Zadnjih dana puno mislim na Mahira. Potresla me ta prica, toliko da moram ovo napisati. A sta ja znam zasto, biće me podsjeca na mog j. Vrsnjaci, a nekako malo i lice. Slicne one bistre oci i slican vrckasti smjesak. Citam te clanke, reagiranja, a onda i komentare. Anonimni internetski pravednici i suci. Gnjevni dijele pravdu i krivnju. Krivi su roditelji malih monstruma, krivi su nastavnici, ravnatelji, krivi su i mahirovi roditelji, kako nisu nista primijetili, kriv je rat i nacionalizam i dayton, kriv je taj turcin koji otvara skole po europi kao trgovacke centre. krive su i igrice i mobiteli i fejs.
Hebemu misa, niti jedan da se zapita, a jel sam i ja mozda kriv? Tu sam sto puta raspravljala, al naprosto moram jos jednom. Nitko od tih gnjevnih komentatora po bespucima interneta se nije zapitao, jesam li ja kriv? Ja, koji vjerujem da je odgoj djeteta privatna i intimna stvar obitelji? Nije, pajdo moj, nije. Svi mi odgajamo djecu koja jako rano ulaze u razne kolektive. Jesam ja kriva jer kad vidim tinejdjera kako radi nesto lijepo i dobro, ne stanem i ne pohvalim ga. Kad vidim da radi nesto lose i ruzno, ne stanem i ne prekorim ga. Toplo i ljudski, ko sta bi svog.
Jesam ja kriva, ja koja vidim dijete u parku koje terorizira drugu djecu, umjesto da mu kazem kao sto bi svome, osudjujem mamu koja sjedi na klupici i pusi. Tko zna sta joj je, mozda nista, mozda je glupa, a mozda je taj dan dobila otkaz, umrla joj mama i rastala se od nasilnika.
Jesam ja kriva, koja kad cujem tinejdjere kako vicu za dom spremni, ubij srbina/pedera, okrenem glavu i pomislim si, sigurno kretenske roditelje ima, sve je to od doma. Umjesto da im kazem, alooo, mozete vi i bolje. Nisu to bed blu boysi s bejzbolskom palicom iza ledja.
Jer djeca, koliko god radila ruzne i lose stvari, jos uvijek su djeca. I imaju jos tisucu sansi da postanu dobri ljudi. A mi imamo tisucu sansi da im u tome makar malo pomognemo. Ako ne okrecemo glavu od njih.