Uskoro ce 2 ipo mjeseca napuniti i sve je isto. Zapravo, jos i izrazenije u vidu toga da ja tu moram biti uvijek i stalno. Onda ja jesam tu, sto drugo?
Grcevi su odavno prisutni, zapravo po nekim knjigama to nisu kolike, ali ima problema s vjetrovima. Ali borimo se (podrigivanje, masaze, vjezbice s nogama, SabSimplex i puuuuno nosenja na ruke)
Njoj sam na usluzi stalno, a vrijeme za sebe hvatam jedino navecer kad zaspe (odlican je nocni spavac i zbog toga sam jako sretna), vise ne fantaziram da ce je preko dana ista toliko smiriti kao moje drzanje. Takvo je dijete i tek kad sam to prihvatila tako kako je, nesto mi je malo lakse - psihicki.
Fizicki - jos uvijek trcim kad idem na wc, oprati zube, pocesljati se. Ona se ne osjeca toliko sigurno kad me nema u blizini, a ja cinim sve da zna da je sigurna. S muzem ostane jedino ako sam ja tu, cim me ne vidi - krene...a kad krene ne moze se zaustaviti (covjece, samo sto ne poplavi od placa, zaceni, jeca, ostane bez glasa...boze sacuvaj)
Uglavnom, ovo mi je drugo dijete j opet imam zahtjevnu bebicu, osjetljivu. A na meni je da ucinim sve da bi se oni dobro osjecali i rasli neoptereceno.
Da, nepocesljana sam u izbljuckanim majicama, sa jednom sisom koja uvijek viri...Ali o ce proci. Mislila sam da se mogu usporedjivati s drugima, ali ne mogu. Prihvacam da nemamo nikakav ritam hranjenja i spavanja preko dana i da ce tako biti jos neko vrijeme. To sam odmah trebala prihvatiti, manje bi se nervirala i frustrirala, a ne sam citala i slusala sto druge zene govore i zavidila im na njihovim savrsenim rasporedima koje ja mogu samo sanjati.
Sslusati sebe, slusati potrebe svog djeteta j sto se ne moze promijeniti treba prihvatiti. I sto vise uzivati u svakom trenutku koliko god sebi na trenutke izgledala kao neuroticna rascupana kokos. Briga me. Ja sam sretna kokos jer imam svoje pilice.