Za starije roditelje koje su podigli stariji roditelji

[rehab]

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.
Demencije su nešto drugo, tu bih svakako izabrala opciju doma jer je to jedna sasvim druga priča.
Osobu koja je pri svijesti, ali teško bolesna... Ne znam, ne bih to mogla. Ne iz nekog osjećaja dužnosti ili slično. Samo se sjetim sebe kada sam ležala u bolnici nakon poroda, sve čisto i uredno, ljubazno osoblje, obitelj me posjećuje, ali to nije to. Ne bih to mogla nikome priuštiti, a ni sama ne bih voljela završiti tako. Sve je drugačije kad si u vlastitom domu ili sa svojom djecom, nego kad si negdje smješten. Meni bi bilo lakše podnijeti tešku bolest i umrijeti okružena svojim najbližima, nego u nepoznatom.
Ne osuđujem nikoga, svjesna sam da ima i starijih osoba koje bi radije u dom, ali evo, sada je moje razmišljanje ovakvo..

[rehab]

I naravno, dodajem da je svaki slučaj stvarno slučaj za sebe.
Npr. moja mama je odavno izrazila želju da je smjestimo u dom, i to ni manje ni više nego negdje u Opatiju Ne znam kako je zamislila svoje predsmrtne dane, da će šetati po rivijeri i ispijati kavice, što li Tako da mi nju ne bi bio bed smjestiti u dom, jer to je ono što ona želi, jedina prepreka bi mogla biti lova
Za sveki sigurno znam da bi uvenula kad bi je netko smjestio u dom, tako da to nije opcija (osim u slučaju demencije što se mene tiče).

[mitovski]

Ja se slažem, sećam se tvoje teme i mislim da si dobro uradila.
Tvoje dete ima ceo život pred sobom i zaslužuje da ga provede najbolje moguće.

Ovo je bila jedna od onih stvari koja je kod mene prelila čašu.
Jedno popodne, lijep i sunčan dan, ja umjesto da sam s djetetom u parku, dijete ispod jedne ruke, mamu ispod druge i kod doktora, jednog, drugog. Mama je izgubila slinu tih dana i pregled nam je bio zakazan za 2 mjeseca, a moja mama koja boluje od alzheimera ne može trpiti i ne mogu joj razumno objasniti i lupa doslovno glavom od zid i uzmem nju i dijete za ruku (MM je bio izvan Zagreba) i do navečer trčim po doktorima.
U 19h dolazimo kod mamine liječnice opće prakse kako bismo dobili odgovarajući lijek, jer ne mogu čekati do sutra ujutro i liječnica podvikne na moju Janu da prestane pričati i da šuti jer je njoj 19h i umorna je i ne može razmišljati. Stala mi je knedla u grlu. Moje dijete od 4g umjesto da je u parku, cijeli dan hoda s nama po bolnicama i ambulantama i naravno u 19h navečer dosta joj je svega. Tada sam isto rekla, ovo mora prestati. Ovo moja mama nebi željela, ona da je prisebna prva bi stala tome na kraj.
Nama je stvarno dom došao kao sunce poslije kiše, sada nimalo ne žalim i nemam nikakvu grižnju savjesti. To je bila najbolja i jedina normalna odluka u takvim okolnostima. Mislila sam da si neću to moći oprostiti ali svima se život promijenio nabolje, i nama i mami. Imali smo i tu sreću da smo našli dobar dom.

Što se okoline tiče, puno je onih koji razumiju i podržavaju našu odluku, a ima i onih nažalost iz najbliže obitelji koji nam zamjeraju, jer ne vjeruju da je mama bila u takvom stanju kako mi kažemo. Međutim, ne zamaramo se time, jer smo sve sami prolazili, s obzirom da nisu ništa pitali kad nam je trabala pomoć, nemaju šta ni sada pitati.

Jednu stvar sigurno znam nakon svega ovoga, da svojem djetetu nebih poželjela da o meni mora brinuti na onakav način kao što smo mi brinuli niti jedan dan. Zato smo se ja i MM već sad dogovorili, kad dođemo u neke godine ili budemo nemoćni odlazimo u dom.

[mitovski]

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.

Mi smo razmišljali i o ovoj opciji, međutim bez obzira o kakvoj se bolesti radi, ako čovjeku treba njega 24/7 ovo za obitelj i nije neko rješenje. Znači, ok netko se brine o toj osobi dok smo mi na poslu i dolazimo s posla i briga pada na nas. Time nismo ništa riješili, opet ne možemo nikuda kao obitelj i vezani smo, popodne i noć je opet na nama.

[Peterlin]

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.
Demencije su nešto drugo, tu bih svakako izabrala opciju doma jer je to jedna sasvim druga priča.
Osobu koja je pri svijesti, ali teško bolesna... Ne znam, ne bih to mogla. Ne iz nekog osjećaja dužnosti ili slično. Samo se sjetim sebe kada sam ležala u bolnici nakon poroda, sve čisto i uredno, ljubazno osoblje, obitelj me posjećuje, ali to nije to. Ne bih to mogla nikome priuštiti, a ni sama ne bih voljela završiti tako. Sve je drugačije kad si u vlastitom domu ili sa svojom djecom, nego kad si negdje smješten. Meni bi bilo lakše podnijeti tešku bolest i umrijeti okružena svojim najbližima, nego u nepoznatom.
Ne osuđujem nikoga, svjesna sam da ima i starijih osoba koje bi radije u dom, ali evo, sada je moje razmišljanje ovakvo..

Ovo bi i moji roditelji željeli, ali vidjet ćemo hoće li biti izvedivo, upravo zbog razloga koje mitovski navodi. Ako budu u stanju sami provesti dio dana, to će biti moguće - ako ne, smislit ćemo nešto drugo, u skladu s potrebama.

Upravo to je razlog zašto je ovo nezahvalno planirati - čovjek snuje ovo ili ono, a snađe ga sudbina koju ne očekuje.... Moji roditelji imaju o tome svoje mišljenje, trudit ću se poštivati njihove želje u okviru objektivnih mogućnosti.

[Lutonjica]

Zato smo se ja i MM već sad dogovorili, kad dođemo u neke godine ili budemo nemoćni odlazimo u dom

tako su se i moji dogovorili daaaaavno i desetljećima to govorili
a sad kad imaju 81 i 66, izaključili su da oni ipak ne bi, i da bi radije umrli sami i bolesni u svojoj kući nego bili u domu
mijenja se perspektiva s godinama
s tim da su oni sada super vitalni, tata još uvijek radi, mama mlađahna skroz, nisu za dom još minimalno 15-20 godina ako ostanu zdravi... ali kako stare, tako im je ta ideja o domu, koja im je prije 20 godina bila prefantastična, sve neprivlačnija i mučnija

[Trina]

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.
Demencije su nešto drugo, tu bih svakako izabrala opciju doma jer je to jedna sasvim druga priča.
Osobu koja je pri svijesti, ali teško bolesna... Ne znam, ne bih to mogla. Ne iz nekog osjećaja dužnosti ili slično. Samo se sjetim sebe kada sam ležala u bolnici nakon poroda, sve čisto i uredno, ljubazno osoblje, obitelj me posjećuje, ali to nije to. Ne bih to mogla nikome priuštiti, a ni sama ne bih voljela završiti tako. Sve je drugačije kad si u vlastitom domu ili sa svojom djecom, nego kad si negdje smješten. Meni bi bilo lakše podnijeti tešku bolest i umrijeti okružena svojim najbližima, nego u nepoznatom.
Ne osuđujem nikoga, svjesna sam da ima i starijih osoba koje bi radije u dom, ali evo, sada je moje razmišljanje ovakvo..

A vidiš, često stav obitelji, ovih koji su protiv doma, zna biti poražavajuć baš za staru osobu. Zato što je 24-satna briga za stare teška i teško izvediva. Baš ovo o čemu pričate, čitav svoj život treba staviti na čekanje. A njegu treba i znati provoditi. Tako da se nerijetko dešava (u većini su takvi slučajevi) da stara (i nemoćna) osoba stigne u dom zapuštena. Pod tim mislim i na dekubituse i na higijenu i na svašta nešto. Npr poznajem jedan slučaj di su muž i žena živjeli sami. Čovjek je bio zdrav ali malo slabiji u nogama. Svaki dan je sve duže boravio u krevetu i žena je smatrala da je ok. ali nije znala da ležanje u krevetu nosi ogroman rizik od raznoraznih komplikacija. Čovjek je dovežen u dom u strašnom stanju. Prestrašnom. Rane od ležanja su mu pojele toliki postotak tijela da je to bilo grozno. I oporavio se koliko toliko ali trajalo je to. Otišla sam ja malo predaleko ali hoću reći koliko je kod nas kultura brige o starima ustvari naopaka. Ljudi će radije pokušati sve sami, makar to značila neadekvatna njega i strašne posljedice za čovjeka. sve iz neznanja. Ja ne znam što moji misle o tome. Moja mater već sto godina govori kako će ona u dom ali znam da bi ona bila zadnja osoba koja bi se pomirila s tim da ovisi o ikome, pogotovo stranoj osobi. Ja mislim da će se ona eutanazirati kad onemoća. Kad ne bude više mogla nositi štikle. Ali još su oni mlađahni i poletni, neću o tome ni razmišljati.

[Mima]

Da, naravno, svi hoće u dom kad je to tek teoretska mogućnost.
Moja mama se odavno prijavila, i jako voli pričati o tome da će otići u dom, pa joj je kad je vidjela smještaj entuzijazam naglo pao.

Meni je to normalno, nisam voljela niti vrtić, a kamoli da mi se sviđa ideja života u nekakvom kolektivu pod stare dane.

[cvijeta73]

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu .

a i to su tužne priče. ne znam kakva je sad situacija, ali devedesetih, puni autobusi penzionerki iz istre i kvarnera koje su odlazile čuvati starce u italiju. i moja sveki je bila jedna od njih, propao joj je građevinski obrt i pred penziju morala u italiju. i još imala sreće jer je imala jako dobru plaću i podnošljivu, polupokretnu staricu.

[Peterlin]

Da, naravno, svi hoće u dom kad je to tek teoretska mogućnost.
Moja mama se odavno prijavila, i jako voli pričati o tome da će otići u dom, pa joj je kad je vidjela smještaj entuzijazam naglo pao.

Meni je to normalno, nisam voljela niti vrtić, a kamoli da mi se sviđa ideja života u nekakvom kolektivu pod stare dane.

Ponekad nema druge mogućnosti.... Obitelj je na poslu / u školi / vani, a starija osoba treba nadzor i društvo... Moj kolega je stariju članicu obitelji smjestio u "vrtić", odnosno dnevni boravak za starije osobe, jer prije podne nikoga nije bilo doma da bude s njom. To je dobro rješenje jer osoba nema osjećaj da je "istjerana", a opet nije sama u vrijeme dok su ostali ukućani na drugim mjestima.

[ina33]

Da, naravno, svi hoće u dom kad je to tek teoretska mogućnost.
Moja mama se odavno prijavila, i jako voli pričati o tome da će otići u dom, pa joj je kad je vidjela smještaj entuzijazam naglo pao.

Meni je to normalno, nisam voljela niti vrtić, a kamoli da mi se sviđa ideja života u nekakvom kolektivu pod stare dane.

Iz onog što osjećam i vidim oko sebe ja bih unaprijed htjela napisat neki "release" papir budućim pokoljenjima ako budem stara i nemoćna. Eutanazija meni (teoretski ) nije strana, bez zezancije, ali znam da to nije prihvaćeno (ovdje, još). Ja nisam ni vjernik pa nemam nekih ograda u tom smislu, vidim samo muku života s patnjom - recimo, onaj film Život je more (tako nekako, o čovjeku koji se u Španj. bori za pravo da skonča svoj život) svojedobno me duboko dirnuo. Ja stvarno osjećam da je nefer prema budućim pokoljenjima da se pola dana brinu o teško bolesnim ljudima, kroz više godina, desteljeća... Pogotovo zato jer živimo u mobilnijem svijetu i ne u ogromnim obiteljima gdje se to "nekako" rasporedi. Zazorna mi je ideja (sada) da to bude budućnost mog djeteta - da me, ko što je moj dida običavao (")romantično(") govoriti - "'rani pod stare dane".

Dakle, ja uopće ne sumnjam da ću biti sebična u starosti (ako je dočekam). "Sebična" sam i sada. Moguće da neću imati para, niti ja, niti moje dijete, osigurati si neku neovisnu skrb. Moguće da ću morat skrbit o svom djetetu pod stare dane - kako se naše društvo razvija... Ali, to osjećam kao duboko krivo...

Peterlin, di to postoje ti "vrtići"?

[larmama]

Peterlin, di to postoje ti "vrtići"?

nisam Peterlin, ali znam da to imaju neki domovi umirovljenika.

[ina33]

To ti imaju neki domovi umirovljenika.

Državni il' privat? Ako su državni - pretpostavljam isto liste čekanja ili?

[Mima]

Državni domovi to imaju, a za liste čekanja ne znam.

[larmama]

znam da ima u državnim, ne znam koji su uvjeti ali na stranicama domova pišu osnovne informacije

[Zeljka33]

Mene mama rodila sa 39, a tata je imao 46. Ja sam sada rodila drugo sa 41 g i upravo sada imam nazalost tesku situaciju s roditeljima, a ja sa dvoje male djece. Stariji brat je daleko u inozemstvu a ja sam isto 400 km udaljena. Tati je prije desetak godina dijagnosticiran Alzheimer i do prije dvije godine su funkcionirali donekle normalno dok mamu nije bacilo auto na pjesackom ispred kuce. malo prije toga je tata prestao izlaziti i poceli su problemi s obavljanjem nuzde i higijene. mama je operirala nogu i nije od tada bas pokretna, a do tada je inave uvijek tata sve obavljao jer je on bio fizicki super. jedva tada je mama prihvatila da angaziramo pomoc u kuci, pa smo pronasli dvije zene za povremeni dolazak i dostavu rucka. no mama je inace malo teza osoba pa je neke i potjerala a tata je postao skroz zapusten i cijela kuca je smrdila po pisalini. ona nikako nije prihvacala da je on bolestan nego da joj namjerno radi svasta pa je ceato dolazilo i do agresivnih napada. prije pola godine, desetak dana prije nego sto sam rodila, smjestili smo tatu u dom privatni uz more i sad. se cini da smo ga spasili. tamo je uredan, cist, redovito pije ljekove i redovito jede. pelene mu mijenjaju a on ni nezna vise nikog od nas, no to nikada ne pokazuje i ma prica i uvijek opcenito. tesko je to sve vidjeti, jenema viae one drage osobe moga tate....mislila sam da ce mama sada zivnuti i uz terapije i bolje se kretati no dogodilo se suprotno....vec nakon dva mjeseca je pocela halucinirati pa paranoje i sve veca demencija. mogla bih o dogadjajima napisati roman, no evo ovaj tjedan su joj napravili CT mozga i doktorica se cudi sto uce funkcionira. kaze da joj je mozak ko spuzva prazan i da izgleda da je imala mali mozdani i da hitno treba u dom pod 24 h brigu. dakle njoj vise nije dovoljno ni zena koja dolazi ujutro i popodne, a problem je ato ona odbija ici u dom. planiram sljedeci tjedan s bebom u poajet dok ne rijesim situaciju...neznam ni kako cu to sve uspjeti. trebala sam ici i prije deset dana pa se meni zakompliciralo zdravlje i to zbog uboda nepoznatog insekta. totalno sam c izmorena od događaja i nemoci da pomognem im te stalno mamino odbijanje svake vrste pomoci. sto je najgore s njome ne moze vise razumno rgovarati i odmah krece u napad da smo svi protiv nje.

[pulinka]

Trina, od meni bliskih i dragih dvoje je umrlo dementno, jedno i nepokretno od moždanog udara, dvoje od metastaziranog raka. Ne mogu reći da sam ih ja negovala, ali jesam provodila dane sa njima i znam bar delimično kako to izgleda. Tako da imam puno poštovanje prema osobama koje neguju takve ljude, bilo da su to članovi porodice ili med. osoblje. I drago mi je da ima dobrih domova, zašto ne bi bilo, samo ja sam iz prve ruke videla i 2 doma u kojima uslove ne bih nazvala čak ni podnošljivima.
Što se hrane tiče, javna je tajna da se kod nas štedi na hrani čak i u porodilištu i u dečjoj bolnici (isto iskustvo iz prve ruke, a stvarno imam niske kriterijume u tom pogledu), pa me ne bi čudilo da ima i domova u kojima je tako.
I moram ponovo da naglasim ono što je, mislim, Mima već napisala- ni blizu nije isto brinuti se o umirućoj osobi ili o osobi koja zahteva medicinsku negu, ali može poživeti još niz godina. Većina ljudi nađe snage i mogućnosti da odneguje bolesnu osobu nekoliko meseci do smrti. Ali posvetiti godine i godine celodnevnoj nezi, to je užasno zahtevno u svakom pogledu.

[Zeljka33]

filmic o demenciji kojie rasplakao danas https://youtu.be/DtA2sMAjU_Y

[pulinka]

Zeljka33, nažalost ja ne bih u tvojoj situaciji ni pokušavala da razgovaram sa njom kao sa osobom koja još može da rasuđuje .
Moji su skoro do kraja poštovali želje moje pok. bake da živi sama, pa su se i stan i ona pretvorili u užas, jer nije kontrolisala sfinktere i uporno sebi skidala pelenu, a moji su se pravili da je sve u redu.
Iskreno, ja mislim da je to bilo totalno pogrešno.

[Jelena]

I naravno, dodajem da je svaki slučaj stvarno slučaj za sebe.
Npr. moja mama je odavno izrazila želju da je smjestimo u dom, i to ni manje ni više nego negdje u Opatiju Ne znam kako je zamislila svoje predsmrtne dane, da će šetati po rivijeri i ispijati kavice, što li Tako da mi nju ne bi bio bed smjestiti u dom, jer to je ono što ona želi, jedina prepreka bi mogla biti lova
Za sveki sigurno znam da bi uvenula kad bi je netko smjestio u dom, tako da to nije opcija (osim u slučaju demencije što se mene tiče).

Slično je i kod nas, samo što meni nije zamisliva situacija u kojoj bi moji roditelji bili zadovoljni u domu znajući da mi njegujemo sveki. Moja strana obitelji je po prirodi "ponosnija", nema šanse da bi bilo nekog žicanja, ni u tragovima, dok je situacija puno drugačija na muževoj strani. Nismo još u toj situaciji da moramo nešto. Svi su platili posmrtnu pripomoć, nitko se nije predbilježio za dom, svi su oko 70.

[Jelena]

zeljka33,

[Zeljka33]

moja je postala opasna za sebe i ostale. zakljucava se u sobu pa izgubi kljuc pa su vatrogasci i policija bili dvaput. neda nikome kljuc a padne pa se ne moze dignut. zove upomoc po noci, maltrerira suajede, ostavlja upaljen stednjak itd

[Zeljka33]

ali nije joa skroz da nista ne kuzi i stalno govori da nece ona u dom. nazalost morati cu nesto prisilno napravit a muka mi je od toga

[Zeljka33]

nisu se ni moji predbljezili za dom, pa kad je alo da treba i da bi cak i mama prihvatila da ide u jedan kraj njihove kuce onda nema sanse jer se ceka 8 godina

privatne smo gledali ja i brat i vecina je katastrofa barem oko splita. nasli smo jedan bas veliki u kastel sucurcu i stvarno su profesionalni
banula sam u posjet nenajavljeno i tata mi je izgledao sada bolje puno nego doma kad bi ga zatekla

nije se odvajao od malenog, stalno je gugutao s njim

[rehab]

Mi smo razmišljali i o ovoj opciji, međutim bez obzira o kakvoj se bolesti radi, ako čovjeku treba njega 24/7 ovo za obitelj i nije neko rješenje. Znači, ok netko se brine o toj osobi dok smo mi na poslu i dolazimo s posla i briga pada na nas. Time nismo ništa riješili, opet ne možemo nikuda kao obitelj i vezani smo, popodne i noć je opet na nama.

Zato i rekoh, demencija je jedna potpuno druga priča.

[rehab]

A vidiš, često stav obitelji, ovih koji su protiv doma, zna biti poražavajuć baš za staru osobu. Zato što je 24-satna briga za stare teška i teško izvediva. Baš ovo o čemu pričate, čitav svoj život treba staviti na čekanje. A njegu treba i znati provoditi. Tako da se nerijetko dešava (u većini su takvi slučajevi) da stara (i nemoćna) osoba stigne u dom zapuštena. Pod tim mislim i na dekubituse i na higijenu i na svašta nešto. Npr poznajem jedan slučaj di su muž i žena živjeli sami. Čovjek je bio zdrav ali malo slabiji u nogama. Svaki dan je sve duže boravio u krevetu i žena je smatrala da je ok. ali nije znala da ležanje u krevetu nosi ogroman rizik od raznoraznih komplikacija. Čovjek je dovežen u dom u strašnom stanju. Prestrašnom. Rane od ležanja su mu pojele toliki postotak tijela da je to bilo grozno. I oporavio se koliko toliko ali trajalo je to. Otišla sam ja malo predaleko ali hoću reći koliko je kod nas kultura brige o starima ustvari naopaka. Ljudi će radije pokušati sve sami, makar to značila neadekvatna njega i strašne posljedice za čovjeka. sve iz neznanja. Ja ne znam što moji misle o tome. Moja mater već sto godina govori kako će ona u dom ali znam da bi ona bila zadnja osoba koja bi se pomirila s tim da ovisi o ikome, pogotovo stranoj osobi. Ja mislim da će se ona eutanazirati kad onemoća. Kad ne bude više mogla nositi štikle. Ali još su oni mlađahni i poletni, neću o tome ni razmišljati.

Ovo mi je sad već pretjerano seciranje situacija. Znam ja i ljude koji su dobili dekubituse u bolnici. Ima svega.

[Trina]

Ovo mi je sad već pretjerano seciranje situacija. Znam ja i ljude koji su dobili dekubituse u bolnici. Ima svega.

Je. Ali samo sam htjela naglasiti važnost pravilne brige o starima. Ponekad i u najboljoj namjeri ljudi naprave veliko sranje.

[Mojca]

Zeljka, mi smo imali sličnu situaciju s bakom... Suosjećam.
Iako je bilo jako teško smjesti ju u dom, emotivno mislim, ali odahnuli smo nakon sto je otišla u dom...

[Beti3]

No, nemojte misliti samo da se o starijima treba dugo brinuti. Moj tata je legao na popodnevni spavanac, kao i svaki dan svog života. I nije se probudio. A to jutro je još popravljao po kući. Mužev tata je bio bolestan samo par mjeseci, jedva prošao šezdesetu, otišao uvečer u svoju sobu, a ujutro me zove svekrva da ga ne može probuditi. I nije se probudio.

Možda ne treba razmišljati o domovima i pelenama za odrasle, ni brinuti previše unaprijed. Tko zna što život nosi.

[Zeljka33]

Mojca hvala. Ja se nadam da cu to ubrzo rijesiti jer cu inace ja na psihijatriju. Svaki dan strepim kad me nazove zena koja je obilazi sto se dogodilo i pocela sam i zapisnik raditi ....traje vec predugo

problem je i s doktorima jer tek sad kad je stvarno eskaliralo su je poslali na pretrage i vratili je isti dan doma s preporukom da ide hitno u dom.

mislim da kod nas u hr nedostaje kvalitetna skrb za starije i pogotovo dementne

[Zeljka33]

a s druge strane imam strica koji je navrsio 90 i super je bistar...isto tako moja nona je zivjela do 92 i do 90 te je bila super i fizicki i s pameti

[Tanči]

Možeš otići bilo kad, ali u privatan dom.

A za Selsku i sl. samo uz debelu špagu...

Ne treba špaga, već prijava dok si još debelo u snazi.
Zna se da za državni, subvencionirani dom postoje liste čekanja od po 10 godina pa i više.

[Mojca]

No, nemojte misliti samo da se o starijima treba dugo brinuti. Moj tata je legao na popodnevni spavanac, kao i svaki dan svog života. I nije se probudio. A to jutro je još popravljao po kući. Mužev tata je bio bolestan samo par mjeseci, jedva prošao šezdesetu, otišao uvečer u svoju sobu, a ujutro me zove svekrva da ga ne može probuditi. I nije se probudio.

Ma kako možeš na temelju dva primjera iz svoje okoline davati komentar da se o starijima ne treba dugo brinuti?
Ima ih puno koji se gase polako. I to je užasno teško... kao što je teško i kad odu naglo...

[larmama]

moj je tata dobio obavijest 7 godina od prijave da je dobio dom no tek nakon 10 godina mu je zaista i trebao i tada je tek otisao u njega.

[Mojca]

mislim da kod nas u hr nedostaje kvalitetna skrb za starije i pogotovo dementne

X!
Moja baka je bila u privatnom domu u Sloveniji... to je druga priča.. znam jerkad je svekrva išla u dom obišli smo 15-tak privatnih domova u Zagrebu, ajme i kuku.
Nažalost i druga baka ide u smjeru demencije... isto je u domu u Sloveniji (crkvenom, sama je tražila, planirala unaprijed, čekala da se dom izgradi), kao da je u hotelu s 4 zvjezdice.

[Zeljka33]

mislim da ni spaga ne pomaze jer meni od prve rodice rodica radi u jednom domu u splitu pa nema sanse...kao sto je tanci rekla treba se prijaviti desetak godina unaprijed tj dok si u punoj snazi

[casa]

Ne znam baka mi je imala Alzheimer koji je jako brzo napredovao tako da je u 6 mjeseci od snažne žene koja mi je bila najveći oslonac u životu postala žena koja ne zna tko je ni tko sam ja i radi sve pod sebe, ne izlazi iz kreveta osim da ode pronaći svoju mamu, a moja mama je šizofreničar već dugi niz godina i ponekad ima fazu koja zahtijeva baš jaku brigu. Valjda sam hipersenzibiizirana, kad mi je s ovih malih 33 godine i s dosadašnjm iskustvom prematanja odraslih nekako nehumano nekog protiv njegove volje smjestit u instituciju u kojoj mu se neće davati neka posebna terapija, već samo na brigu. Svjesna sam ja itekako da to utječe na kvalitetu života obitelji, i zato sam i pristala da baku smjestimo u dom. Ipak, mislim da smo mogli i trebali bolje. Nekako ostavit staro i bolesno čeljade kako bismo mi disali punim plućima, to mi je malo preničeovski...
A da je naporno lovit alzheimera po gradu, kupit zemlju s tepiha jer je išla kopat, vratit teče u stan kad ih baci vani jer lovi ribu, a je...
I recimo još da nikad ne bih svoju majku dovela u svoj dom, jer ne želim da moja djeca svakodnevno gledaju ispade. I tu sam spreman smjestit ju u dom, i postupit ne baš moralno prema vlastitoj majci kako bih zaštitila vlastitu djecu. Ali bakin Alzheimer mi nije bio problem.

[Beti3]

No, nemojte misliti samo da se o starijima treba dugo brinuti. Moj tata je legao na popodnevni spavanac, kao i svaki dan svog života. I nije se probudio. A to jutro je još popravljao po kući. Mužev tata je bio bolestan samo par mjeseci, jedva prošao šezdesetu, otišao uvečer u svoju sobu, a ujutro me zove svekrva da ga ne može probuditi. I nije se probudio.

Možda ne treba razmišljati o domovima i pelenama za odrasle, ni brinuti previše unaprijed. Tko zna što život nosi.

Ma kako možeš na temelju dva primjera iz svoje okoline davati komentar da se o starijima ne treba dugo brinuti?
Ima ih puno koji se gase polako. I to je užasno teško... kao što je teško i kad odu naglo...

Možda da si pročitala što sam napisala ne bi shvatila da sam na temelju dva primjera dala komentar da se o starijima ne treba dugo brinuti. Ova boldana riječ malo mijenja smisao mog komentara, zar ne?

No, naravno da ne trebaš pažljivo čitati moje komentare, ma ne treba ničije. Ovo je samo forum, ništa znanstveno i sigurno.

Ali, da objasnim što sam htjela reći svojim komentarom, za one koji me ne razumiju, i ljute se zbog toga, dakle (iako se dakle ne treba upotrebljavati) htjela sam reći da se ne treba unaprijed brinuti o domu i/ ili mijenjanju pelena starcima, jer u otprilike pola slučajeva oni odu prije te potrebe. Na žalost ili na sreću.

[Mojca]

Ali, da objasnim što sam htjela reći svojim komentarom, za one koji me ne razumiju, i ljute se zbog toga, dakle (iako se dakle ne treba upotrebljavati) htjela sam reći da se ne treba unaprijed brinuti o domu i/ ili mijenjanju pelena starcima, jer u otprilike pola slučajeva oni odu prije te potrebe. Na žalost ili na sreću.

Upravo tako sam te i razumjela. Ali uvijek ostaje ona druga polovica, koja polako odlazi.
Prvo treba štap, pa hodalicu, pa kolica, odnosno treba supružnika da pomogne, pa dijete (jer supružnik više ne može sam), pa njegovatelja (jer prelazi mogućnosti djeteta)... Odnosno, prvo treba nastavak za wc, pa treba sobni wc, pa pelenu... i sve to može trajati godinama...
I oni su ta druga polovica koja nije ušla u tvoje primjere...
Jednostavno se gase. Sporo i nezaustavljivo. I tu je profesionalna pomoć i te kako dobrodošla. Mi smo spori odlazak prošli sa MD-ovom mamom i ja umirem od straha kako će biti s tatom.

[Mojca]

Ne znam baka mi je imala Alzheimer koji je jako brzo napredovao tako da je u 6 mjeseci od snažne žene koja mi je bila najveći oslonac u životu postala žena koja ne zna tko je ni tko sam ja i radi sve pod sebe, ne izlazi iz kreveta osim da ode pronaći svoju mamu, a moja mama je šizofreničar već dugi niz godina i ponekad ima fazu koja zahtijeva baš jaku brigu. Valjda sam hipersenzibiizirana, kad mi je s ovih malih 33 godine i s dosadašnjm iskustvom prematanja odraslih nekako nehumano nekog protiv njegove volje smjestit u instituciju u kojoj mu se neće davati neka posebna terapija, već samo na brigu. Svjesna sam ja itekako da to utječe na kvalitetu života obitelji, i zato sam i pristala da baku smjestimo u dom. Ipak, mislim da smo mogli i trebali bolje. Nekako ostavit staro i bolesno čeljade kako bismo mi disali punim plućima, to mi je malo preničeovski...
A da je naporno lovit alzheimera po gradu, kupit zemlju s tepiha jer je išla kopat, vratit teče u stan kad ih baci vani jer lovi ribu, a je...
I recimo još da nikad ne bih svoju majku dovela u svoj dom, jer ne želim da moja djeca svakodnevno gledaju ispade. I tu sam spreman smjestit ju u dom, i postupit ne baš moralno prema vlastitoj majci kako bih zaštitila vlastitu djecu. Ali bakin Alzheimer mi nije bio problem.

Baš sli lijepo to napisala... loviti alzheimera po gradu... baš tako.
Mi smo baku s alzheimerom smjestili u dom nakon par godina sličnih primjera i odahnuli.
Smještanje svekrve bez alzheimera me je pomelo... pomelo... trebala sam tjedne i tjedne da prihvatim da je to jedino rješenje. I dan danas žalim što nismo mogli organizirati 24/7 njegu doma.

[jelena.O]

Ma kako možeš na temelju dva primjera iz svoje okoline davati komentar da se o starijima ne treba dugo brinuti?
Ima ih puno koji se gase polako. I to je užasno teško... kao što je teško i kad odu naglo...

uprav tak

i moj i njegov otac ošli nenadano moj u 78. nakon obiranja brajde, zaspo i više ga nema, a njegov sam kaj je stupio u penziju, ošo na more i srušio se na plaži.

ali mame s njima je bilo agonija godinama, moja bila jako bolsena, a njegova boesna+ žalosna za mužem.

[Peterlin]

Peterlin, di to postoje ti "vrtići"?

Dosta državnih domova to ima. U konkretnom slučaju, mislim da je bila riječ o domu Medveščak na Iblerovom trgu, u svakom slučaju neki od domova u centru Zagreba.

Ovdje imaš popis zagrebačkih domova koji nude tu uslugu: http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=1815

[Jelena]

Moja baka je 10 godina vecinu vremena nepokretna, medicinski neopravdano. Vec prije 10 godina nije mogla ni sjesti. Pa je prohodala s guralicom i sad je vec godinu dana i dementna i nepokretna potpuno. Njezina mama je isto dugo umirala.

[NetkoMiOteoNick]

moj je tata dobio obavijest 7 godina od prijave da je dobio dom no tek nakon 10 godina mu je zaista i trebao i tada je tek otisao u njega.

Pretpostavljam da je te tri godina morao plaćati dom. Punu cijenu?

[rehab]

Ne znam baka mi je imala Alzheimer koji je jako brzo napredovao tako da je u 6 mjeseci od snažne žene koja mi je bila najveći oslonac u životu postala žena koja ne zna tko je ni tko sam ja i radi sve pod sebe, ne izlazi iz kreveta osim da ode pronaći svoju mamu, a moja mama je šizofreničar već dugi niz godina i ponekad ima fazu koja zahtijeva baš jaku brigu. Valjda sam hipersenzibiizirana, kad mi je s ovih malih 33 godine i s dosadašnjm iskustvom prematanja odraslih nekako nehumano nekog protiv njegove volje smjestit u instituciju u kojoj mu se neće davati neka posebna terapija, već samo na brigu. Svjesna sam ja itekako da to utječe na kvalitetu života obitelji, i zato sam i pristala da baku smjestimo u dom. Ipak, mislim da smo mogli i trebali bolje. Nekako ostavit staro i bolesno čeljade kako bismo mi disali punim plućima, to mi je malo preničeovski...
A da je naporno lovit alzheimera po gradu, kupit zemlju s tepiha jer je išla kopat, vratit teče u stan kad ih baci vani jer lovi ribu, a je...
I recimo još da nikad ne bih svoju majku dovela u svoj dom, jer ne želim da moja djeca svakodnevno gledaju ispade. I tu sam spreman smjestit ju u dom, i postupit ne baš moralno prema vlastitoj majci kako bih zaštitila vlastitu djecu. Ali bakin Alzheimer mi nije bio problem.

Nemam nekog životnog iskustva sa demencijama, ali zar osoba u tim trenucima nije svjesna svoje okoline i ne prepoznaje svoje bližnje ? Zar nije potpuno svejedno za tu osobu je li u domu ili u vlastitoj kući ? Ne znam, meni je zasad to jedini slučaj gdje bi bez razmišljanja dala osobu u dom. I naredila svojima da me u slučaju demencije ostave u domu. Preteško je to iskustvo, stvarno razarajuće za obitelj.

[pulinka]

Ne znam baka mi je imala Alzheimer koji je jako brzo napredovao tako da je u 6 mjeseci od snažne žene koja mi je bila najveći oslonac u životu postala žena koja ne zna tko je ni tko sam ja i radi sve pod sebe, ne izlazi iz kreveta osim da ode pronaći svoju mamu, a moja mama je šizofreničar već dugi niz godina i ponekad ima fazu koja zahtijeva baš jaku brigu. Valjda sam hipersenzibiizirana, kad mi je s ovih malih 33 godine i s dosadašnjm iskustvom prematanja odraslih nekako nehumano nekog protiv njegove volje smjestit u instituciju u kojoj mu se neće davati neka posebna terapija, već samo na brigu. Svjesna sam ja itekako da to utječe na kvalitetu života obitelji, i zato sam i pristala da baku smjestimo u dom. Ipak, mislim da smo mogli i trebali bolje. Nekako ostavit staro i bolesno čeljade kako bismo mi disali punim plućima, to mi je malo preničeovski...
A da je naporno lovit alzheimera po gradu, kupit zemlju s tepiha jer je išla kopat, vratit teče u stan kad ih baci vani jer lovi ribu, a je...
I recimo još da nikad ne bih svoju majku dovela u svoj dom, jer ne želim da moja djeca svakodnevno gledaju ispade. I tu sam spreman smjestit ju u dom, i postupit ne baš moralno prema vlastitoj majci kako bih zaštitila vlastitu djecu. Ali bakin Alzheimer mi nije bio problem.

Mislim da si sa bakom "imala sreće", ako se uopšte tako može napisati, da je Alzheimer izmenio ličnost tvoje bake u nenasilnom smeru, pa nisi videla pun opseg onoga u šta čovek može da se pretvori. Konačan ishod može imati totalno iste simptome kao neki oblici šizofrenije.
Moj deda je isto par godina bio blago zaboravan, a onda se za par meseci sunovratio-prvo je podetinjio, sve zaboravio, zatim je imao halucinacije, a zatim je razvio paranoju u punom zamahu sa ozbiljnom agresijom. Nije više bilo bezbedno ostaviti nikog slabijeg od njega da se brine o njemu, jer je on i dalje bio u dosta dobroj fizičkoj snazi. Tu negde su nam doktori preporučili bolničko lečenje i u bolnici ga je za dan-dva pokosio moždani udar.
Hoću reći, nije sve samo lenjost porodice (iako ima i toga, ne kažem). Nekad bolest prevazilazi mogućnosti, ili znanje. Ja sam bila tinejdžerka, i videla sam po roditeljima da ih je sve to zateklo. Bolest je napredovala rapidno iz dana u dan, a podrška lekara se svodila na pojačavanje doze sedativa do tačke drogiranja, kada su rešili da mora u bolnicu.
Menjanje pelena je u svemu najmanji problem.

[Trina]

Demencije su grozne. I znaju trajati godinama. Nema tu nikakvog dostojanstva više ni smislenog razgovora. Pelene su stvarno najmanji problem

[larmama]

Pretpostavljam da je te tri godina morao plaćati dom. Punu cijenu?

Ne, tek kad je došao u njega. Naravno nije mogao odmah sutra biti primljen nego kad se oslobodilo mjesto tamo gdje mu je trebalo. Tada mu je trebao stacionar. Tako da smo ga iz bolnice najprije odveli u privatni dom. No već drugi dan se oslobodilo mjesto i u državnom domu. Tako da je u privatnom bio samo jednu noć.

[Zeljka33]

ovdje se u par navrata spominje problem oko mijenjanja pelena ...medjutim nije to samo da je nekome problem pomoci roditeljima vec su to stanja za koje treba biti educiran i kako se ponasati...to je sqmo jedan problem....drugo...mene naravno ubija vec puno vremena rastrganost i tuga sto ne mogu vise pomoci....no alternativa je da dam otkaz preselim se natrag roditeljima, ostavim malu djecu i vratim stan banci? da li bi to onda bilo pravo rjesenje?

[casa]

Da objasnim , imala mi je baka nasilne epizode, recimo smatrala je da ju moj 11 godina mlađi brat želi silovati, pa ga je tjerala iz stana na sve moguće načine, ali eto i to smo nekako rješavali. Bila je mršava i nejaka, fizički, pa su mi njezine prijetnje bile u rangu s dječjima. Na jedno uho unutra na drugo van, znaš da osoba nije svjesna što govori i ne zamjeraš. Smiriš koliko je moguće, primijeniš fizičku silu kako bi zaštitila brata i nju i ideš dalje.
Rehab, baš to da osoba nije svjesna je meni problem. Nekako to je uvijek razlog da nema moralnih ograda, jer kao osoba i tako ne zna gdje je. Meni je baš to problem, ono ako osoba ne zna gje je ni tko je, nije li to znak bespomoćnosti? Zašto je moralno smjestiti staro i bolesno biće koje nije svjesno samo sebe u dom, ako nam je teško brinuti o njemu? Treba li onda isto tako s malom i bolesnom djecom koja nisu svjesna sebe? Meni to nije prihvatljivo.
Reći ćete da se bira između dva zla, pa se bira manje: smjestiti u dom kako bi mlada obitelj mogla funkcionirati. Meni je to racionalizacija nečeg u osnovi moralno dvojbenog. I meni briga o Alzheimeru ne izgleda osobito zahtjevo, jer ju uspoređujem s brigom o šizofreničaru. Sve to ovisi o kutu gledanja.
Recimo oko mame ne bih imala toliko pitanja, samo jer se sjećam vlastitog djetinjstva i ne bih to priuštila nikome, pogotovo ne svojoj djeci. Ali da ih od rođenja učim da je baka bolesna i da s njom moraju biti strpljivi i pažljivi, učim.