 |
|||
Neke stvari jednostavni trebaju proći. Kad se samo sjetim razdoblja od 4. do 6. godine.
Ponašanja su išla u valovima, znala sam da nailazi vrh vala kad vise stvarno nisam mogla i kad sam je valjda mogla - zadaviti. Sutra bi svanulo, a dijete milo ko tratinčica. Pa opet neko vrijeme puniš baterije...
U sjećanju mi je ostao prvi Dnevnik kojeg smo odgledali u komadu (inače se TV palio samo za Dnevnik, a onda smo padali svi u kolektivnu nesvijest od umora).
Znam da smo se pogledali i trljali oči sanjamo li.
Evo što mi je konkretno unijelo zbrku u glavu. Kad sam danas došla po njega u vrtić, teta je objasnila što se dogodilo i rekla nešto u stilu da ipa trebamo malo strože odrediti granice, da je sad već veliki i da treba znati što se smije, a što ne smije. Neću ga braniti, već sam napisala da je zasluženo pobrao kaznu, ali kad se to nama dogodi doma, preživimo taj događaj i krećemo dalje. Nema nekih dubljih razmišljanja "što radim krivo" i slično. Odnosno, bilo je nekad davno, ali zadnjih pola godine, možda i više, stvarno ne. Taj je događaj bio tipična dječja nepodopština, kakve radi i doma. Zabrinula bih se da je on jedno agresivno, razmaženo, hiperaktivno, neodgojeno, ne znam ni ja što već dijete, ali to nije on. On je jedno iznimno tvrdoglavo i samosvjesno dijete kojem ne možeš nametnuti autoritet tek tako (a sam Bog zna da sam po prirodi inače dosta autoritativna osoba), ali jedno fakat odgojeno dijete koje mogu poslati bilo gdje bez straha od sramoćenja, ispada ili bilo čega. Zato sam se zapitala, da li opet prijeći preko tih nepodopština onako kako uvijek činim, ili da ustrajem na ljutnji, posljedicama... Je li vrijeme da ga čvršće stegnem ili je tetin komentar bio pretjeran ? Inače je u vrtiću ok, dapače, redovno dolazimo doma s pohvalama, ovo je bio prvi "incident" nakon duuugo vremena.
Jedino ti se " hiperaktivnost " greskom ubacilau kombinaciju losih osobina koje zahtjevaju dugotrajno kaznjavanje.
Tek je kod njih to besmislen sport.
Znam da nema veze sa vama , ali morala sam primjetiti. ( traume iz proslosti o nasem popustljivom odgoju).
Haha, odmah sam znala da ces se ti ili cokolada uhvatiti za to, ali post je odletio. Utrpala sam hiperaktivnost kao onaj sveprisutni, banalizirani pojam nemirnog i zivog djeteta, ne kao dijagnozu.
Aha, onaj koji se zloupotrebljava.rehab prvotno napisa
Sto ces...coksa i ja ko iz pastete iskacemo.
Da dodatno pojasnim, nije nemirno i zivo dijete razlog za brigu, ali ja imam doma tri gljive, tako da, iz te perspektive, ne znam kako bi se nosila sa malim vrazickom, iako su mi takva djeca bas simpaticna :D valjda zato sto su tudja :D
Sto se vaseg problema tice, sigurno mozes procjeniti da li je tetin komentar pretjeran ( " svi smo tankih zivaca pred godisnji , generaliziramo i prebacujemo lopticu") ili je dijete napravilo nesto sto nadilazi spontanu djecju glupost.
Ma evo, kad sam vec tu i pisem umjesto da spavam. Gasio je nekom klincu svjetlo u wc-u i malac se prepao. Njemu je to bilo smijesno. Teta ga je poslala u kut, a on se pokusao iskrasti iz kuta dok ona nije gledala. Na njeno upozorenje, vratio se. Jel to vama big deal? Meni nije. Da on non stop kinji tog klinca (ili ijedno dijete uopce), zabrinula bih se. Da je odbrusio teti i odbio vratiti se u kut, isto bih to percipirala kao tezi prekrsaj. Ovako, nes ti, napravio je spacku, mirno odgulio svoje, i sad trebam razmisljati o strozoj stegi ? Moguce da sam previse izdramila tu tetinu opasku, ali eto, ubolo me...
Posljednje uređivanje od rehab : 02.07.2015. at 23:44
Ne.
Ali bih osobno odradila ozbiljan monolog o tome kako neka djeca imaju odredene strahove i nije se smjesno rugati tome.
ostalo , kazna i pokusavanje izbjegavanja iste mi je prilicno ocekivano.
Zar se djeca jos uvijek salju u kut u vrticu??
Mislim nije neki big deal, al mene bi više "dirnuo" nedostatak empatije kod mog djeteta u takvom slučaju. Da se netko boji i vjerojatno plače ili jauče iz mraka u WC-u a drugo dijete mu se smije. To mi nije lijepo i voljela bih da dijete shvati da se takve stavri ne rade i navela bi mu neki primjer nekog njegovog straha šta ja znam i kako bi njemu bilo da mu se netko smije i još mu to namjerno radi.
Kažem ništa posebno al za mene su upravo to situacije u životu koje služe djeci kao lekcija da nešto nauče, ako ne znaju naučit sami, onda ih naučimo mi odraslo - razgovorom.
x
nešto tog tipa je mogla i teta napravit umjesto da ga pošalje u kut, šta da dijete nauči iz slanja u kut, da ga ne smije uhvatit teta kad idući put to bude radio?
To može biti, ali batina uvijek ima dva kraja. Ja sam se par puta našla u čudu što je moje dijete (mlađe) bilo kažnjeno zbog ponašanja prema drugoj djeci, a onda mi je doma ispričao što su ta druga djeca njemu radila u trenutku kad odgajateljica / učiteljica nije bila blizu.
Teško je tu biti sudac. Znam po sebi jer to mi se događalo i doma - djeca bi se zakačila dok mene taj trenutak nije bilo blizu, pa sad ti znaj tko je u pravu i tko je prvi počeo.... Nema garancije da je presuda poštena, a svatko gleda iz svojih cipela.
Preporuka: porazgovarati ozbiljno s djetetom i čuti njegovu stranu priče, a onda ga upozoriti kako njegovi postupci mogu utjecati na drugu djecu. I gotovo.
rehab, je li moguće da je takav dan bio baš zbog dugo očekivanog poklona? Ono, čekao je, mislio je da će svijet biti neko drugačije i potpuno čarobno mjesto jednom kad to dobije, a kad tamo, ništa se bitno nije promijenilo? Rekao bi D: mislio sam da ću bit najsretniji, ali to nekako sad nije tako :D
A vrtićka spačka spada u bezazlene. Da, svakako treba reći da je to bilo ružno prema dječaku i malo mu približiti kako se on osjećao, ali to je to.
Vecina ovoga sto ste navele meni osobno nije sporno. Teta ih je upozorila (bilo je jos par djecaka s njim), oni su nastavili i spremila ih je u mirni kut na hladjenje. Kad su se smirili objasnila im je sve na nacin na koji ste vi opisale. Po meni, dobro je postupila. Vec smo vodili razgovore o ruganju i slicno, jer ima djece u njegovoj okolini koja su materijal za ruganje ( debljina, djeca s pp...) tako da smo tu temu vec na vrijeme apsolvirali. I taj klinac im je po svemu ravnopravan, dapace, maleni je inace dosta ziv i robustan, nisu izabrali neku slabiju "zrtvu" ( njezno, povuceno dijete, dijete s pp...) za zezanciju. To je bio naprosto jedan izoliran dogadjaj, pretjerali su, teta je na vrijeme i ispravno reagirala i to je to. Mene je samo bocnula ta tetina opaska o granicama, jer inace svaki dan dolazi iz vrtica pracen pohvalama. Da to traje neko duze vrijeme, slozila bi se s tetom. Ovako mi je bila malo cudna ta izjava kad je temeljena na tom jednom događaju, jednostavno me zbunila i natjerala me da se zapitam. Meni je i inace problem razluciti do kojeg trenutka trebam prihvatati tudje sugestije o odgoju, a kad trebam staviti svoje misljenje na prvo mjesto, uvijek se bojim da nisam objektivna kad je o mojoj djeci rijec.
Moguce je i to, ali evo, danas je novi dan pa cemo vidjeti. Jos se nismo danas vidjeli jer je spavao kad sam otisla na posao, ne znam na koju nogu je ustao
to je žica na kojoj svi balansiramo
s tim da dok se pitamo jesmo li mi u pravu ili netko drugi, to je super, bitno je da se nismo zapakirali u onaj "sto posto sam ja u pravu"
Čovjek ne bi rekao, ali ovo gore mi je, na neki način, pomoglo najviše.
****te, što sam ja, ustvari, teška. Nisam bila svjesna u potpunosti koliki sam ja problem u cijeloj priči.
Da ne bi bilo da mi i drugi odgovori nisu pomogli - jesu, jako. Ali ovog sam našla da si ponovim kad zapnem u situacijama.
Mogu sad, nakon skoro mjesec dana mora (s tim da sam se odvažila i biti s njim sama tjedan dana, oću reć bez muža, a s frendicom i njenom trogodišnjakinjom), reći da je naša suradnja puno bolja nego ranije.
Ja sam prestala toliko vikati.
On se razumnije ponaša, spremniji je na dogovore i ne pila više svaki božji dan.
Sad pila povremeno, a ja tada ne vičem, već se jako stišam.
To, izgleda, funkcionira bolje.
Počeo je dobivati više odgovornosti kod kojih sam ranije zazirala i dizala mi se kosa na glavi (upotreba škara, noža), više sam za sebe obavlja (neki dan si je, pod nadzorom, sam skuhao jaje i očistio ga za večeru) i mislim da mu to odgovara.
Ima i još nešto, što sad osvješćujem. On je svoja osoba. Ja nisam baš za sve odgovorna. Prestaje me opterećivati to kako se ponaša u svakoj situaciji.
Uglavnom, ide na bolje, just want you to know.
Puj puj puj, ne do bog da sam se urekla.
Evelina super
super je čitati te, a posebno mi se sviđa ovaj dio sa "on je svoja osoba", razmišljam malo koliko puta i ja sama neke stvari kojima kod djeteta nisam sretna doživljavam ko svoj vlastiti neuspjeh a ne jednostavno njegov karakter
X (sve sam to prošla i još prolazim)Evelina super
super je čitati te, a posebno mi se sviđa ovaj dio sa "on je svoja osoba", razmišljam malo koliko puta i ja sama neke stvari kojima kod djeteta nisam sretna doživljavam ko svoj vlastiti neuspjeh a ne jednostavno njegov karakter
Evelina, bravo i za dijete i za tebe!
I tako, godina dana je prošla, a ja sam u vrlo, vrlo sličnoj situaciji kao ranije.
Ustvari, po godinama ovdje više ne pripada(mo), ali već kad je topik ovdje, nastavit ću pisati na njega.
Opet smo u klinču. Zadnja dva tjedna ovog ljeta bila su izrazito teška, naprosto više nisam znala šta ću.
Provela sam svaku noć čitajući od prastarih do najnovijih topika da mi pomognu u nošenju s njim.
Djelomično mi je pomoglo. Djelomično nije.
Imam dojam da je krenuo neki predpubertet, ali opet, ako je ovo predpubertet, ja ću se zakopat u zemlju kad krene pubertet.
I tako, opet sam u sličnim dilemama, ali on je odrasliji.
Tako da sam sada kapitulirala, jutros se naručila u PCM, od čega sam prije godinu dana odustala, ali mislim da mi treba pomoć.
Dobila sam termin 02.09. kod Kristine Težak. Vidim da se dosta malo o njoj pisalo, i to je iz 2015. godine te da su dojmovi da je dosta nesigurna i plaha.
Nadam se da to više nije.
Posljednje uređivanje od Evelina : 26.08.2016. at 13:19
Draga Evelina,
Je li se promjenilo nešto do sada, imate li bolji odnos.
Voljela bih da se Evelina ponovo oglasi na ovoj temi, da dobijemo neki epilog.
Imam sličnu situcaju sa dječakom i baš me zanima kako je sve prošlo sa njima do sad ...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom