Pa i u kliznom vremenu može biti fleksibilnosti.
 |
|||
|
|
|||
Pa i u kliznom vremenu može biti fleksibilnosti.
Ma čovjek se navikne na sve... Mi smo imali fiksno radno vrijeme do prije nekoliko godina, do 15 sati. Sad je klizno i čini mi se da je efikasnost manja, pogotovo ako za posao trebaš suradnju drugih ljudi, pa je efikasnost dobra samo u satima preklapanja. Nije sjajno, ali eto... Osim toga, puno je poslova gdje klizanje ne funkcionira. To u principu funkcionira samo za uredske poslove, a poslove u smjenama (medicinsko osoblje, škole, prijevoz, proizvodnja, trgovine) to nije opcija.Lili75 prvotno napisa
odlicno!
ne da lako mijenja posao, nego i cesto, pa nedavno je pisala da je presla na drugi posao
svaka cast, ja sam u bubilo kategoriji
Da, mi radimo uredski posao i sve teče glatko ko po loju.
I kod nas je uredski, sluzbeno radno vrijeme je od 8 - 17, ali svi osim administratorice rade kako im odgovara samo sad, kad smo opet otvorili ured za javnost (sto u praksi u principu ne znaci ama bas nista) moramo barem pokusati najaviti sto i gdje radimo preko dana jer je politika firme da, kad smo otvoreni, mora biti barem dvoje u zgradi u svakom trenutku.
Kad sam trazila posao prosle jeseni/zime, fleksibilno radno vrijeme s mogunoscu rada s Marsa, ako treba, plus adekvatan godisnji su mi bili glavna stavka. Dobila sam sto sam htjela, na kraju, cak i vise (ali ok, cekala sam ih oko tri mjeseca, s obzirom na pandemiju i zatvaranje Minnesote).
Ali to i je tako.
Ljudi se boje tražiti.
Meni su ovi moji ponudili premalu plaću i ja sam ih glatko odbila.
Mjesec kasnije su me nazvali i pitali koliko tražim pa sam im rekla i bilo im je previše.
I na kraju su mi ponudili i više nego što sam tražila.
I svi smo prezadovoljni. Za sad.
Ne budem li, u nekom trenutku, više zadovoljna opet ću promijeniti posao.
Ne dira me to uopće.
Znam, hoću, mogu i imam izvrsne preporuke tako da se uopće ne brinem i ne ustručavam mijenjati posao.
Mnogi ljudi ne bi tako jer se boje, a zapravo je to krivo.
Mene ne sputava ništa.
Prilagodljiva sam i bila i ostala, a raditi moram još 13 godina do mirovine i ne želim ih provesti u grču, strahu, s kuglom u prsima.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Tanci jako lajkam tvoj stav
Ja takodjer cim osjetim naznake nezadovoljstva ili potrebu za promjenom, krecem u akciju
a ja na porodiljni
sve je to promjena posla
Čitam temu i čitam i čitam i ne znam u čemu je moj problem.
Pred zidom sam na poslu, razmišljam da dam otkaz. S jedne strane mislim pa pobogu, koja ti je to već promjena posla u tom tvom kratkom radnom vijeku, a s druge strane mi se plače što ujutro opet moram u isto radno okruženje. Moj posao je lijep, radim u struci, imam dobru poziciju i odličnu plaću. Stvarno, koji mi je?
Ne sviđa mi se više. Ne sviđa mi se to što sam apsolutno demotivirana, ne sviđaju mi se neke stvari oko menadžmenta, ne sviđaju mi se odnosi, ne sviđa mi se kako se šefovi ponašaju, ne sviđa mi se puno toga. Najviše mi se ne sviđa ta količina stresa. Konstantno sam pod stresom oko toga kakav je rezultat tima, koliko je moj tim prodao, koliko cilja smo realizirali.. svaki božji dan isti stres. Postala sam totalno buntovna, ulazim u konflikte jer znam da sam oko nekih stvari u pravu, a ne bih trebala, jasno mi je.
Jednostavno nisam sretna, a volim biti sretna.
Da isključim glavu i idem za onim što želim, sutra bih dala otkaz. Glava opet kaže da ne radim to jer ja stvarno mijenjam poslove tolikom brzinom da nema šanse da ikad negdje izgradim karijeru i kao valjda sam već trebala početi s tim do 30. godine, a ja eto nisam jer ih mijenjam ko čarape.
I na svakom poslu postanem toliko kronično nezadovoljna da se više ne znam s tim nositi pa odem. Mama kaže da sam razmažena. Muž kaže je*eš ga, idi sutra dat otkaz. Jesam stvarno razmažena?
Baš mi se ne da više. Ali na svakom poslu ja dođem do toga da mi se ne da više i stvarno me muči to što se na takav način nikad nigdje neću izgraditi. I muči me to što ispadam sama sebi takva da bježim od problema i da ne znam riješiti nezadovoljstvo na drugi način, a onda opet, koji bi to uopće bio način?
Postoji li način da to riješim sama sa sobom i da pređem preko toga što sam nesretna tamo za svrhu nekog višeg cilja?
Posljednje uređivanje od Riri92 : 17.01.2023. at 23:51
Po godinama ti mogu biti mama pa znaš onda koliko radnoga staža imam, a i iskustva.
I ja ti kažem da se ne mijenjaš.
Onog trena kad ja počnem ići na posao s grudom u želucu, mijenjam ga.
I to je zadnjih 18 g svake tri godine otprilike.
Nemoj se mijenjati. To je samo posao. Ti i tvoj duševni mir ste važniji.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Krenut ću od kraja. Mislim da nikako ne bi trebala biti nesretna na svojem radnom mjestu (uglavnom zato što tamo provedeš veliki dio dana), ali se trebaš pitati zašto si nesretna, je li uistinu stvar u tome da bježiš od problema ili je problem u nečemu drugome i zašto sa svakim poslom završi isto. Među svim razlozima koje si gore navela, a koji te čine vrlo nezadovoljnom, jedino ne bih mogla probaviti preveliku količinu stresa jer me doma čeka još jedna "šihta" i jednostavno moram biti funkcionalna. Samo jedna mala digresija - prošli sam tjedan bila na GO i dosta sam tipkala ovdje i nikome ništa, kao i jučer i fasovala zbog toga jer sam počela raditi. Jučer sam ostala raditi 2 sata duže i opet nisam dovršila sve što sam trebala i znam da si to danas sigurno više neću dopustiti. Radim za kompom cijeli dan i ode ruka (a čemu?)...znaš već kako to ide. Da je tako češće, bilo bi previše zaostataka, a to bi mi, naravno, stvorilo taj dodatni stres. Ali moj posao nije poput tvojega, koliko sam shvatila, sama priroda tvojeg posla je drukčija, stres stvara ta natjecateljska klima, odnosi s kolegama, šefom i sl., a kod mene toga nema, meni stres stvara samo količina neobavljenog posla jer imam rokove. Znači, koliko ću stresa imati, ovisi samo o mojoj dnevnoj učinkovitosti i to mi je sasvim prihvatljivo[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image001.gif[/IMG]. Uglavnom sam vrlo disciplinirana, ali kod tebe, ponavljam, to nije dovoljno jer si timski radnik i samim time ovisiš i o drugima. Mene to frustrira, nekoga drugoga motivira.Čitam temu i čitam i čitam i ne znam u čemu je moj problem.
Pred zidom sam na poslu, razmišljam da dam otkaz. S jedne strane mislim pa pobogu, koja ti je to već promjena posla u tom tvom kratkom radnom vijeku, a s druge strane mi se plače što ujutro opet moram u isto radno okruženje. Moj posao je lijep, radim u struci, imam dobru poziciju i odličnu plaću. Stvarno, koji mi je?
Ne sviđa mi se više. Ne sviđa mi se to što sam apsolutno demotivirana, ne sviđaju mi se neke stvari oko menadžmenta, ne sviđaju mi se odnosi, ne sviđa mi se kako se šefovi ponašaju, ne sviđa mi se puno toga. Najviše mi se ne sviđa ta količina stresa. Konstantno sam pod stresom oko toga kakav je rezultat tima, koliko je moj tim prodao, koliko cilja smo realizirali.. svaki božji dan isti stres. Postala sam totalno buntovna, ulazim u konflikte jer znam da sam oko nekih stvari u pravu, a ne bih trebala, jasno mi je.
Jednostavno nisam sretna, a volim biti sretna.
Da isključim glavu i idem za onim što želim, sutra bih dala otkaz. Glava opet kaže da ne radim to jer ja stvarno mijenjam poslove tolikom brzinom da nema šanse da ikad negdje izgradim karijeru i kao valjda sam već trebala početi s tim do 30. godine, a ja eto nisam jer ih mijenjam ko čarape.
I na svakom poslu postanem toliko kronično nezadovoljna da se više ne znam s tim nositi pa odem. Mama kaže da sam razmažena. Muž kaže je*eš ga, idi sutra dat otkaz. Jesam stvarno razmažena?
Baš mi se ne da više. Ali na svakom poslu ja dođem do toga da mi se ne da više i stvarno me muči to što se na takav način nikad nigdje neću izgraditi. I muči me to što ispadam sama sebi takva da bježim od problema i da ne znam riješiti nezadovoljstvo na drugi način, a onda opet, koji bi to uopće bio način?
Postoji li način da to riješim sama sa sobom i da pređem preko toga što sam nesretna tamo za svrhu nekog višeg cilja?
Što se međuljudskih odnosa tiče, danas s 46 godina mogu samo reći da su ljudi više-manje svugdje isti i da od njih ne bi trebala imati prevelika očekivanja (čitaj: nikakva, što ne znači da ne trebaš stvarati ugodno i pozitivno ozračje), a kakav ćeš odnos s njima razviti, ovisi i o tome kako si se "postavila" od samog početka i koliko si u stanju "mentalno" se ograditi od kojekakvih ljudi ili situacija. Trebaš postaviti neke zdrave granice i znati reći ne, posebno ako te netko nepravedno zatrpao poslom ili ne tebe prebacio previše odgovornosti u odnosu na druge. Ne možeš se razočarati ako nemaš očekivanja.[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image002.gif[/IMG]
Ja sam duuugo bila u prosvjeti i bila poprilično frustrirana zbog različitih razloga, ali trenutak kad sam shvatila da se u školi ne osjećam dobro i da sam nesretna nastupio je tek kad sam shvatila da ja taj posao zapravo ne volim raditi, da me nimalo ne ispunjava. A dugo sam se zavaravala.
Mislim da će ti se perspektiva poprilično promijeniti i kada dođeš u moje godine, između ostalog i zato što će ti djeca biti veća. Meni je to jako utjecalo na raspoloženje - kad su bili mali, htjela sam što više kvalitetnog vremena provesti s njima dok su budni, a kad bi zaspali, ostalo mi je još puno i previše posla (kuhanje, priprema za nastavu...), bila sam kronično neispavana i često jako umorna. I danas s njima želim provesti puno vremena, ali zbog njihovih dnevnih obveza, ne samo svojh, provodimo puno manje vremena zajedno. Uglavnom, lakše je i kad klinci malo otfrknu.
Puno sam toga "nadrobila", ne znam ima li ičega korisnoga, ali sad moram ići delati da se ne ponovi jučerašnji scenarij.
A bježiš li od problema i jesi li razmažena? Ne, ionako te na novom poslu čekaju novi problemi pa im nisi pobjegla (koja mudrost[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image003.gif[/IMG]), a i nisi se zatvorila u četiri zida i ne ovisiš o "tuđoj grbači" da bi se moglo reći da si razmažena.
Meni je btw. ovo treće radno mjesto i nekako se u njemu vidim do mirovine, sigurna sam da će i tebi tako kliknuti u jednom trenutku.[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image001.gif[/IMG]
A sad baš da sam nešto ludo sretna zbog svojeg posla (jer si napisala da voliš biti sretna), i nisam, ali nisam ni nesretna, što nije mala stvar.
Uh, kad vidim ovu temu
Ne želim uopće čitati što sam ja pisala, al dobro znam što sam pisala.
Dobro je to što danas ne bih tako pisala… nije se puno toga kod mene promijenilo, ali nešto se je promijenilo. Ja sam još uvijek na istom poslu, u istoj vrsti posla, s istim timom, s istom šeficom… ali novim tim kako ja gledam na stvari i pristupam stvarima. Mislim, ne ono “ja sam se turbo promijenila”, ali sam se promijenila dovoljno da mogu na dnevnoj bazi podnositi stvari koje su me bacale u očaj. Što me dovelo do toga? Psihoterapija i stalno neke knjižurine. Ali nije bilo druge.
Riri, kreni od sebe. Imaš li simptome burn outa? (Izguglaj). Ako imaš, stani na loptu malo, nemoj donositi odluke u stanju burn outa. Probaj ovaj vikend malo usporiti, napuniti si baterije s nečim.
Probaj jedan od ovih dana na poslu “zabušavati” - u smislu malo otpustiti doživljaj svega oko sebe, i probaj gledati “sa strane”.
Razmišljaj o svojim granicama, perfekcionizmu… ne znam čemu još, ali riječima i stvarima kao što su te.
Ja jako volim to što radim i bilo mi je uvijek nekako krivo napustiti sve to zato što “su svi ostali budale”. Ali ljudi su stvarno svugdje isti. I dok mi je sam posao ono što me motivira, morala sam naći načina da se pomirim s ostalim.
Nije to neka senzacija u meni, ne mogu postati prorok i snimati video uratke “koji će svima promijeniti život”, ali je dovoljno dobar pomak u meni da me ne odvodi u stalne burn oute. A sve se počelo otpetljavati kad sam počela otpetljavati svoju anksioznost, perfekcionizam, granice koje nisu ni postojale, ljubav prema sebi i ostala šimlesovska sranja
Možda to nisu riječi od kojih ti trebaš krenuti kod sebe, ali to je lonac iz kojeg za početak treba nešto početi vaditi i osvještavati. Lonac = tvoja glava.
Drži se.
Riri, nisi razmažena, nego si osoba kojoj bi vjerojatno najbolje odgovarao posao u kojem bi imala veći stupanj slobode (vlastita firma ili obrt na primjer). Nažalost, nismo svi u poziciji da to napravimo, niti smo svi u poziciji da preuzmemo odgovornosti i opterećenja koja nosi takva odluka, ako je uopće provediva.Čitam temu i čitam i čitam i ne znam u čemu je moj problem.
Pred zidom sam na poslu, razmišljam da dam otkaz. S jedne strane mislim pa pobogu, koja ti je to već promjena posla u tom tvom kratkom radnom vijeku, a s druge strane mi se plače što ujutro opet moram u isto radno okruženje. Moj posao je lijep, radim u struci, imam dobru poziciju i odličnu plaću. Stvarno, koji mi je?
Ne sviđa mi se više. Ne sviđa mi se to što sam apsolutno demotivirana, ne sviđaju mi se neke stvari oko menadžmenta, ne sviđaju mi se odnosi, ne sviđa mi se kako se šefovi ponašaju, ne sviđa mi se puno toga. Najviše mi se ne sviđa ta količina stresa. Konstantno sam pod stresom oko toga kakav je rezultat tima, koliko je moj tim prodao, koliko cilja smo realizirali.. svaki božji dan isti stres. Postala sam totalno buntovna, ulazim u konflikte jer znam da sam oko nekih stvari u pravu, a ne bih trebala, jasno mi je.
Jednostavno nisam sretna, a volim biti sretna.
Da isključim glavu i idem za onim što želim, sutra bih dala otkaz. Glava opet kaže da ne radim to jer ja stvarno mijenjam poslove tolikom brzinom da nema šanse da ikad negdje izgradim karijeru i kao valjda sam već trebala početi s tim do 30. godine, a ja eto nisam jer ih mijenjam ko čarape.
I na svakom poslu postanem toliko kronično nezadovoljna da se više ne znam s tim nositi pa odem. Mama kaže da sam razmažena. Muž kaže je*eš ga, idi sutra dat otkaz. Jesam stvarno razmažena?
Baš mi se ne da više. Ali na svakom poslu ja dođem do toga da mi se ne da više i stvarno me muči to što se na takav način nikad nigdje neću izgraditi. I muči me to što ispadam sama sebi takva da bježim od problema i da ne znam riješiti nezadovoljstvo na drugi način, a onda opet, koji bi to uopće bio način?
Postoji li način da to riješim sama sa sobom i da pređem preko toga što sam nesretna tamo za svrhu nekog višeg cilja?
Bojim se da je problem širi i nema veze s konkretnim tvojim poslom nego s OKRUŽENJEM, a to će ti biti isto i kad promijeniš posao. Čak nisam sigurna da tome možeš izbjeći i ako imaš svoj biznis....
Ti si u dobrom položaju kad ti muž kaže da možeš dati otkaz, kad egzistencija obitelji ne ovisi drastično o tvojoj plaći ili doprinosu. Zbog toga ti mama kaže da si razmažena. Naša je generacija opterećena s tim i ne bez razloga. S druge strane, ja smatram da čovjek treba tražiti bolje za sebe. Nemam nikakav pametan savjet. Imam iskustva s promjenama posla (neke su mi bile nametnute - prekomanda, druge sam sama odabrala). Možda možeš nešto promijeniti i u ovom svom poslu ili barem u odnosu prema poslu, da ti bude lakše. Dalje - vidjet ćeš hoće li se stvari popraviti ili ćeš ostati pri odluci da tražiš nešto drugo. Uostalom, najpametnije je tražiti nešto drugo dok si na ovom poslu, pa otići kad nađeš. Sretno!
Riri nije nikakva sramota promijeniti posao. No ako ga opet mijenjaš iz istih ili sličnih razloga ozbiljno se zapitaj što je točno problem i pokušaj naći način da idući put ne budeš u istoj situaciji jer će se ponoviti isto. Da li je problem tip posla koji radiš, da li je problem u načinu na koji je tvoj posao organiziran u takvom tipu firme, da li je problem općenito u organizaciji tvog posla, da li je problem u tome što moraš biti u kontaktu s ljudima pa te oni ubijaju (svi ili samo neki, koji neki, u kojim situacijama ili uvijek itd...)
Evo ja sam nedavno isto promijenila posao jer sam se počela osjećati jako loše i preopterećeno poslom. Jedan klasični burnout realno, iako sam ga fizički jako dobro podnosila s obzirom da je već ne znam koji u živogu (takva mi je struka). Imala sam podulji popis toga što novi posao mora zadovoljavati odnosno zašto mi se ne mijenja trenutni posao, kad se desila prilika da su sve te potencijalne mane višemanje eliminirane - promijenila sam posao. Još je rano ali točno osjećam kako mi je stres pao jer čim imam prvi i najmanji znak stresa počnem imati noćne more jer mi je tolerancija na stres trenutno posve potrošena (simpotm burnouta) i treba mi sad malo vremena da izgradim toleranciju na novom poslu (i promjena posla sama je uvijek stres). Iako, planirala sam bila zbog mog zdravlja bar 3 mjeseca pauze između poslova, nije se desilo, ali što sad. Bila je prilika, prilike treba zgrabiti
Brige o karijeri? Pa imaš 30g, još je 35 godina rada pred tobom do mirovine. Imaš koliko sam shvatila financijsku sigurnost (ja recimo imam dva kredita opet pa me i taj aspekt opterećuje, iako sve manje kako se glavnica smanjuje) - ako ti je muka daj otkaz, razmisli jako dobro što bi trebala promijeniti oko svog posla i probaj naći nešto takvo (ili stvoriti sama - jer nemaš "sjekiru" nad glavom zvanu stambeni kredit).
Riri, cure su svašta kvalitetnog napisale. Ja moram jedino reći da ljudi nisu baš svuda isti, pogotovo ne nadređeni, koji mogu biti inspiracija, a mogu biti i totalni kreteni. Kod mene su baš velike razlike bile. Doduše mijenjala sam prilično drastično poslove i države.
Svaka nova generacija ima drugačija očekivanja od tržišta rada pa i ti sigurno imaš drugačija od mene. Ovdje smo većinom dosta starije od tebe, ja apsolutno jesam, tako da mislim da bi svaki moj savjet bio irelevantan. Mogu samo iz svoje perspektive napisati da su za mene zahtjevi koje imaju nove generacije prilično opterećujući. Nekim zahtjevima se moram prilagoditi, a nekim ne moram, ali me svejedno nerviraju i opterećuju, jer dobivam dojam da se od moje generacije previše očekuje da eto mi kreiramo baš to okruženje koje nove generacije žele, kao da nemamo previše posla i sami.
Slažem se s ovim. Kad sam napisala "Ljudi su svugdje isti" više sam mislila na to da čovjek u sebi treba vidjeti koji ima problem s ljudima na poslu, i osvjestiti što mu na poslu smeta u odnosu na druge ljude... da sama promjena posla/ljudi s kojima radiš nije garancija da će se stvari za tebe popraviti ako sam ponavljaš neke za samog sebe loše obrasce.
Ja mislim da je najveći problem taj stres. Ta natjecateljska atmosfera, to što mi se rezultati ne mjere kad završi neki period, projekt, nešto, nego svaki dan. Mi za prodaju uzimamo uglavnom studente. Takva je politika firme. I onda imam dan da mi svi rade, da bez problema probijemo dnevni cilj, a imam dane da mi se petero studenata nije ni pisalo da će raditi, dvoje javi ujutro da je bolesno, ostalih dvoje nema šanse da dođe do cilja. O tome kako odradiš mjesec ti ovisi gdje će tvoj tim prodavati idući mjesec, ovisi kakav cilj ćeš dobiti opet, pa na kraju i bonus ovisi o tome.
Nemam problem s tim da sam prenatrpana, nije mi nikad bio problem postaviti granice. Ne radim izvan radnog vremena, a ako radim plati mi se. Tako da taj dio nije problematičan, ma stvarno mi je najveći problem toliki stres. Ono kad dođem ujutro na posao i dočeka me mail da mi tim nije ostvario cilj toliko dana zaredom. Nisu ni drugi timovi, ali oni me ne zanimaju, nego eto.. nije samo meni tako.
Bilo bi mi super da mogu imati svoj biznis. Samo što mi trenutno nema smisla ići u to jer su djeca mala, a planiramo i još jednu bebu. Već sam ja bila sam svoj šef i nije tu bilo da ja radim do 4, 5 i da sam gotova, a vidim i po mužu da ne može to nikako postići.
Nemam kredita, ne ovisimo o mojoj plaći, ne moram raditi, tako da mi je taj dio olakšan definitivno. Ali želim, nikako se ne bih našla u tome da nemam neki posao. Iako, mogu neko vrijeme bez posla dok ne smislim što ću. Uvijek mi se nekako ta prodaja uplete u marketing, a ne volim je. Izazovna je, snalazim se u njoj, ne mogu reći ni što se tiče bonusa, uglavnom ga ja i dobijem. Ali baš je stresna.
I da, definitivno imam simptome burn outa. Samo što mi ni to nije jasno zašto mi uvijek tako brzo dođu na nekom poslu. Možda jer mi se ta prodaja uvijek upetlja gdje god da krenem raditi.
Ne znam, nisam došla do odgovora zašto je to tako, sama sebi ne znam neke stvari objasniti.
U čemu je problem u tome što ti tim nije ostvario cilj?
(Ne iz perspektive poslodavca/menadžera/firme). Iz tvoje perspektive? Što je tu tebi problem?
Ja vidim: Ovisite o studentima, dakle nemate stalnu radnu snagu i nije realno očekivati isti dan isti učinak. I drugim timovima je tako. Dakle, to što se događa je realno. Postavljeni cilj nije realan.
Što je tebi u tome problem?
Riri, da li ti volis prodaju?
Ili uvijek slucajno u tome zavrsis?
Prodaja je stresna i kada ju bas bas volis, a kada ne, onda je ona preopterecujuca.
Ako ne volis prodaju, trazi novi posao. Neki gdje si sigurna da neces zavrsiti u prodaji.
Ako ju volis, trazi nacina da ti sve ovo bude motivacija. Kada su ti svi na poslu, prebaci cilj da pokrijes i druge dane kad ste ispod plana... i vec sve tako nekako.
Posljednje uređivanje od zhang : 18.01.2023. at 11:17
Bubilo, meni je problem u tome koliki stres menadžeri nabiju nama voditeljima. Jer su to konstantni pozivi na razgovore s njima, prijetnje bonusima, stalno obavještavanje koliki postotak bonusa ti se skida, stalno moram pisati feedback zbog čega mi je tim loš. Uglavnom, stresno postane kad se često događa. Onda dođem kući i razmišljam zašto se ja uopće sekiram, pa dvoje ili troje ljudi sam danas imala iz cijelog tima, kako bi oni uopće i mogli prebaciti dnevni cilj, ali ujutro opet na sastanku ista stvar, isti osjećaj da loše vodim tim.
Zhang, slučajno završim tu.
Jer svi dobiju dojam da meni to baš ide. Nije to ni potpuno krivi dojam, ali ja je ne volim, ne volim taj osjećaj stalne borbe za novac. Više volim marketing u kojem će mi se rezultat mjeriti na kraju neke kampanje, a ja ću cilj pokušati ostvariti na svoj način. Ovdje nema mog načina, ovo je uhodani način rada koji je sigurno nekad djelovao, ali mislim da prodajna strategija ne može biti ista zadnjih 10 godina i da se očekuju rezultati. Ja imam hrpu ideja kako bih pokušala, ali nemam tu slobodu da smijem. Moram slijediti praksu koju su postavili prije milijun godina. Marketing mi je puno draži jer dobijem zadatak, zna se koji ciljevi trebaju biti postignuti, ali ih postižem onako kako mislim da treba.
Onda ti je sve jasno...vidi do kad ide, trazi paralelno i ne daj se vise uvuci u prodajne sfere.
Marketing i prodaja idu nekako zajedno pa ljudi misle da ce marketingasi biti dobri u prodaji, a to su kompletno razliciti sklopovi u glavi koji trebaju biti za jedno ili drugo.
Drugo bi ti vjerojatno bilo da mozes sama posloziti to sto zelis. Ali i tad je to utrka sa svime...
Posljednje uređivanje od zhang : 18.01.2023. at 12:14
Ja sam se zaposlila nakon faksa i 13 godina radila u istoj firmi. U kojoj je postajalo sve gore i gore
Nasla novi posao, u pravoj struci, no kao pocetnik i sad sam najstarija u uredu osim šefa (a ja imam 37)
Znala sam da moram otići, otišla sam na inicijalno manju plaću, ali nisam radi toga žalila
Najviše me bilo strah međuljudskih odnosa, kakvi će biti. Posao se nauči, ali ovo je bitno
I zadovoljna sam, evo prošlo je skoro 5mj
Riri, možda ti pomogne mantra mog muža za posao: sve je to igra, sve je to igra :D
Da, to zvuči užasno stresno. Dugoročno vjerojatno ne želiš ostati u tome, ako nema pozitivne motivacije.
Kratkoročno – možeš li sama sebi pomoći da ti to ne uzrokuje toliki stres? Možeš li napraviti da ti samu sebe ne uzrujavaš? Dakle, znaš točno kako će biti, što će menadžeri raditi. Odslušaš što imaju za reći. Napišeš feedback i taksativno nabrojiš sve zbog čega tim nije uspio. I kažeš sebi „napravila sam sve što sam mogla, to je dovoljno dobro, nisam ni u čemu ja pogriješila, očekivanja su nerealna“. Ako nemaš realnog razloga misliti da je problem u tebi, u tome da ti loše vodiš tim, radi na tom osjećaju da ti loše vodiš tim. Je li to stvarno tako?
Da, to je nešto na čemu definitivno moram poraditi kod sebe. Ja se i sama osjećam loše kad ne ispunjavam ciljeve sa timom i budem ljuta jer ne mogu odraditi dobro neki posao. Ali bude mi još gore kad i oni poseru sve što mi voditelji radimo, a istovremeno ne smijemo raditi izvan procedure. Moram raditi na tome da se ne stresiram toliko, jer dobro kažeš BB, ja točno znam kako će biti.
Evo znam i kako će sutra biti jer sam sad išla na teren, rade mi četiri cure. I ne ide, vidim da se bore ko lavice ali ne ide prodaja. I točno znam cijeeeli sutrašnji razgovor i tlačenje već napamet i svejedno si tako dozvolim taj stres, užas.
Sillyme, tako mi je drago da si promijenila posao, bravoo
Riri, napišem koju kasnije jer trenutno nemam vremena za sve ono što želim napisat. I ne, nisi razmažena.
Rekla bih da je glavni problem kod vas loš menadžment i posljedično loše okruženje koje vas ne motivira.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 18.01.2023. at 13:27
Dapače, demotivira vas očekujući da ćete vi "procvat" na sve te kritike i postić još bolje rezultate. Yes, my ass.
Sve posve krivo.
I ja sam promjenila posao nakon 10 god.
Isla sam tada na 1000kn manju placu i nisam pozalila nikada.Placa mi je sa vremenom brzo porasla na dosta vise.
Zao mi je kaj prije nisam skupila hrabrosti.A sada bi bez problema da mi postane lose na ovome poslu dala otkaz.Najteze je 1.puta se odluciti na takav potez.
Onda do sutra pripremi nekoliko rečenica i bori se za sebe i za svoj tim.
Lakše će ti biti kad istreseš nadređenima svoje stav (naravno, konstruktivan).
I tako im svaki put kad dođe njihovo ribanje na red.
Iznad tvojih prvih nadređenih vjerojatno ima i još netko više pozicioniran. Reci svojim prvim nadređenima da želiš sastanak u širem krugu (ostali voditelji timova, prvi nadređeni, uprava itd. ovisno o organizaciji).
Ako ne ide ni tako, dat će ti oni otkaz jer si im naporna. Tada ćeš znati da ideš slobodna i da si pokušala napraviti sve što si mogla u tom trenutku. I dobit ćeš otpremninu
Druga mogućnost je da će uprava prepoznati u tebi lava i da ćeš dobiti napredovanje.
Vrijeska, ma jesam već, nekoliko puta.
Do nekog baš jako visokog menadžmenta ja ni ne mogu doći. To je velika internacionalna korporacija, ovo kod nas je samo jedna od jako puno podružnica. Tako da ja s jedne strane razumijem ove naše lokalne menadžere koji isto ne mogu tu puno napraviti jer imaju još toliko ljudi iznad sebe, plus strana firma, a opet s druge strane ih i ne kužim jer im jednostavno ne vjerujem da nas moraju toliko tlačiti. Njihov odgovor na svaki moj pokušaj je da i njih tlači netko iznad njih.
Ja sam zapravo sve ovo prošla već u još dvije velike korporacije u kojima sam radila i isto je uvijek bio odgovor da i njih netko tlači. Okej, kužim, ali nije za džaba što je zajedničko svim tim firmama da ljudi odlaze unatoč dobrim plaćama. Isto sve ta nesretna prodaja.
Moram se posložiti još, vidjeti jel mogu izdržati do porodiljnog idućeg, a opet tko zna kad će i to biti kako je krenulo. Nemam pojma, jako sam blizu tome da OPET dam otkaz.
Generalno zvuči kao neka grozna mobbing atmosfera iz koje treba pobjeći glavom bez obzira. Ima takvih koliko hoćeš na žalost.
Znači, ako imaš cilj i ne ostvaruješ ga onda se treba razgovarati o tome što promijeniti da se cilj uspješno ostvari. A ne jedno te isto drviti nisi ovo nisi ono. OK a što treba drugačije? Nek oni daju prijedlog a ne samo da pametuju i prijete.
Drugo - napravi ti svoju statistiku, kumulativnu. Znači ne koliko ste jučer, ili prekjučer ostvarili nego koliko ste ukupno do sad ostvarili ciljeva a koliko je bilo planirano ukupno do sad. Pa ako ste kumulativno ok - onda ih samo otpiliš s - ukupno smo ok, ako ovako nastavimo do kraja mjeseca nema problema.
Mislim da nikad ne bih mogla raditi u prodaji. Ne samo stres, imam ga ja dovoljno u svom poslu nego to da u kad postigneš cilj nije dovoljno jer se svaki put taj cilj diže na viši nivo.
Umam bliske prijatelje koji rade u velikoj kompaniji na mendžerskim pozicijama. Sjećam se da su um u koroni postavili cca 20% veći cilj prodaje u odnosu na godinu prije iako je i maloj djeci bilo jasno da se taj aritkl u doba korone koristi drastično manje. Isto tako im je bilo rečeno ukoliko se taj cilj ne ostvari da će morati otpustiti 10% kadra kojeg ionako imaju manje. Pa se tako godinama postavljaju sve veći ciljevi sa što manje kadra. Ja bih u takvom okruženju uvenula. Volim čuti pohvalu za svoj rad i osjetiti da me netko cijeni. Isto tako i ja volim pohvaliti one koji su meni podređeni.
Meni je užasno bitno pa možda i najbitnije okruženje u kojem radim. Kako se šef postavlja prema meni i kakve su mi kolege.
Imala sam i ja situacija da mi je bio kamen u želucu otići na posao, ali zbog teških klijenata, ne zbog radnog okruženja.
Ono što sam u ove 23 godine rada shvatila je da je najbitniji stav... U mom slučaju mene prema teškim klijentima, a u tvom slučaju tebe prema nadređenima.
Ako ti dođeš sa stavom u koji vjerujes, da si u zadanim uvjetima i sa zadanim sredstvima i kadrom postigla maksimum, vjerujem da će i oni promjeniti pristup.
S obzirom da si sama rekla da iako znaš da bolje nije moglo i da se grizeš zbog toga, to oni vide i osjete i idu čizmom.
Možda sam u krivu, ali to je neko moje iskustvo.
Posljednje uređivanje od mitovski : 18.01.2023. at 17:40
Nikad ja u prodaji nisam osjetila da me netko cijeni niti bila nešto posebno pohvaljena. Mislim, aj, odvedu te na večeru. I upravo to mitovski, nikad nije dovoljno. Nikad. Mi se u uredu zezamo da u prodaji uopće ne možeš biti dobar. Jer stvarno ispada da nikad nisi. Ako dostigneš cilj, pa to je tako i trebalo. Ako ne dostigneš cilj, katastrofa, kamenovanje na sastanku.
Sillyme, imam ja svoju statistiku. Ako nastavimo ovako do kraja mjeseca, sigurno nećemo ostvariti cilj i samo molim boga da se nešto okrene. Križam koliko još dana ima do kraja mjeseca. Trudim se, organiziram ja sastanke sa svojim timom, obilazim ih na terenu stalno, često sam cijeli dan na terenu, pokušavamo. Imala sam prošle godine (ovo što sam radila, nisam radila cijelu godinu zbog porodiljnog) realizaciju 81%. Bilo je tu groznih mjeseci kad bih izgubila i cijeli bonus, ali bilo je i onih u kojima se probijalo 100% realizacije pa je ovako završilo. Sve ukupno u prošloj godini nijedan tim nije došao na 100% godišnjeg cilja, mi smo drugi najbolji. Prvi imaju 84%
Frustrira me to što prema našem menadžmentu, ništa ne treba drugačije! Jer eto već imamo uhodane prodajne ulete koji funkcioniraju, nego se naši prodavači ne trude dovoljno jer im je dosta imati fiksnu plaću bez bonusa. Ja u to ne vjerujem, ja mislim da je naša prodajna strategija već poprilično ostarila i da ju treba mijenjati.
Pogotovo jer to nisu proizvodi koje svi koriste. Ne smijem napisati što prodajemo jer sam vezana nekim stavkama ugovora, ali radi se o firmi koju ste svi makar jednom vidjeli u prodajnoj akciji, ako ne vama onda nekome pored vas na ulici. Uglavnom, samo hoću reći da mislim da to forsiranje istog prodajnog načina ne vodi nikud i da se tu mora nešto mijenjati, a ne na sastancima govoriti da nitko nije ostvario godišnju prodaju i da bi se mi više trudili da su fiksne plaće manje.
Ne, draga, ako dostigneš cilj, dignu ti letvicu. Ne pitaj kako znam
Ma jasno mi je sve, nismo dosad imali baš značajne promjene u ciljevima osim dva mjeseca prošle godine, ali znam po bivšim firmama. Uvijek ista stvar.Ne, draga, ako dostigneš cilj, dignu ti letvicu. Ne pitaj kako znam
Riri, u svim korporacijama ces imat istu stvar, nema tih boljih menadzera koji ljepse motiviraju. Osvijesti to sad, u tim godinama i s tim mogucnostima. Znaci, uvijek ces slusat pricu meni su ruke vezane, ako ne bude ostvaren cilj taj i taj, rezanje troskova toliko i toliko. Ako je medjun. korporacija bog te pita mozes li uopce i 'kako' tj. nacin promijenit, sto ti iz svoje preniske pozicije ne vidis. Trust me, ja sam sjedila na sjednicama uprave jedne velike kro korporacije u poziciji pisara. Sto veca firma, to manja mogucnost da neki entuzijast iz neke lijeve zemlje tj trzista z moze nesto promijenit. I marketing ce imat ciljeve, al humanije od frontline prodaje. Sugerirala bih ti bijeg u neku manju firmu dok ti je na vrijeme. Sretno!
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2023. at 21:42
I ti sto ce tebe tlacit sutra su prosli treninge i nemaju slobode neutlacit te tocno tim rijecima uvijek jednim te istima.
Da, i ovo. EBITDA bi bilo dobro da raste stalno.Ne, draga, ako dostigneš cilj, dignu ti letvicu. Ne pitaj kako znam
Ma znam da ne mogu ništa promijeniti. Zato sam i pisala danas, mislim da sam Vrijeski odgovarala, pokušala sam ja već neke stvari ali nemoguće je. Baš to, entuzijast iz lijeve zemlje, koga uopće briga što ja mislim realno. Ogromna je to firma, a ljude koji to sve pokreću ne znam niti ću ih ikad uopće upoznati.
Ovo je isto pametan move ako zelis jos malo bit u toj organizaciji. Nacelno, prodaja ce ti uvijek bit takva, a ti si sad s djecom u drugacijoj poziciji pa ti je vjer. teze nego sto ti je bilo ili si sad osvijestila.Onda do sutra pripremi nekoliko rečenica i bori se za sebe i za svoj tim.
Lakše će ti biti kad istreseš nadređenima svoje stav (naravno, konstruktivan).
I tako im svaki put kad dođe njihovo ribanje na red.
Iznad tvojih prvih nadređenih vjerojatno ima i još netko više pozicioniran. Reci svojim prvim nadređenima da želiš sastanak u širem krugu (ostali voditelji timova, prvi nadređeni, uprava itd. ovisno o organizaciji).
Ako ne ide ni tako, dat će ti oni otkaz jer si im naporna. Tada ćeš znati da ideš slobodna i da si pokušala napraviti sve što si mogla u tom trenutku. I dobit ćeš otpremninu
Druga mogućnost je da će uprava prepoznati u tebi lava i da ćeš dobiti napredovanje.
Makni se ili od takvog tipa prodaje il takvih poslodavaca, sama ces vec dobro procijeniti, a ovo od vrijeske je dobar takticki potez dok ne smislis gdje.
Onda gledaj jel moguce lateralno micanje unutar firme, iako je to koji put bas tesko, ko i napredovanje unutar firme. Lakse napredujes tako da odes pa se za par god vratis, nego po ljestvicama. Te velike firmr te namjeste na jedno mjesto iz kojeg se cesto tesko maknuti i ne daju puno horizonta nego ko ono na ocima konja i vrti uvijek isto hrckokolo. U svakom slucaju je najgora greska vrtit hrckokolo jer tu necea nikad pobijedit ti, iako vjer. stalno svi jedni drugima tepate ko je winner, neces nikad bit ti. Umjesto u ciljeve, trebala bi mozda ulozit vrijeme u networking unutar te firme kave itd - la smugnut negdje drugo, mozda ti je to rjesenje. ciljeve ionako neces ispunit, pa koji je bed?
Ako je to korporacija onda obicno ima HR, interne natječaje itd... Podruži se s kolegama, raspitaj se gdje je bolje, prebaci se. Korporacije obicno pružaju puno prilika sam treba pažljivo pratiti... Ako ništa drugo izdrzis na nekoj poziciji godinu dana, dobiješ crticu u CV i hop u drugu firmu (i bolju placu).
Samo jednom nisam radila z korporaciju pa sam se sretno vratila u to okruženje, treba se znat postaviti i kako funkcioniraju, onda nije loše.... bar nekoliko godina
Možda bi bilo najbolje potrudit se dobit otpremninu hahaha.
Ma mislim, nije da sam ja sad zapela tu i nemam gdje. Imam ja opcija, baš da u toj firmi imam opcija, mislim da ne, jer su iznad mene sve neke menadžerske pozicije u koje su se isti ljudi uguzili i već godinama su tu, a svejedno su i dalje poprilično mladi i mislim da neće ići. Mogu jedino na nižu poziciju gdje ću ja direktno prodavati, a tome se više ne vraćam sigurno, to sam prošla u drugim firmama i došla do toga da oboljevam.
Ali uglavnom, imam neke druge opcije. Mislim da mogu stvarno brzo pronaći drugi posao, uvijek dosad sam pronašla. Mogu se vratiti svom privatnom poslu, mogu pokrenuti nešto novo, mogu raditi s mužem ali ne želim da si ne potpišemo kraj.
Mene više od svega toga muči ta crta moje ličnosti da svuda postanem nezadovoljna. I to baš onako kronično, da dajem otkaz. I ne mogu nikako shvatiti jel to do vrste posla, da izgorim od silnih tlačenja i ciljeva, jel do mene u smislu da sam na pogrešnom mjestu naspram onoga što meni treba, jel do toga što mi se može, a nadam se da nije jer ne želim biti taj tip osobe.. ne znam.
[QUOTE=sillyme;3253286Ako ništa drugo izdrzis na nekoj poziciji godinu dana, dobiješ crticu u CV i hop u drugu firmu (i bolju placu).
Samo jednom nisam radila z korporaciju pa sam se sretno vratila u to okruženje, treba se znat postaviti i kako funkcioniraju, onda nije loše.... bar nekoliko godina
Ovo bi ti bio i moj savjet za lateralni move. I nakon 40-te bijeg u nesto sigurnije, ne znam koliko ti je godina. 45-ta bi bila zadnja granica za dizanje sidra iz korporacije po meni...iskljucujem pozicije na kojima si visoki sef pa si mozes osigurat egzistenciju i direkt otic u penziju il negdje za predavaca/savjetnika.
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2023. at 22:09
Meni 30 punih.
LoL ja upravo na pragu pedesete prešla u korporaciju koja ukupno ima zaposlenika više nego Split stanovnika
Za sad je ok...
Omg, neka kineska, LOL?LoL ja upravo na pragu pedesete prešla u korporaciju koja ukupno ima zaposlenika više nego Split stanovnika
Za sad je ok...
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2023. at 22:16
Covjece! Nemoj se nervirat oko ciljeva, svakako ulozo vrijeme u networking i probaj neki drugi posao.
Ajde, neki super specijalist, a pogotovo stemovac moze i preko 50-te dogodi se. Ja sam shvatila da riri nema neka stem znanja. Sretno, riri, mlada si, ne trosi se puno za firmu, paceaj se...ne pada mi sada na pamet cro rijec, nadam se da je razumijes. Dugo treba radit, sama sebi si glavni cilj i odgovornost, moras si osigurat neizgaranje pa kako god, dal debela koza i u sebi la la la na tim besmislenim razgovorima, dal micanje na neku drugu poziciju. Sama ces skuzit sto je tebi najprimjenjivije.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
