Sretan vam Bozic drage moje mame a nasim anđelima veliku pusu saljem
 |
|||
|
|
|||
Sretan vam Bozic drage moje mame a nasim anđelima veliku pusu saljem
I od nas sretan Bozic.
San[emoji173] prelipo. Volila bi to dozivit bar jednom
Poslano sa mog SM-G935F koristeći Tapatalk
Drage mame andjela, podizem temu. Htjela sam vidjeti kako ste mi, s mnogima od vas se nisam dugo tipkala.
Evo nama je proslo 3 godine kako smo izgubili H. I dalje boli jednako. Nasa U. Nasa predivna dugica nam je ublazila rane i ucinila je ovaj svjet lijepsim mjestom i hvala joj do neba sto je bas nas odlucila razveseliti i sto je izabrala nas za svoje roditelje.
Pisem jer jos uvijek imam dane kad mi se place, i kad je bol prevelika. Srce ne zna drugacije. Stalno ono vjecno pitanje, zasto nije i ona mogla sada biti s nama.
Eto, vrijeme nemilosrdno prolazi a osjecaj je isti. Fali neizmjerno.
Svim novim mama andjela saljem veliki zagrljaj a mamama s kojim sam djelila svoju najvecu bol saljem poljubac do neba.
Evo prvi puta sam ovdje,prije nekoliko tjedana smo MM i ja izgubili bebu u 30-tom tj.trudnoce.Srce naseg andjela je samo stalo,preveliki šok za nas da vjerojatno jos nismo svjesni
Uh..jako mi je zao!!
drzi se draga. Nema rijeci utjehe, znam!
Mogu ti samo reci da je meni jako puno pomoglo pisanje ovdje na ovoj temi. Cure su mi jako puno pomogle.
Pisi, pisi, pisi, nemoj drzati u sebi. Saljem zagrljaj
I ja sam prije 3 dana izgubila svog sina u 17 tt
Joj draga Andrea, jako mi je zao!
Ne znam koliko je mama andjela jos ovdje aktivno, ali ja cu biti tu ako pozelis s nekim razmjeniti misli i osjecaje. Razumijem s kojom boli se nosis, pisi.. meni je jako pomoglo pisanje ovdje, bas na ovoj temi. Ovdje sam znala da me na zalost stvarno razumiju kako se osjecam, pa sam pisala. Saljem ti zagrljaj utjehe. Znam da sada nema rijeci utjehe, jer zbilja nema. Nitko ti ne moze reci nesto pa da ce manje boljeti.. nece. Iz dana u dan boljet ce jos i vise, ali vjeruj mi da ces s vremenom nauciti nositi se s gubitkom svog djeteta. Ovu bol moras isplakati. Samo nemoj drzati u sebi. Tu sam
Ives ti je sve rekla, meni je ovaj forum puno pomogao nakon gubitka naše djevojčice.... Šaljem zagrljaj
Curke, piksi nam je postala mama ❤
Nocas u 22 i 55h stigla je na svijet mala preslatka Lucija. 3300g i 49cm duga. Najlijepsa dugica.
Piksi tebi i suprugu cestitam jos jednom od sveg srca. Zagrli ju i od mene.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 06.09.2019. at 09:51
Čestitke Piksi, dobro nam došla Lucija..
Baš me obradovala ova vijest! Čestitam!!!
Sent from my SM-G950F using Tapatalk
Čestitke i od mene! Ja sam ostala trudna tacno na drugu godišnjicu od kiretaze, i unatoč ogromnom strahu i panici i komplikacijama koje su se kasnije javile, sve mi se činilo da nije slucajno to bas na isti datum i da će sve biti ok... bebi ima sada pola godine, ali ja jos uvijek imam osjećaj da mi se noge odsjeku kad pomislim na onaj uzv prije tri godine kad sam trebala saznati spol, a vidjela da je baba nepomična
Nisam očekivala da će mi trudnoća nakon gubitka biti tako teška psihički. Mislim da je trauma tek s novom trudnoćom izbila na vidjelo. A tek nakon komplikacija s posteljicom u ovoj trudnoći... uvijek sam maštala o četvero djece, ali sad me panično strah trudnoće...
Posljednje uređivanje od alef : 16.09.2019. at 06:03
Piksi čestitke i od mene!!!
Oprostite mi sad na malo dužem postu.
Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi
Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici
Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
Ali.
Napisat ću vam iskreno.
Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
- kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
- iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
- za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
- prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
- ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel
I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
Sad najljepši dio priče.
Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.
Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.
Čestitam, hrabro dalje!
Drago mi je zbog tebe i da si se javila, pratila sam tvoju priču....
Uzivaj u malom bebaču, brzo rastu!
VIB prvotno napisa
Citam i suza suzu stize. Toliko mi je drago da ste primili dugicu zivota u svoje ruke. Presretna sam zbog vas.
citam kako si se osjecala i kroz sto prolazis i vjeruj mi da je tako bilo i meni, prvih 6. mj sam se bojala kako cu sa bebicom koju su otpustili u 36 tj gestacijske dobi sa neonatologije . Bojala sam se za njezin zvot, a iducih 6 mj za svoj... tih prvih godinu dana kao majci mi je bilo jako tesko i borila sam se svim silama da ostanem cvrsto na nogama. Kako je malena rasla pojavila mi se i postporodiljna depresija.. tesko sam to podnosila, ali uspjela sam uz supruga prezivjeti i to. eto sad kad sam se ajmo reci oporavila psihicki od svega.. sad me zelja vuce za drugom bebom, iako ne znam kako bih podnjela sve te strahove opet.
Evo da se i ja javim, hvala na čestitkama, zahvalni smo što je naša princeza s nama a znalo da ju je njena seka čuvala i sa će zauvijek to činiti. VIB najiskrenije čestitke na malom princu, uživaj u tom čudu. P. S. Rodila si na moj termin❤️
Moj je bio 30.9., ali da sve bude ok stigao nam je na tvoj termin
Svaki dan sve više uživamo
Pozdrav, vidim da je tema aktivna pa ako ima koje iskustvo koje mi može pomoći. Je li netko bio na induciranom porodu na Sv Duhu i kako je tamo? Najvjerojatnije me to čeka za par dana, sa 20 tt, beba ima holoprozencefaliju. Već sam jednu indukciju prošla u 15tt u drugoj bolnici. Zanima me da li je svugdje praksa da ne daju ništa protiv bolova za vrijeme trajanja trudova? Psihički sam jako loše jer znam što me čeka i ovo je 4.beba koja će nas napustiti
Uff draga, jako mi je zao.
Ne znam kako je u Sv. Duhu. Imala sam inducirani porod u 23tt.
U jednoj opcoj bolnici . Dobila sam samo dolantin!
Christmas in Heaven what do they do? They come down to Earth to spend it with you
So save them a seat, just one empty chair,
You may not see them but they will be there❤️❤️❤️
Sretan Božić našim anđelima
Svaka od nas se nekako izborila sa gubitkom. Dva je mjeseca malo, treba puno više vremena. Puno više
Najprije tuga, duboka. Pa bijes, zašto baš moje dijete, zašto baš ja. Pa ljubomora, na sve trudnice. Pa nemoć da pogledaš tuđu bebu, ma ni sliku bebe.
Sve znam. Sve sam prošla.
Vrijeme će zaliječiti bol. Ali, kad bih ti napisala da nestane posve, lagala bih. Samo naučimo živjeti s tom tugom.
Proces žalovanja traje različito. Drži se. Ako ne možeš sama, idi liječniku, psihologu, psihijatru. Ima izlaza.
Ovo ste dobro napisali, bol kad gledate druge bebe,trudnice. Ja sam mislila da ludim, nije to ljubomora nego neka cudna tjeskoba, neopisiv osjecaj. Hvala Bogu pa postoji ovaj forum, lakse je puno kad se podijele svoji osjecaji s nekim ko razumije i ko je isto prosao.
Često su se žene na ovoj temi susretale sa neprimjereni komentarima okoline i nerazumijevanjem. Stvarno nije u redu nekome tko je upravo izgubio bebu slati hrpu slika svog novorođenčeta. Ljudi su sebični i ne razmišljaju i zapravo u većini slučajeva ne misle ništa loše, ne znaju što bi rekli i kako bi se ponašali. Pitanja na poslu će prestati, fokusiraj se na nešto što te opušta, razgovaraj s nekim, s partnerom ili nekim tko je možda slično prošao, tuguj. Ak misliš da ti treba i razgovor s nekim psihologom, zašto ne
Oprostiti se moram od nerodjene dugice...2.put nam se dogodilo da je maleno srčeko prestalo kucati u 8tt. Jos je sve svjeze ali srce me boli, steze, gusi...suze jos nisu ni krenule kako treba. Ovaj put nisam isla na kiretazu vec medikamentozno mucnina mi je cijeli dan, povracanje i cekanje onog najgoreg doma.... Kako dalje uopce, kako misliti na pozitivno treba reci na poslu, vratiti se raditi..nemam volje i snage za nista...tuzni su ovi dani beskrajno tuzni...a nocas me vjerojatno ceka neprospavana bolna noc...
Jako mi je žao!
Znam da nemam te rijeci kojom te mogu utjesiti,
Niti jedna majka ne bi trebala prolaziti krzoz ovakve boli!
Niti jednom! A da ne govorim koliko je to nepravedno i mucno vise puta prolaziti. Prestrasno!
Nemoj se jos muciti s time tko ce sto reci, misliti ili pitati! Previse je ovo kroz sto prolazis. Usredotoci se samo na sebe i svoju obitelj. Ovo je vas gubitak. I ne moras nikome nista objasnjavati.
Drzi se draga! Želim da ovo sve bude sto prije iza tebe! Tu sam ako trebas nekoga za razgovor! Saljem zagrljaj!
Žao mi je.
Ja sam to isto prolazila prije 25 + godina i znam kako je to teško.
Razumijem tvoju bol.
Nadam se da kad se vratiš na posao te ne budu ispitivali što je bilo.
Želim ti od srca brz oporavak.
Hvala Ives
Drage mame andela..
Naime i moj andeo je dobio krila
Oh Suzy...žao mi je... što se dogodilo?
Nazalost nasem andelu Luki je srce stalo u 34 tj trudnoce proslog petka 26.06...
Dan prije smo bili na kontroli na uzv i sve je bilo ok,da bi nakon manje od 12 sati srce mu stalo..
Porodili su me prirodno 27.06..
Uopce neznam kako ici dalje i kako zivjeti s tim,ubija me pomisao da je nas andeo trebao doci za mjesec dana na ovaj svijet i drzati ga u svojim rukama a ne da moram dijete sahraniti..
Razbijam glavu mislima sto se dogodilo i zasto,cijela trudnoca bila uredna bez ikakvih problema..
Moje hrabre i drage žene, nitko ne zna i ne može bolje suosjećat sa ovim situacijama od osoba koje su na svojoj koži osjetile tu istu bol, gubitak i tugu koja će do kraja života zauzimat jedan dio srca. Znate, dok sam i ja gubila svoju Andjelu ovdje sam nalazila nadu, tračke optimizma i barem mi je srcu malo bilo lakše dok sam znala da nisam sama, da se potpuno nepoznate žene brinu i mole za moju bebicu.
Zato svim srcem želim da i ja makar ovim riječima nekoj od vas pomognem i da znate da niste same, da nas još (nažalost) ima slomljenih srca, i da kako god bilo, na kraju se naše oblačno nebo razvedri.
Potaknuta današnjim genetskim savjetovanjem sa genetičarkom, nekako sam opet odlutala na ovaj portal vraćajući se u svoj najbolniji period života. I ja sam mama anđela, svoje Anđele koja je otišla od mene 1.11.2019. Na Sve Svete. Otišla je jer njeno maleno biće nije moglo podnijet higrom i fetalni hidrops.
Kromosomska pogreška pri začeću joj je zacrtala Turnerov sindrom i odlučila da će ipak zaobić ovu planetu, i ostavit svojim roditeljima doživotan gorak okus i sjenu strepnje ostatak života. Danas sam saznala nakon evo, 8 mjeseci od gubitka svoje bebe u 16 tjednu trudnoće, 18 sati induciranog poroda, u 22 godini života da je moj i partnerov kariotip potpuno u redu. Potpuno smo zdravi, sve što je potrebno jednom paru za osnivanje obitelji imamo, ali ni danas nismo dobili nikakav drugačiji odgovor nego da se to jednostavno tako dogodilo, jednostavno pogreška i to je to.
I jasno nam je i to, ali strah nam je ispunio duše ponovno, tuga se opet podjelila na dva djela, slike su se opet vratile nazad par mjeseci, ali evo, odlučili smo biti pozitivni, nadan se sljedećoj zdravoj trudnoći, jer kako bi rekli svi, pa hajde mladi ste bit će djece. Istina, mladi jesmo, no bol je jednaka, strah je jednak, odgovornost je jednaka bili mi mladi ili stari.
Dao vam Bog svima hrabrosti i puno mira, da prebrodite svoje teške trenutke, i da vjerujete u bolje sutra. Svi mi
Trenutno mi je najbolnije kad kazu ajde bit ce jos djece...bit ce,nadamo se ali neznaju sa kojom strepnjom zivis onda tih 9 mj nakon takvog gubitka..ovako sam strahovala nad ovom trudnocom nakon 9 god od zadnjeg poroda jer sam se bojala da nista ne pode po zlu iako je trudnoca bila u svemu skolska..i taman kad sam se opustila i rekla ajde jos mjesec dana i to je to,pogodi te takva sudbina da jos ne vjerujem da se to zaista dogodilo..
Sljedeci tj moram doci po nalaze od PHD i iskreno samo se nadam da cu saznati razlog zbog cega se to dogodilo odjednom..
kad cujem to bit ce jos djece pitalq bi najradije dal bi tako rekli da im uzmem jedno dijete. Pa sta sad. Bit ce ih..
Ljudi su nepromišljena bica i bubaju prvo kaj im padne na pamet. Ni ne znaju koliko nekad te gluposti bole.
Nivesa, žao mi je. Dobro si rekla da ljudi ne znaju kako izgovorene gluposti bole. Ali, ono što sam shvatila iz vlastitog iskustva da ljudi ne kažu glupost iz zlobe nego jednostavno nisu svjesni da su izgovorili glupost. Svima koji nisu prošli našu bol i gubitak nije jasno, niti shvaćaju da utjeha u tom trenu gubitka ne postoji. Mene je ta rečenica bit će još djece strahovito ljutila jer sam to doživljavala da me tješe na način - izgubila neki predmet, ono torbu, a ne biće koje je samnom bilo 9 mjeseci. Nivesa, znam da je sada život sve samo ne lak, ali živi dan po dan druge nema. I ne obaziri se se na ljude neki bi silno utješili,a onda blebnu glupost, a neki su nepromišljeni. I za kraj, jake smo mi mame anđela, ponekad i ne znamo koliko dok nam ne zatreba.
Proslo je mjesec dana kako sam saznala da njegovo srce vise ne kuca ispod mojega
Tuga je svakim danom sve jaca i bolnija a mislis da ce mozda biti malo lakse..ali nije..
Kako vrijem prolazi tako se i klupko odmotava sto se dogodilo..u meduvremenu od zadnjeg javljanja dobila sam nalaz biopsije koji je otkrio hematom velicine 6 cm i debljine 1 cm koji mogu nastati od trombofilije,preklamsije itd..napravila i test na trombofiliju koji je pozitivan..sad cekam obavit i hematologa...
Ubija me pomisao da nitko nije vidio taj hematom na posteljici..imala sam sumnju na trombofiliju u 20 tj trudnoce i kad sam spomenula to svojoj gin i ujedno obiteljsku anamnezu rekla mi je da fantaziram jer je prva trudnoca bila ok,da je to po njoj stitnjaca na moje simptome..zao mi je sad sto nisam poslusala sebe i otisla privatno napravit test..kad sam dobila nalaz na trombofiliju cijeli dan sam od muke plakala i sebe krivila zasto nisam napravila po svom a ne poslusala svoju gin..
Suzy jesi obavila hematologa?
Nivesa, jesam. Svasta sam obavila u ova 2 mj pa cu samo skratit.
Obavila sve pretrage na koje me poslao hematolog.
Imam povisen homocistein,d dimer i FVIII. obavila i privatni pregled pa moram piti folacin i D vital 25000 jer doslovno nemam vitamina d u sebi,hako je nizak..ima jos nekih vrijednosti koje su nize ali nista zabrinjavajuce. Cekam jos protein S da se mogu narucit ponovo kod henatologa sa svim tim nalazima.
U biti ono najbitnije,i hematolog i privatnik su rekli sljedeca trudnoca niskomolekularnim heparinom.
Krenula i kod psihologice na razgovore jer previse mi se toga pocelo nakupljati u meni.
Divne snažne žene,
čitam zadnja dva dana sve moguće i divim vam se kroz što sve ste prošle.
Ja sam bez svog dečeca ostala prekjučer, 15+6.
Radili smo NIFTY na 11+5, na 13+1 dolazi visokorizičan razultat na trisomiju 16.
Ultrazvučno sve divno, trudnoća otpočetka za poželjeti. Jako željena i planirana, obzirom da oboje imamo 36 odradili smo proljetos sve pretrage na koje me moja divna doktorica Boras poslala, i početkom lipnja čuli uputu: "Vi sad samo ostanite trudni!".
Ja sam brijala na tri mjeseca folne prije, imala neki poslovni put početkom 8., pa da ne budem tad trudna...
Uglavnom, već 29.8. nam se pojavio plusić na štapiću. Ludilo, veselje na sve strane, buduće bake i dede u transu! Ultrazvuk na 6+1, srce kuca, 11+5 beba skače, tata lud od veselja, snima ekran!
Ja si hoću dečeca, NIFTY mi ga potvrđuje!
Otkud sad trisomija 16? Tko zna kaj o njoj, zvali sve moguće, doktore, genetičare, prekopali Google, sve forume... potpuna trisomija 16 je nespojiva sa životom, prisutna u velikom broju spontanih, ne prelazi prvo tromjesečje, mozaična toliko rijetka da Google o njoj nalazi samo znanstvene članke, na uzorku od 162 (!!!) slučaja iz cijelog svijeta...
Termin za amniocentezu dobivam kod Podobnika 16.11. (to je 15+5).
Preživljavanje tih 17 dana mi se do amniocenteze mi se činilo nemoguće. Mislila sam da suza više nemam! Sa svojom doktoricom sam pretresla sve moguće opcije, možda je mozaicizam iz posteljice, to bi nam bio mali 'jackpot', savjetuje drugo mišljenje...
Odlazim k doktoru Hafneru (14+1), preživjeli smo prvo tromjesečje, dečec raste, mlati nogama, brojimo prstiće... po njemu je s plodom sve uredno, nosna kost, nuhalni nabor, sve smo mjerili!
Ali, cistične inkluzije na posteljici, moguće su one izvor mozaicizam, savjetuje svakako napraviti amniocentezu, i spominje veliku šansu lažno pozitivnog NIFTY-ja na trisomiju 16, toliko je rijetka kod živih da za nju nema PPV-a. I tješi me, da ne može ništa 100% garantirati, ali po njemu je s bebom sve ok, divan čovjek!
16.11. ponedjeljak ujutro, konzultacije s profesorom Podobnikom, još jedan ultrazvuk s mjerenjima svega, dečec raste, mlati s nogama, srce kuca, sve razvojne promjene koje su se trebale dogoditi do ove faze (15+5) su se dogodile. Znači da zastoja nema nikakvih, ni na mozgu, ni na srcu, ni na bubrezima, kaj su najčešći pokazatelji kromosomskih promjena. Veli nije to još uvijek garancija, jer tipa srčane mane kao rezultat mozaične trisomije 16 mogu nastupiti kasnije i bit vidljive tek u 24. tjednu.
Jedino kaj je vidljivo i sumnjivo su patološke promjene posteljice, te cistične inkluzije. Posteljica je bitno povećana, umjesto 2.5 cm je 4.5, ali je je prokrvljena i to mjestimično baš jako jer ustvari kompenzira te rupe (prostor bez žila), pupkovina ima sve 3 žile, plodne vode kolko treba biti za ovaj tjedan trudnoće, tak da plod sve kaj bi trebal dobiva. Ak' je plod bez mozaicizma, posteljica može odraditi trudnoću (pod nadzorom). Plodna voda je čista.
On veli da promjena na jednom od organa, plod tipa 3 tjedna manji i zmazana plodna voda budu skoro 100 postotni pokazatelj trisomije 16. Kod mene toga niš nema!
Otkucaji srca bebe su nakon zahvata bili 123, kaj on veli da je isto dobar znak, jer kod beba s aneuplodijom otkucaji nakon amniocenteze polude, i bili bi tipa 223.
Ostajem gore ležati, pregled za tri sata, sve super, dečec mlati, opet mi pokazuje neku vrijednost koja je kod mene 37, a da nekaj ne štima bila bi prek 150.
Nalaz za 8 dana, i onda budemo znali kaj je ili nije, koliki je mozaicizam, da l' je samo u posteljici, i da l' je uopće prisutan ili je ovo s posteljicom neka druga situacija. Pozdravlja me s riječima da se nada da me zove za tjedan dana da mi potvrdi da nosim zdravog dečka!
Dolazim doma, u dva navrata nekaj curka iz mene, ja brijem niš strašno, čitala sam da u nekim slučajevima curi plodna voda (mislim nije drama), pijem antibiotik, stavljam vaginaletu...
Utorak, budim se u 9 ujutro sva sretna kak sam se naspavala, a ono mokar dnevni uložak, mokre gaće, mokra plahta ispred mene. Doktorica me šalje hitno na Sveti Duh (automatizmom, po mjestu stanovanja), gore čekam u hitnoj ginekološkoj čekaonici, sestra s prijema nosi moje papire okolo i u dva navrata mi govori mi da se malo strpim, konačno me primaju u tu sobu kraj prijemne (ne želim nikome da nogom mora kročiti unutra), nema me tko pregledati idućih sat vremena, pa nek se pomokrim, stavim kompresu i hodam gore-dolje po sobi 30 min.
Pitam je l' mogu otići od njih, zovem k Podobniku, profesor me može odmah primiti. Gore mi sestra radi krvnu sliku, sve ok, ali profesor mi govori da je curenje plodne vode znak da s bebom nekaj nije dobro, ponovno ultrazvuk, srce ne kuca. Prestalo je u zadnjih par sati, natašte sam, mogu ostati odmah gore na kiretaži. Sestre divne, krasne, tješe, glade me po glavi!
Ostala do 9 navečer gore, ponovno me profesor pregledava, sve je u redu, čekamo 23.11. da dođu rezultati amniocenteze, nalazi tkiva posteljice i ploda, i da mi zna dati upute za dalje (potrebni pregledi, kaj je točno s posteljicom i kad mogu planirati iduću trudnoću).
Prekrasni ljudi su oko mene, moj sjajni neformalni životni partner, naše obje obitelji, prijatelji, nitko nije neugodan i nepromišljen...
A ja dva dana ležim doma, luda od plača, luda od rasprsnutih snova, luda od svog vjerovanja u znanost, praćenja svega kaj su mi doktori savjetovali!
Luda od ideje da se 1.12. moram vratiti na posao!
Ljuta kaj sam čekala do sad za biti trudna!
Kaj da radim s tim trbuhom koji je iskočil, s tim cicama koje su postale ogromne!?
Mama mi je jučer prvi put ispričala svoju priču o spontanom i padanju ploda u gaće u bolnici jer su ju navečer primili s krvarenjem i strpali u krevet do jutra.
Ne mogu, zašto itko ovo iskustvo mora doživjeti, zašto bilo koja mama mora imati ovakvu priču za podijeliti svojoj kćeri!?
I kak dalje? Bez straha i s nadom?
Divim vam se, žene!
Draga ne_mogu, jeste još aktivni?
Pozdrav mame,
Podižem ovu temu u nadi da mi netko može pomoći. Naime, prije 2mj sam postala mama malog andela Bartola rođenog u 24tt.
Trudnoća je bila dosta uredna do 16tt kada su krenula krvarenja. Na kraj pameti da može fatalno završiti, citas forume i studije u kojima žene uz krvarenja iznesu trudnoce do kraja. Dijagnoza marginalna placenta previa za koju se naknadno doznalo da je totalna. S prvom curicom sam imala carski i kažu da se posteljica ugnijezdila kod ožiljka od reza. Do 20 TT sam ležala doma, na pregledu doznajem da se posteljica odljepila i da su nastali ogromni hematom 9x3 cm i da pritiscu plod i upućena na pstalogogiju trudnoce. Smještena sam u ob Zadar, vec se je dogodila reptura vodenjaka. Imao je nešto malo vode , Afi3-4. Nakon smještaja sam ostala 3tj na cuvanju trudnoce gdje su se konstantno izmjenjivali loši i dobri dani, dok zadnjih 5 dana nisu ostali samo loši. Gubila sam jako puno krvi, slabila no još uvijek sam se nadala iako sam bila svjesna svih cinjenica. Došao je i taj dan, dr. mi je rekla da je najpametnija solucija da me prebace u ZG jer su se bojali operirati u Zd ali da beba nema šanse. Sanitetski su me premjestili u sv. Duh, još uvijek sam se potajno nadala da Ce mi tamo reci da se magično stvorila voda, da je infekcija oslabila i da Ce sve biti ok. Nažalost, nije. Istu večer su me odlučili operirati pošto je moje stanje bilo sve lošije i nisu znali što nosi jutro. U tom trenutku mi još jednom govore da se pripremimo da beba nema šanse, da postoji mogućnost da ostanem bez maternice ali da Ce se potruditi da naprave najbolji mogući posao. Operacija je bila teška ali su uspjeli sve ostaviti na mjestu. Rodila sam malog živog djecaka, 450grama i 30cm dužine. Živio je 9h i 23min prije nego što nas je napustio.
Kako dalje? Posjetila sam psihologa, ona mi je preporučila da nastavim dolaziti ali da bi bilo dobro da krenem piti antidepresive jer ne spavam i imam konstantan pritisak na prsima. Obaveze oko male hendlam dobro ali imam osjećaj da sve moram glumiti da bi preživjela dan. Urušavam se iz dana u dan. U suprugu pronalazim svu podršku ovog svijeta no kako je na terenu nije fizički prisutan. Strahujem od tableta, bojim se da ce mi pomutiti ovo malo razuma što je ostalo. Ne mogu prebolit činjenicu da je moje tijelo odigralo taj užasni rulet i da je moja zdrava beba izgubila. Pokušavam se sastaviti ali ne mogu...
Žao mi je zbog tvog gubitka... Vjerujem da ćeš naći snagu i nastaviti dalje. Imaš ljude kojima si potrebna (dijete, muža, ostale članove obitelji) i kojima je također stalo do tebe.
Ne vidim ništa loše ako se u ovom teškom periodu neko vrijeme osloniš na lijekove po poreporuci liječnika i psihologa, dok se malo ne oporaviš. Nije to trajno rješenje, samo pomoć da lakše prebrodiš ovu situaciju. Tvoje dijete je otišlo, ali možda je tako i bolje nego da je preživjelo uz teška oštećenja, koja su moguća i vjerojatna kad se dijete rodi ovako maleno. Priroda zna najbolje. Tvoje prvo dijete te treba, ali ne vidim ništa loše u tome da te vidi i tužnu, slomljenu i onakvu kakva si sada. To je sve život. Sigurno je da ćeš to iskustvo pamtiti, neće više nikad biti isto kao prije, ali pokušaj gledati na to s dobre strane - liječnici na Sv.duhu uspjeli su napraviti najbolje što su mogli. Nadam se da ćeš imati prilike za još jednu trudnoću, ali sad je samo važno da se zaista dobro oporaviš, fizički i psihički. Potrajat će, ali sigurno ćeš uspjeti u tome. Osloni se na svu moguću pomoć - roditelje, susjede, prijatelje, koga god možeš, pogotovo dok ti muž nije u blizini. Nemoj se osamljivati. Idi psihologu i dalje, dokle god budeš osjećala potrebu za tim. S tom osobom možeš raspraviti i svoj stav o lijekovima, vidjeti ima li alternative (biljni preparati, vježbe opuštanja, možda još nešto...) Čuvaj se i sretno!
Žao mi je zbog svega što si prošla, to je užasno teško, i svako bi se jednako osećao na tvom mestu, to je normalno
Ali jednako je normalno i da pomogneš sebi, kao što i radiš. Ovako kako Tangerina kaže - kao što bi sigurno uzela štaku dok povređena noga ne ozdravi, jednako je pametno uzeti i antidepresive dok je psihički bol prejak. Oni neće izbrisati bol niti sećanja, samo će ih učiniti podnošljivim da možeš da dišeš i spavaš ponovo. I to postepeno.
Jednostavno reci tako kako je Tangerina savetovala- nabroj svoje bojazni, neka doktorica odabere za tebe najprihvatljiviju opciju. Antidepresivima se svakako doza može i treba prilagođavati tokom vremena, svakom individualno. U jednom trenutku neće ti više biti potrebni, a pomoći će da se oporaviš ne samo ti, nego cela tvoja porodica.
draga mrosic, jako mi je žao zbog tvog gubitka
ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško izgurati sada sve iz dana u dan, i drago mi je da si potražila pomoć psihologa i da imaš podršku supruga, iako nitko ne može čarobno odnijeti bol, sigurno će pomoći da lakše preživiš dan po dan
htjela bih te ohrabriti da se ne bojiš antidepresiva, ljudi su često unaprijed skeptični prema njima, ali oni ti mogu pomoć da ti je jednostavno malo lakše, i onda će i pomoć psihologice leći na bolje tlo. Gledaj na to kao na jednu štaku, koju koristiš dok je noga ozlijeđena, a kako budeš bolje, tako ćeš se sve manje oslanjat na štaku.
Preporučila bih ti da sa psihijatrom ili liječnikom iskomuniciraš upravo sve te strahove koje imaš vezano za lijekove (tipa ovo što kažeš da će ti pomutiti um) i provjeriš da li uopće imaju takav efekt.
Pozdrav drage žene,
Htjela bih podijeliti svoje iskustvo. Trudnoća posve uredna, na svakom pregledu rađen i vaginalni ultrazvuk koji nije ukazao da se nešto događa sa cerviksom i jedan dan samo dobijem trudove, završim na hitnoj gdje mi govore da sam otvorena i da se ništa ne može učiniti. Osjetim njegove pokrete, a znam da će izaći van i umrijeti..najgori osjećaj.. Taj dan rodila se naša mrvica u 20.tjednu i nije preživio. Bris koji su mi uzeli nije pokazao nikakvu bakteriju, a PHD nalaz još čekamo. Rekli su mi da se ne nadam previše da će se otkriti neki uzrok..
Ne znam kako krenuti dalje i otkud..očajna sam i ne mogu prestati misliti na njega i što sam mogla drugačije napraviti i jesam li ja ta koja je negdje pogriješila, sve se naizgled činilo super..tuga je velika. Svi oko mene se trude, ali nitko ne razumije kako je to. Pravim se i živim zbog drugih, a u sebi umirem.
Ima li možda koja mama da joj se desilo slično iskustvo? Da li je potrebno raditi neke pretrage? Ne znam otkud krenuti.
To nam je bila prva trudnoća, jako željena postignuta pomoću klomifena.
Žao mi je što si to prošla... Trebat će vremena da se oporaviš. Možda će PHd nalaz riješiti misterij. Vjerujem da će se javiti forumašice s iskustvom.
Što se tiče pretraga, na pamet mi pada samo genetsko savjetovalište. Daj si vremena da se malo sabereš, a onda porazgovaraj s ginekologom i obiteljskim liječnikom, možda će oni znati bolje. Ja samo šaljem podršku.
Draga di0708,
Rasplakala sam se na tvoj post i veruj da se saosecam sa tvojim bolom.
di0708 žao mi je
I znam što prolaziš, jer tu smo sve mi koje smo to prošle.
I nekako preživljavamo.
Nećeš se željeti probuditi svako jutro, okrivljavat ćeš sebe jedno vrijeme, plakat ćeš na čudnim mjestim u čudno vrijeme.
Znam koji horor sada proživljavaš, noćna mora koja ne prestaje.
Moj ti je savjet makni se od ljudi, makni se od svih i svega, izoliraj se, ljudi koji to nisu prošli ne mogu to razumjeti, neki puta su i nezgodni često puta nenamjerno, neki put i pametuju.
Ako uspiješ nađi nešto što te veseli ili zanima, ranjene životinje, pletenje, slušanje glazbe, pričanje s ljudima, ali samo on - line.
Znam da ti je to sve pred očima, ali sad prvo moraš dušu isplakat, na žalost to je takav proces.
Kod nas se nikad nije otkrilo što je ubilo našu kćer, ali jedna doktorica starije garde je posumnjala u krv.
Zato ti preporučujem da i krv detaljno ispitaš. I traži puno mišljenja. Danas se i s medicinom mnogi bave ofrlje.
Na žalost smrt naše kćeri je spasila mene i našeg sina. Tako je to.
Ali sad pusti jedno vrijeme te razloge, moraš se priviknut na ovo sve.
Drage mame, citam vase postove i pitam se koliko snage ima u nama kad nakon svega uspijemo vratiti osmjeh na lice, prezivimo i nastavimo. Htjela sam umrijeti kad sam 2019. godine, zbog nemara doktora, izgubila svoju princezu u 41. tjednu trudnoce. Upucena sam u bolnicu na hitni porod, a doktor koji me primio, odlucio je da nece slusati privatnog doktora vec ce bas da ceka, ali moja djevojcica nije izdrzala i vec sljedeci dan njeno malo srce prestalo je da kuca. Ego je presudio. Bila sam izgubljena, depresivna, povucena od cijelog svijeta. Moja obitelj me uputila na psihoterapiju kod divne psihijatrice koja mi je pomogla, prije svega, da bar na dane terapije ustanem iz kreveta, a onda i da shvatim da necu umrijeti i da moram nastaviti zivjeti, sto je bilo najteze od svega. Moj suprug je bio slomljen. Spas je nasao u poslu. Non-stop je radio. Ovo nam je bilo prvo dijete. Nakon tog soka, u narednih godinu dana, imala sam dva spontana u 8. i 9. tjednu, koja nisu nikad patoloski obradjena pa ne znamo razlog. Ja sam osjecala da je razlog jer sam, koliko god se trudila, ustvari fizicki i psihicki unistena. Bila sam super vedra i zabavna osoba prije unistenja. U zelji da ostvarimo svoj san da imamo dijete, suprug i ja smo opet pokusali, ali trebalo je dosta vremena da opet zatrudnim i evo trudna sam. Jos je rano pricati o tome, ali ono sto nam sigurno svima ovdje treba je da se sjetimo jedne drugih u molitvama, u nadama, u lijepim zeljama. Sjetite me se i ako ikom od vas mogu pomoci, tu sam za vas.
Drage mame, citam vase postove i pitam se koliko snage ima u nama kad nakon svega uspijemo vratiti osmjeh na lice, prezivjeti i nastaviti sa zivotima. Htjela sam umrijeti kad sam 2019. godine, zbog nemara doktora, izgubila svoju princezu u 41. tjednu trudnoce. Upucena sam u bolnicu na hitni porod, a doktor koji me primio, odlucio je da nece slusati privatnog doktora vec ce bas da ceka, ali moja djevojcica nije izdrzala i vec sljedeci dan njeno malo srce prestalo je da kuca. Ego je presudio. Bila sam izgubljena, depresivna, povucena od cijelog svijeta. Moja obitelj me uputila na psihoterapiju kod divne psihijatrice koja mi je pomogla, prije svega, da bar na dane terapije ustanem iz kreveta, a onda i da shvatim da necu umrijeti i da moram nastaviti zivjeti, sto je bilo najteze od svega. Moj suprug je bio slomljen. Spas je nasao u poslu. Non-stop je radio. Ovo nam je bilo prvo dijete. Nakon tog soka, u narednih godinu dana, imala sam dva spontana u 8. i 9. tjednu, koja nisu nikad patoloski obradjena pa ne znamo razlog. Ja sam osjecala da je razlog jer sam, koliko god se trudila, ustvari fizicki i psihicki unistena. Bila sam super vedra i zabavna osoba prije unistenja. U zelji da ostvarimo svoj san da imamo dijete, suprug i ja smo opet pokusali, ali trebalo je dosta vremena da opet zatrudnim i evo trudna sam. Jos je rano pricati o tome, ali ono sto nam sigurno svima ovdje treba je da se sjetimo jedne drugih u molitvama, u nadama, u lijepim zeljama. Sjetite me se i ako ikom od vas mogu pomoci, tu sam za vas.
Sara, jesi radi pretrage na trombofliliju? jesu te stavili na heparin preventivno s obzirom na cijelu povijest?
Drage ženice, jako mi je žao zbog vaših gubitaka.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom