Stranica 2 od 3 PrviPrvi 123 PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 51 do 100 od 108

Tema: Anksiozni poremećaji i roditeljstvo

  1. #51
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Nemam s time problema, ali imam strah od visine i nikad s djetetom ne idem na balkon, niti vješam veš na vanjskim žicama. Moje dijete je još malo, pa ne pita. Ali mislim da ako se objasni na neki pristupačan način - mama se ne osjeća dobro kada je u zatvorenom prostoru, to je tako kod nekih ljudi, ali možemo ići bilo gdje drugdje zajedno...

  2. #52
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Ja se moram izjadati...danas sam baš raspadnuta. I to baš na godišnjicu braka, a ovaj puta muž nije problem, barem ne izravan.

    Jučer sam bila na psihoterapiji. Inače jedan od problema koje imam, pored OKP-a, je noćno hranjenje - jedem u polusvjesnom stanju po noći, pojedem, vraćam se u krevet i nastavim zaspati. Ujutro vidim što sam pojela obično po papirićima slatkiša, kori banane, teglici pekmeza, itd. Dok jedem nisam niti svjesna niti nesvjesna. Jako čudno.

    Uglavnom, nisam imala do sada puno vremena s psihoterapeutom o tome, tu i tamo bi se dotakle, jer sam imala važnijih tema, ali sada smo počele kopati. Rekla mi je, a ja sam kasnije potvrdila googlanjem, da je to samodestruktivno ponašanje što do sada nisam tako shvaćala, ali to je u rangu alkoholizma ili samoozlijeđivanja, na primjer. I onda sam doma još po tome čačkala i sad sam baš jad jadni. Svašta se tu spominje, pola toga sam znala, ali sam sada dobila potvrdu da imam debelog posla još uvijek..i da ne štima sa mnom. Ne znam što me to tako pogodilo, mislim druge stvari me toliko ne diraju, kao npr činjenica da imam OKP..ali ovo mi je još jedno sranje.

  3. #53

    Datum pristupanja
    Mar 2009
    Lokacija
    Bačka
    Postovi
    2,012

    Početno

    A kakav si savet dobila u vezi noćnog jedenja?
    Ako si ti u nekom polusvesnom stanju, zar nije to zapravo neki vid "mesečarenja"?
    Ako gledaš tako na problem, naravno da je samodestruktivno bauljati polusvesna po kući iz prostog razloga što se možeš saplesti i pasti...ali na koji način polusvesna osoba može da zaustavi sebe, ne kapiram? Da li ti treba nekako sama sebe da "razbudiš"? Da to funkcioniše, ne bi postojali "mesečari", zar ne?

    Ja buncam u snu kada sam premorena, moja deca isto, i stvarno ne znam na koji način bih mogla da utičem na to, makar često i probudimo jedni druge "pričom" .
    Hoću reći, meni to ne deluje kao problem koji zavisi od tvoje volje i za koji je dovoljno promeniti nekakve svesne obrasce ponašanja. Naravno, ja nisam psihoterapeut, ali onako, laički, meni se čini da nema smisla da okrivljavaš sebe za nešto što radiš polusvesna, u vreme kada "spavaš". Imaš malo dete i normalno je da u krevet ležeš premorena i nedovoljno "isključenog" mozga.

  4. #54
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Eh-heh, sad...samodestruktivno je to što se prejedam, samo to jedenje je trpanje hrane u sebe kako bi se "utješila" jer ne mogu riješiti probleme u stvarnom životu. Pa podsvijest nađe način da se nosi s tim problemima. Npr, pijanstvo je samodestruktivno ponašanje isto, ljudi se nalijevaju da otupe, zaborave bol, da se ne moraju nositi s njim (ne svi koji se napiju, mladež se napije iz gluposti, ali kronični pijanci nešto potiskuju i radije se opijaju). Isto je s hranom - kratkotrajni izvor sreće. Ali čini mi loše...i pokazuje da ne cijenim sebe jer trpam u sebe kao u kantu, šećer uglavnom, i nije me briga za zdravlje tj ništa me ne može preplašiti pa da ja to ne radim više. To što ja to radim u snu je dodatni problem, to tek ne možeš kontrolirati ali psih kaže da nije poanta da kontroliram već da dođemo do uzroka, nešto mi je stvorilo sliku o sebi kao osobi koja nije vrijedna, koja se ne zna nositi s problemima i zato se natrpavam. Kad dođem do toga što me u korijenu muči i izjeda, radit ću na uzroku, pa bi se trebala riješiti i posljedica... možda su to odnosi, možda činjenica da imam dijete za koje se treba brinuti pa mi je to i dalje šok..ko će ga znat.

    Složeno je to, ali sad sam zagrebla, pa idem u to. To noćno hranjenje traje već 2 godine. Dosta mi je sad...

  5. #55
    mamitzi avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2004
    Postovi
    1,421

    Početno

    jao lavko, noćni obrok u polusnu je neobičan. možda si već pisala (a ja nisam pročitela) jesi li pokušala da tvoj muž zaključa kuhinju i sakrije ključ (i špajzu ako imaš). hoćeš li se probuditi kad ne nađeš hranu? ili se vratiti u krevet?

  6. #56
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,448

    Početno

    Ja sam u zadnje vrijeme pod prilicnim stresom i skuzila sam da preko dana nemam nikakav apetit,doslovno jedem dansenne onesvijestim, a sinoc sam recimo namazala 2 snite kruha s majonezom i prozdrla to. Kao da kad popusti stres i pritisak pocnem se normalno osjecati i funkcionirati,pa tako i jesti.

  7. #57
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj mamitzi prvotno napisa Vidi poruku
    jao lavko, noćni obrok u polusnu je neobičan. možda si već pisala (a ja nisam pročitela) jesi li pokušala da tvoj muž zaključa kuhinju i sakrije ključ (i špajzu ako imaš). hoćeš li se probuditi kad ne nađeš hranu? ili se vratiti u krevet?
    A što da ti kažem - jesam. To mi je jedini način borbe. Sram me uopće to napisati, ali kako imamo špajzu i frižider iza kliznih vrata, muž je osmislio lokot i zaključamo sve jestivo svaku noć. I tad se ne dignem obično ili tražim pa kad vidim da nema ničega za jest, vratim se nazad u krevet. A ako on zaspe i ne zaključa, raspašoj..
    Sve je to super kad zaključamo, samo što problem ostaje.

    Citiraj nanimira prvotno napisa Vidi poruku
    Ja sam u zadnje vrijeme pod prilicnim stresom i skuzila sam da preko dana nemam nikakav apetit,doslovno jedem dansenne onesvijestim, a sinoc sam recimo namazala 2 snite kruha s majonezom i prozdrla to. Kao da kad popusti stres i pritisak pocnem se normalno osjecati i funkcionirati,pa tako i jesti.
    Moji svi problemi koje sam ikada imala u životu su prošli kroz želudac a tako su i kile dolazile i odlazile, od 50 do 80. Nema krize koju nisam osjetila kroz hranu.
    Anksioznost nosi još niz popratnih pojava, ne samo osjećaje, već eto i ovakve navike.

  8. #58
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Sad imam malkoc vremena, pa mogu pisati. Jutros sam pričala s frendicom, anksioznom kao i ja, koja mi je rekla onako u šaljivom tonu: "Ma meni je stres sama činjenica da imam dijete". Haha. Ali to je doista kod nas tako. Da se razumijemo - meni je sve stres. Moje idealno stanje je meditativno - praznog uma. Samo postojim. Sve ostalo je neka vrsta stresa. Osim posla (tu se ne nerviram ni najmanje). Ali kad pogledam unatrag, pa to su takve drame bile kad sam imala dečke, kad sam se udavala, kad sam otkrila neplodnost, kad sam imala spontani, kad sam ostala trudna..e, sve što nije ravna crta je stres.

    Eto. I takvog te odgoje. Il te takvog rode. I što možeš..

  9. #59
    rutvica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2012
    Postovi
    436

    Početno

    Pozdrav žene,
    nemam dijagnozu iako sam tip koji se "brine" i znala sam u životu suludo zabrijati najcrnje scenarije. Zanimljivo je da mi se redovito događalo da me lupi navečer kaos u glavi, a onda iduće jutro vidim da sam dobila mjesečnicu i sve je kul. Hormoni su očito bili velik faktor kod mene. Mene su trudnoća i porod "osnažili" i smirili, pa više nemam te predmjesečnične fore i općenito sam neke stvari prevazišla valjda - možda se promijenio fokus, ne znam. Upadam zapravo jer ako dobro vidim ne spominjete rad rad na razini tijela, bavim se time i vidim da ima vrlo korisnih alata za otpuštanje anksioznosti na razini refleksa, kroz tjelesne reakcije, bez provlačenja kroz mentalno. Ta mogućnost me odvela iz moje bazične profesije (psiholog) u shiatsu i osteopatiju.

    Kao što znate, napetost utječe na tijelo i dio nje se pohranjuje u tijelu (isto kao što se pohranjuje i fizički stres, npr. trzajne ozljede), recimo dio misli i emocija koji potisnemo, ne "probavimo", iskontroliramo da bi mogli u pojedinoj situaciji nastaviti "normalno" funkcionirati. Ta tenzija utječe na cijelo tijelo, a organ koji ju najočitije pohranjuje je fascija (koja je prisutna u svim dijelovima tijela). Super stvar je da se ta napetost može otpustiti radom na tijelu - vježbama, plesom ili tretmanima i tako si olakšati. Tu spadaju razni oblici kretanja koji su poznati jer povoljno djeluju na stres (yoga, tai chi, do-in, ples 5 ritmova i općenito slobodan ples i sve slično tome), ali posebno su korisne tre vježbe koje rade baš specifično na otpuštanju tenzija iz fascijetre= trauma releasing exercise). Postoje i terapeuti koji su poput mene fascinirani fascijom i imaju iskustva u radu s psih. poremećajima, a naći ćete ih s raznim titulama: shiatsu terapeuta, osteopata, bowenovaca, fizioterapeuta koji rade s trigger točkama itd. vjerojatno ih ima više no što ja znam.

    Htjela sam to spomenuti jer me zanima radite li na tom polju i jer mislim da može dosta pomoći. U psihoterapiji zna se dogoditi da se vrtiš u krugovima ili svijest ne dopušta zagrebati preduboko u nesvjesno. A tijelo i um nerazdvojni su i konstantno utječu jedno na drugo - tijelo u stresu mijenja lučenje hormona koji djeluju opet na naše emocije i tako u krug. Ima smisla raditi na svim razinama.

  10. #60
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,448

    Početno

    Bok rutvica..smiruju me vježbe disanja i meditacija-ništa posebno,čisto osvješćivanje sadašnjeg stanja. Apropo vježbanja- znasnstveno je dokazano da pozitivno utječe na tjeskobu i depresiju pa ti vjerujem i podržavam u ovom dijelu da bi i tu trebalo nešto raditi. Ja volim plesati,ali ne plešem često.

  11. #61
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    O rutvica pa ti si psiholog-divno!
    Samo navrati
    Ja se bas ne bavim nicim jer mi se ne da, a do sada sam skuzika da meni u fazi panike ne pomazu nikakve vježbe, tu samo farmakoterapija djeluje. Ali mislim da se redovitom vjezbom moze bolje pripremiti za napad panike npr..tijelo se bolje nosi s tim.

  12. #62
    mamitzi avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2004
    Postovi
    1,421

    Početno

    rutvice, kad sam bila mlađa pokušala sam svašta. nakon različitih seansi došla sam do mog prvog lošeg iskustva sa zatvorenim prostorom - u jasenovcu sam kao školarka gledala film o logoru (ja sam 79 krenula u školu) i onesvijestila se. a neko vrijeme sam vjerovala da mi se nešto loše dogodilou prošlom životu, to mi je zvučalo skroz racionalno (danas mi se čini šašavo.

  13. #63
    rutvica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2012
    Postovi
    436

    Početno

    lavko, ja sam odbjegli psiholog, ne radim više u struci službeno, ali tu struku svakako koristim i u sadašnjem poslu. Imaš pravo da je stvar u prevenciji - smanji se opća razina napetosti i onda napadaj bude blaži ili se uopće ne dogodi. Ali stvar je i u tome da se traumatski događaji, kakav opisuje mamitzi, ne pohranjuju samo u našoj podsvjesti (za koju je isto upitno što je i gdje je smještena) već i u tijelu i zato rad na tijelu može umanjiti utjecaj traume na naše sadašnje psih stanje.

    npr. u blažem sudaru zaradimo trzajnu ozlijedu. čak i ako ju ne tretiramo ona će se nakon nekog vremena smiriti i sve je ok. ali nakon nekog vremena od nekog bezveznog pokreta glavom nas opet zakoči vrat. u tijelu je ostao zapis fizičke traume od sudara i reaktivirao se zbog pokreta koji inače ne bi imao učinak na tijelo. ako uspijemo ukloniti taj zapis iz tijela, smanjiti ćemo mogućnost ponovnih ozlijeda.

    slično može biti i s emoc. traumom. npr. doživimo jako strašnu situaciju i danima nam ostane grč u želucu (stisne se dijafragma), no s vremenom se čak i bez rada na tome smiri. nakon nekog vremena dođemo u manje stresnu situaciju i opet nam se javi isti grč u želucu - reaktivirala se trauma u dijafragmi i ona se opet stisnula na isti način, iako takav manji stres ne bi trebao imati takav učinak na nas. ako uspijemo otpustiti zapis u dijafragmi, umanjiti ćemo svoju reakciju na stresne situacije, jer je ona uvijek kombinacija fizičkog i psihičkog.

  14. #64
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Da...u tijelu nema međe, kako bi rekla moja baka.

  15. #65

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zgb
    Postovi
    2,122

    Početno

    Citiraj rutvica prvotno napisa Vidi poruku

    slično može biti i s emoc. traumom. npr. doživimo jako strašnu situaciju i danima nam ostane grč u želucu (stisne se dijafragma), no s vremenom se čak i bez rada na tome smiri. nakon nekog vremena dođemo u manje stresnu situaciju i opet nam se javi isti grč u želucu - reaktivirala se trauma u dijafragmi i ona se opet stisnula na isti način, iako takav manji stres ne bi trebao imati takav učinak na nas. ako uspijemo otpustiti zapis u dijafragmi, umanjiti ćemo svoju reakciju na stresne situacije, jer je ona uvijek kombinacija fizičkog i psihičkog.

    Dobro jutro...citam vas neko vrijeme, ali, ne pišem, jer mislim da ne spadam u ovu skupinu (vrlo samouvjereno :D)

    Ustvari, ni u čemu se ne prepoznajem osim u ovom zadnjem odlomku koji je rutvica napisala.
    Dakle, mene muči taj osjećaj u želucu, čvor, pritisak, štogod.
    Čak ne mogu reći da sam prošla tešku emoc.traumu, ali pri svakom problemu (poslovnom) pojavljuje se taj osjećaj težine koji ne popušta
    dan-dva. Kako da riješim taj nemir? Zadnji put sam i trčala, pomak je bio mali.
    Samo mi nemojte reći da prestanem radit

  16. #66
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Ja bih rekla da je to tvoj način reagiranja na stres - koji nije dobar, ali nekako moramo reagirati. Tebi se stisne želudac, ja se recimo preznojim - samo me oblije od glave do pete. Ja to rješavam psihoterapijom pored ostalih stvari, ali ne moraš baš tražiti psiho dmah za to...i riješavam racionalizacijom koliko mogu - imam problem, sagledam što je najgore što mi se može desiti, ako se i najgore desi - kako to mogu riješiti i u biti zaključim da skoro uvijek postoji rješenje za sve i držim se tog hodograma uz mantru "sve će biti u redu"...Stani, razmisli, djeluj. Tako nekako.

  17. #67
    ellica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2010
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    622

    Početno

    Citam....imam svasta za pisati,ali nikako da uhvatim vremena

  18. #68

    Datum pristupanja
    Nov 2015
    Postovi
    24

    Početno

    Moja ansknioznost je nasupila nakon hrpetine stresova koji su me pogodili u životu u vrlo kratkom periodu... i ne, ne znam kak da si pomognem. jedino kad sam ok je kad su moja djeca uz mene inaće sam užasno napeta, nervozna, pod nekim strahom, panikom....

  19. #69
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj ellica prvotno napisa Vidi poruku
    Citam....imam svasta za pisati,ali nikako da uhvatim vremena
    Pišiiiii!

    Citiraj lavura prvotno napisa Vidi poruku
    Moja ansknioznost je nasupila nakon hrpetine stresova koji su me pogodili u životu u vrlo kratkom periodu... i ne, ne znam kak da si pomognem. jedino kad sam ok je kad su moja djeca uz mene inaće sam užasno napeta, nervozna, pod nekim strahom, panikom....
    Zašto se bojiš za djecu? Ako si s njima imala stresove, onda kužim. Svi ti stresovi se "odrađuju" neko vrijeme, ako ih ne raspetljaš, svašta se može izroditi.
    Jesi pričala s nekime? Ne mora to biti psiholog, može biti osoba od povjerenja koja ti može dati realne savjete...

  20. #70
    rutvica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2012
    Postovi
    436

    Početno

    Citiraj Val prvotno napisa Vidi poruku
    Dobro jutro...citam vas neko vrijeme, ali, ne pišem, jer mislim da ne spadam u ovu skupinu (vrlo samouvjereno :D)k

    Ustvari, ni u čemu se ne prepoznajem osim u ovom zadnjem odlomku koji je rutvica napisala.
    Dakle, mene muči taj osjećaj u želucu, čvor, pritisak, štogod.
    Čak ne mogu reći da sam prošla tešku emoc.traumu, ali pri svakom problemu (poslovnom) pojavljuje se taj osjećaj težine koji ne popušta
    dan-dva. Kako da riješim taj nemir? Zadnji put sam i trčala, pomak je bio mali.
    Samo mi nemojte reći da prestanem radit
    Na fizičkoj razini cilj bi bio otpustiti napetost iz dijafragme (naravno, nije samo tamo,ali je neki epicentar recimo). Ima za to puno načina osim otići kod nekog terapeuta, npr. Vježbe disanja, pjevanje, vikanje (npr u šumi slušati svoju jeku, dovikivati se s klincima), vježbe istezanja, posebno twist-ovi, otvaranja prsa, bočna istezanja, lupkanje po rebrima i prsnoj kosti...plesanje može super pomoći ako nismo prezakoceni-moze i po doma dok nitko ne gleda

  21. #71
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    26,835

    Početno

    Citiraj rutvica prvotno napisa Vidi poruku
    Na fizičkoj razini cilj bi bio otpustiti napetost iz dijafragme (naravno, nije samo tamo,ali je neki epicentar recimo). Ima za to puno načina osim otići kod nekog terapeuta, npr. Vježbe disanja, pjevanje, vikanje (npr u šumi slušati svoju jeku, dovikivati se s klincima), vježbe istezanja, posebno twist-ovi, otvaranja prsa, bočna istezanja, lupkanje po rebrima i prsnoj kosti...plesanje može super pomoći ako nismo prezakoceni-moze i po doma dok nitko ne gleda
    Super savjeti! Moram se i ja toga podsjetiti češće.

  22. #72

    Datum pristupanja
    Jul 2015
    Postovi
    81

    Početno

    meni su znale mucit neke misli kao sta ako sta ako sta ako..
    sta je to? hhehehhee
    znaci sta ako sad idem u ducan i onda se dogodi nesto (neka nerealna stvar) .sta ako....do te mjere sta ako se to i dogodilo a ja sam to sakrila u podsvijest pa nisam ni svjesna da se dogodilo. znaci...da bude jasno nikad se nista od tog sta ako nije dogodilo...radilo se samo o mislima. prisilne misli.
    to je proslo, tj smanjilo se bas bas bas. odgadala sam trudnocu i kad sam bila bila sam 2-3 god ok i odlucila rodit. beba me zaokuplja pa sad nemam vremena mislit da gluposti i zamarat se sa sta ako.
    setamo,igramo se, pa pravi rucak, aktivna sam mama koja se trudi posvetit djetetu 100% ali ipak mi pokekad padne na pamet sta ako....
    u sta uopce ovo spada..
    Posljednje uređivanje od alisocka : 12.06.2016. at 13:40

  23. #73

    Datum pristupanja
    Nov 2015
    Postovi
    24

    Početno

    Prošla sam maltretiranja od strrane supruga koje kakva i svih vrsta i oblika i sad se još i borim sa njim za skrbništvo nad djecom... czzs mu ide konstantno na ruku od traženja da dozvolim da dolazi meni pred kuću iako je bio pod zabranom pristupa i komunikacije sa mnom do toga da mu idu na ruku u svemu... Iako imaju i policijsku izvještaj o njegovom maltretiranju i presudu u kojoj piše da je kriv zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda i prijetnje smrću meni kao trudnici... Više ludim od svega toga...

  24. #74
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,448

    Početno

    Vjetrujem da ti nije dobro kako rjesavas svoj stres? Kako to utjece na djecu?

  25. #75

    Datum pristupanja
    Nov 2015
    Postovi
    24

    Početno

    Pred njima na pokazujem koliko mi je teško.. Najgore mi je što se djeca bore i sa glupostima svog oca koji im priča loše o meni, starija kći mi je plakala kad je govorila kaj sve tata govori o meni i na kraju mi kaže- mamica ja ne vjerujem da je to tak i to me tjera da plačem, a ne smijem pred tatom... Iz centra uopće ne reagiraju ćak nisu ni podnijeli prijavu kad sam rekla da mi se žale da ih tata tuće... Kome da se uopće obratim.. Pisala sam u ministarstvo, a očito su prezauzeti svojim preslagivanjem da bi se pozabavili sa mojim slučajem... teško mi je, jako ali borim se... Imam za koga to me drži, a ako izgubim skrbništvo.. ne znam kak ću to podnijet jer mi priječi i pozive znaći ne mogu ni ćuti djecu kad nisu sa mnom... ne znam kud i kam više da krenem

  26. #76
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj alisocka prvotno napisa Vidi poruku
    meni su znale mucit neke misli kao sta ako sta ako sta ako..
    sta je to? hhehehhee
    znaci sta ako sad idem u ducan i onda se dogodi nesto (neka nerealna stvar) .sta ako....do te mjere sta ako se to i dogodilo a ja sam to sakrila u podsvijest pa nisam ni svjesna da se dogodilo. znaci...da bude jasno nikad se nista od tog sta ako nije dogodilo...radilo se samo o mislima. prisilne misli.
    to je proslo, tj smanjilo se bas bas bas. odgadala sam trudnocu i kad sam bila bila sam 2-3 god ok i odlucila rodit. beba me zaokuplja pa sad nemam vremena mislit da gluposti i zamarat se sa sta ako.
    setamo,igramo se, pa pravi rucak, aktivna sam mama koja se trudi posvetit djetetu 100% ali ipak mi pokekad padne na pamet sta ako....
    u sta uopce ovo spada..
    Ovo ti je tipičan simptom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. "Što ako" konstrukcije su temelj OKP razmišljanja, a skoro uvijek su nerealne - npr. vidiš otvoren prozor i pomisliš: što ako se ja sad bacim kroz prozor, ili što ako ja sad počnem vikati u tramvaju punom ljudi, ili što ako je ovaj pod prljav i svi se zarazimo i umremo, itd..sve se svodi na što ako a pri tome osjećaš strah, čak paniku nekad i uporno se ponavlja bez obzira koliko se razuvjeravaš - smatra se da je to razuvjeravanje kompulzija kod onih koji nemaju vidljive kompulzije, s time da neki imaju i vidljive kompulzije - npr. konstatnos pranje ruku, čišćenje svega u kući opet i opet, itd.

    Meni ti je to isto s ovoliko obaveza srećom skroz otišlo, ali dolazi nakon velikih stresova, zadnji puta nakon pobačaja. Neki kažu da se prisilne misli tj. cijeli OKP javljaju zbog nepravilnosti u jednoj moždanoj strukturi, a neki imaju teoriju da se javljaju zbog ličnosti koja voli previše kontrolirati, rigidna je i kruta.

    Kako god bilo, možeš držati pod kontrolom tako da doslovno izvježbaš mozak da ne reagira na njih ili lijekovima..a i vidiš da dolaze i odlaze, to je barem kod mene uvjetovano životnim okolnostima.

  27. #77
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj lavura prvotno napisa Vidi poruku
    Pred njima na pokazujem koliko mi je teško.. Najgore mi je što se djeca bore i sa glupostima svog oca koji im priča loše o meni, starija kći mi je plakala kad je govorila kaj sve tata govori o meni i na kraju mi kaže- mamica ja ne vjerujem da je to tak i to me tjera da plačem, a ne smijem pred tatom... Iz centra uopće ne reagiraju ćak nisu ni podnijeli prijavu kad sam rekla da mi se žale da ih tata tuće... Kome da se uopće obratim.. Pisala sam u ministarstvo, a očito su prezauzeti svojim preslagivanjem da bi se pozabavili sa mojim slučajem... teško mi je, jako ali borim se... Imam za koga to me drži, a ako izgubim skrbništvo.. ne znam kak ću to podnijet jer mi priječi i pozive znaći ne mogu ni ćuti djecu kad nisu sa mnom... ne znam kud i kam više da krenem
    Da li ti imaš ikakvu pravnu pomoć? Odvjetnika?

    Mogu li curice reći socijalnoj službi da ne žele ocu ako ih maltretira?

  28. #78
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,448

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Ovo ti je tipičan simptom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. "Što ako" konstrukcije su temelj OKP razmišljanja, a skoro uvijek su nerealne - npr. vidiš otvoren prozor i pomisliš: što ako se ja sad bacim kroz prozor, ili što ako ja sad počnem vikati u tramvaju punom ljudi, ili što ako je ovaj pod prljav i svi se zarazimo i umremo, itd..sve se svodi na što ako a pri tome osjećaš strah, čak paniku nekad i uporno se ponavlja bez obzira koliko se razuvjeravaš - smatra se da je to razuvjeravanje kompulzija kod onih koji nemaju vidljive kompulzije, s time da neki imaju i vidljive kompulzije - npr. konstatnos pranje ruku, čišćenje svega u kući opet i opet, itd.

    Meni ti je to isto s ovoliko obaveza srećom skroz otišlo, ali dolazi nakon velikih stresova, zadnji puta nakon pobačaja. Neki kažu da se prisilne misli tj. cijeli OKP javljaju zbog nepravilnosti u jednoj moždanoj strukturi, a neki imaju teoriju da se javljaju zbog ličnosti koja voli previše kontrolirati, rigidna je i kruta.

    Kako god bilo, možeš držati pod kontrolom tako da doslovno izvježbaš mozak da ne reagira na njih ili lijekovima..a i vidiš da dolaze i odlaze, to je barem kod mene uvjetovano životnim okolnostima.
    Izgleda da imam i ja OKP,prema ovome no krasno

  29. #79
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,448

    Početno

    Citiraj lavura prvotno napisa Vidi poruku
    Pred njima na pokazujem koliko mi je teško.. Najgore mi je što se djeca bore i sa glupostima svog oca koji im priča loše o meni, starija kći mi je plakala kad je govorila kaj sve tata govori o meni i na kraju mi kaže- mamica ja ne vjerujem da je to tak i to me tjera da plačem, a ne smijem pred tatom... Iz centra uopće ne reagiraju ćak nisu ni podnijeli prijavu kad sam rekla da mi se žale da ih tata tuće... Kome da se uopće obratim.. Pisala sam u ministarstvo, a očito su prezauzeti svojim preslagivanjem da bi se pozabavili sa mojim slučajem... teško mi je, jako ali borim se... Imam za koga to me drži, a ako izgubim skrbništvo.. ne znam kak ću to podnijet jer mi priječi i pozive znaći ne mogu ni ćuti djecu kad nisu sa mnom... ne znam kud i kam više da krenem
    Ja mislim da je OK da cure vide da ti je teško ali da si ustrajna i jaka prvenstveno žena a potom i majka. Pokaži im svoje osjećaje,neka vide i da plačeš i da si ljuta..ništa dobro neće izaći iz toga štp sakrivaš emocije,štetiti ćeš najviše sebi. Pod tim ne mislim da ih trebaš gnjaviti tim pravnim stvarima, ali im daj do znanja da si,iako sva rastrojena, ipak njihova majka.

    Što se tiče pravne strane,svakako potraži odvjetnika. On će dalje najbolje znati što napraviti.

  30. #80

    Datum pristupanja
    Jul 2015
    Postovi
    81

    Početno

    lavko.......kako da vjezbam mozak da ne reagira? mislis zaokupim mozak korisnim stvarima...?

    ja sam bas suprotna ....u nekim stvarima...da,volim prati ruke ..ne smeta mi "prljavstina" npr ako sam u prirodi...a smeta mi u trgovackim centrima....cim dodem kuci perem ruke...perem i nakon diranja hrane (strah od neke zaraze).....ima tih situacija.........volim se tusirati, volim da imam cistoi na sebi i to........ali neuredna sam.
    znaci....dnevno ukljucim i po 3 masine za robu a s druge strane prije spavanja ostavim neoprano sude i fuj kuhinju........soba neuredna (radi djeteta sad se trudim pa svaka 3 dana usisam sobu...prije bi proslo puuuno duze.... znaci ja imam ocitop opk....ali da bar mene malo uhvati na ovu stranu sredivanja po kuci a ne samo pranja ruku...

    inace, meni su sta ako cesto seksualnog karaktera..sta ako sad izadem van i vidim nekog i onda mi nesto (hmm) sta ako... to me izjeda jer nemam nikakve potrebe ni zelje za ikim osim za svojim suprugom i ne zelim te misli ali one dodu...
    sve je pocelo prije puno godina (nisam tada jos bila u braku) kad sam se napila(inace ne pijem pa me bas lupilo) i doslovno se nisam sjecala sta se dogadalo....onda sam pomislila kako sam si to mogla dozvolit, mogao me netko iskoristit, sta da se to dogodilo...i onda ...sta ako se to dogodilo a ja ne znam. eto korijena problema. to je bio neki rodendan, bilo je puno prijateljica i nema sanse da se nesto takvo dogodilo ali eto...kako sam bila popila....uhvatio me strah....i jos ne pusta...nakon toliko god....

    glupo, ali zna stvarat probleme...jer ne zelim to i mrzim te misli!
    Posljednje uređivanje od alisocka : 27.06.2016. at 00:43

  31. #81
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Joj alisocka, sad vidim da ti nisam uopce na ovo odgovorila, krenula pisati nesto novo i vidim tvoj zadnji post.
    Ako ti je taj tvoj sto ako povremen i ne remeti svakodnevni zivot, nauci ga ne dozivljavati..u smislu da ok, imas te misli, ali kada dodju, nauci mozak preusmjeriti na neku drugu aktivnost, tj prepoznaj da su misli nerealnog karaktera i preusmjeravaj ih,...to je dugi proces ali s vremenom postaje automatizam kao sto je kod zdravih ljudi autimatizam. Mislis da zdravi ljudi nemaju tih misli? Imaju, samo se brze prebace na ove stvarne...

  32. #82
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Ja sam dugo skupljala mentalni materijal da ovdje popisem par stvari koje me kao anksioznu osobu dosta koce u roditeljstvu i zivotu opcenito.

    Ukratko, to su sljedece: usporedbe s drugima (i konstantno uspredjivanje) i kratak fitilj zbog kojeg brzo planem.

    Ovo prvo vjerojatno nitko ne bi priznao za sebe, ali ja se konstantno usporedjujem s drugima u smislu da imam osjecaj neadekvatnosti u mnogocemu pa su mi reference razne i razni koji i ne moraju biti bolji, ali ja doista nemam povjerenja u sebe i u svoje metode. To je prilicno nezahvalno za reci kad si roditelj i kad moras biti samouvjeren da radis najbolje, ali iskreno mi se cini da svi bolje rade taj posao a da ne kazem koliko padam na samoreklame kojekakvih seratorica (nemam bolji izraz) koje popusim. Cini mi se da ovo i nije posljedica moje anksioznosti vec debeli uzrok moje anksioznosti jer poznato je da smo mi nesigurne osobe, a dijagnoza nas cini jos nesigurnijima. Uostalom, do dijagnoze smo i dosli zbog nesigurnisti..pa tako u krug. To i nije bitno, ja bih voljela jedno zauvijek prestati promatrati druge sto rade, kakl rade, itd i biti sigurna da radim dobro..jer ovo vjecno bazdarenje vlastitih sposobnisti je samounistavajuce.

    Drugi problem su tanki zivci zbog kojih gubim strpljenje a ovdje mi ga treba na kile. S djeteteom nema na silu, i trudim se sve polako i s razumijevanjem ali fitilj pregori...reklo bi se da sam zivcana baba. Onda dreknem. Ili jos gore, u sebi gundjam, sto je meni ovo trebalo, nisam ja za to, evo ne mogu se ni strpit, pa to je dijete, itd. I tu gubim kompas do koje mjere majka treba trpiti jer dijete mi je zivahno i prezivahno i postaje zlocesta i gdje je granica da popizdim. Bas zbog te svijesti da brzo pozivcanim dopustam vise nego sto bi neka druga majka dopustila, jer kompenziram.


    Anksiozne mame, kako vi nosite teret roditeljstva? Da li ga nekad osjecate kao teret?
    Kao da niste dorasle?

    U mom svijetu sve izgleda plasticno- normalni ljudi dobe dijete, odgajaju ga punimpaznje i strigi bas kad treba, a mi nenormalni za*****o sve.

  33. #83

    Datum pristupanja
    Mar 2009
    Lokacija
    Bačka
    Postovi
    2,012

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    U mom svijetu sve izgleda plasticno- normalni ljudi dobe dijete, odgajaju ga punimpaznje i strigi bas kad treba, a mi nenormalni za*****o sve.
    Nakon 2 deteta i sad već preko 7 godina roditeljstva ja bih ovo sumirala možda za nijansu drugačije: "normalni" ljudi odreaguju na datu situaciju sa detetom - i ne razmišljaju ni pre ni posle previše o tome. Njihova akcija povlači detetovu reakciju - i to je jednostavno život. Bude kakav bude.
    Mi anksiozni analiziramo scenarije pre, dvoumimo se kako da reagujemo u toku, i lamentiramo nakon nekog događaja do besvesti. Overthinking. A život i dalje bude kakav bude, nama kao i svima .

  34. #84
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,448

    Početno

    Dar koji nisam zasluzila.

  35. #85
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Moram se javiti ovdje jer baš pratim temu o tantrumima i ujedno čitam Juula koji kaže kako se dijete od rođenja usklađuje s roditeljima temeljem onoga što vidi i doživljava i tako stvara vlastiti moralni sustav.

    Nisam sigurna da nama anksioznima to ide u prilog jer anksiozan roditelj sigurno može stvoriti anksiozno dijete. Ako je za vjerovati Freudu, u prvih pet godina formirat će se cijela ličnost.

    Ono što mene muči je, kakl je to super jednom nanimira rekla, što je meni stres uopće imati dijete. Ja mislim da sam ja u stresu od njezinog dana začeća. I do sada se malo toga smirilo.

    Ne znam imaju.li druge anksiozne mame ovaj problem. ..npr. ja sam anksiozna kad ona ima tantrum, kad se dere, kad joj ne mogu posvetiti vremena koliko želim...itd. Nekad to ide do psihosomatike tipa znojenje u.litrama. Al ono...meni je sav taj business stres. Zato valjda jedem toliko čokolade.

    Da li s godinama popušta ta nervoza roditeljstva ili cu uvijek biti ovakva...

  36. #86
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    26,835

    Početno

    Iz iskustva - kakve smo inače osobe, takvi smo i roditelji.

    Ja isto naginjem tome da previše razmišljam - ovako kako je pulinka opisala, ali ona je 100% u pravu. Život bude kakav bude.

    Napisala sam na drugom topicu - meni je puno pomogla Glasserova Teorija izbora (za to sam čula na Unicef-ovoj školi roditeljstva, prva grupa koja je uopće postojala u Zagrebu). Osvijestilo mi je da ponašanje drugih ljudi (pogotovo vlastite djece) možemo mijenjati jedino promjenom SVOJEG ponašanja. Recept je jednostavan - po uputi psihologinje koja je držala radionicu, trebali smo se ponašati baš onako kako želimo da se djeca ponašaju. Bolji savjet U ŽIVOTU nisam dobila, ne samo za djecu nego i inače. Savršeno djelotvorno. I danas se toga držim. Iskliznem ponekad iz tračnica, ali brzo se resetiram i vratim natrag. Ne znam kako je mojoj djeci, ali MENI je 100% lakše. Ako posredno pogledam kakvi su ispali (iako taj proces nije gotov), nemam razloga za nezadovoljstvo. ALIIII to je fakat uključivalo puno rada na sebi. Ništa drugo. U mom slučaju i stručnu pomoć, ne jednom (ali samo jednom u vezi roditeljstva, drugi put je bilo u vezi karijere).

    Inače, i danas "držim uši visoko" i osluškujem svoju djecu, ali se svjesno trudim ostavljati im primjeren dio slobode koji raste s godinama. U dobi od 2 godine to je značilo da mogu birati "plave ili žute čarape" ali ne i odlučiti da mogu biti bez čarapa, a stupanj slobode raste s godinama. I njihove i roditeljske.

    Inače, lako je meni sad komentirati iz cipela roditelja srednjoškolaca, ali opet - jučer sam mlađeg sina zvala u pol 11 da li je napisao zadaću (u školi je popodne) i probudila ga... Smatrat ću da je moj razvoj završen kad ga OSTAVIM da se suoči s posljedicama vlastitih izbora, pa moram ustvrditi da se moj karakter nije promijenio. I brinem kako će oni kasnije, ali ne više toliko da bi to preuzelo prevelik dio mog života.
    Posljednje uređivanje od Peterlin : 24.01.2017. at 09:20

  37. #87
    zutaminuta avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2014
    Postovi
    7,299

    Početno

    Mislim da ne moraš biti anksiozan da bi se preznojavao kada dijete ima tantrum. Također, ne moraš biti anksiozan da bi više puta dnevno preispitivao svoje roditeljske sposobnosti. Treba imati mjeru. Potpuna samouvjerenost s jedne strane, ili manjak samopouzdanja s druge, sve su to krajnosti.

  38. #88
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Ne znam kako drugi reagiraju, zapravo nemam reference za neko zdravo ponašanje a s djecom nemam baš nikakvog iskustva. Do mog osobnog.

    Peterlin hvala na savjetima. ..

  39. #89

    Datum pristupanja
    Mar 2009
    Lokacija
    Bačka
    Postovi
    2,012

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Nisam sigurna da nama anksioznima to ide u prilog jer anksiozan roditelj sigurno može stvoriti anksiozno dijete. Ako je za vjerovati Freudu, u prvih pet godina formirat će se cijela ličnost.
    Ali zašto verovati (samo) Freudu?
    Ima toliko drugih nakon njega, jednako cenjenih kada je reč o razvoju ličnosti.
    Ličnost se menja čitavog života.
    I dete nije tabula rasa, daleko od toga. Tako mnogo karakteristika ličnosti je nasledno, a ne oblikovano vaspitanjem.

    Hoću reći, opterećuješ se nečim na šta možda i ne možeš da utičeš.
    I nije uvek naša slika detinjstva i roditelja onako realna kako bismo mi hteli.

    Evo ti primer: moj svekar i moj komšija su cca isto godište, kao tinejdžeri imali su svakodnevnu dužnost da vuku vodu za kuću sa javnog bunara jer vodovoda u selu nije bilo.
    Obojica su, normalno, svakodnevno zaboravljali da donesu vodu.
    I sad: komšiju je njegov otac za kaznu tukao lancem, gvozdenim. Citiram komšiju: "Otac je bio umoran, puno je radio. A ja sam bio lenj, ne čudi me što me je tukao."
    Svekra otac nije tukao nikad, nego ga je uredno našao tamo gde bi ovaj dangubio, i poslao da dovrši posao koji mu je dodeljen. Citiram svekra: "Moj otac je bio grozno strog i zajeb.n čovek. Prošao je pored javnog bunara i nije sam doneo vodu, nego je išao da natera mene da to uradim!"

    I eto, dva vaspitna pristupa, dva oca, dva deteta, i pogledaj kako oni percipiraju sebe i svoje očeve....

    Tj. stvarno ne možeš znati kako će tvoje akcije da utiču na dete. Niti treba da razmišljaš godinama unapred. Uradi onako kako ti se u datom trenutku čini najbolje za sve umešane. Ako ti se učini da je trebalo drugačije, idući put uradi drugačije. I to je sva filozofija .

  40. #90
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Slažem se s tvojim zaključkom - ako i zeznem, drugi puta ću drugačije.
    Jedino što doista stručnjaci gotovo svi danas objašnjavaju kako su prvih 3-5 godina formativne i znaš zašto me to toliko pati, zato što mislim tj znam da su moji roditelji u tim godinama zeznuli neke stvari i, zajedno s mojom genetikom, doveli me do dijagnoze. To ne bih htjela priuštiti svom djetetu. Ne kažem da je nemoguće da će imati problema i da ja sve savršeno odradim, ali što sam starija, sve više vidim koliko odgoj ima stvarno centralno mjesto u formiranju čovjeka, stvaranju obrazaca koje nosi čitav život i koje je onda neopisivo teško mjenjati.
    Želim moći dati djetetu barem zdrave obrasce, a moji nisu jako zdravi, i zato me to pati.

  41. #91
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    26,835

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Slažem se s tvojim zaključkom - ako i zeznem, drugi puta ću drugačije.
    Jedino što doista stručnjaci gotovo svi danas objašnjavaju kako su prvih 3-5 godina formativne i znaš zašto me to toliko pati, zato što mislim tj znam da su moji roditelji u tim godinama zeznuli neke stvari i, zajedno s mojom genetikom, doveli me do dijagnoze. To ne bih htjela priuštiti svom djetetu. Ne kažem da je nemoguće da će imati problema i da ja sve savršeno odradim, ali što sam starija, sve više vidim koliko odgoj ima stvarno centralno mjesto u formiranju čovjeka, stvaranju obrazaca koje nosi čitav život i koje je onda neopisivo teško mjenjati.
    Želim moći dati djetetu barem zdrave obrasce, a moji nisu jako zdravi, i zato me to pati.
    Pročitaj si Susan Forward: Otrovni roditelji

    Nije to samo knjiga za djecu zlostavljača, nego i za djecu roditelja koji su svoje potomke zeznuli (nehotice) na druge načine. Baš sam je nedavno ponovno čitala, ne da razmrsim svoje obrasce iz mladosti, nego da izbjegnem ponavljanje nekih stvari kod svoje djece.

  42. #92
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    26,835

    Početno

    Htjela sam još samo dodati - nije toliko bitno što je bilo, nego kako dalje. A za to je zakon Glasser - uvijek imamo izbor. Bez obzira na to tko je što zeznuo prije... IMAMO MOĆ mijenjati vlastiti život na bolje, a time utječemo i na živote ljudi oko nas. Svih generacija.

  43. #93
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Istina, samo znaš sigurno koliko je teško mijenjati sebe, uh..

  44. #94
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    26,835

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Istina, samo znaš sigurno koliko je teško mijenjati sebe, uh..
    Da, znam. Najprije boli, a onda je fiiiino....samo treba ustrajati.

    Meni je trebalo pol života i više da dođem na zadovoljavajuću razinu. I sad se znam zakvačiti za stare obrasce, a onda se mlatnem po prstima i resetiram misleći "znam ja i bolje, a to sam i zaslužila".

  45. #95
    AdioMare avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    8,874

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Istina, samo znaš sigurno koliko je teško mijenjati sebe, uh..
    lavko, razumijem te. teško je, i svatko tko kaže da je promjenom obrazaca ponašanja završio priču - laže. ta priča obično i dalje traje, uz manje ili više borbe sa samim sobom jer nismo na pritisak gumba.
    bilo bi stvarno super kad bi jednog dana rekao: e, sad ću ja to ovako ili onako i onda, šatro, nema zime. možeš misliti da treba "samo" to i da je "samo" do toga, da nije svega drugoga.
    ali važno je da nikada ne odustaneš od sebe i ljudi koje voliš. to su stvari koje te moraju vratiti u trenucima kada kreneš ispadati iz kolosjeka.

  46. #96
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    E da, trebaš ti kroz život nastaviti furati nove, zdrave obrasce..svaki put se moraš podsjetiti da ne, ne tako, već znaš bolje što Peterlin kaže.

    I sad, u kontekstu odgoja mog djeteta, pa tko joj živ želi priuštiti krive obrasce koje će onda kroz znoj i suze morati mijenjati?

    I onda ta odgovornost da ne smijem zaribati jer znam kako bi joj moglo biti teško.

  47. #97
    Beti3 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2010
    Lokacija
    Kvarner
    Postovi
    10,581

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    I onda ta odgovornost da ne smijem zaribati jer znam kako bi joj moglo biti teško.
    lavko, ma ne brini toliko. Naravno da smiješ zaribati, svi zaribamo tu i tamo, možda i više nego tu i tamo.

    Ako je bezuvjetno voliš, ako se bar jednom u danu zajedno nasmijete, ako ste, u bar pola slučajeva, sretne što vidite jedna drugu, sve je OK.
    Posljednje uređivanje od Beti3 : 26.01.2017. at 13:21

  48. #98
    Osoblje foruma emily avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    5,638

    Početno

    lavko, vec samo to sto razmisljas, trudis se, pokusavas pronaci nacine da ne zaribas - govori da neces zaribati. barem ne jako

    nema savrsenstva. ni u cemu, pa tako niti u roditeljstvu.

  49. #99
    Osoblje foruma čokolada avatar
    Datum pristupanja
    Apr 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    11,142

    Početno

    Lavko, meni se čini da većina djeca ispadne dobro. Uvijek postoje i oni čije se okolnosti nesretno poslože i u određenom trenutku život im krene ukrivo, bilo da to njima bude vidljivo ili nevidljivo.
    Kad pogledam neke ljude i shvatim u kakvom su užasu živjeli do 18. ili do 25., pomislim - čovječe, kako su uspjeli ostati zdravi i oformiti relativno stabilnu obitelj?
    Ja sam neka svoja nasljeđa prevladala kad sam odrasla, puno sam čitala i analizirala, sebe popravljala. Neka su me od njih i oformila pa sam i danas takva. Važno je prepoznati ih i s djecom o njima kasnije pričati, osvješćivati ih, njih učiti kako se s nasljeđem suočiti.
    Moja velika baš me neki dan iz čista mira pitala zašto sam sva takva, "školska", precizna, uredna, netrpeljiva ako ne provedem (ili ako djeca ne provedu) zamišljeno. Ne vlada ona još terminom perfekcionizam. Pa smo pričali o tome, koliko sam do prije 15-ak godina bila "groznija" i što me stvorilo takvom. Djeca vole kad priznaš pogreške, pokažeš im slabosti i razgovaraš o njima.

  50. #100
    AdioMare avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    8,874

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    E da, trebaš ti kroz život nastaviti furati nove, zdrave obrasce..svaki put se moraš podsjetiti da ne, ne tako, već znaš bolje što Peterlin kaže.

    I sad, u kontekstu odgoja mog djeteta, pa tko joj živ želi priuštiti krive obrasce koje će onda kroz znoj i suze morati mijenjati?

    I onda ta odgovornost da ne smijem zaribati jer znam kako bi joj moglo biti teško.
    evo, navest ću jedan primjer kada sam shvatila da nemam pravo vikati zato što sam izgubila strpljenje.
    pa sam od 20 puta vikala 5. preostalih 5 puta nisam i tlak mi je bio normalan, a onih zadnjih 10 puta isto nisam vikala, ali sam se jedva suzdržavala. a vrlo često sam se hrabrila i podsjećala da ne zaboravim svesti to na minimum.
    nastojim i dalje, nisam se skroz skinula. kad sam u krizi, vičem na situaciju, što bi se reklo.

    svatko može pasti, ali može se i dići. iluzorno je očekivati da ćeš baš uvijek biti na konju jednom kad u sedlo sjedneš, da nikad nema ljuljanja. nema toga ni kod onoga tko nikad nije čuo za anksioznost.
    i najgore je, po meni, uspoređivati s drugim ljudima: nije trava zelenija. neki puta sam se za neke stvari osvjedočila da su i gore nego kod mene, a prema sebi sam bila puno kritična.
    ili, jednostavno, uza sve "bolje" negdje drugdje, ja za sebe i za nas ipak imam neki drugi put, naš put. kaldrmu ili šta već. nekad si mislim da po asfaltu ne bih ni znala hodat

    čineći malo po malo, već činiš dosta u odnosu na ništa.
    razne discipline se uče, nismo svi nadareni od rođenja niti imamo istu startnu poziciju i neka je tako. ionako najviše ovisi o nama samima, ali je istina da je lijepo i dobro imati podršku u životu s čim god se nosio.
    međutim, ne zaboravi da ne smiješ prema sebi maćehinski, nego strpljivo kao i što se trudiš biti onima do sebe.

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •