Mi smo fala Bogu jucer obavili krizmu. Bez pretjerivanja, kupio si je za obuci sto je htio, proslavili smo kako je htio, zadovoljan je poklonima.
I na kraju, sinoc u krevetu, pita me mm : A zasto se to uopce slavi? Reko Nemam pojma...
I nemam.
 |
|||
|
|
|||
Mi smo fala Bogu jucer obavili krizmu. Bez pretjerivanja, kupio si je za obuci sto je htio, proslavili smo kako je htio, zadovoljan je poklonima.
I na kraju, sinoc u krevetu, pita me mm : A zasto se to uopce slavi? Reko Nemam pojma...
I nemam.
Na boldano se osjećam dužna odgovoriti, jer se osjećam prozvanoTanči prvotno napisa
ti se ne želiš zamarati ni opravdavati zašto misliš da je tvoja kći to zaslužila. Mislim da od tebe nitko nije tražio opravdavanje, osobno sam ti samo htjela reći da mi nije jasno zašto se toliko čudiš da je netko drugi dobio, ono što tvoje dijete već ima? To su sve nečija djeca, ti eto svojoj kupuješ poklone kao nagrade za uspjeh u školi, netko kupuje kao nagradu za neki uspjeh u sportu, netko za rođendane, netko za krizmu i pričest, a netko ni ne treba povod za poklon i to je to.
Apsolutno.
Već je danas sve došlo na svoje.
Jučer je ona bila i umorna i iscrpljena od višednevnih priprema. Rano se ustala, a inače puno spava.
I sve ju je to igleda slomilo.
A ja, kao i svaka majka ne mogu gledati kako mi dijete pati, plače.
Ne mogu gledati njene suze.
Ona zbilja rijetko plače pa mi je tim više užasno teško gledati kako plače, kako se muči.
moji su imali vrlo skromne prve pričesti, poklone vezane za vjeru kako od koga: Bibliju u stripu, katekizam, križić, mali nasljeđeni zlatni privjesak od bake, krunicu i naravno Lego paketić.
Na temu usporedbi s drugom djecom slegnuli smo ramenima i rekli da nas se to uopće ne tiče i da svaka obitelj ima svoje prioritete.
Slavimo samo zato jer želimo da se sjećaju velikog dana ni zbog čeg drugog, a na pritisak okoline se moraju naviknuti.
Kad mi zbog bilo čega kažu da se osjećaju "drugačije" ili da im se rugaju ja im kažem da se ne brinu jer da ti koji se žele rugati uvijek će naći nešto ili imaš naočale ili prišteve ili nemaš novaca tko bi se zamarao s tim.
Mi imamo ove godine jednog krizmanika, iduće drugog.
Tja, ne znam ni sama što ćemo s poklonima - moja djeca to ne očekuju, a ionako imaju sve što mi mislimo da bi trebali imati. Nabavit ćemo odjeću (i to ne za jednokratnu upotrebu nego nešto trajnije nosivo) i proslavu u krugu obitelji i kumova.
Ni sama ne znam što bih još. Moja mama mu je nabavila narukvicu od kirurškog čelika kakve sad mladi nose i to mi se čini ok. Da nije ona, mi bi vjerojatno kupili tako nešto. Ovako - lako je ženskom djetetu kupiti neku sitnicu od zlata, a što s muškim? Nemam pojma. Bolje je potrošiti lovu na njegove ne baš jeftine dioptrijske naočale, a za uspomenu - ne znam ni sama, možda neki mali zlatnik sa prigodnom slikom (Kamenita vrata ili slično)
Peterlin, ima nesto u ovom da je lakse kupiti zenskom djetetu neku sitnicu od zlata. Ja bih cak rekla i ne samo zlato..Meni je uvijek bilo lakse kupiti za curice i odjecu i igracku i bilo sto...Mozda zato sto imam dvije curice pa sam se ravnala po njima. A kad bi nekom muskom djetetu trebalo nesto kupiti, pa sad i mojem uvijek imam "problem". Moj brat je od svoga kuma dobio lancic sa krizem. Mislim da ga nikad poslije nije nosio, jer ne nosi nista od nakita, al svakako je to jedna lijepa, vjecna uspomena.
Zlatarna Celje ima jako zgodnu foru za poklon - karticu na kojoj je pričvršćena zlatna pločica gramaže po želji http://www.gifts-to-remember.si/zgp_...sp?lang=si&g=1 .
Inače, uvijek se pitam jesu li te svadba-krizme i pričesti i silni pokloni stvarnost ili samo urbana legenda o kojoj se sezonski piše u medijima i po forumima.
Bila sam na mnogobrojnim krizmama/pričestima u životu, pa nit' sam vidjela takve poklone o kakvima se piše, niti svadbena slavlja.
(dapače, mi smo lani napravili pričest u restoranu i to je u našoj sredini teška iznimka, jer gotovo svi slave kod kuće)
Isto tako sam lani vidjela kako se slavilo kod nekolicine prijateljica moje kćeri.
Znam da postoje sredine gdje se stvarno slavi naveliko i daju se skupi pokloni, ali imam osjećaj da kao i svadbe u takvim sredinama te stvari funkcioniraju na bazi reciprociteta, pa danas ti mom djetetu kupiš laptop, a sutra ću ja tvom.
btw. ja sam svojoj kćeri planirala kupiti komad zlata za pričest, ali jednostavno nisam imala novaca, i tako sam joj objasnila - da imamo velike troškove da financiramo odjeću i ručak i da joj nećemo kupiti poklon, bilo bi mi krivo da to nije shvatila.
bas sam htjela staviti ovaj poklin od zatarne celje, jer sam i sama poklonila mom necaku. to im se cini fora.
imam nekoliko krizmanika kao frendove na fejsu (još me nisu zblokali) - i nisam vidjela niti jednu fotku darova - ili objavljuju obiteljske fotke ili onak pokazuju haljine/frizure.
Mislim da sve stvarno ovisi o familiji - mi si i inače ne poklanjamo skuplje darove, što ne znači da nemaju nešto od toga - obično rješavamo stvari tako da neko vrijeme štede novce (a to traje, jer nemamo puno familije) pa mi nadodajemo kaj fali.
a čemu to služi? to sam i ja mislila pokloniti za jedno krštenje, al onda sam poklonila bibliju, tvrdi uvez, po preporuci drage forumašice
bile su mi fora te pločice, al poslije si mislim da mi je ipak nekako glupo kupiti nešto što će stajati u ladici. ili za kad prifali će se prodati?
pa ako je dijete tip baje patka njemu je to san snova poklon. zato sam i poklonila, jer krizic ga ne bi radovao kao ovo sto pise moje prvi gram zlata
Ja si nekako mislim ovo kao i ti, ali moja djeca su ovakva kako je spajalica opisala u slijedećem postu.a čemu to služi? to sam i ja mislila pokloniti za jedno krštenje, al onda sam poklonila bibliju, tvrdi uvez, po preporuci drage forumašice
bile su mi fora te pločice, al poslije si mislim da mi je ipak nekako glupo kupiti nešto što će stajati u ladici. ili za kad prifali će se prodati?
Ima svaki svoju vrećicu sa zlatom, a unutra darovi za rođenje, za krštenje, za ovo, za ono.... Dugo vremena su voljeli po tome prebirati dok su bili mali. Sve znaju - od koga su što dobili, a što naslijedili. Sad već odavno dobro kuže kaj je to, pa su ohanuli s tim prekopavanjem (to je imalo svrhu da zapamte porijeklo pojedinih predmeta), ali mislim da bi ih jednako veselilo investicijsko zlato.
S druge strane, bezličnu pločicu je lakše prodati ako bude huda sila (čini mi se), a neki zlatnik ili nakit malo teže. Ne znam.
***
Imate li kakve originalnije ideje, što bi se još moglo darovati djeci? Smartphone i laptope imaju, fotoaparate također, a osim toga elektronika tako brzo zastarijeva da mi to nije špica filma.
Novac? Možda.... jer moji su štedljivi do te mjere da me to ponekad brine i sigurna sam da ga neće neodgovorno potrošiti, ali ne znam... Ima argumenata "za" i "protiv", kao i sve ostalo.
Pa baš tako, prodat će kad mu bude trebao novac, to je kao da nekom daš novce, samo u boljem obliku.
Mi smo za krštenja uvijek poklanjali zlatnik od Franje Josipa i to djeci unutar familije.
Za kumstvo poklanjam lančić s križićem.
Na ljeto ću ponovno biti kuma jednoj bebici i dobit će to.
A što se tiče Krizme i pretjerivanja kod nas; čula sam jučer da je nekima čak i rodbina iz Njemačke došla.
Eto, ima nas zbilja svakakvih.
Nekome je važno imati čim više gostiju, nekome su važni pokloni, nekome ništa i svašta.
A meni je važan sakrament.
I ja sam se cijelo vrijeme plakala dok je to trajalo.
I zamišljala kako moja velika, pametna i lijepa cura stoji za nekih 10-20 godina u vjenčanici pred istim oltarom.
:romantika:
Tanci ovo sto cu napisati nije napad, ali mislim da su te jako pogodila suze tvoje ljepotice, pa i sama sad se osjecas previse tuznom.
ja sam napisala da mi nismo od velikih slavlja MM i ja, no u mojoj familiji su drugi ipak drugaiciji od nas. i ja u svakoj takvoj prilici uzivam, radujem se i veselim, svakom uzavniku, jer mi je drago vidjeti ih i uzivam u njihovom drustuvu. i drago mi je da moja djeca imaju priliku upoznati svoju rodbinu. nakon svako takvog druzenja sama sebi obecam, da cu sljedecu nasu priliku i ja tako napraviti, no eto ipak do tad "zaboravim" i uzivam u najuzem krugu meni bliskih ljudi. tako da iskreno ne razumijem u cemu je problem ako je dosla rodbina iz njemacke?
kao da je bitno od kud je ko dosao, i koliki put je prevalio. bitno je da su uzivali onako kako je njima drago, a da ste ti i tvoja familija imali slavlje kakvo se vama svidja.
Posljednje uređivanje od spajalica : 27.04.2015. at 10:29
Sat možda? Ukoliko misliš da bi ga nosili.
Imaju, nose još od pričesti, ali lani smo im kupili nove.
Ali pitat ću, jer ne moraš imati samo jedan sat.
Od nakita mi pada na pamet igla za kravatu - ne zato što bi to nosili nego zato jer je to nosivi muški nakit za cijeli život. Vidjet ćemo. Nije to nikakva obveza, ali budući da imamo dvojicu, što kupimo jednom, iduće godine dobiva i drugi.
Ako mislis na iglu za kravatu, onda mozda da razmislite i o gumbima za mazete. ima ih predivnih, pa ih bar na svom piru mogu nositi.
Posljednje uređivanje od spajalica : 27.04.2015. at 10:42
Uplati im neko putovanje - ili odite svi skupa - neki lijepi grad koji je blizu - tipa Budimpešta, beč, ili ono kaj djeca vole - Gardaland
Budimpešta - daaaaaaaaa
Gardaland - neeeeeeee (to JA ne volim, a moja djeca su potpuno ravnodušna, pa se ne bih žrtvovala). Ali Budimpešta, to bi zapravo bilo super.
Možda... iako imaju i toga (obiteljska baština, ali to je više uspomena nego što je nosivo, iako sve te starine sada ponovno dolaze u modu). Tim prije što moj stariji sin obožava košulje.
Ali bit će još prilika - matura itd.... skupit će se još toga.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.04.2015. at 11:19
Budimpešta ti je odličan izbor - vidim kako našoj djeci ta putovanja ostanu u lijepom sjećanju. Budimpešta nije skupa, a krasna je. sada bih išla opet jer mi baš frendica vele da imaju razgledavanje Parlamenta iznutra. ma divota. A u Budimpešti je krasan akvapark, ako ipak dečki vole malo akcije tog tipa.
Gardaland ne volim niti ja
Ovako i ja. Da mene Tanči gleda sa strane, sigurno bi mislila o meni isto što i o roditeljima o kojima piše ovaj post
Ali ja pretjerujem kada su pokloni i druženja u pitanju. Imam veliku obitelj i širok krug kumova i prijatelja i jako volim proslave i zabave svih vrsta (svadbe, rođendane), volim pomoći u pripremi, volim se družiti, ama ne pada mi teško ni pospremiti poslije
Znam pozvati drage ljude na okupljanje i ručak/večeru čak i kada za to nema posebne prigode.
Nije mi drago vidjeti da djeca dobivaju skupe gadgete i skutere, ali volim poklanjati odjeću, knjige, nakit i mislim da su to sasvim ok i primjereni pokloni za djecu svake dobi. Mislim da stvari za uspomenu kao što su naušnice koje si poklonila kćeri ostaju kao uspomena za cijeli život i mislim da to ima veliku sentimentalnu vrijednost. Ja svakako brižljivo čuvam sav nakit koja su moja djeca dobila za krštenje, svaki komad ima svoju priču i vezan je uz onoga tko im je to poklonio i drago mi je što im mogu sačuvati takvu materijalnu i sentimentalnu vrijednost za cijeli život.
Ono što mi nije drago, a što su i drugi primijetili, a mislim da sam to već spominjala u nekoj drugoj temi, jest to što za tebe veliku vrijednost imaju petice i uspjesi u školi. I ja bih nesumnjivo bila ponosna na takve uspjehe da je moje dijete u pitanju, ali mislim da nije ok identificirati dijete sa tim uspjesima. Slično sam nešto prošla i sama - uvijek sve petice, uvijek najbolja i uvijek sam bila promatrana kroz tu prizmu. A ja nisam htjela da budem "vrednovana" na temelju svog uspjeha. Često bi me sreli moji profesori koji su mnogo godina poslije predavali mojoj sestri i rekli bi mi kako su je pitali - "zašto ti nisi kao xy". Ili i sami moji roditelji koji i dan danas nabrajaju hvalospjeve o mojoj školskoj prošlosti.
Meni osobno je to grozno te sam i jednima i drugima "začepila usta" jer ne želim više biti moja svjedožba/sastavak/ispit/diploma u roku i slično. A pogotovo to nije relevantno danas, skoro 10 godina nakon što sam završila svoje školovanje. Ja sam kompletna osoba sa svojim manama i vrlinama, nedostacima i neuspjesima kao i uspjesima, majka, domaćica, supruga, poslovna žena i kao takva želim biti i vrednovana.
I ti učenici koji ne postižu uspjehe kao tvoja kćer su osobe sa svojim ljudskim kvalitetama, sa potencijalom, to su nečija djeca čiji roditelji ipak vide i njihove druge pozitivne odlike i koji žele svojoj djeci priuštiti ono što smatraju da zaslužuju radi onoga što jesu. Neka djeca imaju poteškoća u učenju i ponašanju, neka jednostavno prolaze kroz taj period u svom životu, a pogotovo je pubertet krizno razdoblje.
Neka su uistinu i neodgojena i njihovi roditelji ne žele prihvatiti istinu o sebi i svojoj djeci i slavlje krizme je ujedno i stvar njihove taštine i ega. Ali ne bih rekla da se radi baš o svih 90% (je li taj postotak spomenut na početku cijele priče, nisam sigurna?) krizmanika koji su se krizmali sa tvojom kćeri i neskromno proslavili taj događaj.
Ukratko, djeca ne trebaju biti vrednovana samo na temelju svojih školskih uspjeha i ocjena, to je samo dio čitavog mozaika koji ih čini osobama, niti bi roditelji svoju ljubav, pažnju, naklonost i darivanje trebali temeljiti samo na tome.
A tvoju kćer će mnogo toga zaboljeti u životu. Jedan put će to biti skuplji i mnogobrojniji pokloni, drugi put će biti ljepša frizura, treći put dečko za kojim ona čezne. H...ga, bolit će i nju i tebe, ali to je život, nasreću ili nažalost, nisam sigurna.
Posljednje uređivanje od *mamica* : 27.04.2015. at 12:04
Mm je sad bio kum jednom krizmaniku i to nam/mu je sveukupno 9 kumstvo djeci i još dva puta vjenčani. pokloni su uvjek bili skromni i nitko njega/nas nije zvao radi love i poklona osim možda jednog s kojima više nismo u kontaktu (još uvijek ne znam da li to ima veze jedno s drugim, želim misliti da nema). Za krštenje je poklon uvijek bio skromni lančić sa križićem i za cure i za dečke. Za vjenčanja lova ili poklon (tu smo se svaki put dogovorili) a za krizmu bicikl.
Za ovog zadnjeg smo kupili sat i to sam ja išla u kupovinu i prije toga sam se malo raspitivala kakve satove sad nose klinci.... dakle sat koji nose 14-ogodišnjaci je u rangu (po izgledu ne po cijeni) sa onim što nosi moj predsjednik uprave!! ja sam imala u glavi sat koji nije ono kina nije jeftinjava ali je narukvica gumena i sat ide pod voduali ono što njih zanima je daleko od toga i ovaj što sam ja imala u glavi nosi se i kupuje valjda za prvu pričest??
Što se tiće sad tih velikih poklona za krizmu to je rekla bih i prije bilo tako, možda ne u tolikoj mjeri ali bila je. Pa čak i sama prošnja kume ili kuma nije prolazila bez velikih poklona. Ja sam moju krizmanu kumu/tad najbolju prijateljicu pitala samo tako iz ničega hoćeš mi biti kuma dok je moja frendica iz razreda mjesecima prije sa svojom mamom pripremala poklone za njenu kumu i kuminu obitelj! A o pokolonu koji je ona dobila za krizmu smo pričali još mjesecima poslije, to je između ostalog bila neka velika kugla šminke od Pupe koja je tad bila vrh vrhova što se tiće šminke... radili smo prave maškare iz te kugle u školi! A s druge strane ja sam od svoje kume dobila prekrasan prsten jednostavan sa srcima i još dugo godina poslije bilo mi ga je strah nositi da ga ne izgubim i da još i buketić cvijeća i bile smo obje tako ponosne što smo kao mi sad okrunile naše prijateljstvo.
e da jedna cura je od svog oca dobila čak i plac (halo), a bilo je tu i skutera.
U ovom kraju gdje ja sad živim (prigorje) veliki pokloni za krizmu nisu nikakva novost ali zato u kraju iz kojeg dolazim (istočna slavonija) je to danas velika novost ali opet ima obitelji/kumova koji idu u nebesa sa poklonima a s druge strane ima i još uvijek prizemljenih.
Ono što ja mislim da je bitno je kako se ja tj. sada naša djeca nose sa materijalizmom današnjice tj. kojim vrijednostima ih učimo.
PS oprostite na dugom postu ali baš ova teme i mene potiče na razmišljanje.
Evo mi preživjeli Krizmu prošli vikend, pa čisto da podjelim iskustvo...
Imali smo ručak u restoranu najuža rodbina i najbliži prijatelji. Da je Krizma bila kasnije i da nam je vrijeme omogućilo imali bi doma na terasi najvjerovatnije u istom angažmanu. Osobno volim fešte i volim se podružit sa familijom,mojih je doduše jako malo i daleko su nažalost ali od supruga familija je blizu i ima ih puno i kad bi išli raditi feštu da zovemo tako i malo širi krug(bratiće i sestirčn njegove) nakupili bi bez problema 80-ak ljudi
Što se poklona tiče, sve je bilo skromno-koga sam zvala tako sam i rekla.Većinom je dobila novce i par sitnica.Od kumova je dobila 600 kn + torta, a od ostalih po 200-300 kn. Po meni sasvim pristojno-sve više od toga smatrala bih previše.
Ljudi danas malo pretjeruju sa vrijednošču pokolona pa se tako da čuti da kumovi kupuju mobitele od 2-3 tisuće kuna i sl. Ja kao roditelj bih na prvom mjestu zabranila da se kupi takav poklon i našim kumovima sam jasno dala do znanja da si je ona kumu izabrala zato jer ju voli a ne zato da joj kupuje neke kerefeke.
Svakom njegovo.Ovako i ja. Da mene Tanči gleda sa strane, sigurno bi mislila o meni isto što i o roditeljima o kojima piše ovaj post
Ali ja pretjerujem kada su pokloni i druženja u pitanju. Imam veliku obitelj i širok krug kumova i prijatelja i jako volim proslave i zabave svih vrsta (svadbe, rođendane), volim pomoći u pripremi, volim se družiti, ama ne pada mi teško ni pospremiti poslije
Znam pozvati drage ljude na okupljanje i ručak/večeru čak i kada za to nema posebne prigode.
Nije mi drago vidjeti da djeca dobivaju skupe gadgete i skutere, ali volim poklanjati odjeću, knjige, nakit i mislim da su to sasvim ok i primjereni pokloni za djecu svake dobi. Mislim da stvari za uspomenu kao što su naušnice koje si poklonila kćeri ostaju kao uspomena za cijeli život i mislim da to ima veliku sentimentalnu vrijednost. Ja svakako brižljivo čuvam sav nakit koja su moja djeca dobila za krštenje, svaki komad ima svoju priču i vezan je uz onoga tko im je to poklonio i drago mi je što im mogu sačuvati takvu materijalnu i sentimentalnu vrijednost za cijeli život.
Ono što mi nije drago, a što su i drugi primijetili, a mislim da sam to već spominjala u nekoj drugoj temi, jest to što za tebe veliku vrijednost imaju petice i uspjesi u školi. I ja bih nesumnjivo bila ponosna na takve uspjehe da je moje dijete u pitanju, ali mislim da nije ok identificirati dijete sa tim uspjesima. Slično sam nešto prošla i sama - uvijek sve petice, uvijek najbolja i uvijek sam bila promatrana kroz tu prizmu. A ja nisam htjela da budem "vrednovana" na temelju svog uspjeha. Često bi me sreli moji profesori koji su mnogo godina poslije predavali mojoj sestri i rekli bi mi kako su je pitali - "zašto ti nisi kao xy". Ili i sami moji roditelji koji i dan danas nabrajaju hvalospjeve o mojoj školskoj prošlosti.
Meni osobno je to grozno te sam i jednima i drugima "začepila usta" jer ne želim više biti moja svjedožba/sastavak/ispit/diploma u roku i slično. A pogotovo to nije relevantno danas, skoro 10 godina nakon što sam završila svoje školovanje. Ja sam kompletna osoba sa svojim manama i vrlinama, nedostacima i neuspjesima kao i uspjesima, majka, domaćica, supruga, poslovna žena i kao takva želim biti i vrednovana.
I ti učenici koji ne postižu uspjehe kao tvoja kćer su osobe sa svojim ljudskim kvalitetama, sa potencijalom, to su nečija djeca čiji roditelji ipak vide i njihove druge pozitivne odlike i koji žele svojoj djeci priuštiti ono što smatraju da zaslužuju radi onoga što jesu. Neka djeca imaju poteškoća u učenju i ponašanju, neka jednostavno prolaze kroz taj period u svom životu, a pogotovo je pubertet krizno razdoblje.
Neka su uistinu i neodgojena i njihovi roditelji ne žele prihvatiti istinu o sebi i svojoj djeci i slavlje krizme je ujedno i stvar njihove taštine i ega. Ali ne bih rekla da se radi baš o svih 90% (je li taj postotak spomenut na početku cijele priče, nisam sigurna?) krizmanika koji su se krizmali sa tvojom kćeri i neskromno proslavili taj događaj.
Ukratko, djeca ne trebaju biti vrednovana samo na temelju svojih školskih uspjeha i ocjena, to je samo dio čitavog mozaika koji ih čini osobama, niti bi roditelji svoju ljubav, pažnju, naklonost i darivanje trebali temeljiti samo na tome.
A tvoju kćer će mnogo toga zaboljeti u životu. Jedan put će to biti skuplji i mnogobrojniji pokloni, drugi put će biti ljepša frizura, treći put dečko za kojim ona čezne. H...ga, bolit će i nju i tebe, ali to je život, nasreću ili nažalost, nisam sigurna.
Netko će nagraditi rad, a netko neće. Nekome je svejedno.
I jasno da svatko svoje dijete voli najviše na svijetu i da se u skladu sa time i ponaša.
Ja lijenost i nerad ne nagrađujem, ali kužim one koji idu linijom manjeg otpora i rade drugačije.
Kužim i da su ljudi jalni. Sve je to normalno.
Moj suprug i ja smo sve sami stekli, niš nismo dobili od nikoga. Ni plac, ni kuću, ni svadbu, ni auto, ništa! I tako učimo i jedinu kći. Šta sama napravi, napravila je.
I ona tako radi. Uči i trudi se. I unatoč bolesti napreduje i dalje, a vjeruj mi da ju ne tjeram. Ne forsiram. Ne znam ni kaj uči sada.
Uostalom, kaj god da napravi za sebe, bit će joj u životu lakše.
Iako mislim da uspjesi i petice moje kćeri nemaju veze s Krizmom, ali kad se već spominje, moram komentirati.
Ajme tanči, mislila sam dalje ne komentirat, al ne mogu..zašto misliš ako neko nema sve petice da je lijenost i nerad u pitanju? Nekoj djeci škola, učenje jednostavno ne ide. Zar je to tako teško shvatiti?
A ovo, zadnje boldano, si sama ti pokrenula, kad si se osvrnula na to kako ta djeca ne redaju petice, ni nagrade. Znači ti si učenje i ocjena uvela u cijelu ovu priču.
Mi isto svojim najbližima kažemo da ne pretjeruju i do sad je upravo tako bilo. Uostalom, to su ljudi koji dijele naše nazore. Iskoristit ćemo prigodu da se malo proveselimo i to je sve.Evo mi preživjeli Krizmu prošli vikend, pa čisto da podjelim iskustvo...
Imali smo ručak u restoranu najuža rodbina i najbliži prijatelji. Da je Krizma bila kasnije i da nam je vrijeme omogućilo imali bi doma na terasi najvjerovatnije u istom angažmanu. Osobno volim fešte i volim se podružit sa familijom,mojih je doduše jako malo i daleko su nažalost ali od supruga familija je blizu i ima ih puno i kad bi išli raditi feštu da zovemo tako i malo širi krug(bratiće i sestirčn njegove) nakupili bi bez problema 80-ak ljudi
Što se poklona tiče, sve je bilo skromno-koga sam zvala tako sam i rekla.Većinom je dobila novce i par sitnica.Od kumova je dobila 600 kn + torta, a od ostalih po 200-300 kn. Po meni sasvim pristojno-sve više od toga smatrala bih previše.
Ljudi danas malo pretjeruju sa vrijednošču pokolona pa se tako da čuti da kumovi kupuju mobitele od 2-3 tisuće kuna i sl. Ja kao roditelj bih na prvom mjestu zabranila da se kupi takav poklon i našim kumovima sam jasno dala do znanja da si je ona kumu izabrala zato jer ju voli a ne zato da joj kupuje neke kerefeke.
A moja djeca jako dobro znaju što mi mislimo o "špinčenju" na FB i sličnim društvenim mrežama s kojekakvim poklonima i materijalnom imovinom.
S druge strane, klinci koji stavljaju slike poklona i novaca na FB sigurno imaju okruženje koje tako slično misli. Tja, ne može se tu ništa. Isto kao svadbe - netko je već gore napisao. Netko će skromno, netko malo šire. I svi misle da imaju svoje razloge zašto su baš tako postupili.
Nešto sam zbrčkala u gornjoj poruci, pa ću ponoviti:
Ajme tanči, mislila sam dalje ne komentirat, al ne mogu..zašto misliš ako neko nema sve petice da je lijenost i nerad u pitanju? Nekoj djeci škola, učenje jednostavno ne ide. Zar je to tako teško shvatiti?
A ovo, zadnje boldano, si sama ti pokrenula, kad si se osvrnula na to kako ta djeca ne redaju petice, ni nagrade. Znači ti si učenje i ocjena uvela u cijelu ovu priču.
Što se tiče Fejsbuka (koji je ZLO) baš sam nedavno čitala neke članke o tome kako izaziva depresiju jer se ljudima čini da je svim njihovim "prijateljima" život ljepši i zabavniji, i da su zgodniji - jer ljudi naravno na FB stavljaju najbolje trenutke svog života, i uređene fotografije. Ako odrasli tako reagiraju, kako će onda tek djeca.
Definitivno je FB zlo.
Moji su dečki čekali do 13. i 14. godine + još malo da im dozvolim prijaviti se (da budu koliko toliko zreli), a za sada još mm nadzire. Morali su prvo naučiti da je stvarni život nešto drugo + naučiti razlikovati korisnu upotrebu FB (recimo, kad netko iz razreda stavi pitanja iz lektire koji ostali nisu uspjeli prepisati) od zloupotrebe (spomenutog hvalisanja). Kad tako nešto moji klinci vide, već i sada komentiraju npr. ovako "ali to ga ne spašava popravka iz matematike."
Uostalom, još lani je moj mlađi pričao da roditelji klince iz njegove škole nagrađuju npr. novim smartphone-om ako PROĐU NA POPRAVKU iz matematike...
Nisu problem klinci. Problem je okruženje.
Moj sin nije opterećen materijalnim, ali zna biti opterećen ocjenama. Pitala sam ga neki dan što je dobio iz testa iz matematike. Kaže on "dovoljan" (to znači 4) jer da je dobio trojku, bilo bi kojekakvih posljedica. I teško mu mogu objasniti zašto jašim po ocjenama, ako drugi klinci s puno lošijim prosjekom dobivaju nagrade za, eto, prolazak na popravnom. Uffff.... Ali to je svijet oko nas.
To je istina. Kod mnogih na FB nikad nema bolesnog djeteta, financijskih problema, neprospavane noći, svekrve koja ti je popila živce....samo kave i ručkovi na suncu, uredna dječica koja mirno ispijaju sokić/juhicu, svi nasmijani bez šefa, pegle ili lječničke čekaonice nad glavom.
moji su u nižim razredima. imaju sve petice uz minimalan trud. znam da neka djeca svaki dan nakon škole satima rade sa roditeljima da bi mogli pratiti nastavu. tko tu ulaže veći trud?
Nisam shvatila iz napisanog - je li on opterećen ocjenama jer je perfekcionist po prirodi, ili zato što ti "jašiš po ocjenama" (predzadnja rečenica)?
Ne znam, po meni ni jedno ni drugo nije dobro. Ok, dobre ocjene jesu važne, na žalost i ti nesretni upisi u srednje škole su već 25 godina isključivo po kriteriju ocjena i jasno mi je zašto roditelji inzistiraju na njima. Ali da bi dijete trebalo biti njima opterećeno - s tim se ne mogu složiti. Pogotovo ako je inače dobar učenik i ocjene su uglavnom dobre.
Moj sin je još u nižim razredima, i primijetila sam da si ponekad zna postavljati nerealne ciljeve u stilu "ne smijem dobiti nijednu četvorku ni iz jednog predmeta". Bogme, moram se dobro potruditi da ga uvjerim da je i četvorka ok ocjena, a ako se zalomi i niža, nije katastrofa, ispravit će već ako inače redovito radi.
Takvoj djeci gdje roditelji potezu ( zbog raznih opravdanih ili manje opravdanih razloga) treba nagraditi - roditelja.
: tablet- ajfon- zlato- toplice:
Posljednje uređivanje od sirius : 27.04.2015. at 13:27
Ma dajte, FB zlo? Ja iskreno uživam u njemu i novostima od prijatelja koje dugo nisam vidjela. Otkako smo odselili iz RH jako mi puno znači.
Stvar je u upotrebi - isto kao vatra, FB je dobar sluga, loš gospodar. Pamet u glavu pri objavama.
Nisam baš za pretjerivanja s poklonima, i čini mi se da je ovo što je tanči poklonila i lijepo i dovoljno.
Fotkanje novca na FB je očit primjer nedostatka pameti.
Sirius, tablet? Misliš tabletu?
Toplice svakako.
Posljednje uređivanje od čokolada : 27.04.2015. at 13:36
Mudro zboris.
sve će to narod pozlatiti moja ti
Ovako - moj stariji sin je kao tvoj, za njega je četvorka ocjena koja se može dobiti recimo iz likovne kulture, ali nikako iz matematike. Nisam mu to ja nametala, to si je sam nametnuo.
Moj mlađi (na kojega se odnosio ovaj komentar) je umjetnička duša i poprilična lijenčina, pa za njega JA moram jašiti po ocjenama iz predmeta u kojima su one mjerilo znanja i bitne za kasnije. Ne možeš, bratemili, dobiti lošu ocjenu iz matematike zato jer ti se ne da pisati domaće zadaće! Tu nastupa roditeljski terorizam. Osnovna škola = osnovno znanje + osnove radnih navika. Tu baš nisam široke ruke, pogotovo što su te ocjene bitne za upis u srednju školu. Eh, sad - to što moj mlađi sin misli da mu je brat nedostižan uzor, to je njegov problem. Jer starijem se gotovo nikad ne dogodi da ja dođem doma a on nije napisao zadaću. Mlađem redovito. Kad popustim tj. prepustim njemu odluku o tome da li treba učiti ili ne - zaredaju loše ocjene. Ne jedinice nego trojke, onoliko koliko može dobiti bez trunke truda.
Ja ne toleriram nerad, pogotovo ako vidim da dijete može, ali da mu se baš ne da. Učiti se mora. Na FB se visiti ne mora. Vježbati instrument se mora. Imati sve petice se ne mora, ali prosjek mora biti što bolji. Pogotovo kad se može.
Još samo dodatak - mom mlađem djetetu i te kako bude drago kad dobije peticu, ali treba ga naganjati da uči.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.04.2015. at 13:51
Nemaju, ali ti si se upitala zasto su druga djeca dobila raskosnu proslavu i poklone, a imaju jedinice u skoli.
Apropo lijenosti i nerada, jedan decko u mojoj obitelji zaista ne voli nj skolu ni citanje ni ucenje i kada se potegne ta tema, smrkne mu se pred ocima.
S druge strane, vrijednijeg, odgovornijeg i marljivijeg decka neces vidjeti nadaleko.
Obozava raditi u radionici, vinogradu, cijepati drva, kositi travu i nesretan je kada ga netko potjera od tog posla za knjigu.
Naravno da se postavlja pitanje je li dobro u njegovoj dobi da radi teze fizicke poslove i zanemaruje skolu (vrsnjak je tvoje kceri), ali on to istinski voli. Pristojan je, fin i drag i stvarno ga svi vole. Nikada za njega ne bih mogla reci da je lijencina, neradnik i besposlicar, a kamoli da ne zasluzuje veliku proslavu i lijepe poklone.
Vjerujem ti kada kazes da ne tjeras i ne forsiras svoju kcer i znam kako je to kada imas istinsku strast i ljubav prema necemu kao tvoja kcer prema znanju. Ali nemaju niti moraju svi imati to isto niti je to moguce. I samim time to ne bi trebao biti jedini i glavni kriterij za vrednovanje osobe.
Jos jedna stvar, da se razumijemo :ina_niz:, meni osobno je znanje bitno i sigurno ne bi voljela da mi dijete donosi lose ocjene iz ciste lijenosti.
Ustvari, cini mi se najgore kada je dijete opcenito bez interesa, kada ga ne zanima nista vise od raspadanja na kaucu, tva, igrica i slicnog i kada mu dani besciljno prolaze u nicemu.
To sigurno ne bih nagradjivala i ne bih za jedinicu/dvojku/trojku rekla "bravo sine, evo ti iphone".
Ali, kao sto vec napisah, postoje faze i periodi kada ucenje zapne iz raznoraznih razloga (najcesce kada su emotivne turbulencije u pitanju). Postoje djeca sa poteskocama u ucenju. Postoje djeca koja imaju interes u necemu drugome, a skolu nauce za "dovoljan", sto bi rekao Peterlinin sin. Postoje djeca vrhunski sportasi/glazbenici/votevr koji su se posvetili tim zanimanjima naustrb skole. I sigurno se ne mogu ubaciti u istu kos sa ovim "raspadajucima".
Pustimo sad djecu s poteškoćama.
Iako postoje prilagođeni programi, Suvag, Goljak i sl.
Neću sad ulaziti u tu problematiku jer je takvoj djeci potrebna pomoć i jasno je da se tu ne radi o lijenosti.
Ali vidim oko sebe neki trend, rekla bih, štićenja djece bez pravog razloga.
Roditelji ne žele priznati da im je dijete lijeno, već tješe sebe i sve oko sebe kako je njihov sinek super, ali eto ne ide mu škola, pa kaj? Ne moraju svi imati petice.
Ne moraju, ali moraju se osposobiti za neki posao, moraju se osamostaliti.
A kako će bez škole?
Što će upisati ako već u osnovnoj ima jedinica ko u priči?
U susjedstvu imam slučaj dečka od kojih 25 g.
Ništa nije završio jer nije volio školu, nigdje ne radi jer mu je sve teško.
Za njega radi stara majka koja je u mirovini i honorarno čisti našu zgradu. Tata je davno preminuo.
I kad vidim njega i kad vidim nju ne znam koga mi je više žao jer je on izgubljeni mladi život, a ona jadna, nesretna starica koja neće još dugo moći vući za njega.
A takvih primjera ima sve više.
U Konzumu rade ljudi s diplomama, kao i u McDonaldsu jer boljeg posla za njih nema i šta onda može očekivati netko bez škole?
Ja sam već i prije napisala - djeca su odraz sredine u kojoj žive.
Ne treba se time opterećivati, ali nije uvijek lako objasniti zašto oni za super ocjene dobiju samo pohvale, a neki drugi za puno manje najnoviju generaciju iphone-a.
Uostalom, zar je nama drugačije? Krizma je na neki način (bar je bila) ulazak u svijet odraslih, svijet gdje plaća nije uvijek proporcionalna znanju i sposobnostima, nego "kako ti padne grah". Gdje dobre ocjene nisu garancija zaposlenja (ali loše često jesu garancija katastrofe) i tako dalje.
Ja to pokušavam riješiti na isti način kako sam rješavala njihove ispade bijesa u dobi od 2 godine - razgovarajući s njima kao s odraslima. I gotovo.
Svijet koji je oko nas nije savršen. Pusti, brate, tuđe iphone i mercedese.... nikad ne znaš što je iza plota (v. crnu kroniku na internetu). Jedino što možemo učiniti je raditi NA SEBI jer ništa drugo ne možemo. I nadati se najboljem.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.04.2015. at 14:43
Tanci , pa ne idu sva djeca ( sa nekim ) poteskocama u specijalne skole? Niti su sva djeca sa poteskocama snizene inteligencije ili trebaju poseban program. : zbunj:
Postoje razne poteskoce koje utjecu na stav prema ucenju, skoli , sjedenju za knjigom , te ispunjavanju zahtjeva i ocekivanja svakog pojedinog ucitelja i profesora.
a o okolini u kojoj odrastaju i njihovoj podrsci i stavu , ako postoji poteskoca, da ne pricam...
Posljednje uređivanje od sirius : 27.04.2015. at 14:45
I ja zaista ne znam puno djece u osnovnoj koja imaju jedinica kao u prici.
ali znam dvojicu koja muku muce sa odredenim predmetima.
Prvi je iz socijano ugrozene obitelji sa samohranom majkom koja ima osnovnu skolu, a on ima rupe u znanju cijelo skolovanje . Razlog: godinama nema nikoga tko ce mu pomoci u ucenju i pogurati ga malo.
Drugi: miran tih sa poremecajem paznje. Sa papirima za IP koje nitko ne sljivi niti pisljivog boba, pa on satima vjezba matematiku , a na testu uvijek dobije jedan jer ga zeza koncentracija , a ne lijenost.
eto, to su dvojica sa jedinicama iz moje okoline , i bas mi ih je zao.
Apsolutno se slazem sa svime napisanim osim sa prvom recenicom. Ali ovo o cemu ti pises je jedna posve druga prica koju bi, cini mi se, valjalo razgranati u drugu temu. I nema veze sa ovome sto sam ti pokusala reci u svoja tri duga posta.
da.
jedino što ja sama sebi, kad ovakve teme krenu, izgledam ko najveći idiot, nesposobna do kraja. skupa s mm-om.
nama, s naše dvije dobre plaće, jedva do kraja mjeseca doteče, a kamoli da imamo za iphone i za razmišljanja o skupim poklonima, proslavama i slično.
ne kontam.
Trebala si imati bolje ocjene pa bi mozda vise love imala. :D
: ona bez ocjena i elektronike:
Krediti, krediti, kartice, minusi...
(Iako ja ne vjerujem u te priče o najnovijim iphoni-ma, ogromnim novcima i sl.)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom