Imam dvoje divne djece, pametnih momčića koji svakog dana nauče nešto novo. Njihova me ljubav ispunjava u potpunosti, nasmiju me do suza, zbližavaju sa MMom, daju mi novu mudrost.
Ali žene moje, ovo nije normalno!
Pročitala sam ovaj članak http://www.roditelji.me/blog/2015/07...oru-bez-seksa/ i skužila sam da je žena 100% u pravu. Suosjećam s njom (ok, osim dijela o mužu kojeg sreće u prolazu, moje iskustvo je dijametralno suprotno).
Dakle, živim na moru, vani je cca 36 stupnjeva u ovom momentu, sjedim pod klimom i pokušavam raditi, ali ne mogu prestat razmišljati kako sam fizički umorna. Dižem se vrlo rano (oko 6, 6 i pol) da bih imala bar sat vremena za sebe. Nije to neko bogtepitaj kakvo posebno vrijeme, al me u to vrijeme nitko ne mamače, nitko ne požuruje i nitko ništa ne treba. Sama odlučim hoću li meditirati, piti kavu ili slagat robu iz sušilice. Odem na posao, stranke žele svoje, obitelj treba svoje (apoteka, drogerija, dućan itd), odradim koliko mogu. Dođem doma, a oni čim čuju ključeve kako ubadaju u bravu iskaču kao dvije nindže i deru se Mama je došla. I tu počne. Mama, daj mi ovo, mama -daj mi ono. Ja bi na more, ja bi jeo kruh i nutelu, nebih povrće (kmeeeeeeeeeeeee - ne želim povrće), neće braco dirat moju bocu, kmeeeee neće braco grli mamu, kmeeeee želim uzeti vani nešto što se ne smije, kmeeee želim druge hlače. I tako do nemila sve dok ne izađemo iz stana. E kad izađemo, ovaj bi u park, onaj bi na more, ovaj bi na lijevo, onaj bi na desno. Nije u pitanju hoće li kmečati ili ne, pitanje je samo koji od njih će kmečati i koliko glasno. Hoćemo li napraviti potočić od suza ili cijelu rijeku.
Dolazimo na plažu - bacam se na kamenje i skidam ih najbrže što mogu, ali opet kmeeee - ja ću prvi, ne on će prvi. Ja bih rukavice, zašto on ima šlauf. Itd itd.
Van iz mora se izlazi pod prijetnjama (što god smislim u tom trenu). Cijelo kupanje ponavljam - nemoj špricat tetu, pazi da kamenom ne pogodiš dijete, to nije tvoja kantica, moraš vratiti igračku - ovo dijete ide doma.
Dolazak doma - neću u tuš, neću večeru, želim tablet - kmeee, zašto ne može tablet.
Ako i uspijem pogledom sresti muža, koji spašava to malo neuništene imovine po kući, zagrlim ga i pogađate što - kmeeeee - neće mama grlit tatu.
Gdje mi je igračka, daj mi autić, braco nemoj me tući, dijete nemoj me tući...
Ako vam se ovaj post kaotičan želim da znate da sam ublažavala stvarno stanje stvari.
I sad se pitam jesam li totalno nešto zaribala ove prve tri, da su sad oni ovako nabrijani, da se tako nadmeću i natječu, da samo pitaju i traže, cendraju sa i bez razloga, slušaju malo i rijetko, viču ničim izazvani, urlaju ako postoji i najmanji razlog. Sreća moja najveća je što spavaju kao topovi, a kad spavaju oni spavamo s njima - MM i ja - hvatamo malo odmora.
Špricaju vodu sa svih slavima, prevrću suđe, sakrivaju jedan drugome igračke. Ma dva tornada!
Lastane, jesam li ja normalna i ima li izlaza još u ovom desetljeću?