Osjećaj prije potpomognute..

[xavii]

Pozdrav cure, uskoro kreće i moj MPO put, i stalno razmisljam o tome. Ici ili cekati još malo, stalno neke dubioze.. Nesto me posebno muci, ne bih htjela da me se pogresno shvati, valjda cu se uspjeti izraziti. Kako ste se osjecale kad ste kretali u ove vode? Jeste li to prihvatili kao sto bi i bilo koje drugo lijecenje ili? Ja ovo shvacam nekako kao moj osobni poraz, cijelo vrijeme se nadamo da samo sto nije uspjelo, evo sad ce, a nikako docekati.. S druge strane drago mi je sto cemo poduzeti nesto sto ce nam povecati sanse da dobijemo ono sto toliko dugo cekamo.. Ali ovaj prvi osjecaj prevladava i ne znam kako se nositi s njim.. Nadam se da ste me skuzile, ne znam jel ovoj temi mjesto tu, al bas me zanima kako ste se nosile s tim...

[suncokret19]

xavii, ja sam na početku osjećala da su mi problemi s neplodnošću kazna za neke greške u životu, stalno sam mislila da zato jer sam npr.napila na maturalcu da me Bog kažnjava.. pa sam uz to vezala osjećaja sramote, ko da sam obilježena,žena koja nije potpuna žena jer ne može zatrudniti, roba s greškom.. dugo smo to skrivali,i pred roditeljima, ptijateljima i rodbinom.. uz puno čitanja i razgovora s ljudima, shvatila sam koliko nas ima problema s tim, i da ih ja ne smatram manje vrijednima.. dapače.. onda ni drugi mene ne vide tako.. polako sam to počela prihvaćati, pričati o tome drugim ljudima uzdignute glave borca i preporodila sam se!!!
Tako da te razumijem u potpunosti, svatko se pita zašto mu se to događa i razloge nalazi u različitim mogućnostima!! ali to nije odgovor i nesmijemi se kriviti,osuđivati i predbacivati si na bilo koji način..

[eryngium]

Iskreno, nisam to prihvatila kao svako drugo liječenje. Okolina mi to nije dozvolila. Od mog muža pa nadalje.
Za svaku drugu dijagnozu obitelj bi se postavila kao da je to nešto što treba liječiti dok za liječenje neplodnosti su mišljenja i komentari bili 'što će vam to, pa samo se opustite', 'ako vam nije suđeno pa pomirite se s tim' i sl.
Pomirenje s činjenicom da nam ne ide tj. da smo neplodni je pak bila naša osobna bitka koja se vodila skoro svakodnevno. Mm je smatrao da nam ne treba pomoć nego samo malo više vremena jer 'sve nam je dobro' i bio je protiv bilo kakvih postupaka. A ja sam panično gledala koliko je mjeseci već prošlo i činjenice da nakon skoro dvije godine mi više vremena za čekanje nemamo jer kako godine idu s njima nam odlazi i plodnost.
Samo kretanje u mpo sam obavljala sama. Naručivanje, uputnice, konzultacije, hssg i doma svaki propali ciklus mužu plakala da nam treba pomoć dok konačno nije shvatio da nam očito nije baš 'SVE dobro'. Taj dio, dok sam bila bez ikakve podrške mi je bio najteži. Kad smo mi kao par prihvatili karte koje su nam dodjeljene i zaista krenuli zajedno bilo je puno lakše. Jest da sam plakala za svaki propali postupak ali sam plakala njemu na ramenu a ne sama pod tušem.
Svi mi na kraju nađemo načine da se pomirimo s tom dijagnozom. I to je proces. Neki ga odrade brže, neki sporije. Nismo svi sprinteri, neki su, kao mm, dugoprugaši.
Razgovarate o svemu, svakom koraku kroz koji prolazite jer ste jedino vas dvoje bitni i imat ćete samo jedno na drugo kao oslonac u trenutku kad nastupi kriza. Probaj se skoncentrirati na taj dio da radite nešto što vam, kako si rekla, povećava šanse. Jer i to je nešto. Meni je bilo dovoljno. Jer htjela sam da ako se danas-sutra osvrnem u ove godine mogu reći 'dala sam sve od sebe'.

[xavii]

Hvala na iskustvima, potporu od muza imam,al je u nas suprotna sitacija. On bi vec odavno sve a ja sam ta koja oklijevam, koja se nadam jos prirodno. Tj nadala, jer iduci mjesec krecemo s tim. A kad cujem to opustite se, pucala bih u nekoga. Uglavnom sretno nam svima..

[Snekica]

u MPO priči se nekako brže izmjenjuju dani u tjedne, tjedni u mjesece, mjeseci u godine. Kad to shvatiš za čas si pred zidom jer taman kad bi krenula naprijed, neki vrag se izjalovi... cista, polip, temperatura, gripa... Zato, savjet je da ne čekaš jer zaista sve to toliko brzo prođe da se ni ne stigneš okrenuti oko sebe. Sretno i slušaj muža

[Mojca]

Ja sam to doživjela jako pozitivno, ali u mješavini osjećaja euforije, straha i ali definitivno s osjećajem da "sad konačno krećemo u PRAVU akciju", jer sam dugo prije kretanja u MPO osjećala da će biti potrebna medicinska pomoć.
Nisam to doživjela kao neuspjeh, već samo kao drugačiji put. Sretno!

[pak]

u MPO priči se nekako brže izmjenjuju dani u tjedne, tjedni u mjesece, mjeseci u godine. Kad to shvatiš za čas si pred zidom jer taman kad bi krenula naprijed, neki vrag se izjalovi... cista, polip, temperatura, gripa... Zato, savjet je da ne čekaš jer zaista sve to toliko brzo prođe da se ni ne stigneš okrenuti oko sebe. Sretno i slušaj muža

Veliki potis na ovo.

A osjecaji e pa ima ih od totalne euforije do krajnje letargije. I izmjenjuju se brzo kao sto i vrijeme protice. Sve je to normalno.

[žužy]

Eto rekla bi isto ko i snekica. Vrijeme užasno brzo ide..pogotovo kad se jednom krene. U startu moraš biti svjesna da rijetko kome uspije od prve. Uspije ali češče ne. Isto tako,neka te tuđi neuspjeh ne obeshrabri,nismo sve iste. Čak niti sa sličnim dijagnozama,rezultati su jaako različiti.
Vidi nas...ja smo nakon 6 mj. nezaštičenih odnosa otišla giniću. I nakon urednog hsg-a,s-grama..par klomifenskih ciljanih kod svog gina, super odreagiranih ali bez uspjeha,jednostavno mi je reko da je napravio sve što zna i može i da je vrijeme za Zagreb. Tu smo malo stali. Nemrem reči da me nije pogodilo..nemreš shvatiti zašto neće a sve je ok. Al očito nešto nije ok. I prošlo ljeto,jesen..i samo sam jedan dan našla broja na netu i naručila nas na prve konzultacije.
Nakon prvog postupka,odmah trudnoča,sreća do neba...i onda krah.
Tad sam počela čitati,i čitati,i istraživati.
I evo nas danas,preko 6 godina kasnije,i nakon 9. mpo postupka..u 21. tt.
Svega je bilo u međuvremenu.
Pokušaj si posložiti sve u glavi,zagrli muža koji je uz tebe,vas i sretno na prvom razgovoru. Kad jednom krenete,dalje ide ko po vodi..ponekad ne stigneš razmišljati.
Najbitnije si odradila,odlučila jesi da krečete.

[xavii]

Joj cure divne ste sad idemo na prve konzultacije pa vidjeti kakav je plan.

[xavii]

Joj cure divne ste sad idemo na prve konzultacije pa vidjeti kakav je plan. Veliku vecinu nalaza imam,tako da se nadam da necemo dugo cekati na postupak.

[Peterlin]

Hvala na iskustvima, potporu od muza imam,al je u nas suprotna sitacija. On bi vec odavno sve a ja sam ta koja oklijevam, koja se nadam jos prirodno. Tj nadala, jer iduci mjesec krecemo s tim. A kad cujem to opustite se, pucala bih u nekoga. Uglavnom sretno nam svima..

Sretno!

[tanatana]

xavii, vidim da ti je puno ljudi već odgovorilo, ali evo da i ja malo pišem što se meni događalo i što sam mislila o tome
Kad smo mm i ja odlučili imati djete, nisam rekla nikome da pokušavamo. Razlog je bila moja kolegica s posla koja je pristojno rekla poslodavcu da će pokušati imati djete. Međutim, trebalo joj je 8 mjeseci da se njena želja ispuni, a neki zlobni komentari na to koliko dugo to traje mene su odbili da kažem bilo što bilo kome dok ne ostanem trudna. Na žalost ljudi zaista znaju biti zlobni.
Kada se nije ništa događalo odmah sam otišla svojoj ginekologici, napravila pretrage i slijedećih pola godine išla privatnom ginekologu na folikulometrije da potvrdim ovulacije + izregulirali smo mi cikluse duphastonima jer sam znala da se na mpo čeka i ako se zalomi da moramo ići htijela sam biti spremna. I mm i ja smo inženjeri i nekako smo skloni rješavati problem odmah i koristiti sve resurse koji su nam na raspolaganju.
Nakon što smo napravili njegov spermiogram bilo je jasno da nemamo što više čekati. Do tog trenutka se još smatralo da je sa mnom sve u redu i ja sam se čak nekako radovala MPO-u i priželjkivala blizance.
A onda je ispalo da ni sa mnom nije sve u redu. Pa sad trenutno ako uspijemo spojiti taj njegov jedan spermić s tom mojom jednom jajnom stanicom biti ću jako sretna
Želim ti reći da ne znamo nikad na koje prepreke ćemo naići i da je bolje otići što prije.
Od kad smo krenuli na MPO rekla sam to svakome tko me pitao i na svu sreću stvarno sam imala dobra iskustva. Svi nas podržavaju, a ako i ne to drže za sebe. Ljudima objašnjavam što se događa na MPO-u da dignem svjest o tome koliko mogu. Pogotovo o tome da su to pravi medicinski problemi koji se liječe. A to je i moj stav o MPO-u. Nije mm kriv što ima malo spermića, nisam ja kriva što moji janici daju jednu j.s. mjesečno i nejde više. Nakon svih pregleda jedino objašnjene koje sam dobila od doktora je: neznamo, neobjašnjivi razlog. Da krivim svoje tijelo za to bilo bi ko da ga krivim i zato što je alergično na plivadon.
Ali da, i meni su prolazile glavom misli da sam kažnjena radi nečeg lošeg što sam u životu napravila, ali odbacim ih kako dođu jer zapravo ne vjerujem u to. I kad odem na punkciju, a ispunktiraju mi veliko ništa + riječi nikad ništa iz tebe, da, plačem doma jer sam tužna i jer je opet propalo i jer moram čekati slijedeći mjesec da opet nešto poduzmem. Možda i zato jer pomislim da nećemo uspjeti i neću imati djete.
Isplačem se, zaboravim i krenemo opet
Mislim da svima nama više-manje kroz glavu prolaze iste misli i isti strahovi, priznali mi to na glas ili ne. Bitno je samo kako ćemo mi te misli prihvatiti i reagirati na njih.
Drago mi je da krećete i sretno!

[ooleot]

Ja sam oduvijek znala da cu prirodno tesko ostati trudna. Menga nikad za pravo nije došla. Od 13 god. do negdje 18 god. sam slušala naivno mamu ( bila je medicinska sestra i to na ginekologiji pa ak njoj oko toga ne mogu vjerovati kome mogu?! ) da se menga mora ustabiliti i da je normalno da ju dobijem 1-3x godišnje na početku.
Onda sam nevezano za mamino trubljenje otišla ginekologu i dobila dijagnozu PCOS i anovulatornih ciklusa.
Hormoni?! Minimalno poremeceni. Jedva malo povišeni. Al menge nema. Jbg. Nije mi suđena.
Sad prije 3 godine sam prestala s kontracepcijom i prešla na duphaston s kojim barem izazovem krvarenje svaki mjesec. Ali ovulacija nema. Bez duphastona mogu i 8 mj. čekati mengu. Ovulacijske trakice kažu redovito 0. Nema tu previše dvoumljenja.

Teoretski. Jednom sam ostala skoro cijelu godinu bez ikakvih tableta čisto da vidim što će se dogoditi. I onaj period prije nego sam prirodno dobila mengu sam imala sve simptome pms-a tako da očito ovuliram tu i tamo. Samo što to može doslovno biti bilo kad u periodu od x mjeseci. Pa se ti keksaj svaki drugi dan tijekom 6, 8 ili 9 mjeseci da uhvatis mozda taj jedan dan.

Kak mi je doktorica rekla - Vi ste gospođo, kronicno bolesni. Pa ajd dobro. Jesam
Tako da kad smo poželjeli imati bebaca sam odmah krenula u skupljanje papira.
Muž nije vjerovao prvo. Kao mi se keksnemo prvi put bez zaštite na 94 dc il tak neš i on je ocekivao valjda da cu za tjedan dana ostati trudna )) Pa kad nije bilo ničega ni nakon 3 mj. Onda smo ga malo educirali i malo po malo servirali činjenicu da ćemo morati ici u MPO. Ja sam se navikla da me pikaju i pregledavaju i razvlače al mm je to bilo malo strano.
Al sad je već ko veliki.
Jedino me izživcirala ginička koja je zaključila da super sad kad želim imati djete mogu prestati s kontracepcijom i ako ne uspije nakon godine dana neka joj se javim. Moja ginička. Koja zna da ne ovuliram, da nemam menge, da se možda udostoji jednom ili dva puta doći godišnje. I nek ja godinu dana pokušavam. Što da pokušavam? Biti još starija?
Onda sam se pozdravila s njom i našla razumnijeg ginića.
Iako od tog trenutka do prvog postupka je svejedno proslo skoro 2 i pol godine "pokušavanja" jer sam toliko dugo skupljala papire

Možda da mi nisam od uvijek imala problema - možda bi bila šokirana ili imala neke iluzije. Al ono em sam se educirala o svom stanju, em se ne smatram izgubljenim slučajem. A čak i da jesam izgubljeni slučaj ne smatram niti da je dijete moj jedini smisao života i definitivno ne živim jedino za trenutak kada ću postati mama.
I ne osjećam se krivom za to. Ak nisam kriva zato kaj imam smeđu kosu, nisam kriva ni za ovo.
Pokušali su mi i prodati pricu da imam inzulinsku rezistenciju i da samo pocnem piti ove tablete (metformin) i menga (i ovulacija) će automeđikali doći. Nije. Mislim je jedna al to može biti i ona moja jedna prirodna za godinu. Al već ona iduća nije došla. Ni ona iduća. Pa nisam uvjerena ni u tu teoriju previše. Kad bi to tako bilo onda bi bila kriva jer jedem ponekad kruh (uz ćevape) a i voće koje ima dosta šećera u sebi a i njoki s tartufima mi se dogode par puta godišnje. Inaće osim toga nisam neki ljubitelj slatkog a i BMI mi je sasvim ok. Iako su mi rekli da svejedno krenem smršaviti 5 kg jer to nekad zna biti okidac. Al ni to nije pomoglo. Više od toga nemrem mršaviti jer ne želim biti kostur baš.

Frendovima nekima sam rekla. Muž je rekao svima valjda. I prijateljima i roditeljima i rodbini... To me malo živcira jer ono kaj koga briga hocemo li imati djecu i kada cemo ih imati. Al zasada je svima neugodno bilo što o tome reći pa se pravimo da nitko ništa ne zna. Al sam čekam da netko se prvi odvaži kopati po tome. Imam dosta frustracija nakupljenih u opcenju s hrvatskim zdravstvom koje ću sretno kanalizirati prema prvoj osobi koja mi krene pametovati da se trebam opustiti i ne misliti na to ili ponudi neki homeopatski pripravak.

[Mali Mimi]

Ja sam isto imala osjećaj da ćemo teško zatrudniti (neznam možda zbog toga što sam imala takav slučaj u obitelji) i nisam dugo čekala da se obratimo doktoru i uz sve to trebalo nam je ravno 8 godina da zatrudnim uz MPO, zato moj savjet ti je da ne čekaš ... naravno da samo liječenje nikome nije slatko, pogotovo ako se jako otegne kao što je nama, ali ono što smo dobili na kraju nemože se mjeriti s ničim!

[Jolica30]

Ja i mm smo u braku 8.godina, ispočetka nam se nije žurilo, ja sam se tek zaposlila u firmi, čekala sam da me prime za stalno.Nakon toga smo mislili uvijek biti će, desit će se i nama i nismo si htjeli priznati da postoji problem. Krenuli prvi puta nakon 4 godine braka, međutim suprug se razbolio i sve je stalo na tome. Sada krečemo ispočetka, 8 godina je iza nas, prvi pregled odradili u vinogradskoj i sada slijedi skupljanje nalaza pa čemo vidjeti šta dalje. Bilo je teško krenuti i priznati sam sebi da postoji negdje problem ali godine nam idu i moramo hvatati vlak dok još možemo. Želim nam svima sreću i da sve držimo svoje bebice vrlo brzo u rukama

[xavii]

Jolica tocno u sridu, najteze je peiznati i prihvatiti da imas problem, al dodje vrijeme i za to.. mi bili jucer na dogovoru, mogu iduci mj na insjemenaciju, al cekat cemo 1- 2 mj radi posla.. al nesto se pokrece lagano..

[Konfuzija]

Od početnog "pa mi ćemo to riješiti, zdravi smo" osjećaja preko poraženosti, malodušnosti, tuge, pa onda inata i tvrdoglavosti, sve do prihvaćanja da možda nikada nećemo biti roditelji, pa hajdmo još jednom pa kako bude i izvlačenja snage ne znam otkud, pa se bojiš biti sretan i bolje da više ne pričam... Eto, imali smo sreće.

[Jolica30]

Da najteže je priznati sam sebi da postoji problem jer u podsvjesti si misliš pa žena sam, sasvim prirodno da ću biti i mama. No ponekad to nejde samo tako...eto i sada kada smo krenuli u mpo vode, vađenje nalaza nekako se nadam da još postoji šansa da je sve u redu

[red pepper]

Ja u niti jednom trenutku nisam imala dvojbu u pogledu mpo niti sam imala romanticnu viziju radjenja bebe..znala sam da zelim dijete i bilo mi je apsolutno svejedno hocu li ga smuckati doma ili ce mi ga smuckati u laboratoriju..naravno da sam htjela izbjeci mpo,ali samo radi dekomodiranja u vidu odlazaka u bolnicu,ostalo mi sve svejedno...vec sam nakon 6 mjeseci pokusvanja napravila pretrage i poslala muza na spermiogram i time sam izbjegla daljnji gubitak vremena na svakomjesecno ciljanje i svakomjesecno razocarenje...Ono sto je meni bilo najgore to je uzasan strah da nikad nece uspjeti...jer kad je sve ok onda covjek ima svaki mjesec sansu za uspjeh..a kad imas problem onda ovisis o tih 6 bijednih pokusaja preko hzzo-a i onoliko privatnih koliko ti je duboka kesa...ali sama dijagnoza neplodnosti me nije nimalo pogodila kao zenu...bolest ko bolest..ionako je bitan cilj,a ne sredstvo.

[Ginger]

Ja sam mpo shvatila kao priliku za imati dijete
Bila sam sretna sto sam rodjena u vrijeme kada je znanost dovoljno uznapredovala da nam to omoguci
I sretna sto uopce mogu u mpo vode, jer je prva dijagnoza bila azoo (iako, ja sam do drugog s-grama proucavala i o donaciji, i opet sam to vidjela kao priliku)
Nisam casila ni casa i danas bih opet tako
Okolina me nije zanimala, znam da su mame bile zabrinute, al to je to
Da je bilo osjecaja straha, zabrinutosti, zbunjenpsti, ali i euforije - bilo je, ali nikad nisam dvojila, kao ni mm, zelim li krenuti
Ja sam samo htjela krenuti sto prije

[tanatana]

red pepper, potpisujem sve u potpunosti. kao da slušam sebe :D

[ina33]

xavii, svi osjećaji prije potpomognute su normalni, odugovlačenje je to normalnije što je uzrok neplodnosti nejasniji, a događa se da odugovlači i žena, dok bi muž bio go for it the day before yesterday (mi smo bili taj slučaj). Sretno!

[sushi]

xavii, ja sam i ulazak u mpo i izlazak iz nje smatrala osobnim porazom...sve do trenutka kad su se dogodili, nakon toga bila je druga pjesma. ne brini, čim kreneš naći ćeš brzo svoj "kod" za nošenje s tom nelagodom, to je nešto kao instinkt za preživljavanje nekome pomogne informiranje, nekome suborci, nekome zaboravljanje na mpo izmedju postupaka...brzo ćeš osjetiti što tebi paše. sretno!

Od kad smo krenuli na MPO rekla sam to svakome tko me pitao i na svu sreću stvarno sam imala dobra iskustva. Svi nas podržavaju, a ako i ne to drže za sebe. Ljudima objašnjavam što se događa na MPO-u da dignem svjest o tome koliko mogu. Pogotovo o tome da su to pravi medicinski problemi koji se liječe.

svaka čast, medju rijetkima si

[Grickavjestica]

Evo da i ja pridodam temi...
Iduci tj krecemo i mi po prvi put na stimulirani ICSI nakon 5 g.neuspjesnog pokusavanja. Iduci tj pocinju bockanja i iskreno neznam sta osjecam cas srecu,cas strah od neuspjeha ,svako malo mislim da ce nesto iskrsnuti pa cu opet morati odgoditi jos jedan mjesec jer sam odgadala vec par puta prvo zbog polipa(operacija,i oporavak cca 1 mjesec),pa sam morala primiti cjepivo zbog niske otpornosti na Rubeolu(nisam ni znala da to postoji) i morala cekati jos mjesec dana ugl stalno nesto.Eto sad cekamo s nestrpljenjem iduci tj.mislim da je najbolje krenuti s nalazima i na prve konzultacije cim se posumnja na neki problem neplodnosti ako u meduvremenu ostanes prirodno trudna sreca za tebe,jer iz dana u dan nismo nista mlade a vrijeme leti prebrzo...

[Grickavjestica]

Iduci tj krecem u prvi postupak nakon 5 godina pokusavanja prirodno.Kod nas je problem mm ima usporene deckice...prosle godine smo trebali u Zg u petrovoj na postupak kod Simunica na inseminaciju ali smo zbog posla i preseljenja u Austriju morali odustati. Pala sam u depru stalno cmizdrila i razmisljala samo o tome i eto nakon pol godine odlucili smo ne gubiti vrijeme i ovdje krenuti ispocetka. Nazalost ovdje zdravstveno ne pokriva troskove pa sve idemo privat. Osjecaj je nakon borbe s nalazima i operacijom polipa i konstantnog cekanja jer se uvijek nesto iskomplicira cudan. Ovdje idemo na metodu ICSI s istom dijagnozom kao i u Zg-u.iduci tj pocinjem s bockanjem i strah me. Iskreno bojim se da ce se opet nesto iskomplicirati i sto se vise blizi taj dan mi smo sve nervozniji, zivcaniji a kao trebali bi biti opusteni

[tanatana]

Grickavjestica, ne mogu ti poslati poruku privat. Ako si preselila u Austriju i ti i tvoj partner imate austrijsko zdravstveno već 3 mjeseca možete koristiti austrijski ivf fond. On pokriva 2/3 troškova. Javi mi se u inbox ako želiš, da ne spamamo ovu temu.

[Grickavjestica]

tanatana hvala na informaciji nemogu ti poslati pp... znamo za fond i prijavili smo se i cekamo ali postoji sansa da nas odbiju jer oni tek od 30 g.uzimaju u obzir parove a mi smo malo ispod.a i bez obzira na fond svaki nalaz se placa i to podosta ali sta ces znamo za koji je cilj i nije tesko izdvojit i vise ak treba samo da uspije.

[Leon@]

Kad sam se već registrirala, da se oglasim i na ovoj temi...
Ovu temu sam pokazala i suprugu i rasplakala se kad sam ju prvi put pročitala, jer sam se i sama prepoznala u svim strahovima i nedoumicama.

Konkretno, s nama je sve uredu, odnosno ne zna se što nije uredu. Ali ne ide, pa ne ide.
Sad, nakon više od 2godine pokušavanja, klomifenskih ciljanih ciklusa i ciklusa sa punom stimulacijom (valjda se tako kaže), idemo na naš prvi IVF.

Osjećaj je čudan...veselim se, ali ujedno i užasavam silnih 'što ako pitanja'. Okolini smo davno prestali išta govoriti, jer iako većina ne misli ništa loše, samo nam dodaju dodatni pritisak očekivanja i osjećaj neuspjeha. Jer, što čekamo i zašto već nismo i da kad ćemo...

Sad već vrtim film u glavi, što reći ljudima kada konačno uspijemo. Trenutno većini govorimo da ne radimo na djeci i da trenutno ne želimo djecu, jer je to najbezbolnije, bez daljnjih savjeta i pametovanja ( jer svi znaju kako ostati trudan i svi imaju najbolje stručnjake i samo se trebam opustiti!!!).

Iako nikome nebih poželjela ovakvu situaciju, jednom sam na forumu pročitala komentar jedne cure da kad čuje da je netko sa foruma ostao trudan, veseli se ko da je najbolja prijateljica u pitanju, a kada joj netko u stvarnom životu kaže da je ostao trudan, kao da joj šamar opali.
E pa, tako se i ja osjećam i u zadnje vrijeme, puno šamara primih.. i svi ostaju trudni 'dogodilo se'... '2x smo probali i eto'... Teško je ostati svoj i ne biti jalan...ali doći će valjda i naš dan, odnosno naših 9mj.

Eto, puno napisala, ništa pametno nisam rekla... Sretno svima, lakše je kad znaš da nisi sam..

[Jolica30]

Trenutni osjecaj nakon saznanja da idemo na ivf je....zasto ono sto je vecini zena i muskaraca prirodno - da budu mama i tata je nama uskraceno????

[Kadauna]

Dragi svi,


molimo sve vas da napišete rečenicu ili maks. dvije o svojim osjećajima vezano za neplodnost - npr što ste osjećali kad ste dobili dijagnozu ili nakon 1. ili 8. neuspješnog postupka, nakon x godina bez djece? Ovo nam treba za letak (psihosocijalni aspekti neplodnosti) - uzeli bismo nekoliko takvih rečenica - osobnih iskustava uz navođenje samo inicijala ili imena i prezimena - prema vašem izboru.
Molimo vas i da pitate vaše partnere - bitan nam je i muški aspekt i osjećaji.

Molim vas da tu rečenicu - dvije napišete ovdje ili na neplodnost@roda.hr

Za primjer:
"ja o svojoj neplodnosti nisam htjela pričati i nisam pričala - jednostavno mi je tako bilo lakše nositi se sa svojom boli. Sve do trenutka dok nisam rodila".

HVALA SVIMA

[Inesz]

Prije 5 godina, otac mog učenika me je pitao:
-Profesorice, imate li djece?
Odgovorila sam mu da nemam.
Otac me je gledao u čudu i izjavio:
-Da nemam djecu ja bih se ubio.

Kako sam se tada osjećala? Nemam riječi kojima bih opisala te osjećaje tuge, bola, jada, nepotpunosti, prikraćenosti, čežnje...

[tweety55]

Svaki mjesec, svaki neuspjeh je kao hladan tus, kao da srce pukne u milijun komadica i svakim minusom ti netko odnese dio tebe koji znas da nikad neces dobiti natrag.. I svakim danom tuga postaje sve nepodnosljivija..

[zutaminuta]

Prije 5 godina, otac mog učenika me je pitao:
-Profesorice, imate li djece?
Odgovorila sam mu da nemam.
Otac me je gledao u čudu i izjavio:
-Da nemam djecu ja bih se ubio.

Kako sam se tada osjećala? Nemam riječi kojima bih opisala te osjećaje tuge, bola, jada, nepotpunosti, prikraćenosti, čežnje...

Spopadne me muka kad vidim kakvi bezosjećajni kriplovi rade djecu. Čak je i sam svjestan toga koliko je prazan kao osoba.
Draga Inesz, to što ti je rekao je utuživo. Kada bih imala snage, novca i da mi netko takvo što kaže tužila bih gada.

Nisi ti ni za što prikraćena, ni nepotpuna. Bijednici poput tog oca su prikraćeni, za puno toga. Emocije i moć empatije. A upravo bez tog dvoje život je ništa.

[pak]

Kaze MM : Osjecaj kad dobijes dijagnozu je kao da ti je netko oduzeo smisao zivota. Nakon xx postupaka i xx godina bez djece imas novi smisao a to je nada da jos uvijek nije sve gotovo i u najgorem slucaju da ces jednoga dana ako za to dodje vrijeme znati nastaviti zivjeti i bez djece iako si nekada mislio da je zivot bez njih nezamisliv.

[yagoda]

Decko i ja smo bili pokusavali godinu dana..i nece pa nece..ja sam u tom periodu bila totalno skrenula i forsirala i njega i sebe, stalno razbijala glavu s mogucim problemima, pila tonu cajeva, svakakve cudotvorne preparate, budila se i lijegala s mislju o neplodnoscu.
I onda prije ljeta je postalo sluzbeno, dobila sam od doktora papir s pretragama za potpomognutu pa nakon ljeta krecemo. Raspala se bila potpuno, nikad nisam bila zamisljala da cu morati tim putem, kao - sta nije u redu samnom, zasto ja nisam blagoslovljena kao neke..o subdo kleta i te sheme.
Doslo je ljeto i rekla sam si da zelim uzivat i ne razmisljat o jeseni i tome sto nas ceka..a onda mi se tijekom tih dana dogodilo to da se u meni probudio osjecaj kako je sve ok ovako kako je i kako mogu imati predivan i ispunjen zivot i bez djeteta, ako mi vec ta neka dusa nije namijenjena..shvatila sam da nisam sakata i manje vrijedna jer ne mogu imati dijete, izvrtila mi se masu zena koje imaju djecu pa ne smatram da su nesto bolje i posebnije osobe od mene, naprotiv, ima svega i svatko postaje roditelj, ocito to nije neka potvrda tvoje vrijednosti..
Plus sta sam pogledala neke svoje frendice koje imaju klince, nit im se zivot pretvorio u ruze, nit su one zbog toga sretnije i ispunjenije..i tako sam shvatila da nemati dijete ne znaci da neces imati zivot i smisao, mislim da je to najgore sto si mozemo staviti u glavu.
I dosla jesen i inseminacija. I eto me u 5 tjednu cekam ultrazvuk i nadam se najboljem..
Puse svima ***

[Jolica30]

Ovih dana osjecam takvu tugu, osjecam da ce mi srce iskociti van od tolike tuge. Umjesto da se malo rasteretim mislima o blagdanima i zaboravim barem na kratko na nas prvi postupak, ja sam stalno mislima u tome, zamisljam koliko zelim svoju bebicu a pitanje dali cu je ikada drzati u rukama... Nakon saznanja da necemo tako lako ostati trudni nasa srca su se slomila od tuge... Oprostite na dugom postu ali nemam gdje izbaciti svu nakupljenu tugu i jad ;( ;(

[snelly85]

ej ,draga jolica nemoj tako imat ces svoju bebu prije ili kasnije.
Ovo je ko da citam sebe za pretprosli Bozic,prosli je bilo lakse jer sam dobila psa pa mi je bio preokupacija.
Meni se cini da tebe cinjenica na prvi postupak jako zalosti i da te strah.
Probaj gledat to sa dobre strane,krecete u nesto novo,nesto sto ce vam pomoc da dobijete bebu.
Ja sam recimo to tako gledala,meni je ovaj sad ivf/icsi bio znak da se nesto pozitivno dogada,da napokon sam sve blize svojoj mrvici.
Evo znas koliko sam zivaca izgubila u ova 3 dana,jer najveci strah mi je zapravo bio da necu ni uspjet uc u postupak,da nece ni bit aspiracije i da ovaj mjesec nece bit sanse za bebu.Seks vise ne racunam pod djelatnost kojom se rade bebe
eto,draga malo poduzi post od mene.
Drzi se i veliki

[Jolica30]

Hvala ti draga na lijepim rijecima <3...istina je to da je stalno prisutan osjecaj da nisam uspjela jer biti mama je ono sto svaka zena zeli...nekad sam mastala da cu ih imati troje a sad molim boga da mi podari makar jedno...

[snelly85]

Vidis draga,i moj muz i ja smo se jos na pocetku braka nekako slozili da bi htjeli 3 djecice.
Znam da je to misao koja nas stalno prati,to je uvijek tako kad nesto zarko zelis.
Evo,ja sam sad malo smirenija jer su mi ipak vratili mrvu ali opet taj osjecaj neizvjesnosti mi je najgori.
Treba sad bit strpljiv i cekat 12 dana.
Uhhhhh teyko je to jako

[Snekica]

Nakon 14 godina išćekivanja roditeljstva srce nam je kao staklo, samo čekamo kad će puknuti. A nikako da se pomirimo da smo možda baš mi odabrani za život bez djeteta...

[snelly85]

Snekica,ja se ipak nadam da ce se svima nama koji zarko zelimo bebace kad tad ta zelja ostvariti.
Nekako si mislim da nakon toliko truda i toliko zelje mora se zelja ostvarit.

[Kadauna]

Snekica,ja se ipak nadam da ce se svima nama koji zarko zelimo bebace kad tad ta zelja ostvariti.
Nekako si mislim da nakon toliko truda i toliko zelje mora se zelja ostvarit.

joj joj snelly85, da je bar to tako u životu... sve ali niti je pravde uvijek na ovom svijetu, niti uvijek oni zločesti dožive svoju kaznu, a niti oni dobri svoju nagradu - naprotiv, samo pogledaj situaciju u HR.
Ali je znanstveno dokazano da samo 60-70% parova ostvari trudnoću i porod kroz 4 stimulirana postupka, stopa onih koji odustanu, koji više ne idu na postupke, stopa onih koji i nakon 20. IVF-a ostanu bez trudnoće je i dalje nažalost velika i prevelika i nema tu "uspjet ćeš sigurno - nakon toliko truda" nažalost to tako ne ide

[Kadauna]

Nakon 14 godina išćekivanja roditeljstva srce nam je kao staklo, samo čekamo kad će puknuti. A nikako da se pomirimo da smo možda baš mi odabrani za život bez djeteta...

moje stakleno snekice naša.....

[Jolica30]

U braku sam 8 godina, nemamo bebicu, u pocetku nismo ni forsirali, prve tri godine zbog posla i svega...i sada je pitanje da smo krenuli odmah mozda nalazi nebi bili takvi kakvi su sada, mozda moj amh nebi bio tako los, mozda bi lakse dosli do svoje srecice... Ocito netko drugi odlucuje o tome... Bas kako si rekla Snekice mozda smo bas mi odabrani za zivot bez djece ali ja se nemogu pomiriti sa tim... Znam da imam pravo na 6 postupaka a ako ne uspije u tih 6 postupaka kako nastaviti dalje???

[antonija15]

Na početku našeg puta i suprugu i meni bilo je teško razgovarati o našem problemu,teško smo se nosili s činjenicom da smo možda i mi jedni od onih koji će možda morati prihvatiti da nikad neće dobiti svoje dijete.Iako nam je rečeno da bi brzo trebali ostvariti trudnoću jer smo mladi,situacija je još uvijek ista,još smo na početku.Nekad padnemo....obadvoje....ali želja je jača od tuge,bespomoćnosti,suza...Nastavljamo naš put ka uspjehu nadajući se sretnom ishodu.

[Jolica30]

Danas depresija turbo, jucer kumce imalo prvi rodendan, oko nas svi sa djecicom, svi veseli, sretni a nasa srca pucaju od tuge dok drzimo kumce u rukama i pitamo se hocemo li mi ikada tako... Danas suze cure, srce puca, dusa boli jer i ja zelim svoju bebicu drzati u rukama

[miuta821]

Jolica30 ko da si pisala moju situaciju ja sam prosla isto kad moje kumce se rodijo pa rodendan prvi pa tako dalije nadamse cure da jednom se ispuni ta velijka zelija da postanemo roditelij.svaka negativa beta je velki bol nakon kise ide sunce pa tak nadamose da bude i kod nas.

[Ljupka17]

Ljudi,
meni menga treba doć na Božić...danas nisam izdržala i napravila test ..i po stoti put negativan...razočarenje i depra:cu glavi mi je samo jedno pitanje!!!ZAŠTO????
mm se bolje nosi s tim nego ja...

[xavii]

Uh ljupka, puno nas te razumije i nemam ti sto pametno za reci, osim drzi se..

[Kadauna]

na drugom mjestu.