tangerina, ima cvijeta pravo (i tm isto) ali nisi ti baš daleko od mog viđenja istine.

Jest da se djeca kroz igrice mogu translatirati u drugu dimenziju, ali u pravu si - igrice loše utječu na socijalne vještine. Igricu uvijek možeš deinstalirati - računalo ili mobitel ti neće reći ni riječ. A ako prijatelju odbrusiš nešto gadno, to će ti se vratiti kao bumerang.

Osim toga, vidim da današnja djeca (svaka generacija sve više) sve više galame, sve manje imaju strpljenja, sve manje su u stanju SAMI stvoriti nešto kreativno i time se igrati i sve manje roditelja ih je u stanju smiriti bez pomoći elektronike. Čak i u školi imaju otključan wifi da ih ne moraju krotiti za vrijeme odmora.

Posljedice - nakon sat vremena igre (pa i puno manje), usprkos drugoj dimenziji, moja djeca su se uvijek teško koncentrirala na učenje. Obrnuto ne vrijedi. U igru se lako ulazi. Ali isto tako ona zna biti izvor frustracije (pa je moj mlađi sin nebrojeno puta bio potjeran s računala i mobitela ako je cvilio i drečao jer ne može proći nekakav nivo u igrici).

Da toliko truda ulože u učenje koliko ulažu u igrice i softvere - gdje bi im bio kraj???

A motoričke vještine - na stranu to što ja nikada ne bih mogla doseći njihove brzine reakcije (veza ruka-oko), pogledajte im samo rukopis ??!!! Nisu u stanju navesti iglu, puno gradske djece nikada nije nešto posadilo, ne gledaju ljude oko sebe (pa često ne prepoznaju susjede ako nisu s roditeljima) i tako dalje...


* * *

Offt. Mora da su naše bake i djedovi po istom principu gledali svoju djecu koja su morala ići u školu, umjesto da pasu krave.

Sve je to meni jasno, ali treba imati mjere. Moj mlađi sin je ovisnik o televiziji - njemu računalo prečesto treba samo zato da gleda serijetine i glupe filmiće na youtube-u. Uffff....

Ne možemo se vratiti u doba dok tehnologija nije postojala. Ali moramo biti svjesni toga da ona ima i tamnu stranu.