Pocela sam vikati

[Kaae]

Kod nas je desert bio i ostao dio redovnog obroka. Ako postoji desert. A slatkisi stoje u ladici i ne dira ih sam. Pita ponekad, a ja kazem da ili ne ovisno o tome kako mi se 'oce. U pravilu se slatkisi ne jedu ujutro na prazan zeludac ili umjesto obroka, a nikad, ama bas nikad, ne sluze kao nagrada.

Ako mu govorim da je odgovor na nesto "ne", a onda u nekom trenutku, iz bilo kojeg razloga, odlucim promijeniti misljenje, tako mu i kazem - eto, mama je promijenila misljenje. Bas sam sad odlucila da to ipak mozes. Puno bolje funkcionira od izricitog popustanja u stilu "OK EVO TI JER SI MI DIGAO ZIVCE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!"

Mislim, naravno da sam popustila jer mi ga je dosta slusati i samo i jedino zelim da usuti. Ali necu mu to tako reci.

[Christine]

Uh..moja žica telku. Puno je bolesna bila i onda smo joj dali da gleda kad nis drugo nije htjela i sad često traži tv.

Plus sa mnom je najgora. Ali baš me voza. S drugima je bubica a sa mnom goropadnica.

Bolesti mogu ostaviti dugorocno posljedice
Mi se isto jos nismo vratili na dobre navike. Najbitnije mi je vratiti dnevno uspavljivanje. MM je obecao podrsku za vikend. Drzim nam fige da uspijemo.

[nanimira]

S tobom je takva jer tebe najviše voli, kužiš. I sve što ona radi je da privuče tvoju pozornost, kakvu god.

Jel joj kažeš nekad- mama je tužna/ljuta/umorna? Pričaš o svojim emocijama s njom?

Recimo,ja sam sinoć imala izljev emocija pred malenom, i ona me pitala što je bilo, rekla sam joj da sam tužna i pokazala joj da me boli u prsima. Muž je prao suđe, ona je došla njemu i tražila ga čašu vode za mene. Nakon što mi je, vrlo oprezno, donijela vodu,zagrlila me i rekla - proći će mama, proći će. Pazi, dijete od 3,3 god.

[sarasvati]

Ako ne želiš da je TV upaljen, reci joj razlog, objasni svaki put kad zatraži, reci joj kad mislis da je ok da gledate i priviknut ce se na to i zaboraviti verziju gledanja u vrijeme bolesti.

[sarasvati]

Nanimira, ovo je skroz kjut.

Slažem se s Kaae, i kad je popuštanje treba ga diplomatski zamotati jao da je to baš naša odluka :D

[Peterlin]

Uh..moja žica telku. Puno je bolesna bila i onda smo joj dali da gleda kad nis drugo nije htjela i sad često traži tv.

Plus sa mnom je najgora. Ali baš me voza. S drugima je bubica a sa mnom goropadnica.

Dijete se s tobom osjeća slobodno i zato bez ograničenja pokazuje sve svoje strane. Tu energiju goropadnice treba preusmjeriti. Ti si tu da misliš za nju.

TV - pa ako misliš da bi joj nagli prekid naškodio, dogovorite "jedan crtić prije večere" i to je to.

Pomozi sama sebi i pomozi djetetu. Ponudi alternativu - reci "idemo prvo nešto drugo, a poslije ako stignemo možemo pogledati crtić". Evo prijedloga što sve možete raditi - ima toga beskraj: audio priče, pjesmice, igre (glinamol, slano tijesto, plastelin), crtanje, izrada lutaka od papira (ne, nije prerano, samo moraš naći odgovarajuće škare za malu djecu i moraš to raditi S NJOM jer se većina djece ne zna samostalno zaigrati prije treće godine)

Na taj način si formiraš platformu za kasnije samostalno igranje, ali i učiš dijete da razvija motoriku...

Istina je da će ti često u kući biti nered, ali to nije neki problem, bar meni nije bio. Sad je vrijeme maškara - zajedno izradite masku. Moji klinci nikad nisu cijenili kupljene maske, aliiii kad smo ih zajeno radili i napravili krš na kuhinjskom stolu, to su obožavali. Sam PROCES izrade vilinskog ili vještičjeg šešira puno više vrijedi nego sam šešir.

S druge strane SEBI ćeš tako pomoći da i svoje misli s goropadnice (što je po mom mišljenju totalno bzvz - imaš prevelika očekivanja od dvogodišnjakinje) preusmjeriš na nešto suvislo i korisno.

[lavko]

imaš prevelika očekivanja od dvogodišnjakinje) preusmjeriš na nešto suvislo i korisno.

Razmišljam često o ovome što si napisala - da, istina je, i vježbam svaki dan spustiti kriterije i shvatiti da je to samo dijete i to malo dijete.

[lavko]

Inače, Juul me izludio do te mjere da sam odlučila proguglati ima li taj čovjek problema sa sobom jer takav lapidaran način izražavanja ne moggu ni matematičari pohvatati.
Onda sam na njegovoj stranici pročitala cijeli životopis, pa i to da se dva puta ženio a drugi puta za Zagrepčanku Suzanu. I sad je već godinama prikovan za krevet jer pati od nekog neurološkog poremećaja.
Meni taj lik nije čist.

[Peterlin]

Ma pusti Juula - to ti je kao i sve drugo, nekom paše - nekom ne... Pa ljudi su odrastali i PRIJE nego su počeli prodavati vlastitu pamet za novac. Juul je isto takav, ali i svi ostali. Nekim ljudima su njegove knjige zakon. Pa nek budu. Baštebriga. Ako si ustanovila da tebi nije bogznakaj, nema razloga više na njega trošiti vrijeme.

Ti sebi nađi aktivnosti koje voliš i to prilagodi djetetu. Nemoj svoj život pokušavati uguziti u nekakva pravila koja propisuju knjige (Juul ili bilo tko drugi - svejedno) nego upotrijebi zdrav razum, kreativnost i maštu.

Sjeti se što si ti voljela u djetinjstvu (pjesmice, priče, igre prstima, crtanje, mačke, kopanje po zemlji - to ja nabrajam iz svog iskustva) i nađi način da to djetetu približiš. Zamisli si kako bi trebao izgledati život koji bi sama željela i jednostavno polako gurkaj u tom smjeru.

Istina je da će biti svakakvih dana - viroze, razne razvojne faze (i djetetove i tvoje, a treba tu dodati i druge članove obitelji) ali vrag odniJo, to je život - ni jedan dan se neće ponoviti. Podsjeti se da se trebaš opustiti. Rečenica koja vrijedi u svakoj situaciji glasi "I TO ĆE PROĆI..."

[nanimira]

Uzmi Budizam za majke.


Baš me neki dan frendica pitala koji bi joj ja savjet dala kad postane majka - rekla sam joj - moraš prvenstveno od*ebati očekivanja okoline. Pod tim mislim na sve - knjige,predavanja,društvo,mame,tate,stričeve,sus jede,muža,svoju prošlost...sve...i samo polako, dan po dan.

I onda mi je ona rekla da nikad nisam bila sretnije "dijete" nego sad ( a zna me cijeli život ).

Tako stvaraš odnos s malenom kakav TI želiš imati s njom. Njegovati to odraslo dijete u sebi,pa to je fenomenalno i to možeš samo kad imaš svoje dijete.

Dvogodišnja djeca su mala čudovišta.

[nanimira]

...nadodajem iskustvo...moja P. sad, s 3 godine, nema veze s P. s dvije godine. Potpuno dvije različite osobnosti, skoro pa dva različita djeteta.

[Christine]

Meni se ne da čitati te knjige o odgoju. Ionako filtriram informacije onako kako mi paše. Kad napuni neki mjesec, pročitam na webu par stranica da vidim što da očekujem u emotivno-socijalnom, fizičkom i verbalnom aspektu da se ne nerviram oko stvari koje su očekivane.

Recimo - zadnje korisno što sam pročitala za 17 mjeseci je da je to sad vrijeme kada mu je dva spavanja previše, jedno premalo pa bi moglo biti problema s uspavljivanjem. To je taman započelo tjedan prije nego sam to pročitala. I super sad kad znam da je normalno odradim bez straha i nervoze. Ili da će malo jače pokazivati emocije. Stvarno se i srdačnije smije i ljuće ljuti. Nekad skužim da sam ja zakasnila s nečim, nekad vidim da previše očekujem.

[lavko]

Uzmi Budizam za majke.


Baš me neki dan frendica pitala koji bi joj ja savjet dala kad postane majka - rekla sam joj - moraš prvenstveno od*ebati očekivanja okoline. Pod tim mislim na sve - knjige,predavanja,društvo,mame,tate,stričeve,sus jede,muža,svoju prošlost...sve...i samo polako, dan po dan.

I onda mi je ona rekla da nikad nisam bila sretnije "dijete" nego sad ( a zna me cijeli život ).

Tako stvaraš odnos s malenom kakav TI želiš imati s njom. Njegovati to odraslo dijete u sebi,pa to je fenomenalno i to možeš samo kad imaš svoje dijete.

Dvogodišnja djeca su mala čudovišta.

Tvoj stav mi je uvijek nekako blizak..

Zapravo me očekivanja okoline ne muče, muče me vlastita, i od sebe očekujem previše, teško si opraštam. Zato i tražim neke pomoćne alate tipa knjige, iako mi je draže ovako popričati, teorija je jedno, život drugo. Znam mamu koja doslovno govori rečenice iz jedne knjige o odgoju...sva je u knjigama.

[nanimira]

Ma meni su iskreno knjige super- daju super primjere i stvarno se može jako puno toga naučiti iz njih ( pod uvjetom da su roditelji spremni učiti i mijenjati sebe). Problem nastaje,po meni, kad mi ne uspijemo zadovoljiti to što smo pročitali-tad se te knjige mogu početi nametati kao brda do kojih ne možemo,pa skloni autokriticizmu, slažemo loša mišljenja o sebi kao neuspješnim roditeljima jer eto, nismo uspjeli izkulirati nego smo viknuli, opsovali, popustili.. Roditeljstvo je, po mojem skromnom mišljenju od svega 3+ godine, jedan veliki eksperiment...sto ljudi sto čudi, sto djece - bezbroj čudi... a tko zna kakvo će dijete u konačnici ispasti - mi imamo očekivanja, kao i u svakom eksperimentu,ali neka se samo jedna varijabla poremeti ( a kod ljudi to može biti mala milijarda toga) ode rezultat u klinac...

I zato krenemo ponovno u eksperiment, s novim varijablama, uvjetima itd.

If you know what I mean.

[lavko]

I know what you mean

[Peterlin]

Ja mislim da nema nikakve štete u tome da nam djeca ponekad vide negodovanje, pa čak i bijes... Trebaju nas upoznati u SVIM emocionalnim stanjima. Dapače, ako nas nešto u njihovom ponašanju nervira, to im treba dati do znanja jasno i glasno, bez oklijevanja. Dakako, deračina s naše strane ne bi trebala biti prevladavajući stil (ne samo radi djece, nego ni radi nas samih) ali brate, ima situacija kad moraš brzo reagirati i bez pretjeranog filozofiranja. Ako se penje na rub balkona, grakneš "dolje, odmah" i slično... Ali ozbiljnost bez tepanja obično je kod mojih sinova davala dobre rezultate.

Nikako nisam pristalica odgoja po američkom komičaru Artu Buchwaldu: Michael, ljubavi, mama NE VOLI kad se biciklom zalijećeš u klavir!" Da im je tako nešto padalo na pamet, moji bi išli u kaznu istog trena - stolac pored radijatora i nekoliko minuta hlađenja. Nisam to zlorabila, ali bilo je par puta situacija da je trebalo uvesti teške sankcije (ne dozvoljavam da uhvatiš brata za uha i njegovom glavom lupaš o zid).

Općenito, te riječi "ljubavi" i "dragi" mi se ne uklapaju u situacije kad treba djetetu dati do znanja da istog trena ima prestati s tim što radi ili ni ne pomisliti da ostvari svoj naum (recimo pretrčavanja ceste).

[nanimira]

Slažem se Peterlin, ali jel ti meni vjeruješ da je ovo što ti pišeš meni ideal

Naime, ja nisam takva, sklona sam užasnom samookrivljavanju, grižnji savjesti, a o tome koliko se kritiziram da ni ne pričam..tako da se moram jako jako truditi da se to ne očituje u njezinom ponašanju.

apsolutno se slažem da im treba pokazati zube, samo imam problem (vjerujem i Lavko) što se tad osjećam ko "poslednje govno" doslovno, kao da sam joj napravila takvu nepopravljivu štetu da se nikad neće oporaviti...dijelom je to i iz moje osobne prošlosti gdje sam bila zlostavljana i zanemarivana od strane oca a mama je uvijek glumila žrtvu i ponavljala da je to način discipline...jadna ona, majko moja..tako da meni roditeljstvo jako teško pada jer P. izvlači iz mene ne samo ono najbolje nego i ono čega se ja najviše bojim - da ne postanem roditelj kakve sam ja imala...

Uopće mi roiteljstvo nije došlo lagano, od trudnoće na dalje... i puno puta mi se dogodi da se ulovim u razmišljanju da nisam dobra majka i da sve što radim radim pogrešno. A onda ju pogledam i skužim da do sad nisam baš nešto zabrljala

[Peterlin]

Slažem se Peterlin, ali jel ti meni vjeruješ da je ovo što ti pišeš meni ideal

Naime, ja nisam takva, sklona sam užasnom samookrivljavanju, grižnji savjesti, a o tome koliko se kritiziram da ni ne pričam..tako da se moram jako jako truditi da se to ne očituje u njezinom ponašanju.

apsolutno se slažem da im treba pokazati zube, samo imam problem (vjerujem i Lavko) što se tad osjećam ko "poslednje govno" doslovno, kao da sam joj napravila takvu nepopravljivu štetu da se nikad neće oporaviti...dijelom je to i iz moje osobne prošlosti gdje sam bila zlostavljana i zanemarivana od strane oca a mama je uvijek glumila žrtvu i ponavljala da je to način discipline...jadna ona, majko moja..tako da meni roditeljstvo jako teško pada jer P. izvlači iz mene ne samo ono najbolje nego i ono čega se ja najviše bojim - da ne postanem roditelj kakve sam ja imala...

Uopće mi roiteljstvo nije došlo lagano, od trudnoće na dalje... i puno puta mi se dogodi da se ulovim u razmišljanju da nisam dobra majka i da sve što radim radim pogrešno. A onda ju pogledam i skužim da do sad nisam baš nešto zabrljala

Ma svatko to prođe, u većem ili manjem opsegu...

Postoji termin "dovoljno dobra majka" (Donald Winnicot - ima literature o tome, knjiga se zove Dijete, obitelj i vanjski svijet) koji označava da ne moramo biti savršeni roditelji da bi savršeno odgojili svoju djecu.

A ako te zanima kako zaobići greške vlastitih roditelja koje su ti naštetile, uzmi knjigu Otrovni roditelji (Susan Forward). Ne mora te netko zlostavljati bičem da bi ti naštetio...ali tješi se - tvoje roditelje je isto netko odgajao i napravio hrpu grešaka, ne znajući bolje.

Ali ja bih (kao što i jesam) "batalila" svu tu literaturu i okrenula se ne toliko djetetu, koliko sebi: glumila bih (kao što i jesam) da sam baš takva osoba kakvog bi roditelja poželjela svom djetetu. To radi i daje rezultate u sasvim pristojnom kratkom vremenu. Eh, sad - gdje je caka: povremeno čovjek sklizne u "stare tračnice" i zaurla, reagira živčano i svakako. Nema ti to veze. Tvoje dijete neće biti na šteti ako taj tvoj nastup NE PREVLADAVA nego predstavlja izdvojene epizode izazvane djetetovim nekakvih ekscesima.

Nemoj sebe okrivljavati, nego se probaj resetirati - kad zaurlaš, reci djetetu "Oprosti, mama nije tako mislila - boli me glava i nisam baš dobro. Pomoglo bi da se malo smiriš..." (ili što već očekuješ od djeteta). Nevjerojatno, ali to djeluje, pomaže i djetetu i tebi.

Vjeruj da znam o čemu govorim - ja sam dijete majke koja me je nekako uvjerila (čak i ne svjesno) da sam ja osobno odgovorna za njezinu sreću. Trebalo mi je duuuugo da se toga okanim, a sad sam u procesu da nju resetiram (imam iskustva s vlastitom djecom koje sad primjenjujem da izgradim kvalitetan odnos sa svojim roditeljima). I znaš kaj - i to funkcionira. Ne uvijek, ali dovoljno često. Ispalo je da sam ipak dovoljno dobro dijete pa se puno bolje osjećam. Pa ako mi je za to trebalo pol života, neka je, nema veze...

[Peterlin]

Jednostavnim rječnikom:

Djecu najbolje odgajaš tako da si dobra PREMA SEBI i svima ostalima, pa im tako primjerom pokazuješ kako se može lijepo živjeti.

Djeca nas uvijek promatraju, ali i više od toga - djeca su nam ogledalo nas samih. Više im znači što vide nego što od nas čuju, pogotovo ako to nije u skladu jedno s drugim.

Nije mi se jednom dogodilo da kod svoje djece vidim svoje vlastite mane i greške kao u iskrivljenom ogledalu. Kad moj mlađi sin šizi i pokazuje nestrpljenje, to je slika i prilika mog vlastitog negativnog obrasca. Ako odgađa posao (odnosno učenje - moji su već veliki klipani), to je slika i prilika i mog i mm-ovog negativnog obrasca. Ako klinci psuju, treba se zapitati od koga su čuli, pa ako čuju od nas - prestati s tim. Ako klinac ne jede kuhano meso, kod mene se znalo - mm isto to ne voli. I ništa ne postižemo ako im govorimo, moramo korigirati SEBE. Dobro je i za njih i za nas. To je proces. Pa ako jednom ne uspijemo savršeno, nema veze, imamo mogućnost poboljšavanja.

SRetno!

[lavko]

Da, imamo jako sličan, ako ne i isti problem nanimira i ja, a to polazi upravo iz ovoga što je Peterlin spomenula - ne znamo biti dobre prema sebi. To je bit i poanta svih zdravih ljudskih odnosa. Upravo zato što teško učimo biti dobre prema sebi nas i grize krivica. A nismo dobre prema sebi jer nas nisu naučili tako, jer smo odgajane da možda i ne vrijedimo bogznakaj.
Široka je to tema, osjećaj krivnje je jedan od velikih generatora psihičkih smetnji.

Kako ide ona pjesam: you gotta cut the cord...

[Peterlin]

Da, imamo jako sličan, ako ne i isti problem nanimira i ja, a to polazi upravo iz ovoga što je Peterlin spomenula - ne znamo biti dobre prema sebi. To je bit i poanta svih zdravih ljudskih odnosa. Upravo zato što teško učimo biti dobre prema sebi nas i grize krivica. A nismo dobre prema sebi jer nas nisu naučili tako, jer smo odgajane da možda i ne vrijedimo bogznakaj.
Široka je to tema, osjećaj krivnje je jedan od velikih generatora psihičkih smetnji.

Kako ide ona pjesam: you gotta cut the cord...

Da, da... trebate bit dobre prema sebi. A kako to prelomiti? Nije savjet, ali je prijedlog: da morate savjetovati SVOJOJ DJECI kako da se ponašaju prema sebi, što bi im rekle? Naravno - da budu dobri prema sebi.

Niste jedine - to je problem naše civilizacije - žene se odgajaju da budu žrtve, a muškarci da budu macho. To nikako nije dobro, ali sve što možemo dati svijetu je odgojiti svoju djecu kako treba, upravo na taj način da budemo bolji PREMA SEBI nego je to itko drugi mogao.

Uostalom, stvar je to zdrave pameti - čak ni roditeljima ne značimo toliko koliko sami sebi. Ali trebalo mi je dvostruko roditeljstvo da to počnem ne samo misliti nego i živjeti (tapš tapš sebe po ramenu).

Uobičajena metoda za uspavljivanje (kad me u vrijeme dojenja morila nesanica) bilo je nabrajanje vlastitih dobrih strana i nabrajanje svega što je dobro u mom životu. Zabrazdim ponekad i dan danas, ali se brzo prisjetim da znam i bolje. A kad pogledam svoje sinove - to su bića neopterećena žrtvovanjem i nasilništvom, baš su spontani i ok i važni su sami sebi. To ne znači da zanemaruju ostale ljude u svom životu, ali drže do sebe. Tu vidim da smo mm i ja napravili dobar posao. Odgoj djece prilika je da pomognemo sebi. A kad se to postavi na prave tračnice, kao po špagi uslijedi rješavanje starih porodičnih trauma bez pretjeranog truda.

Budite dobre prema sebi! Vi ste sebi najvažnije. Sretno!