Dobar dan.

Dakle, mogu reći da nemam pojma blagog šta raditi, jer...ni meni nitko nije stao na kraj, a izgleda da neću ni ja njemu.

On ima skoro šest godina. Zahtjevan je u tri ćoška. Ali dosad je poštivao zabrane. Uz ljutnju i suze i ucjene i dramatičnost, ali ih je poštivao.

A sad se mogu fućkat, imam lagani osjećaj.

Situacija 1., od prije tjedan dana. Želi nositi muževu staru, isteklu, osobnu kartu u vrtić da ju pokaže frendovima. Odavno zna da se kartice dane njemu na igru (sve odreda istekle i poništene) ne nose van stana. Međutim, nešto ga je puklo i on bi ju nosio u vrtić. I pita me smije li. Ja objasnim da ne, i zašto ne, i uz par gunđaja, tema zamre. Sljedeći dan, navečer, muž me pita "jesi mu ti dozvolila da nosi moju osobnu u vrtić?" Ja

Situacija 2., sad za vikend. Ide kod prijatelja popodne, bit će roštilj. I pita me to jutro jel može nositi šibice. Ja velim da naravno da ne može, on odmah u kontru da treba imat šibice, šta ako se vatra ugasi, li la, bla bla, drž ne daj, zabranim šibice. Vraćaju mi ga frendovi navečer, veli mi frendica "on ti ima šibice u ruksaku, donio ih je kad se vatra palila". Ja sada lagano

Stvar je čista, on radi točno što i ja, odvajkada. Ako mi nešto netko nije dao (napraviti, ponijeti, otići...) ja sam smislila način kako ću. A sad vidim da je i on naišao na istu ideju. Dakle, pita, nije da ne proba. I kad mu ne daš, he does it anyway.

Kaj da radim?