Neukusno mi je komentiranje nekih javnih osoba o okolnostima i razlozima ovakvog groznog čina, pa i dušebrižničko relativiziranje "ah, možda je bila vjernica", pa je sinu namijenila sudbinu "anđela".n.grace prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Neukusno mi je komentiranje nekih javnih osoba o okolnostima i razlozima ovakvog groznog čina, pa i dušebrižničko relativiziranje "ah, možda je bila vjernica", pa je sinu namijenila sudbinu "anđela".
psihički bolesnoj osobi treba potpora i pomoć, a ne osuda.
ne razumijem ništa od toga što je napravila,
ništa i nikako,
ali vjerujem da njoj samoj nije bilo lako.
što kaže tang, pletem mrežu...
nitko nju od nas ne može razumjeti
osim onih koji i sami proživljavaju takav pakao, iako se toplo nadam da ih barem ovdje nema
sve ovo drugo je premetanje iz šupljeg u prazno
ali je pitanje iz naslova vrlo dobro
I pitam se, da li te zaista itko može zaštititi u ovj državi ako si u takvoj situaciji?
ali zaštititi na duže staze, na način da ti doista omogući uvjete putem kojih se možeš iščupati iz takvog života?
to bi značilo ne samo efikasnuzaštitu od zlostavljača I njegovo sankcioniranje, već i psihološku pomoć za ženu i djecu
zatim, konkretna materijalno egizstencijalna rješenja i to kao trajno, konačno rješenje, a to bi uključivalo:
osiguran pristojan stambeni prostor, pronalazak adekvatnog posla, ili barem odgovarajuća materijalna sredstva za podmirenje osnovnih žvotnih troškova
ne znam, nisam dovoljno upoznata s načinom na koji to funkcionira kod na su praksi
čini mi se da sam čitajući neke tekstove I vapaje udruga prečesto imala dojam da novaca uvijek fali i da je stoga cjelokupni sustav zaštite zapravo nedjelotvoran na duži period...
meni se čini da ono što možemo jest prije svega pružiti pomoć ljudima oko nas. možeš ti prijaviti policiji kad čuješ dernjavu kod susjeda, i to je ok. kako vidimo, čovjek je bio u pritvoru i pustilo ga i ubio ženu.
dakle, učiniti nešto bez obzira što nas to izbacuje iz vlastite granice komfora i udobnosti.
moje iskustvo je vezano uz rastavu najbolje prijateljice. nije tu bilo fizičkog zlostavljanja, ali psihičkog je bilo. i ne biste vjerovali (ja nisam vjerovala) kako jedna jaka, izuzetno pametna žena, lijepa ko slika, samosvjesna, s uspješnom karijerom, osiguranim financijama, 100-postotnom podrškom cijele svoje familije i prijatelja, se pretvara u krpu za brisanje poda. i takva je bila zadnjih godinu dana braka. krpa.
a šta je tek s onima koje sve to nemaju.
gledaš, nervira te, slušaš, ne možeš vjerovati to što slušaš, svađaš se, ona kaže da-da, i onda opet po starom, kosu mi je došlo da si počupam svu od jada. ali...malo po malo svjedočiš kako se ipak sklop u glavi mijenja.
trajalo je sve to zajedno godinu dana.
godinu dana kad se praktički i naš obiteljski život ne skroz, al dobrim dijelom, vrtio oko njene drame. kod nas je spavala, pol dana bila, i tako mjesecima, više smo mi bili s njenim malim nego ona i bivši muž zajedno.
često pomislim, što bi bilo da nije bilo tako. i, ponosna sam na sebe, i na nas, što je bilo tako. i što smo se mm i ja znali posvađati oko toga, al hbg, štaš sad, tako je kako je, i dan po dan.
mislim, nije to sad neko herojstvo da se razumijemo, nije meni život bio ugrožen ni ništa bitno i tko zna kako bih reagirala da je bio.
al isto tako, te krize, kad ti se čini da nema izlaza nigdje, ni svjetla na kraju tunela, kad ih prođeš s nekim, prođu nekako. a sutra ti izgleda sve lakše. a da nije bilo tog nekoga, toneš i toneš, sve dublje i dublje i ode vrit sve.
u principu, svaki problem je nekako rješiv. ovako il onako. i netko ti treba na to ukazati. samo što ne ide to brzo, jedan telefonski razgovor i gotovo. slušaj, najbolje ti je da se rastaneš i ja ne razumijem što ti više imaš biti s njim u braku. je, rajt. to je prvo otvaranje očiju. a onda tek, dok po narodski, dođe iz gujice u glavu...
plus, treba reći, da se iz moje kože nikako nisam mogla uživjeti, a kamoli razumjeti njeno ponašanje i njenu glavu. meni se činilo da bih ja to sve po kratkom postupku riješila i da bi bila rastavljena dok si rekao keks.
eto, možda nije vezano uz temu jer nije ni blizu tako ekstremno, al nek stoji i jedno takvo iskustvo.
Upravo tako. Ne mogu znati što joj se dešavalo u glavi, ali u pismu je jako naglašeno koliko je ljuta što muž vara NJU! Kao da joj je to najvažnije na svijetu. I sad ga kažnjava uzimajući mu sina. Zauvijek. To što je učinila je čin sebičnosti.
Kopiram zadnju rečenicu iz članka: "Ova slika hladnokrvne i razumne Medeje ipak je manje proučavana, i ona ostaje simbol žene toliko povređene i opsednute muškarcem da je spremna na čedomorstvo radi osvete."
Da li je okolina trebala prepoznati i pomoći toj ženi? Trebala je, makar njeni najbliži. Kasno je za njih dvoje, no možda jednom netko spriječi ovakav čin ako pomisli na ovu majku.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 14.07.2015. at 16:19
Točno tako sam ju i ja doživjela.
Da nisam pročitala to cijelo pismo, moj doživljaj bi bio potpuno drugačiji.
Nije mogla podnijeti što ju je varao svo to vrijeme, a ona nije znala. I što je isti kao ostali.
Ona nije ubila sebe i dijete nakon što je dobila šamar. Nego nakon što mu je ušla u facebook i saznala za sve prevare.
Ja jednostavno ne mogu pojmiti da netko normalan ubije svoje dijete pa automatski zaključujem da je psihički obolila. Što je možda potpuno krivi zaključak.
Ali nakon što sam pročitala to cijelo pismo, ne žalim ju.
Vidim da ju svi žale i mislim da bi trebala i ja, ali ne mogu si pomoći.
Žalim njihovo dijete, a prema njoj osjećam neki miks bijesa i mržnje.
Ja bih baš po ovome zaključila da definitivno nije bila vjernica, jer ne znam koji normalan vjernik vjeruje da ljudi ili djeca kad umru postaju anđeli. Koliko mi je poznato toga nema u nijednoj religiji.Neukusno mi je komentiranje nekih javnih osoba o okolnostima i razlozima ovakvog groznog čina, pa i dušebrižničko relativiziranje "ah, možda je bila vjernica", pa je sinu namijenila sudbinu "anđela".
o slučaju koji je potaknuo temu ne bih
i mislim sa tu institucije nisu zakazale
jer nisu ni bile upoznate sa situacijom, bar koliko mogu zaključiti iz natpisa
ali kod ove jadne žene iz Karlovca jesu
evidentirani obiteljski nasilnik, dakle zena je tražila pomoc
pusten iz pritvora da bi ubio
iako bojim se kad netko naumi ubiti on će to ostvariti
uz sve upletanje institucija
nema tu spasa
kope žene iz Karlovca aleks?
evo, ovo o čemu cvijeta govori...
pitam se koliko bi nas bilo spremno staviti svoj život na čekanje, gledati, slušati, tješiti, kuditi, plakati, skupa s tom ženom
koliko bi nas uistinu stavilo svoj i komod svoje obitelji na raspolaganje za nekoga
ne dan- dva, nego godinu dvije?
malo, sigurna sam
nama izvana se može činiti suludo blesavo zašto netko trpi i jede g..
ali nekako mislim da kad je čovjek u takvoj situaciji, da se zaplete u jednu mrežu, začarani krug iz kojeg je ponekad komplicirano izaći
ali treba izaći, normalno da treba
samo što žrtve počesto lažu same sebe da će biti bolje, da će se popraviti, proći i tako ostanu godinama u paklu
a onda ponekad nema nazad...
ovu majku ne opravdavam ali mi je teško razmišljati sad je li kriva
desilo se najgore i povratka nema
Posljednje uređivanje od flopica : 15.07.2015. at 08:22
Ima jedan problem koji se ne spominje - dio obiteljskih nasilnika dolazi iz redova policije, vojske i sličnih službi. I kome da se obrati osoba koja u maloj sredini trpi od takvog nasilnika? Iskreno, nemam pojma da li je to ovdje slučaj niti kanim istraživati, ali sigurno ima situacija kad ljudi ne vide izlaz. Ova majka je bila daleko od svoje obitelji, možda nije imala bliskih prijatelja u novoj sredini, možda se stvarno nije imala kome obratiti. Možda se jednostavno nije usudila. Ali čak i da je samo imala psih.problema - što je njezin muž radio da to nije vidio na vrijeme?
Teško je tu suditi. Premalo znamo.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 15.07.2015. at 08:40
X.
cvijeto please help, upravo to se događa mojoj najboljoj frendici i to već 5 godina. Na koji način joj pomoći da se više pokrene s rastavom. On ne samo da nju psihički maltretira do neviđenih granica nego sad lupa i djecu za obične gluposti. Ona je sjena, smršala strahovito, žive daleko od svih nas. Ona je u poslu faca samo takva a doma krpa za brisanje poda.
Nametnuo joj je osjećaj krivnje da je ona za sve kriva, samopouzdanje 0 bodova,boji se da će djeca patiti ako im oduzme oca (stariej dijete joj je samo reklo da se rastavi). Radi se o djeci u ranim razredima osnovne škole.
Potpuno je financijski neovisna.
Ja više ne znam kako da joj kažem da ga mora pod hitno ostavit. Eh da i pojavila se i druga, ona je još najviše muči a zapravo je to nebitno u cijeloj njihovoj priči.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 15.07.2015. at 09:42
Mi kao roditelji smo dužni svoju djecu odgajati (i mušku i žensku, posebno to naglašavam jer se curice nerijetko uči da budu dobre i umilne i da šute) da jasno i elokventno daju do znanja kad im se ne sviđa / nije u redu, nije ispravno, nešto što im se čini / govori. Treba ih odgajati i da se zauzmu ponajprije za sebe pa za druge, svoje bližnje i da budu empatični.
Referirat ću se na zadnji Peterlinin post.
Ima jedan slučaj ne tako davno iz moje okoline; kolegica na poslu, odvjetnica, znači obrazovana i dobro plaćena, dolazi na posao nakon što je dijete prebacila iz škole kući uzbuđena jer se u razredu dogodio incident. Tad su djeca bili sedmaši i dječak u razredu je sklopivim nožem kojeg je nosio u torbi (imam i ja u svojoj torbici jedan za mazati paštetu pod gablecom ali njime ne režem ljude) ubo ili porezao djevojčicu u razredu. Djevojčicu su odveli doma, škola nije reagirala po tom slučaju, nije bilo nikakvih radni, nema prijave, psihologa, roditeljskih sastanaka, inspekcije, postupanja policije, službe za socijalnu skrb, ništa ?????.... Dječakov otac je umirovljeni specijalni policajac, poremećeni odnosi u obitelji i dječak je i inače u školi problem. I ja pitam što se događa, pa ako neće škola neka ona kao roditelj i još pravne naobrazbe, pokrene inicijativu među roditeljima da se zajednicu / razred zaštiti od situacije koja evidentno eskalira jer se eto ne čini ništa. I odgovara meni kolegica, obrazovana žena (to me najviše muči i ne ide u glavu) da neće ona činiti ništa jer što ako slijedeći put taj dječak odabere njenu kćer za metu. I ja ju pitam, znači u redu je da izgine cijeli razred ali meni je dobro dok se u moje ne dira. I pitam ja nju kakvu poruku ona šalje svom djetetu. I pitam sebe tko ju je odgojio da bude takva. I jasno vam je da si nas dvije više nismo uopće dobre.
Ali svejedno, ako je intelektualna elita ovog društva stava da ne treba čačkati dok je meni dobro, a taj stav sve više uzima maha među svima nama (u redu je biti nepristojan, nemoralan, neetičan, jedno govorit - drugo radit - treće mislit) i da nitko ne diže glas onda nam nema spasa. Ovo društvo, čovječanstvo je izgubljeno.
Urgiram prema svima vama, nemojte dozvoljavati i prešutno prelaziti preko negativnosti, nepravde, kriminala....!!!!!
Ovo je teško, žao mi je
Jel bi ona pristala potražiti psihološku pomoć? Mislim da bi joj to pomoglo.
Prijateljska podrška je bitna ali nažalost često nije dovoljna.
Postoji stigma oko odlaska na psihoterapiju, doživjela sam čak da mi jedna osoba, inače duboko u bračnim problemima već godinama (pri čemu naravno djeca stradavaju više od odraslih - uključivši i treće odrasle osobe prisutne u tom braku) ponosno izjavi "meni TO ne treba!" - to je doživljeno kao da nekoga želim proglasiti lošom i oštećenom osobom, kao neki oblik diskreditacije itd. Tako da i s time treba oprezno.
Pred 12-tak godina sam bila u sličnoj situaciji, s tim da je moja prijateljica bila financijski ovisna. Nakon tjedana i tjedana razgovora, na kraju sam ju doslovno uzela za ruku i odvela u CZSS gdje je predala zahtjev za razvod. Nakon toga se nekoliko mjeseci skrivala od nasilnika, nije bila u sigurnoj kući samo zato jer je imala na raspolaganju stan neke daljnje rođakinje za kojeg nasilnik nije znao.
Bila je uporna, u roku pol godine su se razveli, podijelili imovinu, djeca su odlučila s kim će, jedno je izabralo mamu, drugo tatu, kupili su stanove udaljene manje od kilometar... i nakon godinu-dvije sve je ušlo u okvire normalnih odnosa.
I ovaj je imao drugu... i zapravo je pojava druge super stvar... jer se imao kome okrenuti. Nije ostao sam.
Danka,
jesam već sam joj par puta rekla da potraži stručnu pomoć, da se treba prvo osnažit a onda krenut u druge bitke. Nije još otišla, pije sedative, mršavi i tako.
Mojca,
i ja bih je rado odvela al ona živi na drugom kraju Europe, nažalost jedino se čujemo telefonski. Za par dana dolazi u Hrvatsku i nadam se da ću joj uživo moći više pomoć. Ona je svega svjesna, al kao da joj fali snage da se pokrene i napravi taj korak. Rekla je da kad se presele u drugu zemlju (što je uskoro a opet jako daleko od mene) da će se raspitat kod odvjetnika i počet novi život. Ja se nadam da će to i napravit,ako ništa radi djece da ne pokupe taj krivi model ponašanja muž-žena. Ja ću joj uvijek biti tu. Nije svjesna da bi se preporodila bez njega, on ionako dođe pa ode i ne javi se po 4 dana.
Meni duša plače kad vidim u što ju je pretvorio. Zadavila bih ja golim rukama da mogu.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 15.07.2015. at 10:26
Da, to čak i nije tako loše, nasilnik tada nije fiksiran isključivo na suprugu, ima i drugi dio života, što može biti dobro za žrtvu.
Nažalost, tko zna koliko će trebati da i ta druga postane žrtvom.
To sam joj rekla, šta se zamaraš s njom, nek je "usreći" kako samo on to zna.
A ovaj njen je definitivno neki psihopat + iz potpuno disfunkcionalne obitelji. A naizgled fini ugledni građanin s odličnim poslom među posebnom klijentelom. Mo'š mislit?!
Nemoj forsirati u smjeru "moraš napraviti to-i-to", naglasi joj i ponavljaj kako ona očito ima probleme i to do mjere da pije sedative (btw tko joj to propisuje?) i kako bi joj psihoterapija (tj. stručna i neovisna osoba - a ovo drugo prijatelji ne mogu biti) mogli pomoći da stekne uvide u situaciju i rasmrsi to prvo u svojoj glavi i srcu, itd.
Ja bih na tu kartu igrala, ne bih toliko išla "joj koji je on pacijent, trebaš/moraš ga ostaviti" i slično.
Često je opiranje psihoterapiji upravo bijeg od promjena, zato nije još otišla, ne osjeća se spremnom da išta mijenja. Ali opet, mislim da duboko u sebi ipak kuži da treba nešto poduzeti. Duguje to svojoj djeci, njena je dužnost omogućiti im odrastanje u funkcionalnom okruženju.
pa kuži ona to itekako , sama mi govori da više ne može ovako živjet, da joj je život pakao i stalno mene pita što bih ja napravila na njenom mjestu.
ja sam joj rekla da bih prvo otišla po stručnu pomoć pa me netko postavi na noge da objektivno sagledam što se događa, da bih se (bez ikakve najave njemu) savjetovala s odvjetnikom da vidim koja su mi prava, procedura i kako to najbrže i za djecu najlakše rješit (ako je moguće sporazumno), i onda bih tek njemu objelodanila da se želim rastati. Djeci bih poslije isto osigurala neku psih.pomoć iako njeni će se preporodit kad ga se rješe jer ionako bi najradije da on ne postoji (jedno dijete čak govori da bi voljelo da je tata mrtavtuga samo takva.
A prijateljica mi je divna osoba, prekrasan karakter nju naći je ko naći iglu u plastu sijena.
To je moguće, ali možda će se ta druga osoba uspjeti oduprijeti - ljudi su različiti. Možda se uspije suprotstaviti i na vrijeme postaviti stvari na mjesto.
Nekada ljude, uključivši i sebe same, treba promatrati kao puževe u vrtu, ne ulaziti previše u to tko je good a tko bad guy, ne govoriti o krivnji, tek o odgovornosti i njenoj raspodjeli među akterima
Nije bitno jel ta osoba divna ili nije
Dapače, možda bi bilo bolje da je "bezobrazna", manje simpatična ljudima, "teška", "tvrdoglava", itd.
(Moja teta u vrtiću, na moje pitanje zašto me tuče, govorila mi je to zato što sam bezobrazna - trudila se slomiti me. Tad sam istinski uvidjela da je ona pogrešna, a ne ja)
Prijateljicino pitanje tebi "što bi ti učinila na mome mjestu" je pomalo bijeg od vlastite odgovornosti, čini mi se
Usput, neće je nitko sa strane postaviti na noge ako sama nije spremna
To je proces, ne osuđujem je
Ona treba donijeti odluku da želi psihoterapiju ili barem inicijalni razgovor s terapeutom
Ona treba razmrsiti tu zbrku, bez obzira na to što muž ne surađuje, zapravo baš zato
Zbog sebe prvenstveno, a onda naravno i djece itd
Oprosti ako zvučim patronizirajuće, preko weba je nekad teško prenijeti empatiju
Posljednje uređivanje od Danka_ : 15.07.2015. at 11:39
o ,da sad me to podsjetilo da je suprug moje daljnje rodice u Zg zaposlen u uredu državnog odvjetništva....a u slobodno vrijeme mlati suprugu....
naravno,ona nema hrabrosti ga ostaviti radi njegovog utjecaja i pozicije....
Jedno vrijeme sam volontirala u udruzi koja je pružala pravnu pomoć i psihološku podršku ženama žrtvama obiteljskog nasilja. Iz onoga što sam vidjela, ne radi se o novcu, nego o neučinkovitosti (kao i na većini drugih oblasti) sustava. Mnoge ženske udruge godinama pokušavaju progurati protokole kojih bi se pridržavala i policija, medicinsko osoblje, pravne službe - sve u nadi kako bi se nasilnicima brzo onemogućio pristup žrtvi. Ne znam kakva je sittuacija sada. Ne vjerujem da je bolja. Sjećam se samo da mi je nedavno, visokopozicionirana policajka, susjeda, izjavila da joj u postaju dolaze premlaćene žene i nerijetko to zasluže. Tu me još jednom uvjerila u ljudku potrebu da brzo osudi i stavi na linč pa i najranjivije osobe. Zato mislim da su udruge koje pružaju pomoć žrtvama o. n. potrebne i osim što imaju pravnog znanja, na žalost imaju puno žena s iskustvom pa si budu podrška. Isto je i sa sigurnim kućama.
Prijateljici bih pružila ruku. Ne bih je osuđivala ili bar tako želim vjerovati, teško je to, sjećam se po žrtvama. Nasilnici imaju ukalupljenu taktiku kako dovedu žrtvu da se gotovo osjeća da to zaslužuje. Teško i dugo im traje osvješćivanje, a onda slijedi i teži dio. Pravna zaštita u nas je fiktivna.
Mamina najbolja prijateljica bila je žrtva nasilnika. I sada, preko 30 godina kasnije, obrazovana, situirana, miljama udaljena od dotičnog i sama. Rane nikada nisu zacijelile.
Meni se, iz osobnog iskustva, čini da nisu samo nasilnci ti koji imaju problem, negdje duboko u sebi, već i žene koje nasilje trpe. Nema drage, pametne, obrazovane, sređene žene koja trpi nasilje. Ona možda tako izgleda vani, ali svaka žena koja nasilje trpi ima neki problem prvenstveno sama sa sobom. Nije to nešto što ti se dogodi, jer ti eto tako padne grah. Nekako ti tog tipa i nađeš, nekakvu ulogu igraš u tom odnosu da tipu padne na pamet ošamarit te i nekako ti odlučuješ ostat u tom odnosu iako si svjesna da to nije zdravo i normalno. I na stranu ova priprosta pitanja podjele djece, egzistencije, posla, stana, duboko vjerujem da su sva ona rješiva kad osoba riješi ovaj inicijalni problem sa samom sobom.
Kad ovakve stvari kažeš nekom tko je trenutno u tome, ponekad još nije spreman čuti i onda ne možeš puno. Kad postane spreman čuti, onda može početi pripremati logistiku za odlazak. Meni su defintivno najgluplji oni savjeti Odmah odi i pokupi djecu!!! To bi ja zakonom zabranila. Pa kamo da ode žena s malim djetetom, bez novaca?
casa zelim ti da ti se nikad ne dogodi, ni tebi, ni nikom iz tvoje bliže okolice, situacija koja će ti promjenit, rekla bi prilično prepotentno, misljenje
vjerujem u onu, učinimo cijeli život i krepamo blesavi
malo toga znam, ali jedno sto me je život naučio da nikad ne kazem nikad
i da se meni "to nikad ne bi moglo dogoditi"
Bože, aleksandra, pa napisla sam iz osobnog iskustva... Dakle, ja sam to osobno prošla, a nisam bila muž koji tuče prije desetak godina....
Stvarno je ovo komuniciranje na forumu toliko zahebano. Ne mogu vjerovati da je aleksandra moje mišljenje shvatila kao prepotentno, stila ja ne bi nikad... Idem sad ponovno pažljivo čitat što sam napisala...
Jako dobro sročeno!
Intimnu bagažu koju svatko od nas nosi sa sobom često ne spoznamo niti mi sami do kraja,ako ne kopamo dovoljno duboko i pravim alatima,
a kamoli naši bližnji.
Iliti, kako je to moja skoro devedesetogodišnja baka sažela prisećajući se svog srećom odavno pok. muža:
"Na prvom sastanku me ošamario.
A ja, umesto da odem -udala se za njega.
Eh, šta ti je ljubav -slepa..."
U trenutku tog prvog sastanka baka je imala 35 godina, posao, finans. nezavisnost i vanbračno desetogodišnje dete.
U braku su bili nekih 10 godina, a onda je muž poginuo nesrećnim slučajem a moja baka počela opet da živi.
I žena je i dalje ubeđena da se njoj desila velika i zaslepljujuća-ljubav.
A ja tu vidim sve osim ljubavi.
Peterlin je u pravu. Poznajem više zlostavljača koji pripadaju vojsci, policiji, i sl. službama, i čije nesrećne žene ni na koji način ne mogu da ih se oslobode.
Danka_ ne zvučiš uopće patronizirajuće, samo ti piši, to mi pomaže da joj pomognem, koliko to ja mogu jer jedino ONA može spasit i sebe i djecu.
casa krivo te pohvatala alekandrovanja šta ćeš forumska je to rasprava, događa se.
Ovo je jako točno, u analizama o nasilju u skoro svakom slučaju već od prvog izlaska vidljivi su znakovi koji upućuju na to tko će biti tko i gdje u tom odnosu. Izrazita ili latentna agresivnost, dominiranje, podložnost itd.. vidljivi su odmah, i velika većina ljudi ih odmah i registriraju, čak i tjelesko reagiraju, ali problem je što ih jako velika većina ljudi ne žele percipirati, momentalno ih potisne i gurne tumačenje u sasvm drugom smjeru.
Interesantno je također da to jedino ne rade mala djeca, do negdje mislim puberteta gdje počinje to susprezanje i potiskivanje, a ima tumačenja da je to u ovisnosti upravo sa time kako naše društvo funkcionira koje je između ostaloga u korijenima još uvijek vrlo patrijahlno, čvrsto postavljenih granica, pravila, uvjerenja (koja nemaju veze sa zdravim razumom, ali su i dalje ustoličena) i unaprijed dodjeljivanih mjesta tko gdje pripada i smije pripadati itd...
A oni koji misle drugačije imaju problem, pa i dalje ostaju u manjini oni koji kreću protiv struje, dok ih se većina onih koji i kuže stvar ipak odlučuju u smjeru struje, jer tako su rekli mater, otac, baba, stric, prijateljica, u školi itd..
Večeras sam zvala policiju i u šoku sam, ne znam što da radim pa se sjetih ove teme. Dakle, probudila me dernjava, žensko vrištanje i dječji plač i dozivanje mame. U četiri ujutro.
Prvo sam se uvjerila iz čijeg stana to zaista dopire, da ne bi bilo kao u onoj temi o djeci koja plaču i onda sam zvala. Tresla sam se kao prut od straha.
Najgore mi je što je sve utihnulo dok su policajci došli, nemam pojma jesu li išta uspjeli doznati. Drugo mi je najgore što sam prijavljujući izlaprdala tko sam, a malo smo mjesto. Strah i šok čine svoje.
I sada sjedim i ne mogu više spavati i pitam se što će biti sutra...
Evo samo da ti dam podršku, napravila si dobru stvar. Znam kako je, i ja sam kad sam tek došla na faks u unajmljeni stan čula takvu situaciju iz susjednog stana. Mislila sam da ću umrijeti od straha i užasa. Zvala sam doma, javila mi se moja baka koja mi je rekla da se ni slučajno ne miješam jer ću sebi možda navući problem na vrat. I dan danas me sram što sam je poslušala.
mamica, jsno da ti nije ugodno i da te je strah, ali bravo.
Puno vam hvala, ovo mi je ohrabrenje. Uspjela sam zaspati, ali sam sanjala nju svu u masnicama
mamica
Svaka ti čast, mamice. Drži se.
Bravo mamice!
Nadam se da si nekome spasila život, u smislu da ce moci nastavit zivjeti bez nasilnika, sad kad je otkriven. I da prestravljeno dijete nikad vise nece morat tako dozivati mamu..
Bravo mamice!
Imam nultu stopu tolerancije kad se radi o nasilju.
Treba se i MORA reagirati UVIJEK.
A ne ono susjedi su culi dozivanja, ali nisu zvali policiju - zenu do smrti izudarao muz/decko. ..
Nikad mi taj stav nece biti jasan.
Puno vam hvala, ovo mi je ohrabrenje. Uspjela sam zaspati, ali sam sanjala nju svu u masnicama
Dobro si napravila, ali nemoj se zanositi.
Oni će se možda i pomiriti, a tebi zamjeriti.
Svaka ovakva priča je jako teška.
Prošla sam sito i rešeto za svoju nekadašnju prijateljicu.
I iako me u nedjelju prilikom slučajnog susreta jedva pozdravila, a mog muža ni to, ja bih opet učinila isto.
Samo je pitanje koliko nas doista ima takvih?!?
Kolko nas je spremno na ispitivanja kod krim policije i DORHA, koliko nas je spremno na svjedočenje na sudu, a nasilnik je u sudnici i sluša?
Ovaj iz moje priče izlazi sad na slobodu.
Ja ne znam je li isplanirao osvetu, iako sam osjetila već osvetu i od njega i njegove majke i s pravom se bojim.
bravo
Bravo mamice!!!Učinila si ogromnu stvar, vjerujem da ti nije lako, ali zaista možeš biti ponosna na sebe! Eh, da ima više takvih kao ti, koliko žena bi primilo koji udarac manje...
Hvala svima. Sada se vec bolje osjecam. Doznala sam da je otisla od njega, ali znam da ce mu se vratiti.
Sto je najzalosnije, ona ima podrsku, novac, nista od toga nije problem. Ali ta odluka nije u njoj sazrela i mislim da i nece.
Meni je dovoljno to da je nije ubio jutros i da je se mozda barem prepao policije. Na ostalo, nazalost, ne mogu utjecati.
Nek si nazvala, tebi je lakše
A to što si se predstavila niš ne znači jer oni ionak vide s kojeg broja zoveš
mamica, nažalost mnoge stvari tu su van tvoje kontrole
ali si učinila što si mogla
i već sam jednom mislim na ovoj temi napisala, poslala si poruku i njoj, da susjeda ne misli da je to nešto normalno što joj se događa (a ni policija), i malo po malo takve situacije mogu dovest do toga da u njoj sazrije odluka "ovo nije život"
Spasime je nastao prošle godine. Meni se isto događao jedan spasime dugo vremena. Nisam tražila pomoć jer nisam vjerovala u sustav. Od udaraca me više boli aljkavost institucija. Tromo, neučinkovito, nezainteresirano, bezosjećajno. Sami sebi svrha. Žene koje nemaju zaleđe, potporu, kapacitete prisiljene su vratiti nasilnika. Sustav natjera na to. Jer nema obzira. Ti si beznadni slučaj u nizu i nema tu cilja postavit te na noge već zakucat dolje.
Recite mi treba li to tako biti da od pokretanja postupka savjetovanja treba dva mjeseca da izbace (da ne upotrijebim goru riječ) izvješće koje se podnosi sudu, za koji opet, u najboljem slučaju treba dva mjeseca da izbace rješenje. To vrijeme je siva zona i roditelj sklon hirovima može komotno maltretirati drugog roditelja.
Je li u redu da nakon izjave traže još dva dolaska i popunjavanje izjave.
Je li u redu da ne znaju obavijestiti i informirati već se sam moraš snalaziti.
Da se svaki postupak oslanja na birokraciju, kao da nije moguće da jedni drugima pošalju izvješća. Sve je na računalima. S računala se printa u papir i šeta ljude okolo kao majmune da bi druga uprava primila ono što se može jednim klikom miša.
Jesam li ja vještica koja pila i previše očekuje, kao što me bivši ubjeđuje?! Gdje bih trebala s klincima da odradim svo šetanje?
Za to vrijeme dok ja trošim živce Muž-Otac-Kralj ima potporu svoje blesave obitelji, po kojoj je inače uvijek srčano srao, ne mora šetati nigdje, dođe li do suda on će imati svoja prava bez obzira što je bio gluh za bilo kakav dogovor. Dobio je odvjetnicu po službenoj dužnosti jer je prijavljen. Ja sam dobila frišku figu od odvjetnika. Tamo gdje tražim izvješće tamo moram i predat izvješće da bih zatražila odvjetnika. Kako bih napisala stranicu i pol tužbe, jer tužbu treba pisati po specificirano usiljenoj formi, jer sud ne razumije o čemu se radi ako o sebi ne pišeš u trećem licu.
Više se štiti nasilnika nego žrtvu. Jer on ima prava. A žrtva ima pravo crknut dok se izgrebe za pravdu.
Policija iz mog iskustva dobro odradi svoj posao, ali kad se dorh toga uhvati, ajme majko. Mama, sestra, brat i ja smo podnijeli prijavu protiv oca u veljači 2003. Saslušana od strane državnog odvjetnika u sijecnju 2004. Prvo i jedino sudsko ročište održano u studenom 2005. Sutkinja se cudila što smo se svi izjasnili da nismo zainteresirani za daljnji progon. Zašto? Jer je proslo skoro 3 godine.
Da nismo imali rodbinu na svojoj strani mogao nas je 100 puta ubit. Ovako smo ga sami uspjeli maknut iz života. Dobio je 3 god uvjetno.
nismo nikad dobili presudu nego tek kad je zatrebala za nešto drugo pa su se cudili na sudu kako je nismo dobili.
tako da smo tek prije 2 god saznali koja mu je presuda uopće bila.
ako tvoj slučaj još traje, suosjecam, znam kako je mojoj mami bilo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom