 |
|||
Kako reći djetetu da...
Mu je stric postao- strina?!?
Naime, radi se o dječaku od 7 godina koji je obožavao svog strica i sad stric dolazi u posjetu, ali je u međuvremenu promijenio spol.
Stavio si je grudi, implantate u obraze, guzu...ima kosu do struka, šminka se i oblači ko žena...
Molim konstruktivnu raspravu i konkretne savjete bez zgražanja i sl.
Dakle, kako djetetu objasniti ovu situaciju bez šokova za dijete?
Ovisi. Da li djecak zna da su obitelji i ljudi razliciti? Da li zna za istospolne parove, za muskarce/zene koji se oblace u zensku/musku odjecu? Zna li da neki ljudi mijenjaju spol? Ako mu je to sve poznato, onda mu se to moze i lako reci. Biti ce mu malo neobicno jer je stric fizicki drugaciji nego prije.
Ako nista od toga ne zna, mislim da bi mu prvo trebalo sve ovo ispricati.
Posljednje uređivanje od enela : 14.06.2015. at 12:17
Dijete ovih godina će vjerojatno tu novost o promjeni spola prihvatiti lakše od većine odraslih koji su hoćeš nećeš opterećeni predrasudama vrsta raznih.
Upravo su ovakva djeca koja poznaju osobu koja je promijenila spolglasnici tolerancije za sve ostale, jer brže od odraslih prihvaćaju promjenu.
Objasniti da se neki (rijetki) ljudi rađaju s obilježjima jednog spola, a osjećaju se kao da su suprot.spola. Rijetka greška prirode. Poneki imaju i dvojaka obilježja. Teško im je, ljudima oko njih isto je tesko to shvatiti.
Postoje doktori koji im mogu pomoći. Operacija je jako komplicirana i doktori moraju biti potpuno sigurni da je u čovjeku suprotan spol, zato sve to dugo godina traje.
Osoba je i dalje ta ista, jednako te voli, samo sto je sad žena.
Neobično je, ali se ponekad dogodi.
I najvažnije, te osobe od najranijeg doba osjećaju i znaju da su zarobljeni u suprotnom spolu (da dijete ne pomisli da je i ono u "opasnosti".
x
s time da mislim da s ovakvim objavama ne treba čekati zadnji cas nego polako s djetetom razgovarati o svemu, usput, dati mu dovoljno vremena da proradi informacije...
Ako odrasli članovi obitelji sami nisu šokirani i općenito nemaju negativnih osjećaja vezanih za osobu koja je promijenila spol, mala je vjerojatnost da će ih dijete razviti. Emocije su u velikoj mjeri zarazne, a odrasli su djeci model za nošenje sa svijetom. Šarenim, kompliciranim, zbunjujućim, uzbudljivim svijetom u kojem zagonetke i iznenađenja vrebaju na svakom koraku. Budući da se radi o velikoj promjeni, mislim da je dobro pripremiti dijete prije susreta. Da se sama nađem u sličnoj situaciji napravila bih to otprilike na način koji je opisala Čokolada. Jednostavnim, djetetu razumljivim jezikom i bez drame.
stric je brat od tate, ne? ako su bliska obitelj, tako jedna velika stvar u obitelji se valjda - raspravljala. da se radi o mojoj sestri/bratu, sigurno bih od početka bila uključena u cijelu tu priču. samim time i moja obitelj. makar bih s mužem o tome razgovarala pa bi djeca čula, pitala, dobila neke odgovore...ono, čuli bi se dok je u bolnici bio/bila, jel sve ok, jel dobro prošlo, to nije baš laka operacija. pa onda cijeli taj postupak, to traje.
ako samo bane na vrata kao žena, kako se neće šokirati, pa ja bih u nesvjest pala.
mislim, ako do sad nema pojma o ničemu, onda ovako kao što kaže čokolada, a šta drugo.
iako ja ne mogu zamisliti takve razgovore u svojoj obitelji. ono, posjedneš dijete i kreneš s pričom. znaš, on više nije on nego - ona. ali, ništa se nije promijenilo, osoba je ista. ma daj nemoj me zezati.
Ima ljudi koji su to iskusili...
Meni se dopala ova knjiga o direktnom iskustvu osobe koja je odlučila promijeniti spol, a imao/la je suprugu i dva sina: http://www.vbz.hr/knjiga/finney-boyl...ot-u-dva-spola
Jednostavno. Stric se nije dobro osjećao u svom tijelu, bio je nesretan, osjećao je da nešto nije u redu, osjećao se kao žena zarobljena u tijelu muškarca. Odlučio je nešto napraviti, posavjetovao se s liječnicima i odlučio je promijeniti spol.
Još bih potaknula dijete, ako ga tematika zanima, da sam pita strica kako mu je sad, kako se osjeća, kako da ga sad zove i sve drugo što ga zanima.
Nije postao strina, nego teta.
Prije svega mislim da se ne treba toliko bojati djetetovih šokova
Djetetu će možda to biti neobično, kad mu se objasni ovako kako su cure gore navodile, ali ako je bio blizak sa tim stricem i poznaje ga, sigurno je primijetio da stric nije kao većina tipičnih muškaraca, i ta će mu informacija leć. Postavljat će možda pitanja nekoliko dana dok to sve skupa ne posloži.
Moje je iskustvo da stvari tog tipa, ne nužno LGBTQ tematike nego stvari koje su nama odraslima iznenađenje ili šok, npr razvod nekih ljudi u široj obitelji i slično, djeca skroz ok prihvate ako im ih mirno priopćimo, a uznemiruju ih ako vide da su odrasli uznemireni.
a možda nije bila uključena cijela obitelj? možda je operacija bila tajna? možda nije bilo podrške? možda nisu do sada znali kako bi o tome s djetetom?cvijeta73 prvotno napisa
mislim da je to veći šok odraslima, a nepripremljeni se sedmogodišnjaci jednako šokiraju npr. i ovim:
- mama i tata se više ne vole, ovo je tvoj zamjenski tata Pero
- znaš dušo, nisam te ja rodila, posvojili smo te
- evo, to je ujakov dečko / tetina cura
Ne znam kako "dišu" djeca od 7 godina, ali moja 5 i pol cura je još uvijek otvorena za sve, bez ikakvih predrasuda. Prihvaća stvari kako joj se pojasne. Ima milion pitanja i jedino što zna biti malo zamorno na milionto, a zašto?, uvijek naći i taj konačni zadovoljavajući odgovor. Sad jedino što družina u školi na, stric je postao strina, može imati neugodne komentare, ali to je tako, život.
Ja bi rado natrag u 70-te kad se pušilo i u avionima, jer sam danas kao pušač u skupini asocijalnih, ne svugdje ali u nekim krugovima da. Od 120 uzvanika, 4 pušača, wtf,Kakva su to vremena došla
Ne znam, mislim da bi ja svom djetetu od 7 godina pomno objasnila što znači biti zarobljen u krivom tijelu i koja je to patnja, i da može biti ponosan na to da se njegov stric odlučio na takav jedan ozbiljan, velik i hrabar korak.
Posljednje uređivanje od šafran : 16.06.2015. at 10:15
Osim toga i djeca u dobi od 16 godina mjenjaju danas već spol, pošto manifestacije počinju već jako rano i znače prije svega duševnu i emocionalnu patnju. Danas to više nije tabu, niti bi tako nešto smjelo to biti.
Za inspiraciju jedan članak na tu temu: Wenn-sich-das-Kind-in-seinem-Koerper-falsch-fuehlt
Ja mislim da je puno puuuuno važnije kako će se cijela obitelj ponašati prema osobi koja se odlučila na taj zahvat. Djela govore više od riječi. A djeca i te kako kuže ono što je neizgovoreno. Puno ovisi i o tome kakvi su bili odnosi prije - da li je osoba imala podršku (jer tada je sve lakše) ili ne (jer tada je puno teže).
Osobno, ne znam kako bih ja da mi je netko blizak u toj situaciji, ali ako bi se u obitelji razgovaralo o tome, djeca bi svakako dobila informacije primjerene dobi. Razina detalja se lako može regulirati - dijete će samo postavljati pitanja, ili možda neće, ovisno o tome kako si protumači situaciju. Nastavit će sa stricem/tetom gdje su stali, ovisno o tome kakav su odnos imali prije.
Najlakše je sad reći "treba to prihvatiti normalno", jer zvuči kao šuplja fraza, ali baš tako bi i trebalo biti. O odluci se ne raspravlja, a posljedicama se prilagodimo.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 16.06.2015. at 10:32
Ne, upravo to, postaviti se prema tome kao nešto najnormalnije na svijetu, što se događa svaki dan, ne možda trenutno u susjedstvu, ali svijet je velik.
Tanči, može li se proširiti tema, pogotovo ako su u pitanju mišljenja koja se ne podudaraju sa ovima izrečenima dosada? Rado bih iznijela neka svoja općenita razmišljanja..
Samo daj.
Sve me zanima.
Čitam ja i pratim što pišete, ali baš i ne stignem sudjelovat kad radim po cijele dane.
A i ne bi previše detalja iznosila jer je situacija nezgodna i potječe iz male sredine.
Pa evo, baš sam nedavno intezivno razmišljala o toj temi, pogotovo kako se digla prašina oko Caitlyn Jenner i onda sam naletjela na ovaj članak:
http://www.jutarnji.hr/ljudi-koji-im...dmah-/1354043/
koji me je totalno dirnuo. Kaže čovjek na kraju, kopipejstam:
"Društvo dozvoljava estetske operacije, koje također nisu potrebne, dozvoljava ugradnju implatanata, dozvoljava piercinge i tetovaže, dozvoljava čak i komplicirane operacije promjene spola, no odstranjivanje jedne ruke ili noge smatra se prekoračenjem granica - razočaran je Tobias, koji, baš kao i Stefan, smatra da se BIID populaciji time nanosi velika nepravda jer se njihova želja nimalo ne razlikuje od želje ljudi koji smatraju da su rođeni “u krivom tijelu” i žele promijeniti spol."
Osobno se pitam gdje je granica? Moram priznati da meni promjena spola nije baš normalna, svakodnevna stvar i ne bih se ugodno osjećala da moram reći djetetu "čuj, to ti je super i normalno i sada smo svi big happy family".
Ja nisam psiholog niti psihijatar, ne poznajem nikakve znanstvene činjenice na temelju kojih je određeno da to nije bolest i da je to sasvim normalna stvar. Ne znam po čemu bi se želja ljudi koji žele promijeniti spol razlikovala od želja (bogme i osjećaja) ljudi koji si žele odrezati ruku ili nogu (pročitaj prvo članak iznad).
Možemo li raditi baš sve što poželimo i da li ono što činimo, čak i kada ne vrijeđa naše najbliže, utječe na društvo u cjelini?
Da pojasnim, ne želim uopće osuđivati ljude koji žele promijeniti spol ili su ga već promijenili. To je naprosto nešto što ne razumijem.
Posljednje uređivanje od *mamica* : 16.06.2015. at 22:01
Pa mislim da su cure u pravu, djeca su neopterecena i vjerujem da ce lako prihvatiti promjenu. Vjerujem da moji bi to bez problema prihvatili.
Transseksualnost nazivati psihičkom bolešću je diskriminirajuće jer ona to nije. Iako se na žalost još dan danas u pojedinim medicinksim priručnicima, kao i od strane pojedinih zapadnih doktora tako deklarira. Srećom i to se mijenja, ali sve promjene u našim ljudskim društvima, znamo, idu vrlo polako. Koliko je samo trajalo da se ukine spaljivanje žena koje su se usudile proučavati medicinu, jer se to u tadašnjem društvu nije smatralo normalnim.
Transseksualnost se na žalost vrlo često pogrešno povezuje sa seksualnom orijentacijom, a radi se u stvari o sukobu identiteta, tj. spolnom identitetu pri čemu se ne radi o psihičkom već prije svega tjelesnom, fizičkom problemu. A spolni identitet djeca utvrđuju jako rano, puno prije seksualne orijentacije.
Još jedan podatak. Od 2015. godine, dakle ove godine, transseksualnost je maknuta sa WHO liste psihičkih poremećaja. Europski parlament je još 2011. to rezolucijom zatražio od WHO. Homoseksualnost je kao psihički poremećaj maknut sa liste 1990. Svaka promjena traje..
Posljednje uređivanje od šafran : 17.06.2015. at 05:59
Ok
Ajmo se sad zaustaviti.
Tema je:" kako reći djetetu ..."
A ne je li ili nije homoseksualnost i transeksualnost bolest.
Dakle, vrlo jednostavno.
Molim bez daljnjih komentara o tome jer me to ne zanima i ne želim prepucavanja i da tema ode u kupus.
Radi se o meni jako bliskim ljudima.
Prenijet ću što ste pisale.
Stric dolazi u subotu pa ćemo ubrzo saznati kako je sve prošlo.
teška tema!!
možda da pitaš na plavom telefonu imaju li nekakav savjet kako najlakše tako nešto objasniti dijetetu?!
mislis "teta"?
o bože, zašto toliko komplicirati i zašto bi tema bila teška??pobogu, čovjek je promijenio spol, djetetu objasniti da se neki ljudi rode u krivom tijelu i da se zato odluče na operaciju kojom mijenjaju izgled jer ih to čini sretnima. a najvažnije je da budemo sretni, zdravi i dobri prema drugima! bez previše drame i okolišanja! otvoreno i iskreno! lakše je objasniti djetetetu, nego nekom starcu! a i djeca su vrlo jednsotavna, otvorena, bez predrasuda. osim ako ih roditelji do malena uče drugačije!!
htjela sam zapravo reći da često mi odrasli stvaramo dramu oko nekih stvari koje su djecu sasvim normalne, razumljive i prihvatljive jer još nisu zarovani predrasudama, osudama i diskriminacijom.bit će to sve ok Tanči!!!
Meni se čini da je manja briga kako će dijete prihvatiti samu promjenu, koliko mi se čini važnim s djetetom raditi na tome kako se nositi s reakcijama okoline i osnažiti ga za to.
Ja s tim nemam problema kao ni dječakova obitelj, dapače.
Ako je čovjek sada sretan i mi smo.
No, ljudi su zli.
Ovo je Hrvatska.
Konzervativna i zatvorena.
Uostalom, tko od vas poznaje nekog da je promijenio spol?
Nitko, pretpostavljam.
I to je srž.
Imamo pojavu koja nije česta i uobičajena i ljude koji nisu otvoreni za pojave.
Mali ide u školu, a djeca itekako znaju biti okrutna....
Ok, "teta" je lijepa, čudo estetske kirurgije i izgleda ko barbika pa će tim više odskakati.
Inače živi u Italiji i sad stiže u posjet.
Mali ju nije vidio za vrijeme transformacija i to će biti šok za njega što god mu roditelji rekli.
Za njega će sad to biti neka žena za koju mu tvrde da je to onaj stric od prije.
Hm....
Ja mogu razumjeti zašto je tema teška - ne zato jer mi imamo predrasude ili očekujemo da će ih dijete imati, nego zato jer će se dijete nužno sresti s drugim ljudima iz šire okoline, koji mogu imati vrlo šarene stavove o tom pitanju, pa i širok raspon predrasuda. Ne živimo pod staklenim zvonom.
A nisu nikad do sad pričali o tome?
Ja bi odradila temeljitu pripremu... ako nisu do sad nek krenu lagano i izokola, pa polako... pa makar to odgodilo njihov susret još malo.
Dobra priprema je pol posla, kažu.
Moram priznati da bi mene transformacija u Barbiku šokirala više od promjene spola bila dijete ili babac
Velika je vjerojatnost da to dijete pomogne i roditeljima i mnogima iz okoline da izađu na kraj s vlastitim nedoumicama. A vjerojatno će i stricu/teti pomoći da uspostavi komunikaciju s okolinom ovdje na novi način. Sretno!
Btw. ja sam davno (prije više od 20 godina) u inozemstvu upoznala takvu osobu. Čak smo se jako dobro slagale u relativno kratkom periodu koliko sam boravila tamo, preko bare. Nema nikakve razlike. Čovjek je čovjek, ima svoju osobnost - dobre i loše strane, karakter koji ti se dopada i slično... Tražim odgovarajuću usporedbu i teško mi je naći - sve što je drugačije, ljudi čudno gledaju. Da sam se udala za Crnca, ljudi bi ga u mom rodnom gradu čudno gledali prva tri dana. A kasnije bi se navikli.
Škola je završila. Ako teta ne namjerava ići na turneju da bi govorila o svom iskustvu, ne vidim tehnički načina da previše ljudi uopće shvati da tu postoji nekakva nestandardna situacija. Meni dolazi brat svakog ljeta, mislim da ga nitko od školskih prijatelja moje djece nije nikad ni vidio.
Za neki širi krug ljudi meni se čini da se uopće ne treba brinuti. Uži krug, to je već drugo.
Vec sam na nekoj temi preporucivala knjigu D. Swaaba We are our brain, nizozemski je original, na engleski je sigurno prevedena, a mislim da je i na srpski (hr nazalost jos ne).
Swaab je neurobiolog, i u ovoj knjizi, na laiku pristupacan nacin objasnjava sto uzrokuje niz poremecaja: od homoseksualnosti, transgendera, ljudi s dvojnom spolnoscu, sizofrenije, autizma, agresije, religioznosti, cak cini mi se i gore spomenutog poremecaja zbog kojem ljudi zele amputirati djelove svojeg tijela.
Ne zelim ni ja ni Swaab sve gore navedeno strpati u istu vrecu, nego je u knjizi kroz niz poglavlja opisano koji procesi u mozgu utjecu na nas.
Homoseksualnost i transseksualnost su, ukratko i iz mojih usta, uzrokovani poremecajima razine testosterona u trudnoci. Ovisno o tome u kojem radoblju se to dogadja, rezultira razlicitim poremecajima, razlicitih intenziteta (zato nisu svi hoemoseksualci i transeksualci isti). Pojednostavljeno jest, ali je cinjenica.
Ova me knjiga stvarno prosvjetlila, i ne samo po ovom pitanju. Must read.
Hvala na preporuci, rado ću je pročitati
dobro, tu je razlika veliki grad - malo misto. ako se radi o malom mistu svi će sve znat.
Mislim da treba jednostavno krenut sa pričom, prvo kako su cure rekle objasnit što se promijenilo i zašto. Dalje se ravnat prema djetetovim pitanjima.
Naravno da će djetetu biti čudno: dolazi osoba koju znam i volim, ali izgleda totalno drugačije. To će svima biti čudno i možda se ne treba bojat toga, kroz par dana će se naviknut jer po ponašanju i priči to je ista ona osoba koju voli od ranije.
Što se tiče reakcija ljudi, tu isto nije loše pripremiti i dijete i sebe unaprijed nekim odgovorima. Ja bih rekla "znaš, neki ljudi će možda imat problem s tim i možda će imat ružne komentare, nemoj da te to uzruja, možeš im odgovoriti to i to. proći će ih i nešto će im drugo bit zanimljivije"
obično ti zezatori ostanu bez aduta ako i sam otvoreno pričaš o tome i pokažeš da ti to nije Ahilova peta, tako da bi moj savjet bio ne bježati od te teme nego upravo suprotno, da baš on to ispriča svojim prijateljima kao kul nešto.
Dijete ima 7 godina - ak niije vidjelo strica za vrijeme transformacije - ne znam koliko to traje - možda se uopće niti ne sjeća strica ako ga rijetko viđa.
Inače na tu temu sam i ja pročitala odličnu knjigu - samo mi treba vremena da se sjetim kako se zvala. Baš onako potresnu.
Malo sam njuškala, pa sam naišla na ovo, pa navodim samo da se zna, jer ni ja nisam bila upućena:
Htjedoh reći - budući da situacija nije česta, čovjek može i nehotice nekoga uvrijediti.Termini tipa "promjena spola", "pred-operativno", "post-operativno" su uvredljivi za transeksualne osobe koje su odlučile uskladiti svoj biološki spol s rodnim identitetom. Pravilan način nazivanja procesa kroz koji prolaze transeksualne osobe je tranzicija.
eto na, nisam ni ja to znala
tako su me uputili i da se ne kaže dijabetičar nego osoba s dijabetesom
A shizofernija? Sjećaš li se?
Ja zapravo mislim da se djetetu treba reći onako kako se sve ostale velike stvari govore, kako bi mu se reklo da je mama trudna. Ono, ne treba svojim stavom od buhe radit slona. To je djetetu stric kojeg očito ne viđa prečesto koji je postao strina. Za djetetov odnos s njim/njom nije naročito bitno kojeg je spola. A dijete od 7 godina će vjerojatno samo pitat sve što ga zanima.
Uh, nemam knjigu kraj sebe, ali ono cega se sjecam...genetski uzrok, posljedica je da je mozak manje osjetljiv na stimulanse. I u nedostatku stimulansa izvana pocinje ih sam proizvoditi (halucinacije). Swaab daje interesantne primjere ljudi koji su bili deprivirani od stimulansa npr. u samici (ili 40 dana u pustinji...) i reagirali s halucinacijama.
nevezano za način kako objasniti djetetu, a tu je bilo odličnih savjeta, kako kaže tangerina, biti će šok. i biti će čudo. i ako je riječ o selu, cijelo selo će se čuditi i svi će ga htjeti vidjeti.
svatko će se vjerojatno nositi s time kako zna i umije. netko će biti zlonamjeran, netko samo znatiželjan, netko vjerojatno neće znati što će pa će se praviti blesav ili će izlanuti neku glupost, nitko pretpostavljam neće spominjati tranziciju od peterlin, babe će se u prolazu, za svaki slučaj, prekrižiti, a mulci koje pucaju hormoni prvo će htjeti na plaži vidjeti cice. ljeto je i ne može taj u kući biti, mora vani izaći.
i, onda, kako to već biva, svakog čuda za tri dana dosta. i, vjerujem, prihvatiti će ga brže nego u gradu. jer ga poznaju. svi se znaju.
eto. ja od početka topika zamišljam felinijevsku atmosferu.
obiteljski ručak, pun stol i ulazi prelijepa plavuša u dvor. vrijeme radnje: sunčana nedjelja, prijepodne. mjesto radnje: neki naš dalmatinski otok.
iss, nisam normalna, cijeli scenarij već imam u glavi. režiser ognjen sviličić. "oprosti za kung fu 2"
Bez daljnjega. O tome sam i sama razmišljala, ali ne znam zašto sam na kraju zaključila da se radi o velikom gradu
Potaknuta temom, pitala sam svog skoro devetogodišnjaka: "Što ti misliš, što je važnije, jesi li ti dečko zato što imaš pimpek ili zato što osjećaš tako u glavi?" Kao iz topa je odgovorio "Zato što osjećam tako u glavi!"
Ne znam, možda sam postavila previše sugestivno pitanje, ali eto.
Ne znam za okolinu i utjecaj, ali sasvim mi je očekivano da će dijete jednim dijelom biti zbunjeno situacijom i neovisno o okolini. Zbunjenost se lakše prevlada ako se cijeloj situaciji pristupi na način da dijete uoči i razumije da je moguće da postoji razlika između spolnog i rodnog identiteta. Tako mi se čini laički.
Hvala, baš ću potražit knjigu jer mi je ovo skroz novo, a osobno sam zainteresirana. Sorry svima na offu...
Bas mi je drago!
Meni ovo objašnjenje nije potpuno uverljivo, mada si me jako zainteresovala, pogotovo ako je knjiga prevedena na srpski, moram je potražiti.
Ali znam da su naučnici još vrlo daleko od definitivnog objašnjenja autizma, recimo, tj. postoje jaki dokazi da je uslovljeno genetski, manje više su ustanovili i neke vidljive promene u građi mozga karakteristične za osobe sa autizmom, ali nema jedinstvenog objašnjenja o uzrocima.
Tako da je objašnjenje tog neurobiologa verovatno i dalje samo na nivou veoma stručnog ličnog stava, ali ne i nekakve konačne istine.
Na temu, slažem se da se dete verovatno strica/tete seća dosta nejasno ako se relativno dugo nisu videli, a svaki rođak posle duže pauze detetu izgleda pomalo nepoznato i neobično, čak i da se nije desila nikakva drastična promena.
Možda bi bilo od pomoći da teta donese sa sobom neke slike iz perioda "tranzicije" (nova reč i za mene u tom kontekstu) pa da dete može lakše da poveže prethodni izgled osobe sa novim. Ili čak da pre dolaska napiše neko pismo detetu u kome bi sama pokušala da na neki pristupačan način objasni detetu zašto i kako je izmenila svoj izgled i život- i eventualno priloži niz slika sa svojim komentarima detetu.
Na kraju krajeva, ko može to bolje da objasni od same osobe čija je to želja bila? Ta osoba je verovatno najbolje od svih upoznata sa problemima sa kojima se može sresti u budućem životu, pa možda najbolje i zna kako bi detetu trebalo prići.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom