Evo da javim...kako za par dana idemo na drugo druženje s našim prinčevima
Evo da javim...kako za par dana idemo na drugo druženje s našim prinčevima
Posljednje uređivanje od Amondi : 19.04.2016. at 11:03
Naša edukacija je gotova, čekamo još potvrdu o podobnosti. Molba je skoro spremna, imam 100 dvojbi što napisati, kako nas što bolje predstaviti, ali nešto ćemo već smisliti. Idemo dalje, bez predaje
Sretno
Dobili smo podobnost konačno!!! Socijalna radnica nam je bila bolesna i danas smo dobili papir. Sve ostalo je spremno za slanje. Nadam se da će nam naše dijete ili djeca brzo doći. Znam da negdje postoje!
Sretno, samo budite uporni
Dobili smo stručno mišljenje o prikladnosti i podobnosti za posvojenje
Da li da uz molbu priložimo to mišljenje od 6 stranica ili nije nužno? Da samo u molbi napišemo da smo u Registru i da imamo pozitivno mišljenje o podobnosti i prikladnosti?
Mi smo samo naveli u zamolbi da imamo rjesenje o podobnosti.
Ma ne znam. I ja sam mislila da je to na jednom papiru, ali ovo je valjda po novom zakonu. Skoro sva naša obrada, još je samo falilo da nam i psihotestove prilože. Hahaha.
Sve što nas je pitala socijalna radnica, sve o našoj užoj obitelji, motivi za posvajanje, zaključak psihologa i na kraju pozitivna ocjena i prijedlog da nam se omogući posvojenje djeteta.
Ovo naše je dosta opširno. Divni smo i krasni, a takvi ste vjerojatno i vi
Haha..da vjerojatno
Bas sam citala ponovno tvoj prvi post ovdje i nije mi jasno kako se to tvoj muz nasao na gornjoj granici za posvajanje? To uopce nema veze; ja sam starija od tvog muza, dok je MM mladji od tvog i to nije bila nikakva prepreka da nas izaberu za petogodisnjaka i sestogodisnjaka.
Ma to je naša socijalna radnica nešto zabrijala. Mislim da je na početku bila uvjerena da smo zainteresirani isključivo za bebu. Pošto se uvjerila da to nije tako, kasnije dob nije skoro ni spominjala. I mi sami smo svjesni kakva je situacija i bebu niti ne očekujemo. Djece je malo, nas posvojitelja puno. Možda iz nekih svojih sebičnih razloga želimo veće dijete, iako znamo da su kod većeg djeteta i traume veće i dublje. Ljubavi nam ne fali, pa ćemo se i s time suočiti kad bude vrijeme za to.
Tako je! Nismo niti mi očekivali bebu, ali iskreno i nadali smo se nekom većem djetetu. Gornja granica nam je bila 7-8 godina. Posvajanje starijeg djeteta ima svojih prednosti bez sumnje; npr. možeš makar naslutiti ima li bilo kakvih zdravstvenih poteškoća (iako su nama u Centru odmah rekli da su dečki zdravi), možeš s njima komunicirati, mogu ti reći što žele, a što ne žele... Uglavnom, držim ti fige da te pogodi sreća baš kao i nas
I ja mislim da posvojenje starijeg djeteta može imati svoje prednosti. Komunikacija i shvaćanje su na većoj razini. Moj sin, koliko god mali, bio je dosta traumiran i trebalo nam je dugo da dobijemo njegovo povjerenje i ljubav. Dom ipak učini svoje, još je u kombinaciji poremećaj senzorike što nitko nije vidio niti nam rekao, sami smo otkrivali tj nakon par mjeseci posumnjali da ipak djeca ne bi trebala imati takve reakcije, itd. On je odrastao u vrtićkom sistemu, u grupi nije mogao učiti i savladavati neke osnovne stvari, bila je i određena doza strogoće koju je sigurno očekivao i od nas, vjerujem da ga je to plašilo. Prema tome, nije realno očekivati da će s manjim djetetom biti lakše. Možda je njima još i teže jer ih istrgneš iz poznate sredine, a ne može im se objasniti zašto niti su to željeli.
Dedada, baš te volim čitati, uvijek napišeš točno ono što ja u sebi mislim.
Hvala, Amondi. Vjerujem da hoće
Naše molbe su poslane, stižu već i prvi odgovori. Neki su negativni tj. nemaju djece, neki imaju djece, ali već skoro punoljetne ili teško bolesne. Suočavam se s dijelom sebe koji bi svih prihvatio, a zna da ne može. Nisam zamišljala da će mi neke stvari tako teško pasti. Ostajemo pozitivni, naše nas dijete negdje čeka
Sve je to normalan slijed; mi smo isto dobijali samo negativne odgovore ili pozitvne,a vezane za puno stariju djecu. Suočavanja sa samim sobom vrlo često su i najteža no ako si čovjek sve posloži onda se i to suočavanje (koje često i nije ugodno) uspije prebroditi i, naravno..ostati pozitivan! Mi smo na kraju dobili poziv iz Centra iz kojeg smo pola godine prije dobili negativan odgovor..tako da..ne gubi nadu!!! I svakako, nakon par mjeseci (ako se ništa ne bude u međuvremenu događalo), preporučam sve ponoviti putem maila, svim centrima. Mislim da je to kod nas bilo odlučujuće.
Sretno i javljaj kako sve napreduje
Uh. Piše mi se i ne piše mi se. Bili smo u jednom centru na "upoznavanju" sa timom za posvojenje. Ne znam kako da to drugačije nazovem. Zvala sam jednog jutra taj centar i javila se gospođa. Pitam ja nju da li imaju djece za posvajanje. Kaže ona da imaju. Pita me za dob, ja kažem predškolska. Kaže ona da imaju dvoje predškolske djece, ali da se tim slučajem konkretno bavi kolegica koja je ttenutno na godišnjem i da se vraća za tjedan dana. Neka nju nazovem za konkretnije informacije. Tako sam i učinila. Taj dan mi nije mogla ništa reći jer je bila u gužvi, neka zovem u srijedu jer da oni imaju sastanak tima u utorak i da će mi onda znati reći detalje. Zovem ja u srijedu, ona opet u gužvi, neka nazovem u četvrtak prije 8. OK. Zovem u četvrtak, pa kaže ona najprije: "Koliko bi ih vi uzeli?". Nakon prvotnog šoka, kažem da bi voljeli dvoje djece predškolske dobi. Onda kaže ona: "Joj, pa ne znam što da vam kažem, nas puno ljudi zove, blabla, da li bi vama bio problem doći do nas?" Ja kažem da ne bi. Dogovorim se s mužem i zovem opet da kažem da mi možemo doći u utorak. Ona kaže dobro, oko 11 i pol dođite. Da napomenem, svaki put sam se predstavila, te ako je pogledala u registar i u molbu, mogla je znati otkud zovemo i da smo udaljeni 300 km. Kad smo došli tamo ispostavilo se da taj cenar ima šestero romske djece, braću i sestre za posvajanje. Četvero, tri curice i najmlađi dečkić, su kod jednih, a dva dečka su kod drugih udomitelja. Tako bi i išli na posvajanje. Od njih šestero dvoje zaista jesu predškolci. Nažalost, za četvero nemamo uvjete, a ovo dvoje imaju 10 i 5 godina. Dobnu granicu smo si postavili na 8 godina. Tako da se osjećam preveslano. Nije mi žao puta, muž i ja smo iskoristili dan za šetnju po gradu. Bio nam je to jedan izletić. Žao mi je što mi odmah preko telefona nije rekla kako stvari stoje. Opet s druge strane, upoznali smo se, sad znaju s kim imaju posla, pa možda neki drugi put budu imali djecu baš za nas idemo dalje. Baš sam se raspisala, ali morala sam to izbaciti iz sebe.
Uh, kud četvero. Više sam puta čula da se ljude zove na razgovor za konkretnu djecu o kojoj nisu rekli sve informacije, nekad i jako bitne. Glavu gore i idite dalje Ja često mislim na djecu koju nismo bili u mogućnosti posvojiti i oko koje smo vodili razgovore među sobom.
Osjećali smo se baš nekako blesavo, iskreno. Imali smo osjećaj da nas žele pokolebati u posvajanju romske djece jer živimo na selu. Kao mala sredina, bla bla. Ako nama nije bitna boja kože našeg djeteta, neće biti ni selu, pogotovo nakon nekog vremena. Danas sam opet zvala centre, ima pozitive, ima nade. Ne odustajemo jer neka mala srećica ili srećice čekaju baš nas
Cure, na Adoptim stranicama postavljen (između ostalog) priručnik za posvojitelje. Preporučam! http://www.adopta.hr/
LorZor, ne gubi nadu. Centri uvijek pokušavaju zajedno dati na posvajanje braću i sestre. Svjesni su oni da posvojiti istovremeno četvero djece je nemoguća misija. Nemojte zatvoriti ta vrata, ponovno se javite i pokažite spremnost na svakojake kombinacije i mogućnosti. Centri vole vidjeti da ste fleksibilni i otvoreni. Zašto ne dvoje od četvero?
Moguće da se radi o istom Centru iz kojeg su i naša dječica; nekako to iščitavam između redova.
Glavu gore i ne odustajati!
Odustajanje ne dolazi u obzir vaša priča, draga Amondi, i priče drugih forumašica su mi vodilja i poticaj.
Pametno ti Amondi kaže, neće oni uspjeti naći roditelje za četvero djece pa nastavite komunikaciju s njima. I nama su tako nudili po troje, nemamo mogućnosti i gotovo.
I ne dajte se pokolebati u vezi svojih odluka! Neki ljudi imaju svoje predrasude, a one s kojima se mi kao obitelj susrećemo nemaju nikakve veze s tim što je malac tamne puti već se sve vrti oko samog posvojenja. Ljudi koji nas ne poznaju će pitati na koga je malac taman, zmuljam nešto i ajmo dalje Oni koji nas poznaju ništa ne pitaju niti mi imamo potrebu govoriti, pa zna se da nismo biološki povezani i teško je očekivati da ćemo biti fizički slični. Također živimo u manjoj sredini i ne vidim povezanost toga i neprihvaćanja, baš dapače. Dogodi se pokoji ispad na temu rase, ali tako bi bilo i za druge "nedostatke" - pjegice, naočale, da ne nabrajam.
Pa to sam joj i ja rekla. Rekla sam da su mene zezali dok sam bila dijete jer sam bila (i ostala )debela, pa da je moj najuži krug prijatelja u meni našao nešto puno bitnije. Uvijek se nađe nešto što nas odvaja od ostalih. Vjerojatno će prvo vrijeme biti čudo i samo posvojenje, a poslije će ljudi prihvatiti i neće se ni obazirati. Zovem ja dalje centre, s ovima smo rekli da ostajemo u kontaktu. I nama su nudili troje. Jednostavno ne možemo. Stvarno treba biti svijestan svojih mogućnosti i ne se gristi zbog svojih odluka.
Pa kako bi bilo da smo svi isti. Ma meni je samo žao te djece, čim ih je više od dvoje, čekaju godinama. Trebalo bi se ažurnije baciti u potragu za roditeljima, možda postoji netko u registru za takvu djecu, ali nije svjestan važnosti zamolbi i nazivanja centara.
Ma ne znam što da ti kažem. Teške su to situacije. Najprije su odvojeni od roditelja. Onda od braće. I kako ih sad opet razdvajati. Oko ovih troje iz jednog drugog centra smo se ne dvoumili nego stoumili. Mislim da u cjelokupnom sustavu postoji puno problema i da će ih biti dosta teško riješiti. Nismo zatvorili vrata konkretnom centru, ali vjerojatno ćemo svaku njihovu riječ u budućnosti dvaput izvagati. Što se tiče zvanja, meni to strašno teško pada. Ne znam zašto jer inače sam brbljava. Sva se zbunim, zamuckujem, uh. Ali ne odustajem
Jesu teške, ali u nekom idealnom svijetu ne bi smjela proći cijela godina u kojoj se ništa ne dogodi. Za njih je i tjedan dana puno.
Zamuckuješ jer ti je važno, znam da nije lako. Probaj kao sa službom za korisnike. Napiši si šalabahter.
Eto mene nakon dugog toplog ljeta bez rezultata. Već sam počela biti očajna kad je uslijedio poziv iz jednog centra koji nam je već prije poslao pismeni odgovor da nemaju djece. Radilo se o bebici i mi smo bili jedni od 5 parova pozvanih na razgovor. Na našu žalost odabran je jedan drugi par. Nekako smo po tijeku razgovora već skužili da ništa od toga, pa se nismo ni nadali previše. Ipak je zaboljelo kad je teta iz centra rekla da nismo mi ti. Sad se moramo skupiti, polijepiti dijelove srca i krenuti dalje. Negdje nas netko čeka. Ma mora tako biti.
Žao mi je :grli:
I meni za vas i sekice. Ma uspjet ćemo mi. I jedni i drugi