obiteljsko nasilje - bez izlaza! jesmo li podbacili kao zajednica, društvo

[magistra]

Drage forumašice i forumaši,
cijeli se tjedan patim sudbinom žene i djeteta koji su živote skončali u kanalu HE Čakovec. Nisam pročitala cijeli status na Facebook profilu pokojne, znam informacija koliko su mediji pisali a puno se pisalo prenoseći status o krivnji i nedjelima supruga. Istraga će pokazati... Činjenica jest da njih više nema.

I ne mogu se otresti osjećaju da sam sama osobno kao član društva odgovorna. Bih li ja kolegici s posla s kojom pijem kavu kad bi me molila pomoć u takvoj situaciji otvorila vrata i ponudila krov za nju i djecu i ne otvarala vrata nasilnom suprugu kad bi došao pijan razbijati i tražiti jadnicu? Nakon što se supružnik tako ponaša, kako ju spriječiti da mu se vrati jer je sramota, jer šteta djece...Da sam sama u toj koži tko bi mi pomogao. Kome bih rekla s obzirom na sveopću kulturu izrugivanja i tračanja ljudi s problemima koji one koje ti problemi nisu snašli kod drugoga jako vesele. Može li se u maloj zajednici pomoć tražiti od predstavnika Crkve a da te on ne otpravlja doma riječima da si žena i majka i da moraš trpiti (polomljena rebra i izbijene zube, ponižavanje...). Tko od državnih institucija bude zaštitio obitelj (policija, socijalne službe) kad znamo da su fotelje pune guza koje plaću primaju ali malo tko odrađuje posao za koji je plaćen.

Kakva su vaša iskustva? Posebno vas koje/i ste tim putem kročili. Koga možete pohvaliti. Što u ovom sustavu (a cijelo vrijeme podsjećam ljude koji sa mnom uđu u dublji razgovor o tome kako nam je u RH loše, da sam JA država, da sustav postoji radi MENE, da MI bude potpora i služi MENI) hitno i bitno treba mijenjati, osvijestiti narod, nas, da smo bitni, i da su regule tu da štite NAS.

Pozdravljam Vas,

[zutaminuta]

Ima ovdje cijelo pismo: http://www.mnovine.hr/vijesti/medjim...l-pred-drugima

[cvijeta73]

Nekoliko puta sam procitala pismo. Nabijeno emocijama, pismeno, lijepo sroceno. Mozda sam u krivu ne mogu ga povezati nikako s obiteljskim nasiljem. Ne znam, nije to motiv i okidac, nije to tema o kojoj razmisljam kad razmisljam o ovoj tragediji. A puno o njoj razmisljam i opsjeda me vec danima.

[Lili75]

Kako ne mozes cvijeto pa zena spominje prvu samarcinu tjedan prije svadbe a i da se cudi da je dijete uopce zivo rodjeno sto joj je radio u trudnoci.
Ocito je bilo i preljuba i psih.maltretiranja.

joj i ja stalno mislim o ovoj tragediji.
da se bar samo vratila svojima u Slavoniju i nastavila sa zivotom.

[silkica]

Nekoliko puta sam procitala pismo. Nabijeno emocijama, pismeno, lijepo sroceno. Mozda sam u krivu ne mogu ga povezati nikako s obiteljskim nasiljem. Ne znam, nije to motiv i okidac, nije to tema o kojoj razmisljam kad razmisljam o ovoj tragediji. A puno o njoj razmisljam i opsjeda me vec danima.

x
Po meni,odlučiti se za smrt (i još povući i dijete sa sobom) može samo psihički nestabilna osoba,ili to uraditi u trenutku nekog afekta,očaja,bezizlazne situacije.Ovo je urađeno smišljeno i planirano i ne liči na čin sumanute osobe.Ona je svoj izbor napravila,ali mene duša boli za dječakom.
Da li je obiteljsko nasilje ili ne,zanemarivanje,ponižavanje,svejedno TO ne može biti okidač za ovakvo nešto.A pogotovo ne njegovo kurvanje(kao što se naslućuje iz pisma).

I još da se osvrnem na prvi post,znam da socijalne,pravne i druge službe debelo zakazuju.Ali stvarno ja ne vidim ni u kakvom primjeru da Crkva(bilo koja) odobrava lomljenje rebara,izbijene zube...i kaže trpi.Možda se previše gledaju filmovi.Ili se iz pouzdanih izvora zna da je tražila pomoć,a naišla na zatvorena vrata?
Ali,ako se pročita pismo,vidi se da su u ovom slučaju obiteljski problemi skrivani.Pa kako da joj onda neko pomogne?Zato ne bih ,u ovom slučaju ,žurila sa prozivanjem.

[tangerina]

Svi zelimo na neki nacin shvatiti zasto je zena to napravila, ali mislim da je dosta nezahvalno analizirati pojedinacan tragican slucaj
Pitanje sto mi mozemo uciniti i kako se postaviti prema obiteljskom nasilju je odlicno i tu se uvijek ima sta razmisliti. Cinjenica je da se na to jos uvijek zmiri, prije nekoliko godina je jedna zena u Osijeku ubijena, culo se sto se dogadja i da ona zapomaze ali nitko od susjeda nije zvao pomoc.
Je

[tangerina]

Ups odletio post nastavit cu tu
Jednom mi je kolegica za jednu zenu koja je dosla u ured sa suncanim naocalama sa podsmjehom rekla, kao trac "bice ju je muz udario, on ti nju nekad tuce" i malo se lecnula kad je vidila moju reakciju, meni je nevjerojatno da se ljudi mogu tome smijati.


Sto se tice ove sirote zene, ako se radilo o nasilju mogu donekle shvatiti da nije htjela sina ostaviti s ocem, ali stvarno, tko zna sta se tu sve zbivalo, nezahvalno je samo na osnovu medija nesto zakljucivat.

[cvijeta73]

Potpusujem tang. Je, to je pravo pitanje. Mene je odvuklo u nekom drugom smjeru razmisljanja, do te mjere da trenutno euripida citam. al da. To je pravo pitanje.

[Forka]

i ja dijelim Cvijetina razmišljanja o ovoj užasnoj tragediji, no slažem se i s tangerinom o tome da je teško bilo što reći samo na osnovu napisa iz medija.
tko zna koliko je složena bila situacija, što se zapravo događalo iza zatvorenih vrata i znamo li mi (a vjerojatno je tako) samo dio cijele priče...

[Bodulica]

u pitanju je očito teška depresija. te psihičke bolesti su jako zeznute i nekad ih je teško ljudima iz okoline detektirati. ne vjerujem da je zlostavljanje u braku krivo za ovaj slučaj. možda je samo okidač. kažem, bolest je u pitanju a bolest ne možemo osuditi. to nitko ne bira.

[Svimbalo]

Nitko od nas ne zna što se zbivalo iza ta četiri zida, odnosno, najvažnije, u njenoj glavi.
Da li je do zaključka da je to jedini/najbolji izlaz došla zbog dugogodišnjeg zlostavljanja koje je dovelo do gubitka rasuđivanja (vanjski uzrok), ili psihičke bolesti (unutarnji), kako god, nije bila ubrojiva.

Vezano za institucije, u tom konkretnom slučaju navodno nisu ni obaviještene, pa ne znam kako bi itko (od policije nadalje) bio mogao reagirati.
Inače, čvrsto vjerujem da bi bila naišla na pomoć da se obratila nekome.

[Ives000]

Magistra, u sličnoj situaciji je bila moja jako dobra prijateljica.. njenom glavom je muž razbijao pločice jer ga je pratila da vidi gdje se on to "skiće" kad ju je uhvatio na djelu.. pred njegovim prijateljima i cjelim kafićem joj je lupio šamar uhvatio za kosu i vukao do auta a da se nitko nije digao od svih onih silnih ljudi i pomogao joj.. te iste većeri kad su stigli doma uhvatio ju je za glavu
I naujao njome u zid kao da je nogometna lopta...najžalošnije je što je to sve gledalo njihovo dvoje djece, (dva sina) od 4 i 7 godina, koja su plakala i šakicama lupali tatu da pusti mamu na miru. Te večeri me je nazvala kad je on otošao da mi kaže što joj de dogodilo i da ona više ne može.. jako sam se uplašila za nju.. tog momenta sam sjela u auto i otišla po nju i djecu i nisam pitala da li ona to želi ili ne odvezla sam ju ravno u policiju. U 2:40 smo bili u policiji a policajac ju je do 4h uvjeravao da se vrati mužu jer je ona kriva..nije ga trebala pratit....(ne moram vam opisati koliko sam zgrožena bila)

On je dobio kaznenu prijavu i istog trena je patrola otišla po njega i zadržali su ga u pritvoru. Za to vrijeme se ona vratila doma i odlučila da neće ići u sigurnu kuću jer ne želi dečkima oduzeti oca. Kosu sam si htjela počupati s glave..na kraju je sve prošlo s kaznom od policije i par puta su morali posjetiti centar za soc. skrb. I dalje me uvjerava da imaju idealan brak i da se vole.. ja joj ništa ne vjerujem. Ali druge mi nema ako je tako odlučila.. njezina cjela obitelj je dogla ruke od nje kad se vratila njemu..jedono tko je ostao i tko je još uvijek uz nju ostao smo ja.. i moja obitelj. Ali dala sam joj do znanja koliko god teško da joj bude neka zna da uvijek ima izlaz i da se ima kome obratiti za pomoč jer smo mi uvijek tu za nju.

Prema tome, može se pomoči... samo morate biti tu za vašu obitelj i prijatelje.

Moja prijateljica je znala da je ima izlaz..sjetila se mene.. (jer zbilja sam uvijek za nju dostupna) srce mi je puklo kad je rekla da je bila jako blizu da se ubije kad je ono đubre otišlo ponovo u onaj kafić..ali da su je dečki

Poslano sa mog Samsung Galaxy S 5 uređaja koristeći tapatalk

[Ives000]

Držali na životu ....

Ajde što reči.. na to sve..

Ne okrečite leđa.. moja prijateljica je našla izlaz..Ivana vjerojatno nije. Ne opravdavam ovo što je napravila. Ali ne očekujem od nje ni da bude normalna kada doživi emotivnu krizu i šok...
(Izvinite na greškaman, poslala sam prije nego li sam stigla editirat...slučajno)

Budite prijatelji jedno drugima i sve će biti bolje

Poslano sa mog Samsung Galaxy S 5 uređaja koristeći tapatalk

[magistra]

Razumijem sve sto pisete. Ovaj najnoviji primjer nemjerljive tragedije sam navela kako bih opisala tugu i bol koji me pate i osjećaj vlastite nemoći koji su me ponukali otvoriti temu, nisam htjela polemizirati kako, zašto, koliko, kako dugo.

Najviše mi je na postavljena pitanja u drugom odlomku odgovorila tangerina. Biste li se osobno upleli da znate da vam se sestri ili mami ružna i zakonom kažnjiva događaju djela. Primjer, mama se razvela od tate, kroz godine našla drugog životnog partnera. Vi ne odobravate raspad obitelji i kad čujete da se očuh odao piću, ili nije, frustracije kod kuće rješava šakama. Kako ćete postupiti? to je vaša mama, sestra, poznanica. Možda vam je drago jer si niste jako dobri s tom osobom pa mislite kako je to sve zaslužila. Što radimo mi pojedinci. Za onaj slučaj siromašnih kćeri koje je majka alkoholičarka podvodila godinama s područja Varaždina znala je lokalna zajednica a nitko nije službeno prijavio. Za onaj sličan slučaj zlostavljanja u Slavonskom Brodu u podvođenje su bili umješani i socijalni radnici, sva se saznalo smrću novorođenčta. Novine su bile pune napisa kako se tim socijalnira radnicama ne može dati otkaz, ili su ga dobile ali su koji mjesec kasnije vraćene na posao.

Što s takvim slučajevima. evidentno je da smo zakazali. ???????

[magistra]

Računala sam na odgovore kakav je Ives000 dala. Hvala Ives000!
Molim vas još. Što možemo učiniti?

[*mamica*]

U mom susjedstvu ima obitelj koja ima problema sa nasiljem. Ja nisam nikada to kod njih čula niti doživjela, ali prvi susjedi su svjedoci. Dolazila je i policija, isti ti susjedi su i zaprijetili mužu da će ga oni riješiti dirne li još jednom ženu.

Koliko znam, od tada nije bilo problema. Sa njima nisam bliska da bih pitala ženu je li to istina i kako joj mogu pomoći.. Osobno, kada bih bila svjedokom, bez ustručavanja bih nazvala policiju i sklonila bih nju kod sebe. Isto tako i sa bilo kojom ženom/djetetom kojemu je potrebna pomoć.

Kod nas Crkva puno pomaže i imaju čak i sklonište za žene s djecom, sigurno bih i tamo zatražila pomoć.

Po meni, najgori je naš mentalitet, patrijarhalni odgoj po kojemu je žena uvijek kriva. Isto tako, smatra se da je djeci bolje s bilo kakvim nego nikakvim roditeljem. Promjene se događaju sporo i dugo vremena će trebati da se takvo mišljenje pojedinca promijeni.

A gore navedeni događaj me duboko potresao i puno puta sam pročitala njezino pismo.. kao da mogu dodirnuti njezinu bol :sad:
nažalost, nikada nećemo saznati što je se stvarno dogodilo, a obitelji je sada najpotrebnija pomoć da ovu tragediju nekako prebrode...

[Bodulica]

vjerujem da ne bih mogla okrenuti glavu da sam svjedok takvog zlostavljanja. moja frendica je godinama bila žrtva psihičkog nasilja i nebrojeno puta sam slušala njeno jadanje u 2 sata noću ili bi je primila s djecom kad bi stvarno došla do točke da više ne može trpiti. nije ga nikad htjela prijaviti jer je nije tukao, a prema djeci je bio ok koliko god to čudno zvučalo.

ali uvijek moraš biti spreman da tvoja pomoć može biti poslije okarakterizirana kao nepotrebno miješanje. čula sam za takve slučajeve više puta. moja sveki i neki drugi susjedi su pozvali policiju prije par godina kad su svjedočili nasilju gdje je muž tukao ženu, djeca su vrištala, razbijala su se i stakla. ta ista žena je poslije skinula pozdrav svim tim susjedima i izjavila da su sve preuveličali i nije htjela prijaviti muža. kasnije su se odselili i ne znam što je dalje bilo.

ovo je primjer kako može završiti naše uplitanje u takve situacije http://www.6yka.com/novost/59799/bor...-prejak-veznik

djevojka je promijenila svoj iskaz i tvrdi da nasilja nije bilo. a svi koje znam da su se našli blizu tog mjesta svjedoče da je zapomagala i vrištala i nitko se nije usudio prići osim tog gospodina kojem se sad inputira prekoračenje nužne sile.

ne znam što je u pitanju. vjerojatno štokholmski sindrom ili puki strah jer ne vidim treći razlog za ostajanje u toj zajednici. teške su to situacije i razumijem da ženama, a i ponekim muškarcima nije lako prekinuti tu agoniju. živo se sjećam priče jedne žene čija se kćer družila s mojom koliko godina se pokušavala izvući iz pakla nasilja, bježala svojima ili negdje drugdje da bi je ovaj uvijek na kraju našao i vraćao prijetnjama da će pobiti sve njene bližnje ako se ne vrati. na kraju je ubio poštara i završio iza rešetaka. koliko god je ženi bilo žao nedužnog čovjeka toliko je bila sretna jer je konačno odahnula i mogla početi živjeti u miru.

[Bodulica]

oprostite, krivi link sam stavila gore.

ovo bi bio ispravan http://www.24sata.hr/crna-kronika-ne...-nogama-410078

[no@]

nažalost, nikada nećemo saznati što je se stvarno dogodilo, a obitelji je sada najpotrebnija pomoć da ovu tragediju nekako prebrode...

x
Kada netko zaista odluči počiniti suicid nikakvi angažmani i aktivnosti bližnjih i onih malo daljih neće ga u takvoj namjeri spriječiti.
Čini mi se u našoj kulturi naopaka i vjerojatno za bližnje dodatno traumatizirajuća ta potreba za traženjem "krivca".

[marla-s]

ja ću namjerno vrlo kratko i šturo jer je iz osobnog iskustva...

prošla sam obiteljsko nasilje. nakon toga i psihoterapiju (i dijete sam odvela psihoterapeutici). jedino tko mi je pomogao bila je jedna naša udruga koja mi je u najkritičnijem razdoblju (pred sam odlazak) ponudila smještaj za dijete i mene. prošla sam doslovno pakao, ali, kao što sam i rekla, neću u detalje.

državne institucije u mom slučaju - nula bodova. ne da mi nisu pomogli, već su mi odmogli. nakon toga je bilo materijala za pravni postupak zbog utvrđivanja odgovornosti pojedinaca iz x ustanove zbog nanesene traume i maltretiranja. (mene, koja sam prijavila nasilje i tražila od njih pomoć skupa s djetetom kojeg sam u to vrijeme još dojila su satima držali na ispitivanju...neću u detalje, ali ima stvari od kojih se normalnom čovjeku može samo želudac okrenuti i ogaditi cijeli državni aparat). i nemojte misliti da se to događalo u nekoj zatucanoj provinciji, dapače...

nadalje, pomagala sam jednoj osobi koja je također bila žrtva obiteljskog nasilja. sve sam joj omogućila (stan, financije u drugom gradu dok ne stane na svoje noge). ona se ipak vratila nasilniku. jer je on rekao (po milijunti put) da više neće to raditi, da će smanjiti konzumaciju opijata i da je on previše voli da bi je izgubio. onda je i ona njemu rekla da ga voli i da mu oprašta, te mu se vratila.
tu je moja mogućnost djelovanja (pomaganja) bila onemogućena. završilo je tragično.

nakon toga sam još s dvije osobe prolazila kroz njihovo obiteljsko nasilje, pomogla sam im vezano za pravna pitanja, s konkretnim rješenjima, te razgovorom. nikad ih nisam zbog nečeg osuđivala, nametala im svoj stav, niti blatila njihov izbor. samo sam im pričala o sebi, svom slučaju (sve su te priče veoma slične) i one su se pronašle. snagom svoje volje, razboritosti i odlučnosti napustile su s djecom nasilnika. danas, baš poput mene, žive u novoosnovanim zajednicama gdje je djeci omogućen zdrav psihološki razvoj, zdravo djetinjstvo i okruženje uopće.

što se tiče odgovornosti društva - da, društvo snosi veliku odgovornost, no institucije naše države su neučinkovite, trome, zastarjele. posljednjih godina ima nekih promjena što se tiče obiteljskog nasilja i takav pomak treba pozdraviti.

Ivana i Patrik...o bože koliko sam suza samo posljednjih dana isplakala...
smatram neumjesnim insinuirati ,dijagnosticirati i gatati, a posebno pljuvati (nažalost, preveć je takvih komentara po raznim portalima)....neka im je laka zemlja, neka te dvije duše nađu svoj mir...srce malo je trebalo živjeto, baš kao i mlada majka...

[magistra]

... ovako iznimno zainteresirana javnost trebala bi nešto i naučiti – živjeti. Tako poručuje prof. Gruden opisujući kako se u nas, u našoj kulturi i svakodnevici, najmanje govori o problemima.

– Muž i žena će sjesti i razgovarati o tome treba li im novi frižider, ali neće razgovarati o sebi i svojem braku te kako da njih dvoje budu sretniji. Nitko nas, ni u školi ni u crkvi ni u obitelji, ne uči životu. Ne uče nas da moramo znati svladati život općenito pa tako posebno i brak gdje postoji druga osoba, rodbina, djeca... Moramo naučiti znati odgovoriti toj svojoj ulozi. Mi učimo koji su sve bili kraljevi, kad je bila koja bitka, no životu nas nitko ne uči i ne znamo živjeti – kaže prof. Gruden.

isječak iz članka objavljenog na http://www.vecernji.hr/hrvatska/trag..._source=24sata


Potpisujem!

[marta]

ali uvijek moraš biti spreman da tvoja pomoć može biti poslije okarakterizirana kao nepotrebno miješanje. čula sam za takve slučajeve više puta. moja sveki i neki drugi susjedi su pozvali policiju prije par godina kad su svjedočili nasilju gdje je muž tukao ženu, djeca su vrištala, razbijala su se i stakla. ta ista žena je poslije skinula pozdrav svim tim susjedima i izjavila da su sve preuveličali i nije htjela prijaviti muža. kasnije su se odselili i ne znam što je dalje bilo.

Bolje "nepotrebno miješanje" nego izostanak potrebnog.

[tangerina]

ja mislim da i nepotrebno miješanje ostavi nekog traga
možda ta žena taj čas nije spremna presjeć sve, jer to je stvarno jako teško
ali okolina reakcija ostavila joj je neku poruku "čekaj, ovo što mi se događa nije normalno"
zbog koje će možda jedno vrijeme više skrivati što se zbiva, ali ipak možda pomogne da jednom i sama to vidi na taj način

[marta]

ja mislim da i nepotrebno miješanje ostavi nekog traga
možda ta žena taj čas nije spremna presjeć sve, jer to je stvarno jako teško
ali okolina reakcija ostavila joj je neku poruku "čekaj, ovo što mi se događa nije normalno"
zbog koje će možda jedno vrijeme više skrivati što se zbiva, ali ipak možda pomogne da jednom i sama to vidi na taj način

totalno se slažem s tobom.

[vertex]

I ja se totalno slažem.

[Deaedi]

Po meni, najgori je naš mentalitet, patrijarhalni odgoj po kojemu je žena uvijek kriva. Isto tako, smatra se da je djeci bolje s bilo kakvim nego nikakvim roditeljem. Promjene se događaju sporo i dugo vremena će trebati da se takvo mišljenje pojedinca promijeni....

Pa u mojoj okolini se očito mišljenje društva promijenilo. U pravilu se čim mi bi muž digao ruku na ženu smatra se zlostavljačem (što i je), nitko ne bi pitao ženu kako je do do toga došlo i odmah bi se ženi nastojalo pomoći. Nikad nisam čula da bi itko u bilo kojem slučaju smatrao ženu krivcem, dapače, muž bi odmah bio smatran zlostavljačem i izopčen iz društva. Govorim za okolinu i društvo gdje se ja krećem.

[Deaedi]

ja mislim da i nepotrebno miješanje ostavi nekog traga
možda ta žena taj čas nije spremna presjeć sve, jer to je stvarno jako teško
ali okolina reakcija ostavila joj je neku poruku "čekaj, ovo što mi se događa nije normalno"
zbog koje će možda jedno vrijeme više skrivati što se zbiva, ali ipak možda pomogne da jednom i sama to vidi na taj način

I ja se slažem. Mi smo imali jedan slučaj koji se nije odnosio na zlostavljanje, nego na prevaru, i nismo bili sigurni da li se treba umiješati i reći šta znamo. Ja sam bila protiv miješanja, ali sam nadglasana i bila sam prisutna kada smo našoj prijateljici rekle šta znamo. Sada vidim da su drugi bili u pravu i drago mi je da smo se umiješali, jer se tada trgnula, ja bi čak rekla da je ona znala šta on radi, ali kada je shvatila da svi znaju za to i da je žale, nije htjela biti smatrana žrtvom i jadnom prevarenom ženom. Izbacila ga je van, rastala se i sad je udana za divnog čovjeka.

[Bodulica]

Bolje "nepotrebno miješanje" nego izostanak potrebnog.

i ja se slažem s tim. i da se dogodi opet takva situacija sigurno bi bar okrenula broj policije. ali ostane ponekad gorak okus kad vidiš da takva pomoć u tom trenu nije urodila plodom pa se zlostavljanje nastavi još niz godina. osjetljive su to stvari i teško je znati razloge zašto netko to trpi. kao što sam već navela u onom primjeru, strah je sigurno ogroman i teško je prekinuti taj začaran krug. lako je meni govoriti što bi i kako bi ja kad nisam na sreću u toj situaciji. zato nastojim razumjeti i ne osuđivati nikoga.

[Jelena]

Ja se izbezumim u takvim situacijama. Slušala sam dok sam učila kao srednjoškolka susjede izbjeglice. Taman je moj prozor bio u ravnini njihovog u zgradi prekoputa. Znala sam da vjerojatno imaju i oružje doma, imali su gotovo svi koji su došli iz tog kraja. Tip je urlao i čuo bi se poneki šamar. Djecu nisam čula, nemam pojma jesu li imali djece u istom kućanstvu. Nisam ništa poduzela. Sad bih ipak vjerojatno nazvala policiju. A opet čitala sam masu članaka gdje je bilo težih žrtava, da je policija zvonila i da nitko nije otvorio vrata pa su otišli, a isto je bilo i sa djelatnicima centra za socijalnu skrb.

Nedavno sam bila u jednom hotelčiću u Rimu. Soba mi je imala pogled na dvorište okruženo stambenim zgradama, kao recimo u centru Zagreba. Isto je bio neki teški kaos, a ja opet nisam znala što sad, nit znam talijanski i kud baš da ja zovem.

I tako uvijek imam neko opravdanje zašto nisam ništa poduzela.

Drugo je kad je netko od prijatelja u pitanju. Al zapravo srećom nemam takvih prijatelja. Preljub mislim da treba reći.

[Bodulica]

evo, danas još jedna žrtva obiteljskog nasilja ulazi u statistiku. mediji pišu da je suprug sinoć priveden, da bi nakon što su ga danas pustili ubio ženu

očito nešto u tom sustavu ne štima kad se ovakve tragedije svako malo dešavaju.

[Beti3]

Ne samo jedna, nego dvije žene su danas ubili njihovi muževi ( ili partneri, ne znam ) . U Kruševu i u Karlovcu.
Nako toga su se oba pokušala ubiti, ali im to nije uspjelop. U ubijanju partnerica su bili uspješni.

Što reći? Zašto se to događa toliko često? Što je u tim glavama kad potegnu oružje na ženu koju su voljeli? Današnji ubojicve su pedesetogodišnjaci. Ima li dob kakve veze za pomračenjem uma i ubijanjem? Ili je ipak spol u pitanju?

[zasad skulirana]

Nekoliko puta sam procitala pismo. Nabijeno emocijama, pismeno, lijepo sroceno. Mozda sam u krivu ne mogu ga povezati nikako s obiteljskim nasiljem. Ne znam, nije to motiv i okidac, nije to tema o kojoj razmisljam kad razmisljam o ovoj tragediji. A puno o njoj razmisljam i opsjeda me vec danima.

o da,sablasno lijepo sročeno...ne mogu pojmiti da netko,izmedju ostalog, piše (prilično smireno i hladnokrvno) o batku kojeg je tamo nekad dijelilo sa braćom i sestrama a onda sjeda u auto i odvozi sebe i dijete u smrt...riječ je o vrlo inteligentnoj osobi i bojim se da je bila prisutna želja za osvetom u vidu oduzimanja djeteta....
jer,ok ne želiš samo sebi oduzeti život pa da dijete dopadne njemu na malteretiranje,ali onda se ubije njega pa sebe a dijete onda valjda ide braći i sestrama na skrb....
Bože mi prosti što pišem ali eto,zašto joj tako nešto nije palo na pamet nego ovo?

nedaleko od mene živi žena za koju je isto cijela Hr čula,suprug ju je na spavanju izmasakrirao nožem,preživjela je a tome je prethodilo "samo" par šamara,njegov alkoholizam i razmirice...sustav je i tu debelo zakazao, ništa čudno da se žrtve u njega ne pouzdaju...

tko zna,možda bi se i ovaj slučaj za par godina bio pretvorio u neku sasvim drugačiju priču za crne kronike....

[xavii]

Mene dusa boli za malim djecakom, kad samo zamislim koju agoniju je prolazio.. stravicno! Zao mi je zene ako je to sve stvarno prolazila, ali to stvarno nije nikakvo opravdanje i ja se ne mogu nacuditi koliko ljudi je, necu reci opravdava, ali "shvaca". Shvatila bih je da je muza ubila, ali dijete, svoje najvece blago.. Toliko ubojica koje osudjujemo, "kamenujemo" je proslo u zivotu pakao, i jos gore, pa nitko ih ne pokusava shvatiti. Ne razumijem po cemu je ovo drugacije. Na kraju krajeva, Ivana je napisala da ne zeli da njen sin prolazi djetinjstvo kakvo je njen muz imao, moze li onda to opravdati njegovo navodno ponasanje, kao sto se opravdava njeno? Svasta je pretrpila pa je zavrsila kao nasilnica, al ocito je i on, ako cemo tako.

Zasad skulirana, slazem se s tobom skroz. Ne mogu vjerovati da je ono pismo napisala osoba koja je imala neko pomracenje uma ili slicno. Iako vjerujem da zdrava osoba to nikako ne bi mogla uraditi.

Sto se tice tvog pitanja magistra, ja zelim vjerovati da bi pomogla, tj sad sam sigurna da bih nekoga zovnula, nesto poduzela, ali je pitanje kako reagiramo u kljucnom trenutku. Na srecu, nikad se nisam nasla u toj poziciji da ja ili netko moj to prolazi. I iskreno se nadam da nikad ni necemo.

[šafran]

Ne samo jedna, nego dvije žene su danas ubili njihovi muževi ( ili partneri, ne znam ) . U Kruševu i u Karlovcu.
Nako toga su se oba pokušala ubiti, ali im to nije uspjelop. U ubijanju partnerica su bili uspješni.

Što reći? Zašto se to događa toliko često? Što je u tim glavama kad potegnu oružje na ženu koju su voljeli? Današnji ubojicve su pedesetogodišnjaci. Ima li dob kakve veze za pomračenjem uma i ubijanjem? Ili je ipak spol u pitanju?

Pustimo sad Amazonke po strani, a i naše dobre i drage muževe sinove, rođake doma, ali tko vodi krvničke ratove i pokolje otkada je svijeta i vijeka, što rade masovno muškarci u ratovima, a što žene, sa obiju strana, tko je prije za konverzaciju, a tko prije za šakom u glavu, kako to da su još uvijek na vodećm pozicijama čak i na razvijenom zapadu u 99% slučajeva muškarci (politika, biznis, oltar... svejedno..), dok su žene još uvijek potplaćene za istu poziciju i posao nekad i do 40%,, a šta onda uopće očekivat od istoka i svega što se tamo događa..ma nema to veze sa spolom, čista slučajnost. To homo sapiens društvo je malo čudno, ili nije, zavisi valjda tko kako gleda, vidi, želi ili ne želi vidjeti.

[šafran]

Što se tiče slučaja ove žene, bez obzira koliko pismo bilo u trenutku pisanja lucidno, to ne isključuje da je osoba već u sljedećem momentu mogla postati neuračunljiva. Tijelo, duh, mozak, emocije, kemija u nama su toliko složeni i kompleksni procesi kod kojih još i danas mnoga pitanja stoje otvorena, tako da su mi ove posthum špekulacije suvišne.

[Zuska]

Ne želim suditi nikome tko se odluči na samoubojstvo, niti znam što mu/joj se događalo u glavi, kroz što su prošli, kakav je spoj nastao... A i nisam u detalje pratila slučaj. No, pročitala sam pismo nakon hrpe statusa na FB.
Ono što sam uočila je da je 90% poduljeg pisma posvetila prevarama, a da je nasilje u obitelji tek spomenula u dvije rečenice, kao da to i nije bilo toliko važno, ali kad se već dogodilo, neka se i to spomene u nabrajanju svega što joj je napravio. I to mi je ovo što me najviše štrecnulo i o čemu sam razmišljala - o društvu u kojem je prevara veća stigma od nasilja bračnog partnera, o tome da je prevarena žena opasnija od pretučene...

[Zuska]

Mislim, prvi šamar, nije otišla, ok... Ali biti trudna i trpjeti nasilje...koliko je to fer ne prema sebi, nego i prema vlastitom djetetu...
I onda bude izvan sebe jer se ovaj kurva.
I u tom pismu koji je stavila na FB za koji je znala da će ga ljudi čitati, u kojem je opisala njegovo ponašanje sa željom da ga ocrni i da drugi vide kakav je bio, dakle, u tom pismu ona opisuje kurvanja, a tek spominje nasilje. Publici nudi ono što misli da će je se najviše dojmiti.
To je taj odgoj...trpi, šuti...žena bez muškarca nije potpuna...tvoj je...kakav god da je...dok ne pukneš, jezivo.

[tanja37]

Bilo kako bilo, dijete nije trebala odvesti u smrt. Nevino biće to nije zaslužilo, on ničemu i nikome nije bio kriv! I za mene osobno, za taj čin nema opravdanja...

[cvijeta73]

I to mi je ovo što me najviše štrecnulo i o čemu sam razmišljala - o društvu u kojem je prevara veća stigma od nasilja bračnog partnera, o tome da je prevarena žena opasnija od pretučene...

da, zuska, i ja isto.
jedino, nisam sigurna ima li društvo ikakve veze s tim. ili psihologija čovjeka. ili je sve to povezano i pretvara se u vrzino kolo.

[tangerina]

naravno da nije, i svakome se od nas stislo srce na taj dio, kad zamislim sirotog dječaka u tim zadnjim trenucima, užas, to je totalno protiv svih mojih nagona da djecu (ne samo svoju nego i tuđu) zaštitim (i pretjerano) od svake boli i nelagode

i svi želimo shvatiti zašto jer to se totalno kosi s nekim dubokim emocijama u nama i temeljnim uvjerenjima

ali nekako mi je zaključivati iz pisma je li ona hladna podla i zla ili sirota žrtva nasilja i/ili depresije užasno nelagodno, kao da smo na satu lektire, a ono stvarna osoba i stvarna tragedija

ma užas, još mi se ovo ispreplelo sa nekim svjedočanstvima iz Srebrenice koje sam čitala nedavno, moram pothitno isplest gustu ružičastu mrežu oko sebe da se rehabilitiram malo

[xavii]

Ja ne zakljucujem nista iz pisma, nego iz cina.. Ne razumijem potrebu da je se shvati, po cemu je ona drugacija od drugih ubojica nad kojima se zgrazamo? Ovaj cin ne mogu ni ne zelim shvatiti. Pa koliko se zena vratilo sa djecom doma, ili otislo u sigurne kuce, to su heroji. Ovo je cisti kukavicki cin, linija manjeg otpora... Ako je to sve stvarno trpila, zao mi je sto nije skupila hrabrosti i odvela njihove zivote u pravom smjeru..

[Peterlin]

Ja ne zakljucujem nista iz pisma, nego iz cina.. Ne razumijem potrebu da je se shvati, po cemu je ona drugacija od drugih ubojica nad kojima se zgrazamo? Ovaj cin ne mogu ni ne zelim shvatiti. Pa koliko se zena vratilo sa djecom doma, ili otislo u sigurne kuce, to su heroji. Ovo je cisti kukavicki cin, linija manjeg otpora... Ako je to sve stvarno trpila, zao mi je sto nije skupila hrabrosti i odvela njihove zivote u pravom smjeru..

Zena je bila bolesna. Psihicki. O uzrocima sad mozemo samo raspravljati, ali to nista ne mijenja. Njoj je trebala drugacija vrsta pomoci dok je bila ziva. Mentalno zdrav covjek nasao bi drugi izlaz.

Eh, steta...

[xavii]

Ja vjerujem da je svaki ubojica psihicki bolestan, jer normalan, zdrav covjek to nece uraditi..Ali i dalje nije opravdanje. Ne znam jel grijesim ili ne, al draze mi je tako razmisljati...

[Peterlin]

Ja vjerujem da je svaki ubojica psihicki bolestan, jer normalan, zdrav covjek to nece uraditi..Ali i dalje nije opravdanje. Ne znam jel grijesim ili ne, al draze mi je tako razmisljati...

Ja sam sigurna da mentalno zdrav covjek uopce ne moze shvatiti razloge i porive takvih osoba, pa prema tome - nema smisla razmisljati o tome. Njihovi mozgovi rade drugacije. Ili ne rade. Ne znam. Iz svojih cipela mi to ne mozemo pojmiti.

[magistra]

Ja čvrsto vjerujem da karakter čovjeka (to je ono što u djeteta vidimo od najranijih dana i možemo malo korigirati / usmjeriti ali ne i mijenjati) ima jedan mali dio utjecaja ali puno više utjecaja ima odgoj.
Ono što društvo smatra poželjnim ponašanjem društvo mrkvom potiče a batinom suspreže. U davnija vremena (pred 60-ak godina) djeca su bila zajedno u skupinama nevezano za dob (sva seoska djeca zajedno) trčala iz dvorišta u dvorište igrajući se skrivača, žabe labe, rata i mlađi su učili od starijih... a starci su ih imali na oku, odgajali (seoski starci jer su radno sposobni bili u polju a bake i djedovi za štednjakom, u dvorištu uređujući dvor) - nemoj to, daj ono - i podvečer su obavijestili roditelje da je njihovo dijete učinilo ovo i ono a roditelji su pitali - što je bilo, to se ne smije -.
Danas se roditelju na može dobronamjerno skrenuti pažnja da njegovo dijete u nečemu griješi da roditelj porazgovara sa sinom i kćeri. Djecu nam odgaja televizor i Internet. Još ako roditelj nema vezu s djetetom da se na dnevnoj bazi razgovara što se danas dogodilo, da roditelj ispriča kakav je njemu bio dan, analizira s djetetom svoje pogreške i zajedno traže rješenje problema. U tome veliki dio formiranja životnog stava ima i točka pomoći sugrađanu, previdjeti nasilje u obitelji.
S Bliskog istoka stižu snimke gdje odrasli potiču tek prohodalo dijete da nogom šuta odrubljenu ljudsku glavu (ISIL). Ako se to u trenutku formiranja ličnosti generacije proklamira kao poželjno tko će spriječiti taj naraštaj u bešćutnosti i sijanju terora?

[magistra]

Da malo spustim ljestvicu, nezaobilazna tema razgovora nas žena "na kavi" zna biti kakvi su nam muževi. I ja uvijek za svog kažem da ga je tako njegova mama naučila a ja ga preuzela prekasno da bi se mijenjao. (Možda ni ja nisam u pravu sa svojim stavovima / kako bi nešto trebalo biti, evanđelje po magistri). No, uvijek kažem svojim prijateljicama -Cure pazite, i mi imamo mušku djecu i za 20-ak godina će neka žena nama skidati svece da kako smo ga to odgojile -. I onda mi kaže jedna kolegica, ma ja odgajam ali onda dođe djed (njen tata, ne njegov) pa kaže malom - nemoj to, nije to muški posao (tipično). pa poštar, pa stric, pa vrag/bog... I veli ona, onda mali više neće slušati.
????

[zasad skulirana]

Ja vjerujem da je svaki ubojica psihicki bolestan, jer normalan, zdrav covjek to nece uraditi..Ali i dalje nije opravdanje. Ne znam jel grijesim ili ne, al draze mi je tako razmisljati...

je onaj s predoumišljajem,dakle onaj koji planira i priprema, ali zato i postoji razlika od nehaja i samoobrane
jer privremeno psihičko neuračunljivo stanje nije isto što i psihička bolest

bila je neka tema gdje se spominjao gen za ubojstvo,navodno po nekim istraživanjima postoji i genetska predispozicija...

[n.grace]

Zena je bila bolesna. Psihicki. O uzrocima sad mozemo samo raspravljati, ali to nista ne mijenja. Njoj je trebala drugacija vrsta pomoci dok je bila ziva. Mentalno zdrav covjek nasao bi drugi izlaz.

potpuno se slažem
oduzeti život vlastitom djetetu na takav užasan način može samo psihički bolesna osoba

[Deaedi]

Zena je bila bolesna. Psihicki. O uzrocima sad mozemo samo raspravljati, ali to nista ne mijenja. Njoj je trebala drugacija vrsta pomoci dok je bila ziva. Mentalno zdrav covjek nasao bi drugi izlaz.

Eh, steta...

Da, i meni se čini da je tako.

[Angie75]

Pisale su već mnoge forumašice na drugim temama o tome kako su se provele pomažući zlostavljanim prijateljicama... Neke su požalile, neke nisu. Na sreću, nemam takvih slučajeva u svojoj blizini.

A u konkretnom slučaju ovo mi se čini školski primjer Medeje... ovdje je jedan dobar tekst o tome https://psihobrlog.wordpress.com/201...la-svoju-decu/