Stranica 1 od 3 123 PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 108

Tema: Anksiozni poremećaji i roditeljstvo

  1. #1
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno Anksiozni poremećaji i roditeljstvo

    Pokrećem ovu temu za sve roditelje s dijagnosticiranim anksioznim poremećajima, ali i nedijagnosticiranim ali prepoznatim elementima anksioznih poremećaja. Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB10) koja se koristi u našem zdravstvenom sustavu, anksiozni poremećaji (koje ja grupno radi rasprave ovdje tako nazivam) spadaju u skupinu "Neuroza, stresnih i somatoformnih poremećaja", a nalaze se ovdje: http://www.stetoskop.info/mkb.php?ac...rch_keyword]=1 (srpski prijevod).

    Ja sam osoba s opseisvno-kompulzivnim poremećajem koji mi je dijagnosticiran s 19 godina. Ja sam također i majka. Moj poremećaj i moje majčinstvo su ponekada u vezi a ja pokušavam da moj poremećaj što manje utječe na razvoj mog djeteta.

    Prema relevantnim istraživanjima, djeca anksioznih roditelja imaju veće šanse za razvoj anksioznih poremećaja- što zbog genetike, što zbog anksioznih obrazaca ponašanja roditelja koje ovi prenose na svoju djecu. Svi smo mi ponekad anksiozni, reći ćete. Da, ali kod ljudi s anksioznim poremećajima, doza anksioznosti ide previsoko, to doista nema veze s onim "malo sam nervozna danas", te nije u skladu sa stvarnom situacijom. Kako je to jedan psiholog nazvao - to je poput "alarma koji se upali u krivo vrijeme".

    Znam da ovdje ima forumašica koje su prolazile trudnoću, a potom prolaze i roditeljstvo s anksioznim poremećajima. Ono što bih voljela čuti od svih vas anksioznih, ali iostalih koji imaju neka bliža iskustva, jest kako kontrolirate poremećaj u odnosu na dijete/djecu i kojim načinima si pomažete u teškim situacijama. Da li prepoznajete loše obrasce ponašanja? Idete li na psihoterapiju? Čitate li literaturu? Pijete li lijekove?

  2. #2
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    A da započnem rapsravu, mogu odmah odgovoriti što ja radim:

    1. Lijekovi

    2. Psihoterapija - obavezno, kako bismo naučili, spoznali sebe i spriječili se na vrijeme

    3. Kontorlni mehanizam u obitelji - muž, sestra, mama..netko tko me spušta na zemlju kad zabrijem i tko me dobro pozna

    4. Reality check - when in doubt, ask. Kada god si mislim da li sam reagirala OK ili ne, provjerim s klinički zdravom osobom

  3. #3
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Stavila sam krivo temu pod 1-3 godina, a htjela sam je staviti u Izazove roditeljstva - admini, može prebacivanje?

  4. #4
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Nitko? Pa na Trudnoci je cijela tema o antidepresivima u trudnoci i nitko nema problema s anksiozni stanjima nakon poroda?

    A valjda nitko ne foli pricati o tome.

  5. #5
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,256

    Početno

    Daj curama malo vremena. Ili postavi link na ovaj topic tamo gdje ste diskutirale o antidepresivima u trudnoći. Ja nisam iz te vreće, ali mislim da je to kronična bolest kao i svaka druga. To utječe na sve segmente života, pa i roditeljstvo. Pozitivno je to što roditeljstvo motivira da činimo najbolje i za svoje zdravlje jer djeca nas trebaju u dobroj formi.

  6. #6
    Lili75 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2007
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    23,470

    Početno

    Lavko tema ti je odlicna.Javit ce se cure malo strpljenja.
    i ti si mi super kako si sebe osvijestila i radis na sebi.

  7. #7

    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Postovi
    48

    Početno

    Pratim forum vec dugi niz godina, samo citam, ne pisem, ali me ova tema ponukala da ti kazem da nisi sama.
    Pratila sam tvoju pricu za vrijeme trudnoce, tada sam i sama bila trudna, a to mi je bio jedan od najstresnijih i najanksioznijih perioda u zivotu.
    Lijekove nisam nikad koristila, tako ni u trudnoci, sto ne znaci da mi povremeno mozda nisu trebali. Nemam nista protiv farmakoterapije, stovise, mnogima je prijeko potrebna za svakodnevno funkcioniranje.
    Ja sam anksiozni tip, do prije 2, 3 godine sam imala i panicne atake, vise ih nemam, povremeno ako i osjetim nadolazeci napad, uspijem ga ishendlati prije lavine.
    Ono sto meni najvise pomaze je rad na sebi, educiranje, citanje i mjenjanje obrazaca.
    Inace, radim na odjelu psihijatrije, i kroz psihoterapiju i dnevnu bolnicu sam dobila onaj dio za sebe, gdje sam u svakodnevenom doticaju sa mnogim pacijentima i razlicitim dijagnozama, uspjela, pa i "morala" raditi na sebi.
    Jako je vazna motivacija za rad na sebi.
    Meni je dijete donjelo upravo to.
    Kad sam se nasla u vrtlogu postporodjanih hormona, znala sam da trebam biti jos jaca i prevladati sve svoje strahove, osjecaje, nemir, tjeskobu kako bih bila svom djetetu bolji uzor.
    Oni si nase ogledalo, i to je ono cega sam svjesna svakoga dana, da stalno i iznova trebam raditi na sebi i svom psihickom zdravlju.
    Naravno, bude i teskih dana, kada me nemir i strah prevladaju, pa si mislim da mi farmakoterapija jos ne treba, jer sto ce biti za 20, 30 godina plus staz na ovakvom poslu, no za sada se oslanjam na sebe i rad kroz psihoterapiju.
    Onaj sam tip koji gotovo nikad nije opusten, i cesto zabrinut i u strahu, koji pije kavu, a razmislja kako mora oprati salicu, a opet trudim se svaki dan biti svjesna toga i mijenjati neke obrasce.
    Puno toga se moze napraviti KBTom, bez puno cackanja po proslosti, i cesto je to bio s.o.s. kad sa imala panicne napadaje.
    Pisem kasnije jos kad stignem.

  8. #8
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Najprije, hvala adminima na premještanju.

    Draga Marissa, hvala, hvala, hvala što si se javila! Mislim da smo otprilike u istoj situaciji,s djecom iste dobi. Meni je trudnoća bila najgori period u životu, mislila sam kada rodim, bit ću nova žena. A onda je došlo roditeljstvo.
    To je ono što s ovim poremećajima moraš uvijek raditi na sebi. Najprije sam naučila hendlati OKP, onda sam upoznala muža, udala se pa naučila hendlati OKP u braku i preskakati sve moje prepreke u glavi, onda sam postala majka i eto ti opet nove razine - majčinstvo! I u svakoj se moraš boriti s istim čudovištima.

    Ovo sa šalicom me iskreno nasmijalo - to baš ja radim! Život pod pritiskom, sve mora biti po ps-u, ma zapravo sve "mora"..a sada učim da ništa ne "mora" i da radim nešto zato što hoću i želim, a ne zato što moram. I učim uživati. Sreća u svemu je muž koji je sušta suprotnost i opušteniji po pitanjima npr. reda, discipline, itd. Pa me malo i on spusti, ali me i zna iznervirati svojom ležernošću, mislim si - to se tako ne radi! (to je općeženska mana).

    Ja idem na psihoterapiju redovito, bez lijekova ne želim, moram biti dobro i kada koji tjedan zabušavam s lijekovima, počinje anksioznost (ili si ja to umislim).

    Ono što je meni najbitnije je da prepoznam svoje otklone od zdravog ponašanja, odmake i loše obrasce koje mogu preslikati na dijete. Ja sam dijelom takva anksiozna kakva jesam zbog odgoja pod staklenim zvonom. I pročitala sam nedavno što je jedna forumašica napisala - da je najvažnije naučiti dijete da emocionalno hendla život. Da, upravo to mislim da je najvažnije (posebno zato što ja nisam naučila). Ja sam roditelj koji daje neke postavke i stvarno, stvarno ne bih htjela dijete formatirati da npr.prekid s dečkom doživi kao kraj svijeta (što se meni desilo - prvi OKP napad).

    Ako si pročitala koju dobru knjigu, molim te napiši ovdje, da i druge mame vide, jer edukacija i rad na sebi su broj 1.

    Baš ti hvala na postu!

  9. #9

    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Postovi
    48

    Početno

    Ma nema na cemu.
    Znam da sam te za vrijeme trudnoce pratila, a tad mi je odgovorao odmak od foruma, i guglanja jer sam redovno zabrijavala da ce se nesto strasno dogoditi djetetu. Svaka nova uloga nosi novo suocavanje s tim problemom, to si dobri rekla.
    Za vrijeme trudnoce sam bila paralizirana strahom za dijete, bojala se nekog najgoreg ishoda, jedva sam cekala da rodim, cijelo to stanje trudnoce koje nije u nasoj moci da ju mozemo kontrolirati me uzasno plasilo.
    A ni trudnoca mi nije bila bajna, tako da je strah jednim dijelom bio opravdan.
    Drugim dijelom je dolazio iz moje glave.
    Kad sam rodila, puno mi je bilo lakse. Imala sam dijete pred sobom, znala sam da ako se nesto i dogodi, da sam tu i mogu reagirati.
    Povratkom s porodiljnog na psihijatriju, ponovo sam pocela raditi na sebi, vise nisam bila po cijele dane sama s djetetom, i odmah se vidi rezultat i u odnosu prema drugima.
    Ono sto me uvijek tjesi je da sam okruzena s kolegama psihijatarima i da ako ikad budem isla na gore, da su tu i da ce mi pomoci.
    Pa ako bude i potrebe za ansioliticima, opet mi to daje osjecaj sigurnosti.
    Zato me pomisao na drugu trudnocu jos uvijek jako plasi. Makar znam da bih prezivjela, prezivjela sam i prvu, ali ta agonija od par mjeseci, uzasno je iscrpljujuce, imam osjecaj da sam ostarila cekajuci da rodim. Kao da je godinama trajala.
    A sto se tice OKP, meni si to jedni od "najdrazih" pacijenata.
    Makar te posve razumijem, budi svjesna da nije ono najgore, nisi jasno psihoticna, dekompenzirana, ne bolujes od teze dusevne bolesti,
    niti ces oboljeti, sto cesto zna biti popratni strah, kao da gubis razum.
    To treba prihvatiti i znati se sa dijagnozom nositi, a definitvno prvo i osnovno je taj rad na sebi.
    Buduci da nije praksa da se ide na psihoterapiju, bilo grupna, bilo kognitivno bihevioralna, kod nekog od kolega, zakljucila sam da bih mogla krenuti i na grupnu psihoterapiju kod kolegice s kojom ne radim, ako bi postajalo vise ometajuce.
    Sto se tice knjiga, ja sam vecinom citala strucnu literaturu, to su vise manje klinicke slike i studije slucaja, s detaljnim opisima pacijentova stanja, bas med literatura.
    Nema bas self help knjige na tu temu, osim tih klasicnih simptoma koje prepoznajes na sebi i na kojima mozes raditi.
    A sto se tice pijenja kave i pranja salice, ima puno takvih primjera, malo da se i nasmijemo, ali u sustini u pozadini toga lezi krajnja napetost i nemogucnost da se opustis do kraja.
    Polako, da ometa svakodnevni zivot, to znam i sama, ali dan po dan, puno smo jace nego sto i mislimo.
    I moj muz je tip hladovine, vise mi to smeta nego sto me opusta :D
    Posljednje uređivanje od Marissa : 30.03.2016. at 16:45

  10. #10
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Mislim da smo prosle istu školu trudnoće...strah,strah i samo strah.
    To je bilo vanserijsko stanje a najgore jestšto doista nista nije u tvojoj moći. A mi tako volimo kontrolu

    Ono što je meni sad tekući problem je fizička manifestacija anksioznosti. Sve moje panike, palpitacije, tremori, sve je to sada zamijenilo znojenje. To koliko se ja znojim je strašno. A znojim se svaki puta kada osjetim tjeskobu. A osjetim je u slučaju odgoja kada ne znam kako postupiti. Pa se preispitivam, pa razmišljam jesam li preblaga, jesam.li prestroga, zašto vičem, zašto ne vičem...

    Osjetim je kada muž ima jedno mišljenje, ja drugo. Kad je on hladovina, a ona skače s kreveta. Kad ona baca stvari po.kući a ja mislim nešto jako krivo radim....ma milijun situacija. Ali sve se svode na gubitak kontrole. Onda se preznojim onako duz cijelog tijela i samo mi znoj probije. U odnosu na nekad, znojenje je još mila majka. Ali to nije osjećaj 'istrcao sam se pa se znojim'..to je osjećaj 'što ću sad, nova situacija, mayday, mayday!'

    Nikad toliko nedoumica i pitanja koliko sada.

  11. #11

    Datum pristupanja
    Dec 2014
    Postovi
    181

    Početno

    Meni piše u kartonu, ali ne priznam to baš često. Lijekove pijem samo ako utječe na druge zdravstvene probleme (obzirom da se pogoršavaju od nervoze) ili ako ne mogu spavati jer sam imala period nesanice i jako se toga bojim. Majčinstvo - prvo vrijeme sam imala napadaje anksioznosti koje nisam znala ni prepoznati jer su mi bili prvi u životu. Nervoza je možda na većoj razini zbog brige oko malog čovjeka što smatram normalnim. Ili bar "normalnim"

  12. #12
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Super sto si se javila..ja u biti nemam problem s priznavanjem sto mi je, jer mi se cini lakse za druge kad znaju o cemu se radi, kad se ne moram izmotavati joj vruce mi je, a meni u biti panika radi...ali kuzim te.

    Razmisljam koliko bebe osjete da nesto nije kako treba, jer one su jako dobri citaci neverbalnog.

    Ako jos netko ide na psihoterapiju, koliko cesto idete?

  13. #13
    *mamica* avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Postovi
    2,412

    Početno

    Javljam se na temu.

    Moja anksioznost je nastupila nakon smrti djeteta, što mi je nekako logična posljedica s obzirom na sve što smo proživjeli. No, to je bila, ajmo reći, blaga anksioznost - ništa u usporedbi s onim što sam proživljavala zadnjih godinu dana.

    Trudnoća i prva godina dana s drugim djetetom mi je protekla zaista lijepo, bez obzira na moje strahove vezane u dijete. Ali nakon prve godine njegovog života nastupio je horor.

    Imam osjećaj kao da sam tek tada počela "probavljati" što je se sve dogodilo.

    Lupanje srca, konstantan grč u trbuhu, stalni osjećaj nervoze, treme, onako kao kada čekaš da polažeš neki veliki ispit.

    Otišla sam nekoliko puta na psihoterapiju i to me je dosta osvijestilo.

    Ono što je meni pomoglo i pomaže:

    - Nisam uzimala nikakve lijekove, nisu mi bili potrebni, osim povremeno kapi valerijane, ali i to samo nekoliko puta. Pomoglo mi je, pogotovo za spavanje.
    - Izbacivanje negativnih misli, pogotovo na vlastiti račun. Lakše zvuči nego što jest u stvarnosti. Podsvijest je tako moćna stvar, nevjerojatno je kako ju je lako nahraniti mislima poput "joj kako sam stara, joj kako sam se udebljala, joj kako sam to glupo napravila" i stvarno stvoriti negativnu sliku o sebi i uništiti vlastito samopouzdanje.
    - Osvješćivanje vlastitog ponašanja i emocija. Također zvuči lakše nego što jest u stvarnosti. Svako malo se uhvatim kako sam trbuh stisnula u onaj nervozni grč i onda se opuštam i udišem duboko, odmah mi bude lakše. Nastojim se što više opuštati šetnjama, čitanjem, gledanjem filmova, ugodnim druženjima. U tim trenucima nastojim ne misliti na posao i sve što me brine i nastojim se što više uključiti u te ugodne aktivnosti. Da, sve je to pomalo "nasilu", ali s vremenom postaje sve ugodnije.
    Također, nastojim se osloboditi osjećaja da sam odgovorna za tuđa ponašanja i postupke, odnosno da moram druge pravdati ili, ne daj Bože, odgajati. Čim sam stvorila sebi tu neku vrstu emocionalne ograde, odmah se duplo manje uzrujavam.

    Znači, konstantan rad na sebi i rad na svjesnosti je vrlo, vrlo važan.

    Neću reći da sam opet ona stara ja i da sam dostigla svoj zen , ali je puno puno lakše nego zadnjih godinu dana.

  14. #14

    Datum pristupanja
    Dec 2014
    Postovi
    181

    Početno

    Ja to mogu je odličan stav, bježanje u bolest i nemoć su najgora opcija. Meni je važno da klinac ne razvije poremećaj takve vrste. On je nervoznjak i šizi kad pogriješi ili nešto ne može, nadam se da će uz podršku to biti samo faza u njegovom životu.

  15. #15
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
    Javljam se na temu.

    Imam osjećaj kao da sam tek tada počela "probavljati" što je se sve dogodilo.

    Lupanje srca, konstantan grč u trbuhu, stalni osjećaj nervoze, treme, onako kao kada čekaš da polažeš neki veliki ispit.

    .....


    - Izbacivanje negativnih misli, pogotovo na vlastiti račun. Lakše zvuči nego što jest u stvarnosti. Podsvijest je tako moćna stvar, nevjerojatno je kako ju je lako nahraniti mislima poput "joj kako sam stara, joj kako sam se udebljala, joj kako sam to glupo napravila" i stvarno stvoriti negativnu sliku o sebi i uništiti vlastito samopouzdanje.

    .....

    Također, nastojim se osloboditi osjećaja da sam odgovorna za tuđa ponašanja i postupke, odnosno da moram druge pravdati ili, ne daj Bože, odgajati. Čim sam stvorila sebi tu neku vrstu emocionalne ograde, odmah se duplo manje uzrujavam.

    Znači, konstantan rad na sebi i rad na svjesnosti je vrlo, vrlo važan.
    Mene uvijek, ali uvijek, krize lupe naknadno. Nakon svake veće traume (koje su meni velike, ne nužno i drugima), prođe par mjeseci u potpunom nijekanju i pravim-se-da-je-sve-u-redu fazi. A onda me lupi. To je užas, to gutanje i nesposobnost da se nosiš sa sranjem kada to sranje nastane, već ga lijepo pometeš i zagaziš tako da sam sebe uvjeriš da je sve u redu. Baš. Iza ugla čeka pet puta veće sranje tako da - da, osvijestiti i otplakati i istresti iz sebe.

    I ovo sve što si rekla...posebno mijenjati način razmišljanja. Meni moja psih kaže: "Pazite što mislite". Stvarno. Otuda sve kreće.

    Jedino s čim imam problema su drugi, u mom idealnom svijetu, kontrolirala bih ih sve! :D

  16. #16
    silkica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Lokacija
    U srcu daleko
    Postovi
    1,091

    Početno

    Mene interesuje ova tema.Anksioznost?Šta je to?Kada ste dobili dijagnozu i kako?Kada se desio taj klik da nešto nije u redu?Pokušavam sebi pomoći i svrstati se negdje,a nemam pojma odakle krenuti.Prvo sam mislila da je neka vrsta depresije,ili histerije,ili sam čak bolesti živaca(ili sam makar blizu toga).Nema sad puno vremena pisati,ali nisam ni sigurna koliko ću moći da opišem šta se dešava u mojoj glavi,sa mojim mislima,sa mojim osjećanjima.

  17. #17

    Datum pristupanja
    Mar 2009
    Postovi
    3,854

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    I ovo sve što si rekla...posebno mijenjati način razmišljanja. Meni moja psih kaže: "Pazite što mislite". Stvarno. Otuda sve kreće.
    Nemam dijagnozu, ali jesam sigurno i anksiozna i kontrol-frik.
    Da li imaš volje da pojasniš to "Pazite šta mislite"?
    To tako često pročitam kao neki opšti savet, a meni je totalno nerazumljivo šta se time podrazumeva.
    Tj. kako možeš sam sebi preusmeriti misli? I da li bi uopšte trebalo?
    Ako ti je nešto u mislima, onda znači da ti je važno ili te uznemirava. Ako skrećeš misli, zar nije onda to potiskivanje i "guranje pod tepih"?
    Mislim, gde je granica između pozitivnog razmišljanja i samoobmane, kako postaviš sebi tu granicu ako kažeš da ti treba reality check s vremena na vreme?
    Sorry, ako su pitanja bezvezna ili ti zvuče agresivno, zanemari ih...Zapravo sam samo radoznala...

  18. #18
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj silkica prvotno napisa Vidi poruku
    Mene interesuje ova tema.Anksioznost?Šta je to?Kada ste dobili dijagnozu i kako?Kada se desio taj klik da nešto nije u redu?Pokušavam sebi pomoći i svrstati se negdje,a nemam pojma odakle krenuti.Prvo sam mislila da je neka vrsta depresije,ili histerije,ili sam čak bolesti živaca(ili sam makar blizu toga).Nema sad puno vremena pisati,ali nisam ni sigurna koliko ću moći da opišem šta se dešava u mojoj glavi,sa mojim mislima,sa mojim osjećanjima.
    Silkica, ja sam dobila dijagnozu s 19-20 godina...počelo je postupno tj.prišuljalo se, počele su neke misli koje su me plašile, rekla bih neprikladne, ponekad šokantne, misli o meni, dečku, životu. I strahovi. To je tipično za OKP, moju dijagnozu. A onda kada se razmahalo krenuli su napadaji panike.
    Nisam odmah znala što se dešava, ali u trenutku kada ti to utječe na život tako da više ne živiš slobodno i radiš što želiš, već radiš sve samo da izbjegneš napadaj panike, pa ne izlaziš iz kuće, na primjer, ili ne ideš u šoping centar jer tamo te najčešće uhvati napadaj panike, a taj napadaj izgleda kao da umireš (srce ubrzano lupa, nemaš daha, znojiš se, tresu ti se ruke..) znala sam da nije nešto u redu. Otada sam naučila što je to, zašto se dešava i kako si pomoći.

    Kako se ti osjećaš? Primjećuješ nešto što nije u redu s tvojim mislima i osjećajima?

  19. #19
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj pulinka prvotno napisa Vidi poruku
    Nemam dijagnozu, ali jesam sigurno i anksiozna i kontrol-frik.
    Da li imaš volje da pojasniš to "Pazite šta mislite"?
    To tako često pročitam kao neki opšti savet, a meni je totalno nerazumljivo šta se time podrazumeva.
    Tj. kako možeš sam sebi preusmeriti misli? I da li bi uopšte trebalo?
    Ako ti je nešto u mislima, onda znači da ti je važno ili te uznemirava. Ako skrećeš misli, zar nije onda to potiskivanje i "guranje pod tepih"?
    Mislim, gde je granica između pozitivnog razmišljanja i samoobmane, kako postaviš sebi tu granicu ako kažeš da ti treba reality check s vremena na vreme?
    Sorry, ako su pitanja bezvezna ili ti zvuče agresivno, zanemari ih...Zapravo sam samo radoznala...
    Nisu uopće bezvezna pitanja..pokušat ću odgovoriti na svom primjeru jer mi je tako
    najlakše. Svako ponašanje ima 4 elementa: misao, osjećaj, radnja, fiziološka reakcija. Moj problem je u osjećajima u pratnji s fiziološkim rekacijama. Na primjer, osjećam strah/tjeskobu popraćeno reakcijama znojenja, nedostatka daha i slično. Zašto? Zato što mislim da ću u šoping centru pasti u nesvijest, na primjer. Posjedično tome, slijedi radnja - ne idem u šoping centar (ni na plac, ni na kavu, nikuda).

    Da li je to normalna reakcija/osjećaj na situaciju? Postoji li u šoping centru nešto zbog čega bih trebala pasti u nesvijest? Ne, ali ja to i dalje mislim. Realne opasnosti nema, a ja osjećam strah.

    Nakon što osvijestim problem da - ne, nema opasnosti, nitko me ne natjerava pištoljem da bih morala strahovati od šoping centra, bojim se samo da ne doživim napadaj panike kada izađem, a naučila sam što je napadaj panike i da od njega ne padam u nesvijest. Dakle, kada znam to sve, uviđam da realne opasnosti nema i mislim kako nema razloga da ne odem u taj šoping centar. Tada se mijenjaju osjećaji, mijenjaju se fiziološke reakcije, mijenja se radnja - odlazim u šoping centar.

    Ovo je najbanalniji primjer. Ali uzmi u obzir da kod anksioznih ljudi strahovi budu pretjerani, npr. srce mi preskače - gotovo je, infarkt, umirem. Reakcija je puuuno pretjerana i tu dolazi taj dio s mislima..moraš uložiti svjestan napor da temeljem svega što znaš, ne misliš kako ti slijedi infarkt, već ti srce slučajno preskače i dešava se svakome.
    Ako ti jenešto u mislima, to ne mora značiti da je realno, važno, adekvatno. Misli su svakojake, često iskrivljene kod nas anksioznih. Što vuče za sobom niz reakcija i ponašanja. Zato da, moramo moći preusmjeriti misli, jer je to način da ne postanemo žrtve nerealnih strahova.

    Ne znam da li ti je što jasnije, ali pođi od činjenice da anksiozni ljudi imaju ponešto iskrivljenu sliku...koju treba s vremena na vrijeme poravnati.

  20. #20
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    I za sve to treba hrabrosti..ne se bojati vlastitih misli..mene muči jakooo taj dio, hrabrost..kad krene napadaj, odmah se uplašim i puno mi je gore negokad osvijestim i pomalo u šali kažem-aha, tu si

    Primjetila sam da i za tu hrabrost treba odmoreno tijelo-što mi majke najčešće nemamo..od umora mozak postaje hiperaktivan,adrenalin puca i na što treba i ne treba.

    Imam mješoviti ankiozno depresivni poremećaj,koji više-manje uspješno liječim terapijom antidepresivima i gestalt psihoterapijom.Dijagnosticiran mi je također s 19 god, kad se prvi put pojavio tokom napada panike.

    Uz sve to imam i hipotireozu i od nedugo PCOS.

    Ima li nade za mene,ne znam, rano mi je reći.

    POstoje dani kad je super, postoje dani kad se ne mogu ustati iz kreveta. Ali,svejedno ustanem..

    Apropo roditeljstva- užas, nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom da moje dijete ima takvu majku,stalno sam u okrivljavanju i grižnji savjesti, a o samo sažaljenju da ne pričam. Meni tu trebaju savjeti...ako netko ima stvarno bih bila zahvalana.
    Posljednje uređivanje od nanimira : 05.04.2016. at 09:14

  21. #21

    Datum pristupanja
    Mar 2009
    Postovi
    3,854

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Ne znam da li ti je što jasnije, ali pođi od činjenice da anksiozni ljudi imaju ponešto iskrivljenu sliku...koju treba s vremena na vrijeme poravnati.
    Hvala. Jasnije mi je.
    Znači, ovo, "pazite šta mislite" se u slučaju anksioznosti odnosi upravo na reality check, tj. na to da kad misli krenu da idu u pravcu preterane reakcije na nešto, moraš sam da naučiš mehanizam da ih vratiš na manje anksiozan pravac?

    Ja bih volela da upoznam pouzdanog psihologa. Ali avaj, tokom života sam sticajem okolnosti među prijateljima i poznanicima stekla čak petoro psihologa i jednog psihijatra i njihovi privatni životi su toliko s*ebani da mi psihologija i psihoterapija uopšte ne ulivaju poverenje .

  22. #22
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Recimo da to pazite što mislite služi u tu svrhu uglavnom, iako je primjenjivo šire..često iz neznanja stvaramo mišljenja, mišljenja stvaraju osjećaje tako da tu dolazi taj dio da pazimo što mislimo, zapravo da spoznajemo što više da bismo mogli razumjeti. Al aj ti budi tako racionalan uvijek!

  23. #23
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj nanimira prvotno napisa Vidi poruku


    Apropo roditeljstva- užas, nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom da moje dijete ima takvu majku,stalno sam u okrivljavanju i grižnji savjesti, a o samo sažaljenju da ne pričam. Meni tu trebaju savjeti...ako netko ima stvarno bih bila zahvalana.
    Znam...mene zna oprati kada je ona, npr, nervozna i cendrava, pa pomislim - možda sam ja sada nervozna, ona osjeti, pa možda bude imala posljedica od mojih anksioznih stanja..nij mi fer da u startu ima drugačiju poziciju, da nema optimalne uvjete kao dijete majke koja je sređena. Ali...ali ne znam.

  24. #24
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Inače, pogledajte ovdje simpozij koji će se 16.4. održati: https://drive.google.com/file/d/0B3R...Zd1prUnFZ/view

    Polovica ovih tema je mene debelo "oprala" u trudnoći. Jako zanimljivo zvuči, ja nažalost ne mogu ići, ne znam da li je ulaz za sve slobodan, ali bilo bi dobro da bude i pacijentica na simpoziju, jer ne bih voljela vjerovati da će liječnici imati samo jednu stranu medalje na skupu.

  25. #25
    *mamica* avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Postovi
    2,412

    Početno

    Citiraj pulinka prvotno napisa Vidi poruku
    Ako ti je nešto u mislima, onda znači da ti je važno ili te uznemirava. Ako skrećeš misli, zar nije onda to potiskivanje i "guranje pod tepih"?
    Mislim, gde je granica između pozitivnog razmišljanja i samoobmane, kako postaviš sebi tu granicu ako kažeš da ti treba reality check s vremena na vreme?
    Najlakši način jest da staviš nekog drugog u svoju kožu i zapitaš se kako bi procijenila tu drugu osobu da izgleda i ponaša se kao ti.

    Ja nemam nikakvu službenu dijagnozu niti sam pohodila psihijatre. Otišla sam psihoterapeutkinji kada sam shvatila da anksioznost i strahovi ometaju moj normalni, uobičajeni život.

    Fizička manifestacija je bila prestanak brige o sebi koji je rezultirao debljanjem, neizlaženjem iz trenirke i pidžame danima, zatim lupanje srca, grč u trbuhu.

    Emocionalno sam bila stalno zabrinuta i nervozna zbog gluposti. Svaki slijedeći dan i normalne svakodnevne obaveze su mi se činile kao nesavladiva prepreka radi koje bih najradije ostala kući i nigdje ne izlazila. U svoj omiljeni restoran nisam otišla više od godinu dana. Go-dinu dana. Konobar se iznenadio i imao reakciju "ooo, pa evo vas opet" kada me je ugledao.

    Bilo mi je teško skoncentrirati se i uživati u čitanju knjiga, gledanju filmova, neobaveznim konverzacijama.. jer sam stalno mislila na "probleme" koji me čekaju idući dan.

    Ma, to jednostavno nisam bila ja - vesela i društvena osoba koja je uživala u životu i druženjima.

    Ali, moje obaveze su pritom savršeno funkcionirale. Posao sam obavljala (i obavljam) perfektno. Djetetu se dajem 110%, trudim se najiskrenije da pred sobom nema živčanu, nervoznu mater. Iskreno i jedno i drugo obožavam. Ali to me onda i dodatno iscrpi.


    Putovanja su mi i dalje na vetu - još nisam prevladala strah od ŠBBKBB ako poletim avionom i odem u neku lijepu europsku metropolu.

    Ali, bitno je da sam počela malim koracima. Svjesnost i rad na sebi - dvije najvažnije stvari na putu do ozdravljenja.
    Posljednje uređivanje od *mamica* : 06.04.2016. at 13:34

  26. #26
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Ja sam se sjetila još jednog čudovišta koje mene grize - analiziranje do bola i razmišljanje što sam trebala bolje napraviti. Ne znam da li to svi rade ili ovako malo anksiozniji.
    Baš sam na drugoj temi napisala kako se moje dijete ne voli baš maziti - ona kada daje puse, ne daje ju u obraz, već u zrak..zagrli me oko nogu, zagrli kada pitam, ali nije maza.
    I sad ja imam teorije - možda sam distancirana, možda zbog anksioznosti ne mogu izraziti svu ljubav, možda mi zamjera što viknem nekad, možda previše zabranjujem...pa analiziram kako sam se ponašala, pa što sam joj pričala, pa sto stvari.
    To se u engleskom zove "overthinking".
    Apsolutno nisam sigurna u ispravnost svojih postupaka već ih seciram.

  27. #27
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
    Ja sam se sjetila još jednog čudovišta koje mene grize - analiziranje do bola i razmišljanje što sam trebala bolje napraviti. Ne znam da li to svi rade ili ovako malo anksiozniji.
    Baš sam na drugoj temi napisala kako se moje dijete ne voli baš maziti - ona kada daje puse, ne daje ju u obraz, već u zrak..zagrli me oko nogu, zagrli kada pitam, ali nije maza.
    I sad ja imam teorije - možda sam distancirana, možda zbog anksioznosti ne mogu izraziti svu ljubav, možda mi zamjera što viknem nekad, možda previše zabranjujem...pa analiziram kako sam se ponašala, pa što sam joj pričala, pa sto stvari.
    To se u engleskom zove "overthinking".
    Apsolutno nisam sigurna u ispravnost svojih postupaka već ih seciram.
    također..i također se ni moja malena ne želi baš maziti..sad je to puno više nego prije,ali je svejedno manje nego druga djeca. ali ona je takva osoba-ne tjeram ju da grli i ljubi druge osobe onda nekako mislim da ne mora ni mene ako baš ne želi.

    analiziram još ponekad..većinu vremena provodim u takvom kaotičnom životnom stilu da stignem baš analizirati previše..ali navečer, kad sve utihne-bome treba naučit kako ugasit mozak...

    uspjela sam nekako naučit da dajem sve od sebe da ona ima dobru majku, da ja imam dobru sebe i da sam pažljivija prema svojim potrebama. tek sam usvojila to gradivo,sad ga još treba počet primjenjivati češće u praksi.

  28. #28
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Baš sam jučer bila na psihoterapiji, pa smo pričale psih i ja koliko je bitno da je majka sebi na prvome mjestu. To zvuči možda grubo. Ali je doista bitno.
    Jer što se desi ako je dijete na prvome mjestu? Nauči da sve bude po njegovom, da sve dobije, da bude centar. I onda ode u život i vidi da u svijetu to tako ne funkcionira. Pa se razočara s posljedicama.
    Ja sam isto to tek sada usvojila ali na način da sam u nultoj fazi - postala sam svjesna toga. U svakodnevnom životu trebam tek provoditi u djelo.
    A to je posao.

  29. #29
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    UUU svjesnost o tome je korak samo takav. Evo moj primjer - zadnjih par noći se budi svakih sat vremena, ja sam slomljena i ne mogu funkcionirati.Preko dana galami, razdražljiva je, ne može spavati,neće jest i pit i jednostavno mi je digla tlak i išla na živce. Zagalamila sam na nju al stvarno bez neke pretjerane potrebe. Uočila sam da su mi živci ajd bok i odlučil ada se trebam presložiti.

    Zvala sam muža da popodne kad dođe s posla uzme nju, neka odu negdje na 2 sata da ja malo odspavam u miru. Preporodila sam se. I bilo mi je svejedno hoće li i što jesti,piti,mada joj je dao šećer na žlicu-NEKA; samo da ja malo sama odspavam. U miru.

    I bio je mir.

  30. #30
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Uf, na što sve moraš misliti kad postaneš roditelj...drago mi je da si se odmorila.

    Meni je zanimljivo kako kada postaneš roditelj odjednom isplivaju sve moguće rupe u tvojoj ličnosti koje imaš, svi defekti, svi nedostaci, sve te dočeka jer sve utječe na dijete. Doista rastemo s našom djecom, svatko iz svoje startne pozicije.

  31. #31

    Datum pristupanja
    Dec 2014
    Postovi
    181

    Početno

    Djeca nas svakako odgajaju

    Overthinking je meni najveći problem. Za svaku situaciju sam si sama kriva, ako se netko od prijatelja ili obitelji ne javlja u glavi složim teorije da sam rekla/napravila to i to i sad se ta osoba ljuti. Ne mogu zaspati bez upaljenog TV-a, serije su mi spas da ne mislim o teškim temama pred spavanje. Vikendi su mi noćna mora jer nema mojih serija već puštaju filmove koji nisu dovoljno lagane tematike da bih zaspala uz njih. Vikendima sam umorna. Natovarila sam si još jednu brigu, sina smo posvojili. Ne rodili. To je jako važno svima osim nas. Ljudi imaju potrebu komentirati. Zamišljam kako će malac jednog dana sve te komentare razumjeti i to će poljuljati njegovu sigurnost u našu obitelj. Paranoiram godinama unaprijed, kad smo postali roditelji, noću sam sjedila za stolom i razmišljala o tome koliko koštaju knjige i školski pribor. Malac je imao malo preko godinu i pol! Skoro godinu dana kasnije, ja sam došla preko fakulteta do zaposlenja!

  32. #32
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    Te rupe su i mene iznenadile i to neugodno iznenadile.

  33. #33

    Datum pristupanja
    Apr 2016
    Postovi
    1

    Početno

    Nova sam ovdje ali sam se registrirala samo da iznesem svoje iskustvo.
    Imala sam kompliciranu trudnocu i porod ali tada jos nisam imala simptoma. Nakon sto sam rodila bila sam puna energije, dojenje je odlicno krenulo i jednostavno sam bila sretna sto je sve u redu. Negdje dva tjedna po porodu su krenuli prvi simptomi s laganim paranojama.!Naime malo po malo su krenuli napadaji panike da s mojim djetetom nesto nije u redu. Prestala sam ga gledati ko majka nego sam stalno nesto trezila i svako malo nasla neki novi sindrom sa najgorim mogucim ishodom. Hvatali su me najgori moguci napadaji panike, pobremeno sam bila toliko izgubljena da nisam mogla funkcionirati. Sve se malo poboljsalo kad sam pocela raditi i prestala dojiti te krenula sa terapijiom. Psihiterapija mi nije nikako pomogla

  34. #34
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    meni psihoterapija pomaže prvenstveno da iznesem svoj je osjećaje i misli bez straha od osude, čak i od same sebe - rekla sam i to je to.

    Lijekovi mi pomažu da lakše podnesem simptome tjeskobe, a nakon što sam dobila parezu facijalisa imala sam ih sve. I sad ih ponekad imam, isključivo one kojih se najviše bojim- vrtoglavice, ljuljanja,bolovi u vratu i straženem dijelu glave, dok ovi s disanjem i ubrzanim pulsom su mi nestali.

    Međutim, počelo mi se javljati nešto neobično- jako se uzbudim, bilo da se radi o nekoj negativnoj situaciji ili pozitivnoj. Recimo, trebaju mi doći prijatelji s malenom i mene to toliko neugodno uzbudi, sa svim popratnim simptomima tjeskobe. A volim se družit s njima inače. Počnem se tresti, znojiti,crveniti- zapravo me više podsjeća na tremu. I to mi je tako izraženo od kad imam dijete-prije mi je bilo više nelagodno al sad je stvarno jako.

    Kao da me sram nečeg.
    Posljednje uređivanje od nanimira : 11.04.2016. at 19:52

  35. #35
    *mamica* avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Postovi
    2,412

    Početno

    Citiraj nanimira prvotno napisa Vidi poruku
    Lijekovi mi pomažu da lakše podnesem simptome tjeskobe, a nakon što sam dobila parezu facijalisa imala sam ih sve. I sad ih ponekad imam, isključivo one kojih se najviše bojim- vrtoglavice, ljuljanja,bolovi u vratu i straženem dijelu glave, dok ovi s disanjem i ubrzanim pulsom su mi nestali.
    Šta su to stvarno simptomi tjeskobe? Jer ja sam ih jako jako intezivno imala upravo u periodu moje anksioznosti. Nije mi nikada palo na pamet, niti mi je to itko rekao, da bi to mogli biti simptomi tjeskobe (disanje i ubrzani puls hajde de). Uz to sam non stop imala migrene.

    Više sam to povezala sa prečestim sjedenjem uz računalo nego sa svojim emocionalnim stanjem.

  36. #36
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    Joj ima ih cijeli niz, dovoljno ti je proguglati anxiety symptoms i naći ćeš cijeli niz-no ono što je zajedničko je konstantni osjećaj zabrinutosti ( onaj od kojeg se preznojiš), nemir..uz to ide cijeli niz fizičkih i psihičkih simptoma koji variraju od iracionalnih strahova koje ne možeš kontrolirati i koji ti unakazuju kvalitetu života ( kojekakve fobije, OKP itd. ) pa sve do derealizacije i depersonalizacije.

    Stvarno ih ima..mislim,tjeskoba kao takva je sastvani dio života i često se u mahovima pojavljuje ovisno o raspoloženju, zdravstvenom stanju itd.) ali ako prelazigranice izdržljivosti potrebno je zabaviti se malo s tim. Može biti samo bolje.
    Posljednje uređivanje od nanimira : 12.04.2016. at 17:58

  37. #37
    marla-s avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2015
    Lokacija
    otok ljubavi
    Postovi
    424

    Početno

    Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku

    Znam da ovdje ima forumašica koje su prolazile trudnoću, a potom prolaze i roditeljstvo s anksioznim poremećajima. Ono što bih voljela čuti od svih vas anksioznih, ali iostalih koji imaju neka bliža iskustva, jest kako kontrolirate poremećaj u odnosu na dijete/djecu i kojim načinima si pomažete u teškim situacijama. Da li prepoznajete loše obrasce ponašanja? Idete li na psihoterapiju? Čitate li literaturu? Pijete li lijekove?

    imam dg. anksiozno-depresivne, plus panic attack. majka sam jednog djeteta školske dobi i u ranoj trudnoći sam. ne pijem lijekove od prošlog tjedna jer sam doznala za trudnoću. psihijatrica me skinula sa svih lijekova i rekla da pokušam izdržati makar 1. trimestar.
    za sada sam relativno ok, doduše, osjećam kako se vraćaju svi simptomi, ali još uvijek mogu izdržati dan bez lijekova. nekoliko godina idem na psihoterapiju.
    prepoznajem li loše obrasce? uglavnom da. svoje dijiete pokušavam zaštiti od svojih strahova, no nemoguće je potpuno skriti kroz što prolazim tako da problematiku prilagođavam i približavam njegovoj dobi, pitanjima, potrebama. u neke sam ga stvari bila prisiljena uputit - recimo što učiniti ukoliko ostanem bez svijesti i padnem na pod (to mi se dogodilo prošlo ljeto), ponekad se jako bojim bez očitog razloga, znam se tresti, ali onda mu objasnim što mi je i da će to proći. mnogo sam bolji roditelj na lijekovima, normalnija sam i dijete mi je manje izloženo svemu onom ružnom što proživljavam.

    od svoje dijagnoze ne bježim. uostalom, ja nisam svoja dijagnoza. no ne bježim ni od svojiih dužnosti i obaveza. i onih dana kad mi je jako loše u trenucima kad mogu približim se i posvetim svom djetetu. daleko sam od savršenog roditelja, no mišljenja sam da je to ionako jedna od iluzija. trudim se i dajem sve od sebe da poboljšam kvalitetu svog i života svoje obitelji, a to je dobar, pozitivan primjer za moje dijete.

  38. #38
    marla-s avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2015
    Lokacija
    otok ljubavi
    Postovi
    424

    Početno

    Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
    Šta su to stvarno simptomi tjeskobe?
    moji su: tres, ubrzani puls, nagla izmmjena osjećaja hladnoće i preznojavanja, mučnina, česti odlasci na wc, knedla u grlu, nemogućnost gutanja hrane, vrtoglavica, osjećaj probadanja, trnjenje/mravinjanje po raznim dijelovima tijela, osjećaj kao da ću ovog trena ostati bez svijesti (jednom i jesam), izraziti strah od umiranja, "preskakanje" srca...sigurno sam neki zaboravila napisati...uglavnom, ima tih simptoma jako mnogo. ja sam ih uglavnom sve imala.

  39. #39
    *mamica* avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2009
    Postovi
    2,412

    Početno

    Citiraj marla-s prvotno napisa Vidi poruku
    moji su: tres, ubrzani puls, nagla izmmjena osjećaja hladnoće i preznojavanja, mučnina, česti odlasci na wc, knedla u grlu, nemogućnost gutanja hrane, vrtoglavica, osjećaj probadanja, trnjenje/mravinjanje po raznim dijelovima tijela, osjećaj kao da ću ovog trena ostati bez svijesti (jednom i jesam), izraziti strah od umiranja, "preskakanje" srca...sigurno sam neki zaboravila napisati...uglavnom, ima tih simptoma jako mnogo. ja sam ih uglavnom sve imala.
    Jako mi je žao. Čini mi se po vašim postovima da sam ja "najlakši" slučaj na ovoj temi i zaista mi je bilo užasno prolaziti kroz to, a kako je tek tebi, ne mogu niti zamisliti. Svaka ti čast što si smogla snage odgajati dvoje djece i lijepa mi je tvoja rečenica "ja nisam svoja dijagnoza", drago mi je da si svjesna toga. Želim ti svu sreću ovog svijeta.

  40. #40
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    marla, a jesi skužila uzrok možda?

  41. #41
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Evo me i tu, na godisnjem sam pa nisam stizala na forum od trcanja ta djetetom.

    Nanimira, ja sam imala fazu socijalne fobije,slicno mi je tvojim simptomima..nisam u biti mogla gledati ljude u oci dok sam pricala s njima,crvenila sam se, glas mi je drhtao, a ruke da ne pricam, strikala sam non stop! Bilo je faza kada se nisam mogla potpisati od tremora. Totalno me ta socijalna fobija prala neko vrijeme.

    Meni su uvijek traume okidaci. Srusi mi se svijet. Imala sam spontani prije 5 godina, nakon toga sam se toliko dekompenzirala da sam 5 mjeseci bila na bolovanju. Uzas. I onda ajd gradi ispocetka. Kompenziraj se. Sastavi se.

  42. #42
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    Imala sam i ja spontani prije 6 god. I kitetazu na zivo i budno. Osim sto je trauna izgubiti dijete, ova kiretaza mi je dodatno pojacala strahove. Osjecala sam se izgubljeno,ponizeno,bezvrijedno..dok se sjetim da sam vristala tamo pred njima sto od fizickih bolova,sto od emocionalne boli zbog gubitka djeteta, sestra mi je spicila benzic u venu i kao rijesila problem sa me u miru ociste.

    Nakon toga su krenule socijalne fobije svih vrsta i oblika. Ja sam naravno uzela ad ponovno da se u sto kracem roku dovedem u stanje normale. I naravno da sad vidim da mi je trebala zesca psihoterapija.

  43. #43
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Joj koje iskustvo...to ostavi traume za cijeli život. Mene je taj spontani skroz rasturio, nakon neplodnosti i obilaska svih mogućih bolnica, konačno zatrudnim, i onda spontani.
    Mislim da nema simptoma kojeg nisam tada imala. Socijalna fobija, panični napadaji, strahovi, opsesije...

    Zapravo, čini mi se da ja jedino super funkcioniram u laboratorijskim uvjetima - kada sve ide po planu. Mom planu, naravno. A to je otkako sam rodila - nikad. I zato sada imam ta preznojavanja kada valjda podsvijest reagira na sve stresove oko mene tako da se preznojim.

  44. #44
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj marla-s prvotno napisa Vidi poruku
    imam dg. anksiozno-depresivne, plus panic attack. majka sam jednog djeteta školske dobi i u ranoj trudnoći sam. ne pijem lijekove od prošlog tjedna jer sam doznala za trudnoću. psihijatrica me skinula sa svih lijekova i rekla da pokušam izdržati makar 1. trimestar.
    za sada sam relativno ok, doduše, osjećam kako se vraćaju svi simptomi, ali još uvijek mogu izdržati dan bez lijekova. nekoliko godina idem na psihoterapiju.
    prepoznajem li loše obrasce? uglavnom da. svoje dijiete pokušavam zaštiti od svojih strahova, no nemoguće je potpuno skriti kroz što prolazim tako da problematiku prilagođavam i približavam njegovoj dobi, pitanjima, potrebama. u neke sam ga stvari bila prisiljena uputit - recimo što učiniti ukoliko ostanem bez svijesti i padnem na pod (to mi se dogodilo prošlo ljeto), ponekad se jako bojim bez očitog razloga, znam se tresti, ali onda mu objasnim što mi je i da će to proći. mnogo sam bolji roditelj na lijekovima, normalnija sam i dijete mi je manje izloženo svemu onom ružnom što proživljavam.

    od svoje dijagnoze ne bježim. uostalom, ja nisam svoja dijagnoza. no ne bježim ni od svojiih dužnosti i obaveza. i onih dana kad mi je jako loše u trenucima kad mogu približim se i posvetim svom djetetu. daleko sam od savršenog roditelja, no mišljenja sam da je to ionako jedna od iluzija. trudim se i dajem sve od sebe da poboljšam kvalitetu svog i života svoje obitelji, a to je dobar, pozitivan primjer za moje dijete.
    Ja ni sama ne znam kako bih objasnila djetetu da mi ponekad nije dobro, zasad je još premala da bi shvatila, ali doći će i taj trenutak.
    Jedino što vidim na sebi kao pozitivnu promjenu da ne paničarim kao prije. Bude mi loše, krenu kojekakve misli, i onda se skockam i kažem sama sebi: nemam ja za to vremena, dijete me treba. I stvarno prođe brže. Prije bi to bilo cjelodnevno raspadanje. Ili barem poludnevno s jakom dozom Normabela od koje bi prepsavala par sati. Sada to brže hendlam. I baš sam ponosna zbog toga.

  45. #45
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Citiraj Tajana123 prvotno napisa Vidi poruku
    Nova sam ovdje ali sam se registrirala samo da iznesem svoje iskustvo.
    Imala sam kompliciranu trudnocu i porod ali tada jos nisam imala simptoma. Nakon sto sam rodila bila sam puna energije, dojenje je odlicno krenulo i jednostavno sam bila sretna sto je sve u redu. Negdje dva tjedna po porodu su krenuli prvi simptomi s laganim paranojama.!Naime malo po malo su krenuli napadaji panike da s mojim djetetom nesto nije u redu. Prestala sam ga gledati ko majka nego sam stalno nesto trezila i svako malo nasla neki novi sindrom sa najgorim mogucim ishodom. Hvatali su me najgori moguci napadaji panike, pobremeno sam bila toliko izgubljena da nisam mogla funkcionirati. Sve se malo poboljsalo kad sam pocela raditi i prestala dojiti te krenula sa terapijiom. Psihiterapija mi nije nikako pomogla

    Vidim da ti je prvipost baš na ovoj temi
    Kako si sada?

  46. #46
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    Ja sam isto razmisljala kako cu joj objasniti sto mi je..i skuzila da bas nemam puno.mudrosti. jer ni sama jos ne znam sto mi je,iskreno.

  47. #47
    lavko avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,647

    Početno

    Ima jedno pismo anksiozne majke svojoj djeci, na engleskom je...baš je tužno i lijepo istovremeno..ovdje je: http://www.babble.com/parenting/a-le...ildren-anxiety


    Završava ovako:

    "I’m not sure if it will ever leave me. If I will wake up one day and be free of the pressure — the worry. What I
    do know is that there are days when it doesn’t take over and you are one of the reasons it doesn’t. Your smiles and hugs, your happiness and optimism — that’s what gets me through."
    Posljednje uređivanje od lavko : 26.04.2016. at 14:04

  48. #48
    mamitzi avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2004
    Postovi
    1,466

    Početno

    ne znam ima li netko problem poput mene -ne podnosim zatvoren prostor. izbjegavam liftove, zatvorene javne wc-e, rock koncerte, tunele i sl.
    moja djeca su razočarana što s njima nisam išla u rudnik tehničkog muzeja, u špilje, pa čak ni na tobogan msu.
    kako im objasniti da mi strah nije važniji od njih, imate li neku ideju? pitaju li vas vaši klinci ponekad, zašto ti to mama ne možeš?

  49. #49
    Peterlin avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    32,256

    Početno

    Ja. Nema šanse da uđem u podzemnu garažu autom, baš nisam ljubitelj liftova a ni trqmvqja.

    Zašto ne mogu? Isto kao što ne mogu ni špagu napraviti. Moj stariji nikad nije pitao. Mlađi jest par puta sve dok se nismo jednom penjali na zvonik u Zadru. Kad je osjetio i on kakav je osjećaj kad ti taj prostor ne odgovaara, puno bolje razumije. Ali trebalo je čekati da napuni 12 godina.

  50. #50
    nanimira avatar
    Datum pristupanja
    May 2013
    Postovi
    1,447

    Početno

    Citiraj mamitzi prvotno napisa Vidi poruku
    ne znam ima li netko problem poput mene -ne podnosim zatvoren prostor. izbjegavam liftove, zatvorene javne wc-e, rock koncerte, tunele i sl.
    moja djeca su razočarana što s njima nisam išla u rudnik tehničkog muzeja, u špilje, pa čak ni na tobogan msu.
    kako im objasniti da mi strah nije važniji od njih, imate li neku ideju? pitaju li vas vaši klinci ponekad, zašto ti to mama ne možeš?
    uf, ja i agorafobiju i klaustrofobiju i akrofobiju što sam starija

    al dobro Peterlin kaže- kao što ne mogu akrobatisat tako ne mogu ni to. Iako se ja tjeram, kao dio KBT terapije, da se izlažem tim situacijama. Nekad idem bez problema, nekad se ljuljam skupa s prostorom u kojem se nalazim.

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •