Citiraj ddd3146 prvotno napisa Vidi poruku
ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza
Draga ddd,

Mogla bih ti sad reći preživjet ćeš i vrijeme će nekako ići dalje.
Točno znam svaku tvoju misao u glavi, bijes, srce te doslovno boli, ne možeš disati, svako jutro se probudiš i želiš umrijeti, želiš se ubiti, mrziš sve i svakog, mrziš cijeli svijet.
Prošla sam isto što i ti. Za kojih tjedan dana biti će 4 godine kako se moja kćer mrtva rodila. Isto kao i ti, probudila se u krvi, zvala hitnu koju sam čekala 45 minuta, strogo mirovala u bolnici par dana, idem na UZV prije nego što me otpuste, a ona na slici mrtva leži u mojem trbuhu. Dijete koje smo čekali pa skoro desetljeće, da ne pričam o postupcima, normalnom pokušavanju.
Dugo dugo vremena ti ništa neće imati smisla, čak ni dečko. Nitko ne može razumjeti majku koja ostane bez djeteta osim nas majki koje smo ostale bez djeteta.
Miruj i izoliraj se koliko možeš. Radi što god te volja, sjedi cijeli dan na jednom mjestu, gledaj u istu točku.
2 mjeseca je kao da se to danas desilo.
U jednom trenutku žar života će odjednom opet zatinjati u tebi. Ali do tada je dugi put.
Kad prođe ova zaraza izbjegavaj velike dućane, u tome prednjači Ikea, jer u njima će ti biti more trudnica koje ne želiš gledati.
Ne idi na obiteljska okupljanja gdje su mala djeca, kad netko počne pričati kak se susjedu rodila beba prereži to u startu.
Nitko te nema dugo vremena pravo uznemiravati s bilo čime vezanom za djecu.
Doma imam jedan ormar sa stvarima od kćeri. Doći će dan kada ću ih pokloniti nekoj siromašnoj bebi. Muž za sada još ne da.
Ja sam imala tu "sreću" da mi je i mama naglo umrla tri tjedna prije kćeri.
Imala sam situaciju da sam mogla komotno zauvijek zatvoriti oči od životnog horora.
Opet. Evo nas 4 godine poslije, Uskrs je, moram pospremati kuću, a moj sin hopsa u jajetu i rob sam mu.
Zbog godina i idiopatije svi su nam govorili da smo već na 5 % da imamo djecu, a sin je tu.
Tako da ne znam baš da li će ti biti ovo zadnja trudnoća kako si sama rekla.
Sad ti treba mir, i pokoja dobra topla riječ nas koji smo to uspjeli preživjeti.
Rupa je uvijek u srcu i hladno je i suze su tu i teško je.
Ali čovjek sve na kraju preživi.