faza destrukcije i nihilizma

[Jadranka]

http://www.ahaparenting.com/blog/Wha...cd58-210108821

Lavko, mozda ti ovaj blog bude zanimljiv. Nudi malo drugaciji pogled na zahtjevnu djecu.

[nanimira]

ma sigurno je faza... mi smo u sličnim situacijama postupali da ju fizički maknemo od namjere ili namjeru maknemo od nje, i baš nas (kao) briga...mislim da sam u toj fazi počela i s laganim objašnjavanjem poput- to nećeš, to je opasno, a opasno je xyz, treba oprati ruke zbog bakterija koje žive na rukama a od njih možeš biti bolesna, nemoj skakat s kauča, ako se udariš možda ćeš trebati doktoru i tako...mislim, sve je istina, ništa ne izmišljavamo, pokušavala sam joj približiti pojam uzrok-posljedica. Super funkcionira, čak i ona drugu djecu opomene, tj. usmjeri da nešto ne rade.

I tješila sam se da bi radije da mi plače/vrišti,urla/baca se tih par minuta nego da joj se nešto dogodi...eto,tako nekako...

[Peterlin]

Mi u novoj najnovijoj fazi - nema kazne koja bi joj nešto značila.
Kada napravi nešto loše, obično bi joj bilo dovoljno reći da nema crtića, ili ne idemo van ili nema igračaka..bilo što tog tipa.
Sada je to uopće više ne dira ni pol posto, kažem nema, ona se nasmije i piči dalje, ne pokazuje da joj je imalo žao što nema toga i toga. Kazna nula bodova.
Kad nastavi, na kraju kad svi poludimo, ide na hlađenje par minuta. To je eventualno smiri, ali i tu se zna zabavit pristojno.

Jel to sad faza, što li?

Faza.

Testiranje granica.

Inače, to ne prolazi nego ide ciklički kako djeca odrastaju.
Dok su bili manji, granica je bila štajaznam penjanje na namještaj, odlazak na igranje van (smjelo se u dvorište, ali ne i u susjednu ulicu) i tako, malo pomalo horizonti se šire kroz odrastanje.

Evo primjera - moj uskoro 16-godišnjak trenutno testira granice propitujući da ga pustim s društvom biciklima u vikendicu (30 km udaljenu). Ne bih imala ništa protiv, ali nema do tamo obilježenih biciklističkih staza, a vožnja po cesti mi je još za sada neprihvatljiva, pa smo tu povukli crtu. Nek se voze po gradu gdje su staze dostupne i obilježene.

I tako... stalno se nešto propituje i usklađuje. Nije to faza nego život. Sretno!

[nanimira]

a vidiš, ja sam išla s biciklima tak daleko sa 16 ( možda i ranije), s tim da su moji roditelji, posebo otac, bili extra strogi... ali-nije bilo manijaka na cestama kao ni luđaka za volanom ( bar ne u ovoj mjeri), tako da ni ja ne bih pustila svoje dijete sigurno iako eto ja jesam...svako doba nosi svoje granice.