Pokrećem ovu temu za sve roditelje s dijagnosticiranim anksioznim poremećajima, ali i nedijagnosticiranim ali prepoznatim elementima anksioznih poremećaja. Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB10) koja se koristi u našem zdravstvenom sustavu, anksiozni poremećaji (koje ja grupno radi rasprave ovdje tako nazivam) spadaju u skupinu "Neuroza, stresnih i somatoformnih poremećaja", a nalaze se ovdje: http://www.stetoskop.info/mkb.php?ac...rch_keyword]=1 (srpski prijevod).

Ja sam osoba s opseisvno-kompulzivnim poremećajem koji mi je dijagnosticiran s 19 godina. Ja sam također i majka. Moj poremećaj i moje majčinstvo su ponekada u vezi a ja pokušavam da moj poremećaj što manje utječe na razvoj mog djeteta.

Prema relevantnim istraživanjima, djeca anksioznih roditelja imaju veće šanse za razvoj anksioznih poremećaja- što zbog genetike, što zbog anksioznih obrazaca ponašanja roditelja koje ovi prenose na svoju djecu. Svi smo mi ponekad anksiozni, reći ćete. Da, ali kod ljudi s anksioznim poremećajima, doza anksioznosti ide previsoko, to doista nema veze s onim "malo sam nervozna danas", te nije u skladu sa stvarnom situacijom. Kako je to jedan psiholog nazvao - to je poput "alarma koji se upali u krivo vrijeme".

Znam da ovdje ima forumašica koje su prolazile trudnoću, a potom prolaze i roditeljstvo s anksioznim poremećajima. Ono što bih voljela čuti od svih vas anksioznih, ali iostalih koji imaju neka bliža iskustva, jest kako kontrolirate poremećaj u odnosu na dijete/djecu i kojim načinima si pomažete u teškim situacijama. Da li prepoznajete loše obrasce ponašanja? Idete li na psihoterapiju? Čitate li literaturu? Pijete li lijekove?