamu (odnosno kasnije sebe). I neću se upuštati u stvari, ili ću ih napustiti, u kojima nisam dovoljno dobra (dovoljno, znači najbolja).

- druga scena, dolazim doma i hvalim se tati da sam dobila 5 iz nebitno čega. Njegovo pitanje je, a koliko je dobio J.? (uz mene najbolji učenik u razredu) Preneseno, u svom malom mozgu shvaćam da je moja petica dobra samo ako je jedina, jer ako je D. isto dobio 5, onda nije dovoljno. Spomenuh kompetitivnost, je li.

Da se razumijemo, nisu mi roditelji pacijenti, niti su to svakidašnji razgovori, ali sam ja u svojoj izrazitoj emotivnosti, takve situacije duboko proživljavala. Kad to spojimo s jako zaposlenim roditeljima s kojima sam htjela biti mnogo više, to bi značilo da sam odabrala put dokazivanja kako bih pažnju roditelja malo više usmjerila na sebe. I onda to postane obrazac...za koji više roditelji kasnije nisu bitni.

Nadam se da iz ovoga možeš zaključiti da bi bilo jako važno da s curkom provodite više vremena. Vremena u kojem nećete procjenjivati ni ocjenivati nju i njene postupke, već jednostavno biti s njom. Razgovarati je, slušati je, dopustiti da vas vodi u razgovoru i igri.
Njena postignuća uvažavajte bez nabijanja kompleksa da nešto nije dovoljno dobro (jer ona to zna i sama), dapače, razgovarajte s njom o tome, je li sretna zbog sebe, ponosna na ono što je postigla...
Ono što radi tvoj suprug nije nikako dobro. Svakome se može dogoditi da nešto razbije, prolije i sl., a ovakvim reakcijama stvara još nesigurniju osobu kojoj će se takve negode događati sve češće zbog nesigurnosti i onda će ući u zatvoren krug samooptuživanja, nesigurnosti i pasivnosti.

Svoje obrasce sam do kraja prokljuvila kad sam dobila prvo dijete i sad jako pazim da ih ne prenesem na nju (iako, vjerojatno, prenosim neke druge). Ali, evo, bitno mi je da se, kad nešto razbije, ne strese od straha kako ću ja reagirati, nego kaže - razbila sam i ode po metlu pa počistimo.
Vidim da su joj jako važne naše pohvale, pa hvalimo nekad rezultat, nekad trud, nekad postupak...pazimo da ne uđemo u prečesto hvaljenje, ali ponekad je dovoljno samo primijetiti to nešto što ona radi, tada ni ne očekuje pohvalu (koji ono teoretičar beše, sa "vidi me?", Juul možda, pomiješale mi se knjige
Volim kad u nečem uživa bez obzira na to je li dobra, izvrsna, najbolja...(iako je meni JAKO drago kad je tete u vrtiću ili na slobodnim aktivnostima hvale da je u nečemu naj, dakle, definitivno imam problem, ali ga pokušavam držati u sebi, nadam se...?)

I da, na vašem mjestu bih svakako išla psihologu, i roditelji i dijete. Po malo savjeta i uputstva.

ajme Zuska....... hvala ti! obje tvoje scene su scene iz naših života i sad vidim koje sam joj poruke mojim reakcijama poslala! strašno!
krajnje je vrijeme da to promijenim! stvarno, ako već nisam zakasnilam, a bojim se da jesam, no svakako mislim da neće bit od viška onošto sad promijneim, mogu joj samo pomoći! fucking 4. iz likovnog!?!?! uzoh kao primjer, ali je li to stvarno važno????
moj muž, da, to nikako nije dobro, uhvatim ju kako panično traži kapu dok on nervozno sjedi u autu i čeka da ju vozi u glazbenu! pa helou??? ona u frci, nema kape, a tata vani čeka!! tad ja iskuliram, nađem drugu kapu, kažem joj da nije frka, da se smiri i da fucking kapa uopće nije problem!
Možda sam takva jer moj muž na mene loše utječe? Kontam......

hvala ti na ovom postu i na samootrkivanju, znam da nije lako, ali to je baš tako kako si opisala

[Zuska]

istovremeno joj je strašno važno da se tata i ja ne svađamo( dobro, to je svoj djeci važno), ali ona to strašno prima k srcu kad nešto ne štima između nas dvoje, kad je svađa,
zatim, kad mi odrasli razgovaramo, ona sve to mora znati, sje joj mora biti objašnjeno u najsitniji detalj..nije ona starmala, ne, nego jednostavno je valda tako navikla i tako mora bit.

Dodatak: i ja sam htjela znati sve o čemu odrasli pričaju, voljela sam sjediti s njima i slušati. Npr. jedno od najdražih sjećanja mi je gledanje dnevnika sa djedom, pa sam ja ispitivala, tako se sjećam vanjskopolitičkih događaja iz ranog djetinjstva. Ako je zanimaju odrasli i njihovi razgovori, to je sjajna prilika za učenje.

S druge strane, primanje k srcu kad se roditelji svađaju, mislim da je to svojstveno svoj djeci, djeca često zbog toga imaju osjećaj krivnje, misle da su oni krivi za to. Puno razgovora oko toga, cura mora naučiti da postoje i svađe, i pomirenja...i da se stvari odvijaju izvan njene kontrole, izvan njenog utjeca, izvan njene sfere odgovornosti.
Pazite da se ne krene osjećati odgovornom za ljude oko sebe, njihove odnose i osjećaje. Tu je zamka.

[Angie75]

meni je super da se tu i tamo pojavi ovakva tema da me malo smrda, i ja nekad stvarno imam prevelike zahtjeve i očekivanja od djece, iako su super i ovako... svjesna sam svega ali se ne trudim dovoljno držati se toga svaki dan, nego lako podlegnem tome "pa kako sad 4, zašto ne 5?"

S druge strane, nisam sigurna da bi im te petice, odnosno uspjeh u školi, bile uopće važne da ne znaju da ih očekujemo
Dva dječaka, važna im je samo zabava, jurnjava, beybladeovi i minecraft...

Ne znam, trudim se uvijek im objasniti da se neću nikad ljutiti zbog loše ocjene, ali da mi nije drago ako se baš nimalo ne trude... No kako to njihove dječje uši dožive? Ne bih htjela da me se sjećaju ovako kao Zuska...

[nataša]

da, zuskina priča je baš priča za primjer, zuska je osoba u koju izrastaju naša djeca od koji se previše očekuje..opet, zuska,ispala si tako pametna i razborita da pomislim da su možda i dobro činili? malo sam se sad našalila, ali stvarno mudro zboriš svo vrijeme, svaki tvoj savjet dobro je došao.

"Pazite da se ne krene osjećati odgovornom za ljude oko sebe, njihove odnose i osjećaje. Tu je zamka." to je dost važna rečenica, ali kako to spriječiti?!

[Zuska]

Angie 75, ne sad pretjerivati Nekoj djeci stvarno treba malo poticaja, pogotovo ako je dovoljno samo malo više truda da budu bolji.
Mnoga djeca doživjela su slične scene pa ih se ne sjećaju.
Problem je u onoj djeci koja su plodno tlo za perfekcionizam i razne neuroze, ona hipersenzibilna, odgovorna...na njih se hvata svaka riječ.

[Yummy_mummy]

Natasa, djelomicno te razumijem jer je moja kcer takva, samo mladja. Ima 3 godine, odgovorna, uredna, posprema, voli odgovornost, njezna i empaticna, posebice prema bebama i zivotinjama, cak i paukove voli. Kad se neki nade u kuci, obavezno ga moramo staviti u casu da ga ona gleda i divi se njegovim dlakavim nogama prije nego ga pustimo u prirodu Ako muz i ja imamo samo jako zanimljivu raspravu, ne svadju, ona se vec uzruja.
Opcenito vjerujem da osobe koje puno daju isto tako puno trebaju. Vjerujem da ona ima potrebu da bude puno mazena i hvaljena. Uvijek se trudimo da nadjemo vrijeme za to. AKo ne prije, onda kad idemo na spavanje. Uvijek se izvalim kod nje u krevet, prepricamo protekli dan, ako je nesto lose napravila kazem zasto je to bilo lose, ako je nesto dobro napravila, onda joj kazem kako sam ponosna na nju, kako je dobra i pametna.
Ne znam jesam li ikako pomogla. Napominjem, ona ima tek tri godine, tvoja je starija
Ako mozda nisam pomogla, onda barem zelim reci da treba uzivati u takvom djetetu i da si sretnica. Vjerujem da takve curice imaju dubok odnos s majkom koji traje i kad odrastu velike.

[sirius]

meni je super da se tu i tamo pojavi ovakva tema da me malo smrda, i ja nekad stvarno imam prevelike zahtjeve i očekivanja od djece, iako su super i ovako... svjesna sam svega ali se ne trudim dovoljno držati se toga svaki dan, nego lako podlegnem tome "pa kako sad 4, zašto ne 5?"

S druge strane, nisam sigurna da bi im te petice, odnosno uspjeh u školi, bile uopće važne da ne znaju da ih očekujemo
Dva dječaka, važna im je samo zabava, jurnjava, beybladeovi i minecraft...

Ne znam, trudim se uvijek im objasniti da se neću nikad ljutiti zbog loše ocjene, ali da mi nije drago ako se baš nimalo ne trude... No kako to njihove dječje uši dožive? Ne bih htjela da me se sjećaju ovako kao Zuska...

Ima djece koja se trude pa nemaju tako dobre rezultate , barem sto se ocjena tice. Sad govorimo osnovnoskolcima koje (cini se ) vrlo cesto mjerimo najvise po uspjehu u skoli.
Trud nije uvijek u zivotu proporcionalan uspjehu.
Vazno je to djecu nauciti. Sto ,jasno , ne znaci da se uopce ne treba niti (pokusati) truditi.

[nataša]

Angie 75, ne sad pretjerivati Nekoj djeci stvarno treba malo poticaja, pogotovo ako je dovoljno samo malo više truda da budu bolji.
Mnoga djeca doživjela su slične scene pa ih se ne sjećaju.
Problem je u onoj djeci koja su plodno tlo za perfekcionizam i razne neuroze, ona hipersenzibilna, odgovorna...na njih se hvata svaka riječ.

e da,takva djeca su problem, baš tako, koja su plodno tlo za perfekcionizam, preosjetljiva..takva je moja cura..oduvijek ju sve dotiče, silno je vezana za ljude oko sebe, često misli kako će joj bit kad joj umre baka, prijatelju iz razreda je umro deda, ona nije mogla k sebi doći kako on nije plakao!!! ma hrpa stvari, da ne nabrajam..... mom nećaku ti možeš reći šta god hoćeš, tog se ne dotiče aposlutno ništa, ništa munije važno. ni primjedba, ali ni pohvala.... eno ga, ko stijena!

[nataša]

Natasa, djelomicno te razumijem ...

naravno da si pomogla, moja cura je bila takva i sa tri godine, to je prekrasno, ali i jako teško zapravo! ja znam da sam se uvijek trudila da joj pojasnim svaku njenu nejasnoću, da joj u detalj kažem sve, ali sve što joj nije jasno u nekoj određenoj situaciji... ona to sad isto traži od mene, navikla je, a ja sad, nervozna zbog drugih stvari, kažem odurno: " ne moraš ti sve znat" , a u stvari, mora, ne da mora, nego je navilkla na to......

[Zuska]

Joj, već smo negdje raspravljali o sličnim problemima, ima takvih ko ja hrpa na forumu

Nataša, nije poanta u visokim očekivanjima od strane roditelja, nego u načinu komunikacije i odnosu s djetetom.

Jer s jedne strane žao mi je da mi nikad nisu rekli: "možeš biti sve što hoćeš" jer to je istina, ne samo za mene, nego za gotovo svu djecu.

Ja sam zbog te "nikad nije dovoljno dobro" misli, imala nisko samopouzdanje, mislila sam da ne mogu biti što god hoću, nego samo MOŽDA nešto iz područja koje mi ide (gdje sam bila najbolja, dobivala nagrade i sl.) Tek sam kasnije spoznala da mi je sve išlo dovoljno dobro da sam mogla upisati i završiti bilo što, kao i većina drugih, uostalom.

Poanta je da taj perfekcionizam otežava život, učenje, faks, posao... Stalno nešto odgađam jer nije dovoljno dobro.
A kad završim, ni tad nije dovoljno dobro, uvijek se potkrade greška koja zatamni dobro urađen posao, naučen ispit (nije više dovoljno dobiti pet, ako sam ja smatrala da nisam dovoljno dobro odgovorila na pitanja, onda mi je kamen u trbuhu cijeli dan, ta petica nema sjaj)...
Ni drugi nisu dovoljno dobri, stalno uočavate greške...ma ono, koma... Stalno se kuliram, ne gnjavim previše druge, ali UOČAVAM

A to samopotvrđivanje koje ovisi o uspjesima i postignućima...To je rupa bez dna. Dan u kojem nisam radila ništa, koji nije produktivan, izaziva jako loš osjećaj.
A poanta je dobro se osjećati sam(a) sa sobom. Ja vrijedim, ja sam ok. To je poruka koju djeca trebaju dobivati bez da su išta postigla.
Vrijediš jer postojiš. Volimo te jer postojiš.

[Zuska]

"Pazite da se ne krene osjećati odgovornom za ljude oko sebe, njihove odnose i osjećaje. Tu je zamka." to je dost važna rečenica, ali kako to spriječiti?!

Iskreno, nemam pojma. Uočiti to na vrijeme pa razgovarati, razgovarati, razgovarati?

(Imala bih što o tome pisati, možda budem ako se tema razvije, sad moram ići.)

[Angie75]

Ne pretjerujem Zuska, jer sam i ja slično odrasla, pa ne želim ponavljati obrazac

[Zuska]

Aa, oprosti onda, sister

[Lili75]

Ajme Zuska pročitala sam tvoju priču s velikim zanimanjem. Draga mogu zamislit kako je kad ti roditelji postavljaju takva pitanja, ja se odmah stavljam u kožu djeteta...Ti si to tako lijepo osvijestila

Zašto to neki roditelji rade, pitam se? čemu, zašto?

Moji su bili u prosvjeti, nikad nisma doživjela ništa slično, a bila sam i ostala jako odgovorna i samosvjesna.

Roditelji nam trebaju SAMO pružiti ljubav i ono jako bitno djetetu razviti samopouzdanje. Bolju stvar za dijete ne možeš u životu napraviti.Znam zvuči jednostavno a mnogu i praksi zaštekaju. Zapravo je najlakše onim roditeljima kojima su njihovi roditelji razvili samopouzdanje pa samo zapravo pokazuju svojim primjerom.

[Lili75]

Ja sam zaključila da bih bila dobar life coach za djecu Imamo jednu curicu dobru prijateljicu koja je jako hipersenzibilna, nesigurna i pametna draga djevojčica, kad je frustrirana u nekoj situaciji koju ne zna riješiti, roditelji je ili štite ili kažu ah neka se nosi sa situacijom to je život.

A ja kažem da djetetu treba pokazati, dati neko rješenje kako se postavit u nekoj situaciji, kako će inače naučit ako to nema prirodno u sebi. Tako sam se ja neki dan uključila u dječju svađu (i moje dijete je bilo u igri među njih 5) radi nje, prezentirala moguće rješenje, ona je bila tako sretna i zadovoljna što je bilo po njenom, tako sam joj zapravo pokazala kako se stvari rješavaju. S mamaom sam jako dobra prijateljica da ne bi bilo zabune da se nekome miješam. Dapače puste mene mame da ja njima pojasnim neke stvari, malim kvočkama.

Ona je baš osjetljiva, perfekcionist, nikad zadovoljna s napravljenim, izrazito pametno dijete al frednica mi kaže da je i ona bila jako nesigurna, nije vjerovala u sebe kao dijete i još danas se bori s tim.

[Yummy_mummy]

naravno da si pomogla, moja cura je bila takva i sa tri godine, to je prekrasno, ali i jako teško zapravo! ja znam da sam se uvijek trudila da joj pojasnim svaku njenu nejasnoću, da joj u detalj kažem sve, ali sve što joj nije jasno u nekoj određenoj situaciji... ona to sad isto traži od mene, navikla je, a ja sad, nervozna zbog drugih stvari, kažem odurno: " ne moraš ti sve znat" , a u stvari, mora, ne da mora, nego je navilkla na to......

E, onda se razumijemo I ova moja mora sve znati. Mi joj sve i objasnjavamo. U zadnje vrijeme se stalno hoce sminkati, pa smo joj nabavili djecju sminku, ali smo joj rekli da ne stavi previse sminke jer ce izgledati kao flundra )
I tako, dosao mali susjed k nama u posjet i krenula ona njega sminkati. Kad ga je nasminkala diskretno, on je htio jos. Ona njega nasminkala i rekla, eto, sad si prava flundra ) Umrli smo od smijeha!

[Anci]

netko je gore napisao- roditelji trebaju imati očekivanja od svoje djece. slažem se s tim. ja ne želim da moje dijete tipka po ekranu dva sata i onda dođe kući s 4 i kaže: pa 4 je vrlo dobar i to je jako dobra ocjena jer je to čula od mene. ja tako i mislim, 4 je vrlo dobra ocjena i ako si se trudio, čitao, učio, onda trebaš biti zadovoljan s 4. ne ako si ispit radio s lijevom nogom. želim da posveti pozornost stvarima koje radi i dobije ocjenu koju zaslužuje.

ja takva očekivanja imam od svoje djece i ja mislim da one to znaju. vidim da ne vole dobiti manje od 5, ali i na to se treba učiti.

ja, opet, nisam baš sklona perfekcionizmu
nije da sam fušala u životu, školi, no nisu mi preteško padali neuspjesi
ni dvojke na faksu
znala sam dolaziti sretna s ispita sa saznjanjem da više neću gledati te knjige. klasa optimist. ružičasti.

[Anci]

Ja sam zaključila da bih bila dobar life coach za djecu Imamo jednu curicu dobru prijateljicu koja je jako hipersenzibilna, nesigurna i pametna draga djevojčica, kad je frustrirana u nekoj situaciji koju ne zna riješiti, roditelji je ili štite ili kažu ah neka se nosi sa situacijom to je život.

A ja kažem da djetetu treba pokazati, dati neko rješenje kako se postavit u nekoj situaciji, kako će inače naučit ako to nema prirodno u sebi. Tako sam se ja neki dan uključila u dječju svađu (i moje dijete je bilo u igri među njih 5) radi nje, prezentirala moguće rješenje, ona je bila tako sretna i zadovoljna što je bilo po njenom, tako sam joj zapravo pokazala kako se stvari rješavaju. S mamaom sam jako dobra prijateljica da ne bi bilo zabune da se nekome miješam. Dapače puste mene mame da ja njima pojasnim neke stvari, malim kvočkama.

Ona je baš osjetljiva, perfekcionist, nikad zadovoljna s napravljenim, izrazito pametno dijete al frednica mi kaže da je i ona bila jako nesigurna, nije vjerovala u sebe kao dijete i još danas se bori s tim.

life coach
cool

pa ja se slažem s tvojim postupkom, nekad je to naporno, ali tako i ja radim. nemamo svi isto u sebi i često u kritičnim situacijama malo usmjerim djecu. kad se posvađaju, kad se ne mogu dogovoriti. ok, možda u tom trenutku to uzme vrijeme jer moraš ostaviti to što radiš i zabaviti se playmobileom ili štajaznam, no nakon apr puta, djeca počinju sama hendlati slične situacije.

[Mima]

Ja sam imala roditelje kao Zuska (dobijem -5, zašto minus??!!) ali sam ispaka kao Anci. ne bi se baš moglo reći da sam perfekcionist.
Ali manjak samopouzdanja, to da.
Zato mislim da se kod perfekcionista u velikoj mjeri radi o karakteru, i može biti priličan problem.

[Peterlin]

meni je super da se tu i tamo pojavi ovakva tema da me malo smrda, i ja nekad stvarno imam prevelike zahtjeve i očekivanja od djece, iako su super i ovako... svjesna sam svega ali se ne trudim dovoljno držati se toga svaki dan, nego lako podlegnem tome "pa kako sad 4, zašto ne 5?"

S druge strane, nisam sigurna da bi im te petice, odnosno uspjeh u školi, bile uopće važne da ne znaju da ih očekujemo
Dva dječaka, važna im je samo zabava, jurnjava, beybladeovi i minecraft...

Ne znam, trudim se uvijek im objasniti da se neću nikad ljutiti zbog loše ocjene, ali da mi nije drago ako se baš nimalo ne trude... No kako to njihove dječje uši dožive? Ne bih htjela da me se sjećaju ovako kao Zuska...

E, potpis pod boldano!

Ja imam isto dva dječaka - jedan je sam od sebe savjestan (nemam nikakvih iluzija da sam za to zaslužna - savjesniji je od mene, jednostavno je takav), a drugi naginje luftanju (jednostavno je takav), iako je vrlo inteligentan.... Nervira me njegova lijenost i pogrešan slijed prioriteta (prvo minecraft, pa tek onda fizika, ako ostane vremena) i ne uzrujavam se baš puno ako mu koji put uputim i prigovore...

Ne zagovaram tapšanje po ramenu za nerad i prosječne rezultate - ali jako je bitno pogoditi pravi način kako se djetetu to priopći. Moj mlađi sin isto zna reći "nikad nisi zadovoljna", na što ja kažem da to nije istina, ali da recimo nisam zadovoljna što je dobio lošu ocjenu iz testa. Nastavak priče ide ovako "Jesi li TI SAM zadovoljan trojkom iz fizike?" Nakon što je odgovorio da baš i nije, mogli smo razgovarati dalje o tome što poduzeti... Ako on želi upisati prirodoslovnu gimnaziju, nije u redu da u sedmom razredu donosi trojke iz predmeta koji je bitan za upis tamo.

Tapšanje po ramenu za prosječne i ispodprosječne rezultate nije mi špica filma. Dijete treba potaknuti da samo od sebe izvuče najbolje. Ako nije tako, zajedno istražujemo razloge zbog kojih se događaju kiksevi. Onako kako je Lili rekla - treba ih NAUČITI kako se to radi.

Ali da ih tapšam kad ne izvršavaju dogovore (recimo, dođem doma, a nije pospremljeno suđe iz suđerice i bačeno smeće), to ne ide. Bez obzira na njihove osjećajčiće. Bezuvjetna ljubav je jedno, a pridržavanje dogovora drugo.

[cvijeta73]

mislim da ima još jedna važna stvar u cijeloj ovoj priči. mislim, izgovorene riječi jesu važne, ali po meni je važno i da djeca vide da i mi griješimo. i da onda i mi zaslužujemo kritiku. djeca nas i dalje vole, mi smo i dalje super, al brate mili, zahebao si grdno. i da i oni to mogu izgovoriti. ono, moramo biti u mogućnosti izreći kritiku. pohvalu da, al i kritiku.

evo recimo, ovo mi je ekstra friško. ja sam j obećala da ću mu nabaviti lektiru. prošao jedan dan, pa tjedan, pa još jedan tjedan, hbg, jučer ima lektiru, knjigu je dobio prekjučer u šest navečer. i još nije htio propustiti trening i jadan ne bio, počeo čitati smogovce u devet navečer, čitao do pola noći. na pol zaspao.
zadaviti me je htio.
a štaš, poklopiš se ušima, otrpiš opravdane kritike, svako malo odeš u sobu i drmneš ga ako je zaspao i cijeli jučerašnji dan imaš grižnju savjest kao nebo veliku i obećaš i sebi i mužu i njemu i maloj da ako nešto obećaš da ćeš to i napraviti.
onda sve dobro prođe i svi sretni, ajmo dalje.

da se razumijemo, nije to ništa pohvalno , al recimo, meni je išlo na živce što mi je moja mama uvijek nekako nepogrešivo izgledala. nit je kasnila, nit zaboravila, ma nije niti prolijevala čaše kako mi se sad čini ne moš joj ništa ni reć, uvijek sve po ps-u.

[Angie75]

Cvijeta, ali otkad je roditeljska dužnost nabaviti djetetu knjigu za lektiru? nema knjižnice u školi?

[Anci]

hoćeš reći da ni ti nisi perfekcionist

[Angie75]

Edit: Ne kritiziram, pitam. Jer i ja se kolebam stalno oko toga KOLIKO stvarno moramo napraviti za njih, i u kojem trenutku neke obveze možemo prepustiti njima.

[cvijeta73]

pa nije dužnost, nego sam mu obećala. nije bilo u knjižnici u školi, ja sam mu rekla da ću ja uzeti knjige, vratiti u knjižnicu i nabaviti mu knjigu. još me dva-tri puta podjsetio, ja zaboravila, kao - ima vremena, pa je i on zaboravio, kao ima vremena. i tako.
anci

[Angie75]

anci, sta je, prepoznala se i ti

ali da, važno je da vide da i odrasli griješe i kako se nosimo s tim. Ma meni je ustvari najgore kad prepoznam kod djece neku svoju osobinu koju ne volim ni kod sebe

[sirius]

Edit: Ne kritiziram, pitam. Jer i ja se kolebam stalno oko toga KOLIKO stvarno moramo napraviti za njih, i u kojem trenutku neke obveze možemo prepustiti njima.

Ovisi o djetetu i tvojoj volji/mogucnosti.
I o tvom osjecaju da potisnes vlastiti perfekcionizam u svrhu osamostaljivanja djeteta.

[tanja_b]

Ali da ih tapšam kad ne izvršavaju dogovore (recimo, dođem doma, a nije pospremljeno suđe iz suđerice i bačeno smeće), to ne ide. Bez obzira na njihove osjećajčiće. Bezuvjetna ljubav je jedno, a pridržavanje dogovora drugo.

Peterlin, slažem se s velikom većinom onog što si napisala, ali mi ovi "osjećajčići" nikako ne sjedaju Dječji osjećaji nisu manje važni od odraslih, a takvoj senzibilnoj djeci su najvažniji na svijetu. Moj sin je u velikoj mjeri sličan kao što opisujete na ovoj temi, i zaključila sam da umanjivanje njegovog doživljaja pojedinih situacija nije dobar potez, koliko god se nama činilo beznačajno.

Da se razumijemo, nije on savršeno dijete, i on pokušavam izvrdati neke obaveze, ponekad laže (tako nespretno da ga svaki put uhvatim, totalni je antitalent za muljažu), i ne popuštam mu samo zato da se ne bi loše osjećao. Ali ipak treba sagledati i situaciju zašto je nešto napravio tako kako jest, a ne onako kako sam ja htjela da napravi.
Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

Znala sam više puta zanemariti njegov doživljaj svijeta (kao, ionako mora odrasti, takav je život, ni meni nitko nije ovo ili ono i slični argumenti), i onda bi me neke njegove reakcije lupile u glavu kad bih to najmanje očekivala. Ne znam, nikako to ne bih nazvala "osjećajčićima".

Na temu perfekcionizma, slažem se s onim što je napisala čokolada (potvrđeno vlastitim iskustvom). Napredujem malo-pomalo. Npr. ne pitam ga "zašto 4" ako je iz likovnog

[Peterlin]

Peterlin, slažem se s velikom većinom onog što si napisala, ali mi ovi "osjećajčići" nikako ne sjedaju Dječji osjećaji nisu manje važni od odraslih, a takvoj senzibilnoj djeci su najvažniji na svijetu. Moj sin je u velikoj mjeri sličan kao što opisujete na ovoj temi, i zaključila sam da umanjivanje njegovog doživljaja pojedinih situacija nije dobar potez, koliko god se nama činilo beznačajno.

Da se razumijemo, nije on savršeno dijete, i on pokušavam izvrdati neke obaveze, ponekad laže (tako nespretno da ga svaki put uhvatim, totalni je antitalent za muljažu), i ne popuštam mu samo zato da se ne bi loše osjećao. Ali ipak treba sagledati i situaciju zašto je nešto napravio tako kako jest, a ne onako kako sam ja htjela da napravi.
Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

Znala sam više puta zanemariti njegov doživljaj svijeta (kao, ionako mora odrasti, takav je život, ni meni nitko nije ovo ili ono i slični argumenti), i onda bi me neke njegove reakcije lupile u glavu kad bih to najmanje očekivala. Ne znam, nikako to ne bih nazvala "osjećajčićima".

Na temu perfekcionizma, slažem se s onim što je napisala čokolada (potvrđeno vlastitim iskustvom). Napredujem malo-pomalo. Npr. ne pitam ga "zašto 4" ako je iz likovnog

Eh, osjećajčići... Ne znam kako je kod tvog djeteta, ali kod mog mlađeg u pitanju je to što je on kralj drame, odličan glumac... Dugo (predugo) mi je trebalo da to shvatim. Iskreno - uopće me ne bi iznenadilo da jednog dana glumu odabere kao profesiju. Toliko se u stanju uživjeti u osjećaj jada (za koji je sam kriv) da često zavara publiku.

Evo najsvježijeg primjera: sinoć se pokazalo da nije riješio u radnoj bilježnici četiri zadnje lekcije iz povijesti, pa je ronio krokodilske suze dok je to pisao, umjesto da gleda NCIS - na tu vrstu osjećajčića sam mislila. Nije perfekcionist, nisam ni ja. Stariji sin JEST perfekcionist, tako da znam što to znači, ali njega nikada nisam morala tjerati - dapače, on uredno upregne mene i svog oca za neke stvari, he he he...

[cvijeta73]

Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

ja ću opet po svom. jel ti zaboraviš koji put napraviti ono što ste se dogovorili?
kažeš da ćeš ti spremiti suđe, a onda se zaboraviš, dođe večer i - ne spremiš suđe.
dođe tm i kaže - e hebi ga, vidi kuhinju, rekla si da ćeš spremiti.
i, jel tim riječima on, koji je na kraju krajeva i u pravu, povrijedio tvoje osjećaje? i kako se ti nosiš s tom kritikom?

[tanja_b]

ja ću opet po svom. jel ti zaboraviš koji put napraviti ono što ste se dogovorili?
kažeš da ćeš ti spremiti suđe, a onda se zaboraviš, dođe večer i - ne spremiš suđe.
dođe tm i kaže - e hebi ga, vidi kuhinju, rekla si da ćeš spremiti.
i, jel tim riječima on, koji je na kraju krajeva i u pravu, povrijedio tvoje osjećaje? i kako se ti nosiš s tom kritikom?

Naravno da ne, ja nikad ne zaboravljam
Zafrkavam se, ofkors, ali ja se užasno loše nosim s kritikom i zato me ne čudi kad vidim dijete da reagira slično. Ma on je još super, kakav je uz mene mogao ispasti

Peterlin, ovo što opisuješ ipak nisu iskreni osjećaji, nego kućni teatar (tako mi se čini). Inače, glumljeni osjećaj jada vrlo lako može prerasti u stvarni ako se stvari otmu kontroli. Na sreću, tog sam postala svjesna još davno, prije nego sam i dobila dijete, pa svojeg (koji ipak nije takav majstor glume, tako da nam takve situacije nisu svakodnevne) znam na vrijeme zaustaviti. Ponekad.

[Peterlin]

Peterlin, ovo što opisuješ ipak nisu iskreni osjećaji, nego kućni teatar (tako mi se čini). Inače, glumljeni osjećaj jada vrlo lako može prerasti u stvarni ako se stvari otmu kontroli. Na sreću, tog sam postala svjesna još davno, prije nego sam i dobila dijete, pa svojeg (koji ipak nije takav majstor glume, tako da nam takve situacije nisu svakodnevne) znam na vrijeme zaustaviti. Ponekad.

Dobro ti se čini.... Moje dijete je cvililo i deralo se, da bi nakon pol sata ipak ustalo, otišlo u ormar po knjigu "Zla povijest svijeta" i završilo zadaću bez ljudskih žrtava, kad se napokon pomirio s tim da mu nema uzmaka i da to mora napraviti. Ne bi me iznenadilo da se danas pohvali kako je dobio dobru ocjenu. (Nisam uspjela naći način kako da se on sam bolje organizira - ali sve više mi se čini da je to NJEGOV posao, a ne moj).

Moj stariji sin zna reći za brata da je ekstremist - ili plače ili pjeva, nema sredine, he he he.... Dobar opis! Ja vjerujem da je njemu samom ponekad teško izaći na kraj s tim burnim osjećajima, ali sklon je "napumpavanju" drame do granice tečenja. Često (i dobro) rješenje je uskraćivanje publike jer tada drama nema smisla. I pali. Ali treba dobro poznavati svoje dijete i prepoznati da li se radi o stvarnom ili napuhanom stanju.