Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 5

[Andrea2607]

I ja sam prije 3 dana izgubila svog sina u 17 tt

[Ives000]

Joj draga Andrea, jako mi je zao!
Ne znam koliko je mama andjela jos ovdje aktivno, ali ja cu biti tu ako pozelis s nekim razmjeniti misli i osjecaje. Razumijem s kojom boli se nosis, pisi.. meni je jako pomoglo pisanje ovdje, bas na ovoj temi. Ovdje sam znala da me na zalost stvarno razumiju kako se osjecam, pa sam pisala. Saljem ti zagrljaj utjehe. Znam da sada nema rijeci utjehe, jer zbilja nema. Nitko ti ne moze reci nesto pa da ce manje boljeti.. nece. Iz dana u dan boljet ce jos i vise, ali vjeruj mi da ces s vremenom nauciti nositi se s gubitkom svog djeteta. Ovu bol moras isplakati. Samo nemoj drzati u sebi. Tu sam

[Piksi1909]

Ives ti je sve rekla, meni je ovaj forum puno pomogao nakon gubitka naše djevojčice.... Šaljem zagrljaj

[Ives000]

Curke, piksi nam je postala mama ❤
Nocas u 22 i 55h stigla je na svijet mala preslatka Lucija. 3300g i 49cm duga. Najlijepsa dugica.

Piksi tebi i suprugu cestitam jos jednom od sveg srca. Zagrli ju i od mene.

[Zenii]

Čestitke Piksi, dobro nam došla Lucija..

[eryngium]

Baš me obradovala ova vijest! Čestitam!!!

Sent from my SM-G950F using Tapatalk

[alef]

Čestitke i od mene! Ja sam ostala trudna tacno na drugu godišnjicu od kiretaze, i unatoč ogromnom strahu i panici i komplikacijama koje su se kasnije javile, sve mi se činilo da nije slucajno to bas na isti datum i da će sve biti ok... bebi ima sada pola godine, ali ja jos uvijek imam osjećaj da mi se noge odsjeku kad pomislim na onaj uzv prije tri godine kad sam trebala saznati spol, a vidjela da je baba nepomična
Nisam očekivala da će mi trudnoća nakon gubitka biti tako teška psihički. Mislim da je trauma tek s novom trudnoćom izbila na vidjelo. A tek nakon komplikacija s posteljicom u ovoj trudnoći... uvijek sam maštala o četvero djece, ali sad me panično strah trudnoće...

[VIB]

Piksi čestitke i od mene!!!
Oprostite mi sad na malo dužem postu.
Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi ������
Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici ������
Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
Ali.
Napisat ću vam iskreno.
Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
- kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
- iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
- za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
- prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
- ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel

I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
Sad najljepši dio priče.
Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.

Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.

[Piksi1909]

Evo da se i ja javim, hvala na čestitkama, zahvalni smo što je naša princeza s nama a znalo da ju je njena seka čuvala i sa će zauvijek to činiti. VIB najiskrenije čestitke na malom princu, uživaj u tom čudu. P. S. Rodila si na moj termin❤️

[perla5]

Čestitam, hrabro dalje!

Drago mi je zbog tebe i da si se javila, pratila sam tvoju priču....

Uzivaj u malom bebaču, brzo rastu!

[VIB]

Evo da se i ja javim, hvala na čestitkama, zahvalni smo što je naša princeza s nama a znalo da ju je njena seka čuvala i sa će zauvijek to činiti. VIB najiskrenije čestitke na malom princu, uživaj u tom čudu. P. S. Rodila si na moj termin❤️

Moj je bio 30.9., ali da sve bude ok stigao nam je na tvoj termin

Svaki dan sve više uživamo

[Lemon*]

Pozdrav, vidim da je tema aktivna pa ako ima koje iskustvo koje mi može pomoći. Je li netko bio na induciranom porodu na Sv Duhu i kako je tamo? Najvjerojatnije me to čeka za par dana, sa 20 tt, beba ima holoprozencefaliju. Već sam jednu indukciju prošla u 15tt u drugoj bolnici. Zanima me da li je svugdje praksa da ne daju ništa protiv bolova za vrijeme trajanja trudova? Psihički sam jako loše jer znam što me čeka i ovo je 4.beba koja će nas napustiti

[Ives000]

Piksi čestitke i od mene!!!
Oprostite mi sad na malo dužem postu.
Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi ������
Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici ������
Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
Ali.
Napisat ću vam iskreno.
Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
- kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
- iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
- za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
- prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
- ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel

I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
Sad najljepši dio priče.
Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.

Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.

Citam i suza suzu stize. Toliko mi je drago da ste primili dugicu zivota u svoje ruke. Presretna sam zbog vas.
citam kako si se osjecala i kroz sto prolazis i vjeruj mi da je tako bilo i meni, prvih 6. mj sam se bojala kako cu sa bebicom koju su otpustili u 36 tj gestacijske dobi sa neonatologije . Bojala sam se za njezin zvot, a iducih 6 mj za svoj... tih prvih godinu dana kao majci mi je bilo jako tesko i borila sam se svim silama da ostanem cvrsto na nogama. Kako je malena rasla pojavila mi se i postporodiljna depresija.. tesko sam to podnosila, ali uspjela sam uz supruga prezivjeti i to. eto sad kad sam se ajmo reci oporavila psihicki od svega.. sad me zelja vuce za drugom bebom, iako ne znam kako bih podnjela sve te strahove opet.

[Ives000]

Uff draga, jako mi je zao.
Ne znam kako je u Sv. Duhu. Imala sam inducirani porod u 23tt.
U jednoj opcoj bolnici . Dobila sam samo dolantin!

[Piksi1909]

Christmas in Heaven what do they do? They come down to Earth to spend it with you
So save them a seat, just one empty chair,
You may not see them but they will be there❤️❤️❤️
Sretan Božić našim anđelima

[ddd3146]

ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza

[Beti3]

Svaka od nas se nekako izborila sa gubitkom. Dva je mjeseca malo, treba puno više vremena. Puno više
Najprije tuga, duboka. Pa bijes, zašto baš moje dijete, zašto baš ja. Pa ljubomora, na sve trudnice. Pa nemoć da pogledaš tuđu bebu, ma ni sliku bebe.
Sve znam. Sve sam prošla.
Vrijeme će zaliječiti bol. Ali, kad bih ti napisala da nestane posve, lagala bih. Samo naučimo živjeti s tom tugom.
Proces žalovanja traje različito. Drži se. Ako ne možeš sama, idi liječniku, psihologu, psihijatru. Ima izlaza.

[Ives000]

ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza

O Boze, tuge!
Nemam rijeci utjehe jer jako dobro znam da nema te rijeci koja bi mogla umanjiti tvoju bol. Jako mi je zao zbog svega sto si prosla.
Slazem se sa Beti! daj si vremena. Ja sam izgubila svoju curicu prije 4 godine pa se jos uvijek na momente borim za zrak!
I jos se nekada pitam da li se to sve stvarno dogodilo, jos je tako nestvarno.

Danas je bas dan kad me sve uzasno opet vraca, i boli.
Jedina je razlika izmedju 'onda' i sada sto sam naucila zivjeti s tom boli.. ali boli i boljet ce. I dok sam ziva nedostajat ce to maleno srce koje je kuckalo ispod mog.


Meni je puno pomoglo pisanje, svoje misli sam djelila ovdje s mamama, sto sama u osobni dnevnik. Morala sam negdje izbaciti sve emocije koje su se skupljale. A mame koje su na zalost prosle isto sto i ja sama, najbolje su me razumjele. Tu smo. Pisi..
Suprug mi je najvise pomogao da se naucim nositi s gubitkom.
Nadam se da cete skupa prezivjeti ove teske trenutke i dane koji se nalaze pred vama.