Stranica 1 od 15 12311 ... PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 748

Tema: nakon gubitka....kada se odlučiti na novu trudnoću i kako ju psihički preživjeti

  1. #1
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno nakon gubitka....kada se odlučiti na novu trudnoću i kako ju psihički preživjeti

    Nakon šoka, tuge, boli.. u velikom broju slučajeva nakon PHD-a koji ništa nije otkrio mnoge od nas ne znaju i nikada ne saznaju ni uzrok zbog čega je umrla beba u tjednima kada su svi strahovi prošli, kada mneoge od nas su očekivale smiraj drugog tromjesječja, pripreme za porod.. a ono hladan tuš

    Mnogi doktori kažu - nova trudnoća..

    sve je to u redu.. ali

    1. kako se odlučiti?
    2. kada ići na novu trudnoću

    i ono najbitnije - kako novu trudnoću preživjeti u psihi, strahovima....

    meni je to bilo najgore

    drage moje cure, na novu trudnoću sam se odlučila (tj uopće se nisam odlučila) već sam spontano zatrudnila.
    Kada sam popišala plus.... znam da nije to bila sreća kao prvi put.. jest bila sam sretna a onda me obuzeo takav strah... znoj, muka, vrtoglavica..
    Tresla sam se držeći test u rukama i opet plakala...
    Muž me pitao zašto plačeš pa ponovno si trudna - gledala sam ga njemo i samo rekla:'kako ću ja ovo psihički preživjeti'?

    mene nije bilo strah prvog tromjesječja - već drugog i visoke trudnoće..

    Nitko ti ne vjeruje kako ti je, slušaš floskule sastrane:'sve će biti dobro' - ali to tebi ništa ne znači... strahovi su jači..

    sjećam se da sam znala izluditi, plakati i histerizirati ako se beba ne bi pomakla kako bih brojala pokrete bebe..

    Nitko vas ne razumije, nitko ne shvaća kako se osjećate.. pogotovo kada se u drugoj trudnoći bliže tjedni kada ste izgubili bebu u prvoj trudnoći - tada si sav jadan i tužan... tada si posebno ranjiv...

    stoga drage moje, dajte iskustvima svojim podršku curama koje bi išle na novu bebu ali se boje... kako sve to nanovo preživjeti ...

    ja sam tu, preživjela... teško... ali evo otvaram temu podrške svim mamama anđela....

    drage cure.. pišimo, samo pišimo.. jer zajedno smo jače... možemo mi to

  2. #2
    klarita2 avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2010
    Postovi
    644

    Početno

    mačkulinato je ono što mene muči sada najviše
    znam uzrok smrti moje bebe (38.tj) , znam koji su mi rizici u slijedećoj trudnoći. Želim opet pokušati jer i ja i mm želimo još djece , tako je bilo oduvijek ali strah je prejak, koči me unatrag...
    Naime u jednu ruku znam da je još prerano da se mučim s time ali oper vrijeme leti i ne bih se jednog dana htjela osvrnuti i reći samoj sebi da mi je život proletio a nisam se usudila.
    Imam podvojene osijećaje koji se stalno izmjenjuju, kao da mi na jednom ramneu sijedi mali anđeo koji me gura naprijed a na drugom vražić koji me podgovara da ne pokušavam još i jača moj strah...
    Odlična tema!

  3. #3
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    Citiraj klarita2 prvotno napisa Vidi poruku
    mačkulinato je ono što mene muči sada najviše
    znam uzrok smrti moje bebe (38.tj) , znam koji su mi rizici u slijedećoj trudnoći. Želim opet pokušati jer i ja i mm želimo još djece , tako je bilo oduvijek ali strah je prejak, koči me unatrag...
    Naime u jednu ruku znam da je još prerano da se mučim s time ali oper vrijeme leti i ne bih se jednog dana htjela osvrnuti i reći samoj sebi da mi je život proletio a nisam se usudila.
    Imam podvojene osijećaje koji se stalno izmjenjuju, kao da mi na jednom ramneu sijedi mali anđeo koji me gura naprijed a na drugom vražić koji me podgovara da ne pokušavam još i jača moj strah...
    Odlična tema!
    draga.. to je ono najteže...

    znaš liječnici kažu.. svaka trudnoća je drugačija i to ako vam se je dogodilo ne znači i ne mora vam se ponovno dogoditi...
    istina, ali ajde ti objasni svom mozgu... a to je najteže...

    znaš... u procesu tugovanja postoje faze (ja sam promijenila 6 psihologa na tu temu) i najnormalnije je da se faze izmjenjuju... kemija mozga je takva, mozak traži odgovore... vidiš kako je Mali Vili lijepo to sročila u divnu priču i tako si olakšala.. ali doći će i druga faza.. koja je puno puno teža, pa opet neka treća faza.. i tako ukrug..

    znam da te je strah.. o da, vjeruj mi potpuno te shvaćam.... kada sam rodila svoju kćer... znam da su mi rekli... mama rodili ste tako lijepu kćer.. ja sam počela histerično plakati... ridati i jecati..
    neznajući što mi se dogodilo.. u roku od par sekundi... su došli sa elektrošokerom, kisikom na usta, tlakomjerom.. cijela medicinska ekipa za oživljavanje je bila pored mene...

    gušila sam se u suzama i micala glavom lijevo-desno i govorila u prazno... meni je dijete umrlo u meni u visokoj trudnoći.... ne znate kako sam ja živjela ovih 9 mjeseci (: (:

    tada me je jedna žena (bila je pod maskom ali su to bile ženske oči sjećam ih se) pomilovala po licu i rekla... sada su vaši demoni napokon nestali.... vidjeti ćete kako vam je lijepa kćer i živa je...

    znaš nakon par mjeseci pa i sad kada ovo pišem... ne znam odakle mi uopće tada suze (jer ja sam u cijeloj trudnoći plakala svaki Božiji dan)... mislila sam da sam sve suze isplakala... a opet nisam.. valjad su to ti zatamljeni strahovi koje nisam nikom govorila... jer ne možeš ti pričati sa svakim o svojoj intimi.. i koji su bili kao erupcija vulkana..

    zbog tih emocija ja uopće nisam pri porodu a ni nakon par sati... uživala u svojoj kćeri jer su zatomljene emocije, neisplakane suze bile jače od mene.. a tako ne treba biti

    Zato vas molim mame anđela, koje ste ponovno trudne.. pričajte i pišite o svojim strahovima.... molim vas jer ja nisam.. i sve mi se obilo kao bumerang u glavu...

    jer sve što svjesno negiraš, podsvijest ti tako okrutno vrati....

  4. #4
    RozaGroza avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Postovi
    5,601

    Početno

    Kako smo mi takve "sretnice" one koje najčešće moraju ili im je savjetovano da odleže trudnoću, točno kako si rekla, pišemo na forumu od jutra do sutra, igramo igrice, oboružamo se svim tim stvarima koje maknu misli sa onog najgoreg. Meni je ovaj pdf živce spasio dok sam bila trudna sa Š i uvijek su mi cure bile snaga, potpora i utjeha.
    Bolje od toga ne može, to je jednostavno jedno razdoblje koje se mora preživjeti, a to da će ga ikoja od nas proživjeti bezbrižno, bez da nas ikada strah uhvati i obuzmu crne misli, mislim da je nemoguće. Mene je već nakon poroda sa Š počeo hvatat strah nove trudnoće, jer kad tad bi željeli da dobije brata ili sestru. PANIKA već mjesecima! Smrznem se od pomisli.

  5. #5
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    Citiraj RozaGroza prvotno napisa Vidi poruku
    Mene je već nakon poroda sa Š počeo hvatat strah nove trudnoće, jer kad tad bi željeli da dobije brata ili sestru. PANIKA već mjesecima! Smrznem se od pomisli.
    smrzneš se od pomisli na što konkretno?
    gdje su tvoji najveći strahovi?

  6. #6
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    moj strah konkretno je bio:

    porod.. da mi dijete umre u meni.. kako to psihički ponovno proživjeti? ja sam rađala 3 dana na drip-u na 220 volti prištekana. Pošto nisam znala ni tiskati ni disati... zavrtilo mi se u glavi pa sam se ispovraćala po sebi... pošto mi je beba bila poprijeko.. okretali su je u meni, pošto se nisam otvarala, ručno su me otvarali.. e to je bio moj najveći strah.. kako ću ja opet ponovo... pri samoj pomisli na to.. dolazilo mi je da umrem

    drugi strah je bio strah da ne prepoznam da nešto nije u redu.... kada se beba ne bi javila onako kako sam si ja zamislila da treba.. (ako bi se umirila npr pola dana ili 1 dan) ja sam bjesomučno luda hodala po sobi i već se naručivala privatno na UZV

    to su bili moj strahovi... da opet ne zakažem... kakva sam ja to majka koja ne zna prepoznati da nešto nije u redu pogotovo čitajući priče majki koje su osjetile da nešto ne valja, došle doktoru i bebu spasili.. pa pun ih je internet.. pa onda kakva sam ja to majka? nisam prepoznala da nešto ne štima

  7. #7
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    drage cure, ne želim izazvati negativne emocije... i pametovati.. ova tema se tiče i mene...

    planiram i ja na novu bebicu.... i ja i muž se usuglasili.... ali pri samoj pomisli o trudnoći.... evo znoj me obljeva.... strah me je
    opet se bude stari demoni, opet se oči pune suzama....

    kako ću ja to sve

    kukavica sam.. mislim da ostanem na jednom.. da li je to sebično.... ?
    što vi mislite?
    Posljednje uređivanje od mačkulina : 30.01.2011. at 14:30

  8. #8
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    a opet srce oće tu izgubljenu bebu nazad... hoće ju i hoće.... ona je moja... ona mi pripada.. prazna sam bez nje

  9. #9

    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Postovi
    3,504

    Početno

    mackulina ja sam izgubila trudnocu u 10. nedelji, pa opet nisam nikako mogla da se usudim na sledecu. i tacno su mi poznati ti strahovi o kojima pises.
    trudnoca mi se dogodila 2.5 godine kasnije (zatrudnela sam za vreme menstruacije) i kad sam videla pozitivan test bila sam prestravljena. meni nije pomagalo da o tome pricam i pisem, ja sam se jednostavno zatvorila u sebe i cutala i strepela.
    danas jos mogu da se najezim kad pomislim na strah svaki put kad bih otisla u wc, strah da ne ugledam krv. za trudnocu nisam govorila nikome (znao je samo MM i roditelji) sve dok nije pocelo da se vidi. i tada, nikom nisam govorila o svojim strahovima, nisam se usudjivala nista da planiram, nisam sebi dozvoljavala da razmisljam dalje od sledece kontrole. prvo je bilo: samo da pocnem da osecam bebu pa cu biti mirnija, posle sam brojala pokrete, pa opet panicila za svaku sitnicu. za vreme trudnoce nisam citala nikakve price i tudja iskustva, ali avaj, secala sam se jako dobro svega sto sam ranije procitala.
    i posle porodjaja, kad god bih pomislila na sledecu trudnocu, sledecu bebu imala sam mini napad panike. mm nije smeo da me pogleda bez kondoma, ma nije bilo sanse da mi pridje. i jos uvek se plasim, i jos uvek tesko o tome pricam. narocito sto je veliki pritisak okoline kad cemo sledece dete, pa eto vec je vreme, N je vec velika.... a i ja imam zelju. bas sam nedavno pomislila da cu biti ponovo trudna jedino ako mi se dogodi, mada preduzimam sve moguce da mi se ne dogodi.

  10. #10
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    Citiraj vissnja prvotno napisa Vidi poruku
    . bas sam nedavno pomislila da cu biti ponovo trudna jedino ako mi se dogodi, mada preduzimam sve moguce da mi se ne dogodi.
    koji začaran krug... u kojem se stalno vrtiš

    draga moja ... mislim da je problem nas 'obilježenih' puno puno veći.... ja sam išla na psihoterapije..otvoreno su mi i psiholozi rekli da baš i ne vole ovakve slučajeve jer su to stvarni strahovi... nije ovo iracionalan strah kojeg treba prevazići ovo su racionalni strahovi... koji su preživljeni, a ne preboljeni...

  11. #11
    koksy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    5,492

    Početno

    Mozda ti moja prica malo pomogne...
    Vce sam 100 puta napisala tuznu pricu o mojoj bebi koju sam morala roditi u 24.tj zbog teskih malformacija, nebi prezivjela do kraja trudnoce. Nakon toga, naravno, beskrajna bol, osjecaji krivnje, praznine, bepomocnosti, ljutnje, tuge...sve se mjesalo. Zelja za trudnocom je bila toliko jaka da sam ponekad mogla osjetit udarce bebe, toliko sam to jako zeljela. Krenuli smo nakon 4 mj. od pobacaja. Svaki mjesec M kasni, ja kupim test pa minus, ja placem beskonacno, padam sve dublje, nervozna sam, svadam se s MM-om, jednom sam ga cak natjerala da dode iz Splita usred noci jer mi je bio plodni dan. I nista... Potrazim strucnu pomoc, psihijatrica me navede da napravim nesto za sebe npr. polozim vozacki, Krenula sam u 8. mjesecu, polako me to pocelo okupirati, prestala sam konstantno razmisljati samo o novoj trudnoci. I kad sam dosla do faze da mi bude svejedno kad cu zatrudnit, kad sam prestala kupovat testove svaki mjesec, mjerit bazalnu i opterecivat se, tad sam zatrudnila, jos ni vozacki polozila nisam. Bila sam vec 2 mj, trudna kad sam dobila vozacku! I da, bilo me strah cijelu trudnocu, isla sam na preglede kod privatnika i u bolnicu, za svaku sitnicu sam trcala doktoru, zvala ga...Ali eto, Sven se rodio predivan, ziv i zdrav!
    Sljedeca trudnoca dogodila se slucajno ali sam se jaaako veselila. Kad je pocelo krvarenje oko 6. tj. rekla sam MM-u da cu umrijet od tuge ako izgubim tu bebu. Izgubila sam ju, al nisam umrla, pala sam u depresiju iz koje sam se sama izvukla. Taj dan kad sam shvatila da sam spremna krenut dalje pogledala sam se u ogledalo i rekla sama sebi "Kako si ti jaka!" Sad sam 16. tj. trudna, beba super napreduje a ja sam toliko smirena da ni sama ne mogu vjerovat, Skoro pa sam na pola trudnoce, proletilo mi je za cas a ja se ni jednom nisam zabrinula dal ce sve bit ok. Hoce! Znam da hoce! Rekla sam to i ginekologici i cijelom svijetu onog dana kad sam vidjela plusic.
    Dakle, ti si sama sa sobom u svemu tome, kako si ti to sve predstavis u svojoj glavi tako ce ti i biti. Treba vremena i treba snage. Ne mozes, jer si covjek od krvi i mesa, nakon mjesec-dva od gubitka bebe bit dobro. Meni ce uskoro biti 6 godina otkad sam Tina izgubila i jos uvijek sa tuzna zbog toga. Ali sam shvatila da svaka beba koju sam izgubila kao i moj sin kraj mene nisu iste, svaka je posebna na svoj nacin, svaka trudnoca je drukcija, ako je jedna lose zavrsila ne znaci da ce i druga.
    Isto tako i ova beba koja me sad gurka u trbuhu, ona nema veze sa svime ostalim, ona zasluzuje da joj pruzim zivot bez nervoze, bez strahova i paranoja. Da mislim samo na nju i da ju ne usporedujem sa svojom drugom djecicom, bili andjeli ili ne.
    Nadam se da si shvatila na sta mislim...
    Ti se sad moras opustiti, rjesavaj to sama sa sobom, vidim da si potrazila strucnu pomoc i neka si, samo se nemoj navuc na ljekove, moras biti jaka za sebe i za buducu bebicu.
    Drzi se!

  12. #12

    Datum pristupanja
    Dec 2007
    Lokacija
    okolica ZG
    Postovi
    1,521

    Početno

    mislim da nam je svima koje smo to prošle isto pri pomisli na novu trudnoću.... i mene je strašno strah, pogotovo sad kad sam bebu izgubila u 14.tjednu trudnoće, bilo bi mi lakše da je sve otišlo u početku mada grozno zvuči. Ali koliko god me je strah, idem dalje, i trudim se razmišljati pozitivno i JAKO ŽELIM opet bebu... treba se samo nadati najboljem i ne razmišljati o lošim stvarima, dobro je koksy napisala - kako si postavimo u glavi, tako će nam i biti. sad kad čitam da su neke mame izbubile svoje anđele i pred sam termin poroda, znam da će moj strah biti prisutan dok god ne primim bebu u svoje ruke nakon poroda,ali trudit ću se ne razmišljat o lošim stvarima.

    Naša psiha u svemu igra veeeliku ulogu... baš sam nedavno čitala jednu knjigu, ne znam sad njen točan naziv al u njoj je pisalo kako čovjek ne smije unnaprijed planirati i previše razmišljat o budućnosti, jer to negativno utječe na našu psihu... treba se prepustit i živjet dan po dan najbolje što možemo....

  13. #13
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    19,511

    Početno

    Citiraj mačkulina prvotno napisa Vidi poruku
    drage cure, ne želim izazvati negativne emocije... i pametovati.. ova tema se tiče i mene...

    planiram i ja na novu bebicu.... i ja i muž se usuglasili.... ali pri samoj pomisli o trudnoći.... evo znoj me obljeva.... strah me je
    opet se bude stari demoni, opet se oči pune suzama....

    kako ću ja to sve

    kukavica sam.. mislim da ostanem na jednom.. da li je to sebično.... ?
    što vi mislite?

    Zašto bi bilo sebično? To je tvoja odluka, ti imaš pravo odlučiti za sebe...

    Ali nemoj da strah bude jaći od života, nemoj da ti on upravlja životom. Prigli ga , prihvati , reci na glas :"Bojim se , imam pravo na to..."
    Doći će dan kada će tvoj unutranji glas biti jaći od tog straha.
    Znaš to je meni rekla jedna obiteljska terapeutica kada sam joj došla u trudnoći u kojoj sam saznala da ću roditi dijete sa teškom srčanom greškom...Rekla je :" Vama ne treba psihoterapija, samo potpora , samo beskrajno mnogo potpore..."

  14. #14

    Datum pristupanja
    May 2005
    Postovi
    236

    Početno

    . . . potpisujem Koksy

  15. #15
    RozaGroza avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Postovi
    5,601

    Početno

    Citiraj sirius prvotno napisa Vidi poruku
    Zašto bi bilo sebično? To je tvoja odluka, ti imaš pravo odlučiti za sebe...

    Ali nemoj da strah bude jaći od života, nemoj da ti on upravlja životom
    Potpisujem ovo.

    A mačkulina pitala si me za konkretan strah od čega, pa bojim se da mi je ipak cervix preslab, bez obzira što sam iznjela prošlu trudnoću i prenjela, bojim se 9 mjeseci ležanja - ne znam da li ću to moći opet podnjetio, bojim se rađanja bebe koja ima minimalne ili nikakve šanse za preživjeti, bojim se momenta kad to dijete izađe iz mene i kad je to to, više nije sigurno unutar mame, bojim se krvi na gačicama, bojim se bakterije koja će me otvoriti, bojim se da doguram do kraja a na kraju beba umre, bojim se fizičke boli, bojim se goleme tuge....bojim se svega živog, ali kako je Sirius rekla, ne dopuštam da taj strah bude jači od želje za životom, i nadasve od želje za još jednom,dvije, tri bebe...iako, svjesna sam da je još jedna maximum koji ćemo vjerovatno imati. Dao Bog da nam i ta jedna dođe živa i zdrava.

  16. #16
    visnja08 avatar
    Datum pristupanja
    May 2009
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    326

    Početno

    Mačkulina
    Svaka se od nas drugačije bori sa svojim strahovima i sa svojim gubicima, ali jedno nam je svima zajedničko, sve kad taad skupimo snage i hrabrosti i nekako krenemo dalje, pomirimo se, nadamo se novoj trudnoći, nadamo se kako će ovaj put sve dobro završiti..crpila sam snagu iz svega oko sebe, podrška obitelji je imala najveću ulogu bez koje ne bi mogla preživiti..kad smo izgubili našeg J. u 37. tjednu, srušilo se sve, trebalo je vremena da nam se poslože kockice u glavi, i danas je bolje, sjećamo se svega sa ogromnom tugom u srcu ali ne odustajemo jer je i naš anđel blagoslov ..onda smo krenuli dalje i brzo sam ostala trudna, spontani u 10. tjednu, skroz drugačiji razlog zbog kojeg smo izgubili curicu ovog puta, od šoka dobila sam šećer i sad sam na inzulinu, i još znam razlog gubitka sina i cure, teško je s tim živiti, jer ću vjerovatno umirati od straha u 3 trudnoći ali neću odustati dok nam ne stigne najveća sreća,bez nje smo nepotpuni ali ipak sretni jer nas tako puno lipog čeka u životu..treba biti strpljiv i ne odustajati..razmišljam opet o trudnoći, veselim joj se i nadam se da će nam doći u pravo vrijeme, i da ću do tada svladati sve strahove kako bi mogla uživati u tom blagoslovu..
    kad sam drugi put ostala trudna, par dana prije nego sam saznala za plus, naveče sam razmišljala o bebi, i mislim u sebi, Bože bi li mogla opet imati snage ako bi izgubila opet bebu, i prođe mi kroz glavu- mogla bi...i preživila sam i taj gubitak a mislila sam da neću, sad mi takvo pitanje ni ne pada na pamet, jer mislim da sam dosta Bogu dala, ono najbolje od mene, i sad više ne želim, dosta mi je i muke i suza, ovog puta zaslužujem svu sreću i blagoslov, i sigurna sam, sigurna da će nam ovog puta Bog sve pružiti, sigurno će nam poslati jedno malo zlato koje će nam obogatiti život do beskraja...i sad se samo smješkam i čekam te dane

  17. #17

    Datum pristupanja
    Jul 2007
    Postovi
    619

    Početno

    Ja se ne bojim nove trudnoće, vjerujem i znam da će sve biti ok. Samo ja zbog dijagnoze pobačaja (mola hydatidosa) ne smijem još duuugo pomisliti na sljedeću. Tek u utorak idem opet na kiretažu, moram pustiti maternicu da dođe k sebi. A bebicu želimo svi tako jako da me koji put boli to što ne mogu odmah.
    Mislim pozitivno pa će takav biti i ishod.

  18. #18
    RozaGroza avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Postovi
    5,601

    Početno

    Visnja natjerala si mi suze na oći

  19. #19
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    19,511

    Početno

    Citiraj twin prvotno napisa Vidi poruku
    Mislim pozitivno pa će takav biti i ishod.
    Mislim da stvari nisu tako jednostavne...

  20. #20

    Datum pristupanja
    Jul 2007
    Postovi
    619

    Početno

    Naravno da nisu jednostavne. Cijeli život pokušavam tako razmišljati jer negativne misli donose i negativne situacije. Kad god sam na fakultetu mislila da ću pasti ispit, pala sam ga iako sam učila. Ovo je doduše medicina ali opet, pokopala bih se da mislim negativno. Nemam neke zdravstvene probleme, imamo već jedno dijete pa kad se dušica odluči spustiti opet k nama, spustit će se. Mi je čekamo raširenih ruku.
    Ja govorim u svoje ime i svoje razmišljanje, to ne mora i ne može biti projekcija na sve.

  21. #21
    klarita2 avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2010
    Postovi
    644

    Početno

    UF! Bome ste se vi teške teme raspisale, ne znam što bi vam rekla. Kad mi je dr rekao da do 20.tj trudnoće u mom slučaju ne mogu napraviti ništa tek nakon toga početi s transf krvi, promrznem od same pomisli. Teško je misliti da će slijed put biti sve pozitivno, nitko nas u to ne može uvijeriti. Ja pponekad imam osijećaj da mi se sad dogodi da ostanem trudna da bi umrla od straha, ne bih mogla disati i vjerojatnoi bih imala izmješane osijećaje da se dijete rodi jer mi moja curica užasno nedostaje. Mislim da ću u slijed trudnoći također skakati odmah ako manje čujem bebu ili bilo što, da ću do svakog pregleda strepiti a na samom porodu kad poislim vjerojatno ću umrijeti od straha dok mi ne kažu sve je u redu s vašom bebom.Mene i čeka možda carski rez , mislim da bih umrla da se nešto dogodi a jha se probudim i to mi kažu.
    kažete ne valja razmišljati unaprijed puno, u mom slučaju ja sam u tome slaba, previše razmišljam unaprijed i vrtim sve scenarije. nažalost...Takva sam...
    Ne prođe dan a da ne pomislim na neki detalj s poroda ili o pomisli na novu trudnoću ili gubitak bebe da me stegne u grlu i ostajem bez zraka...
    Teško je to...jako teško...svaka čast vama koje ste uspijele!

  22. #22
    klarita2 avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2010
    Postovi
    644

    Početno

    čitavu trudnoću s Marijom kad bih išla na transf provjeravat antitijela , čak i kad su počeli rasti a moj osijećaj mi govorio da se nešto loše događa, doktori i svi oko mene su me uvjeravali : ma sve će to bit ok....Sestre sa transf više ne mogu vidjeti, ne kažem da su miišta skrivile, ali svako vađenje krvi mi je bilo, bit će sve ok. A nije.....

  23. #23
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    19,511

    Početno

    Mi možemo odlučiti samo za sebe kako ćemo se nositi sa životom.
    Naša djeca (duhovno gledano) odlućuju sama za sebe. Mi im pružamo priliku za život, mi želimo da se oni rode, ali kakav će biti njihov put...mi nismo te koje drže sve konce u rukama. Mislili pozitivno ili negativno, ne postoji način da imamo u potpunosti sve pod kontrolom, nikad.
    Jedino što je 100% naše je slobodna volja.

  24. #24
    koksy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    5,492

    Početno

    Nista nije jednostavno, ni biti pozitivan ni negativan tj. zivjeti u strahu. Ustvari je najbolje pomiriti se sa stvarima takvima kakve jesu. Naravno da sam se i sama tisucu puta zapitala "zasto bas ja?" I trebalo mi je dugo vremena da sama sa sobom rjesim da ja na nista ne mogu znacajno utjecat. Tako je kako je. Ako se nesto dogodi i ovoj bebi, jasno da cu bit pretuzna al eto, nemam izbora nego zivjet dalje, srecom imam sina koji je moj najveci zivotni pokretac, al da ga i nemam ipak imam druge ljude oko sebe koji me vole, koji su tu uz mene i na koje se mogu oslonit. Naravno da je gubitak djeteta najveci gubitak ali isto tako je i gubitak sebe. Ja sam to sto jesam, bit ce kako bude. Shvatila sam da nema nikakvog smisla nervirati se cijelu trudnocu, realna sam, moze i trudnocva i porod proc savrseno a da se kasnije dogodit nesto lose. Pa necu cijeli zivot zivjet u grcu. Brinem se za svoje dijete koliko mogu, bilo u trudnoci ili kasnije, radim najbolje sto mogu i to mi je dovoljno da budem zadovoljna sama sa sobom.
    Posljednje uređivanje od koksy : 30.01.2011. at 20:58

  25. #25
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    Citiraj sirius prvotno napisa Vidi poruku
    Mi možemo odlučiti samo za sebe kako ćemo se nositi sa životom.
    Naša djeca (duhovno gledano) odlućuju sama za sebe. Mi im pružamo priliku za život, mi želimo da se oni rode, ali kakav će biti njihov put...mi nismo te koje drže sve konce u rukama. Mislili pozitivno ili negativno, ne postoji način da imamo u potpunosti sve pod kontrolom, nikad.
    Jedino što je 100% naše je slobodna volja.
    sirius draga mislim da me nisi shvatila.. ja ne govorim općenito o filozofiji života već o vlastitom strahu...

    ja klaritu2 potpuno razumijem... eto njoj je nešto govorilo da ne valja, da nije dobro.. svi ju tješili ma sve je dobro...
    ja par dana prije nego što mi je umrla beba nisam ju jako osjećala.. govorili mi.. to je normalno.. beba se smiri, umiri u trbuhu.. zaspe...

    eto... meni je moj majčinski osjećaj zakazao, mojoj dragoj kolegici osjetila je da nešto ne štima, odvezla se na hitnu na sveti duh, prvo svi tri puta okrenuli očima kada je rekla da osjeća nešto čudno i da joj se beba smirila.. i ajd ipak da ju ne neviđeno ne otpuste rada radi ju prispojili na CTG a ono otkucaji srca 55
    u 20 sekundi svi se sjatili... 4 sestre jedna joj je svlačila hlače, druga skidala cipele, treća jaknu a četvrta joj je davala kisik i stavljala brunilu u ruku.. hitan carski...
    bebu su spasili i reanimirali.. tada je počela umirati....

    drago mi je zbog nje do neba.. danas ima divnu zdravu djevojčicu (a prvorotkinja je)... a onda se ja pitam... kako to da ja nisam znala prepoznati to... kako to da sam se dala umiriti iako mi je instinkt govorio da nešto nije u redu

    karlita 2.... ja te potpuno razumijem

  26. #26
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    19,511

    Početno

    Mačkulina,nisi ti kriva zbog bebe. Jednostavno su neke stvari izvan naše moći, doktorske moći... nekad smo mi ti koji moramo popuniti lošu statistiku.

  27. #27
    mačkulina avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2007
    Postovi
    1,625

    Početno

    Citiraj sirius prvotno napisa Vidi poruku
    Mačkulina,nisi ti kriva zbog bebe. Jednostavno su neke stvari izvan naše moći, doktorske moći... nekad smo mi ti koji moramo popuniti lošu statistiku.
    ma znam ja da nisam kriva, ali razumješ me kao mama mamu.....

    neznam.. bilo je signala, ali ja ih nisam znala rastumačiti...

  28. #28
    Mali Vili avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Postovi
    42

    Početno

    Mačkulina, hvala ti što si pokrenula ovu temu. I općenito mislim da je nama svima ovaj pdf bolji od psihoterapije, ovdje nailazimo na uzajamnu podršku, razumijevanje, mogućnost da zajedno dijelimo strahove , iskustva i načine na koje ih prevazići. Svatko, naravno, opet sve doživljava i proživljava na svoj način ali opet puno znači kad vidiš kako je to netko uspio prevazići, uspio preživjeti. Ja uvijek kažem da žena koja preživi ovo što smo mi prošle i doživjele ne bi se smjela bojati više ničega u životu. Ali naravno da se bojimo.... Ja isto ne znam kako ću preživjeti sljedeću trudnoću, ali pošto ja i mm ne možemo prirodno, mi najprije trebamo proći cijelu kalvariju da bismo uopće zatrudnili, (a imamo ogromnu želju, a valjda i snagu) pa tek onda razmišljati o tijeku trudnoće... Idem dan po dan, korak po korak, a dala bih sve na svijetu da ponovno ostanem trudna,a ako mi se ikad ponovno posreći onda ću razmišljati što dalje.... Što bi rekla Scarlett " o tome ću razmišljati sutra..." I naravno" udavit" ću vas na ovom pdf ......Zato pišimo sve što nas muči, mi smo jedna drugoj podrška i najbolje znamo kako se osjećamo

  29. #29
    Osoblje foruma sirius avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    zagreb zapad
    Postovi
    19,511

    Početno

    Citiraj mačkulina prvotno napisa Vidi poruku
    ma znam ja da nisam kriva, ali razumješ me kao mama mamu.....

    neznam.. bilo je signala, ali ja ih nisam znala rastumačiti...

    Nisu znali niti drugi, pametniji i iskusniji od tebe. Tako je teško znati da li je u pitanji instinkt ili samo (nepotreban) strah.

  30. #30
    Mali Vili avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2010
    Postovi
    42

    Početno

    Mačkulina, sve smo mi osjetile to preispitivanje jesmo li mi nešto krive bilo što smo nešto napravile ili nismo napravile, pogotovo u slučajevima kad ne znamo uzrok smrti bebe. Mene to isto jako muči. Mislim da bi mi bilo lakše da znam konkretno što je bio uzrok, ne bi me manje bolilo ali bila bih mirna u srcu. Ovako će uvijek ostati osjećaj neznanja i nemoći, a s time se najteže nositi u životu.
    Ali s druge strane ja znam koliko sam ga želila, čekala, napravila sam sve što sam mogla, znala, mislila da mogu napraviti...Dala sam mu više ljubavi u tih 38 tj nego što neka djeca dobiju cijeli život, i ne znam što da više učinim, uradim, mislim, kažem....

  31. #31
    Boxica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,329

    Početno

    prva trudnoća je prošla relativno ok, samo prijevremeni porod u 34 tt no moja Ela danas ima 4,5 godine i sve je ok

    izgubila sam drugu trudnoću...blizance...Niki je u 27 tt prestalo kucati srčeko, a Jakova sam rodila u 30 tt jer je započeo porod...moj micek je imao samo 690 g...živio je 30 sati...

    nakon pretraga otkrivena mi je trombofilija, bar sam saznala razlog...

    iako sam plakala svaki put kad sam vidjela bebu ili trudnicu, nisam smjela misliti na trudnoću bar 6 mjeseci nakon jer sam rodila na carski...
    no sudbina je htjela drugačije i ostala sam "neplanirano" trudna nakon 4 mjeseca..zbog moje dijagnoze bila sam na terapiji koja je pokazivala rezultate, ali svejedno me bilo strah svakog pregleda, nalaza...sad moje drugo mladunče, moj Ivan spava u kindaču, ima 2 mjeseca....cure na ovom PDF su me spašavale tokom cijele trudnoće... VELIKO HVALA VAM NA TOME!!!

    nažalost, ja i MM smo odlučili da mi je ovo bila zadnja trudnoća iako bi htjeli još bar jedno dijete...zašto?

    sad na zadnjem porodu su me jedva "pokrpali"...dobila sam trudove i otišla u bolnicu...tjerali su me na prirodan porod iako sam stalno napominjala da je CR bio prije točno godinu dana...na 9 cm otvorenosti sam dobila drugu dozu epiduralne(???)...naravno nisam mogla tiskati pa su mi dali i drip(???)...i desilo se najgore - pukla sam po starom šavu i bio je hitan carski...maleni je bio ok, ali ja nisam...puno sam krvarila, tlak 90/50 slijedećih 36 sati, primila sam transfuziju (dvije doze), temperatura, visok CRP...sad je prošlo dva mjeseca od poroda ja još uvijek krvaruckam...na pregledu su rekli da je rez ok, nema ostataka posteljice, kiretirati me ne mogu zbog carskog...zbrčkali su mi se hormoni...

    e zato me strah...nije me strah trudnoće jer kod mene se zna razlog koji su u ovoj trudnoći držali pod kontrolom...mene je strah poroda...ionako sam sklona prijevremenim porodima (1. 34tt; 2. 30 tt; 3. 36 tt) tko zna što bi se desilo na slijedećem porodu...

    mačkulina jedno vrijeme sam mislila da sam sebična što smo se odlučili da stajemo na ovome, žao mi je zbog moje odluke i tužna sam pogotovo što su mi dvije prijateljice trudne...i ja bi ponovo bila...no danas mislim da je bolje da moje dvoje dječice imaju mamu nego da troje dječice ostane bez mame...

    dat ću ti savjet..ako si drugi put ostala neplanirano trudna probaj sad i treći, a mi ćemo biti uz tebe...

    svima curama ovdje i

  32. #32
    RING avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2007
    Lokacija
    13. županija
    Postovi
    192

    Početno

    mačkulina, ja sam često znala gledati u fotografiju sina, slikanu popodne prije nego je umro i tješila se kako nisam pogriješila, kako je izgledao sasvim normalno kao i ostalih dana, a zapravo me izjedalo kako na nešto nisam reagirala, zašto nisam slušala instinkt. Osim osjećaja krivnje bilo me je jako sram...osjećala sam da sam podbacila kao majka.
    Tijekom vremena sam donositi jednu od dvije odluke...prva, kad bi mi misli krenule u tom smjeru, rekla bi sebi ajde dobro sad se isplači, ubij totalno u pojam zbog svega što se dogodilo...druga je bila suprotna, rekla bi si stop, ne želim o tome misliti, ne želim se na taj način mučiti kad ništa ne mogu promjeniti. Hoću reći, i jedno i drugo sam ja, i na jedne i druge osjećaje imam pravo.
    Sad mogu reći da vrlo lako kontroliram tok misli, tj. s vremenom mi je bilo sve lakše donijeti drugu odluku. Naravno da me je u tome osnažilo i mnogo sretnih trenutaka koji su se u međuvremenu dogodili.

    Kad i kako sam se odlučila na drugu trudnoću...meni je preduvijet bio da se s mm usuglasim što učiniti ako se nešto zakomplicira. Što se straha tiče, nisam bila onako bezbrižna kao u prvoj trudnoći ali sam se usmjeravala na ljude i aktivnosti koje su me veselile, radila sam gotovo do samog kraja. Jedino su mi pregledi bili prava tlaka, 2 dana prije i poslije pregleda bi bila još napeta i nervozna. Ali ja sam se bojala života nakon poroda, toga je mene bilo užasno strah. Da me se je pitalo, bila bi trudna vječno.
    Posljednje uređivanje od RING : 30.01.2011. at 22:53

  33. #33
    bambus99 avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2008
    Lokacija
    na moru
    Postovi
    1,332

    Početno

    Citiraj RozaGroza prvotno napisa Vidi poruku
    Visnja natjerala si mi suze na oći
    joj i meni!

  34. #34
    bambus99 avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2008
    Lokacija
    na moru
    Postovi
    1,332

    Početno

    ja dan danas ne znam kako sam prezivila i ostala "normalna" (koliko-toliko ) u trudnoci s Ivanom. kazem koliko-toliko jer s psihićke strane nisam bila bas naj-naj.... bilo me strah svega... krivog pokreta, krivog koraka, odlaska na wc da nebih slucajno ugledala krv na gaćicama... pa kad se vec poceo javljati iz busice, uvik mi se cinilo da se ne javlja dovoljno, pa me bilo stah kad spavam da se slucajno u snu ne okrenem na trbuh... jednostavno svih 9 mj, me bilo strah svega, disanja.. strah od zivota da se sta ne dogodi ovom malome zivotu koje sam tada nosila....

  35. #35
    RING avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2007
    Lokacija
    13. županija
    Postovi
    192

    Početno

    Citiraj mačkulina prvotno napisa Vidi poruku
    znaš... u procesu tugovanja postoje faze (ja sam promijenila 6 psihologa na tu temu)
    Kod koga si bila?

  36. #36
    Boxica avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2009
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    2,329

    Početno

    ring ja sam išla privatno kod psihologice koja radi u vrtiću gdje radi moja mama...bila sam jednom, ali me žena spasila...

  37. #37
    klarita2 avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2010
    Postovi
    644

    Početno

    mačkulinai meni su govorili da je normalno da se pred porod dijete umiri, ali moj osijećaj mi je govorio drukčije.Dugo sam krivila sbe zašto sam sve njih slušala, krivnje dr ima (nemar) ali sam polako sebi oprostila. Čuvala sam se kad sam trebala, pazila što jedem, izbjegavala zapušene, zatvorene prostore.Razgovarala sam s njom, mazila je i gotovo sam sigurna da je ona osijetila moju ljubav. Ne smijem sebe krivit jer se tada jako loše osijećam.Trudim se biti najbolja majka što mogu, a pogreške su za ljude. (iako ne mislim da sam išta pogriješila) Prepustila sam sve Bogu i smatram da se ništa ne događa bez njgove odluke.

    Strah me nove trudnoće ali znam da ću pokušati ponovno, i strepiti užasno i što god bude morat ću nastaviti dalje,radi moje djevojčice koja treba mamu , radi mm , roditelja i moje seke. Život teče dalje i moramo ga živjeti koliko god nam bilo teško i koliko god puta padali moramo se dizati.
    Ja vam moram reći cure da ste vi meni jako puno pomogle i da ste mi bolje od bilo koje psihijatra. Odem kod nekoh svećenika ali u zadnje vrijeme svi mi govore isto.

  38. #38
    Optimisticna avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2009
    Postovi
    1,832

    Početno

    Evo ja se spremam naveliko za novu trudnoću. Poslje svih faza tugovanja + iztraumatiziranosti, oporavila sam se i "krenula dalje". "krenula sam dalje" tek nakon što sam poslušala svoju intuiciju i odlučila stavit točku na taj dio života. Zahtijevala sam saznati šta se desilo. Floskule koje se spominju na početku teme samo su me izbacivale iz takta i tjerale mi suze nemoći i straha na oči.To nije moglo tako dalje. Htjela sam poludit. Zaokupirala sam se poslom i vježbanjen, zdravim životom. Imaš dojam da si ok, a onda danima se ne možeš trgnuti iz primisli "Šta dalje? Šta dalje? Kako dalje?"Imala sam tu sreću da se eto otkrilo šta se desilo tj. šta je najvjerovatnije uzrok. Toga sam se uhvatila i to ču riješiti. Sad se lakše diše. Imam povjerenje u medicinu i svoju intuiciju. Nije me strah buduće trudnoće. Možda sam u prošloj i griješila, možda sam trebala više ležati, možda sam trebala inzistirati na nekim pretragama, možda sam se trebala više razonodit,a manje sekirat i uzrujavat svakodnevnim problemima,možda sam trebala uzimati još neke dodatne vitamine, možda, možda, možda......Potrudit ću se u novoj trudnoći neke loše stvari ispraviti, jer očito nisam od onih žena koje lako nose.
    Kažu da je čovjek najveća životinja, najviše može istrpiti, najbolje se prilagoditi nastalim uvijetima. Vjerujem da je tako. Kako bi inače sve preživele one trenutke kad smo izgubile djecu??????????? Vjerujem da smo puno snažnije nego što u stvari mislimo.Ma 100% je tako!!!! Što god se desilo imat ćemo sve djecu jednog dana. Neke svoje prvo, neke drugo,neke treće.....Vidit ćete!!!!!!!!!!!!

  39. #39
    bzara avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2007
    Postovi
    1,508

    Početno

    ja ću potpisati Višnju!
    lagala bi kad bi rekla da me nije bilo strah, ali mogu reći da sam uživala u trudnoći s Niom! nakon gubitka svog drugog djeteta mog sina, nešto me presjeklo! probala sam to opisati ljudima ali vidim da me svi samo blijedo gledaju! jednostavno u sebi sam znala da je to to! da je tragedijama kraj! nisam htjela ostati dugo vremena trudna, nisam čak imala snage ni da se odlučim na to! htjeli smo posvojiti dijete,i onda kao neki dar s neba poslan nam je plus!
    i početak je bio težak, hormoni luduju, strah je prisutan! međutim tamo negdje oko 15.tog tj. nešto se promijenilo! jednostavno sam znala da će se Nia roditi i da će biti savršena i tako je i bilo! isto kao što se nikako nisam mogla pomiriti sa životom bez djeteta, tako si sada ne mogu zamisliti život bez još jednog djeteta! ako mi je netko gore zapisao da ću imati samo jedno dijete u redu, mogu se pomirit s tim, ali ne mogu si zamisliti da ne pokušam! jer kad se rodilo to moje malo savršeno biće, sav taj strah, trud, i godine čekanja postale su manje važne!
    imam veliku želju za još jednim djetetom, i svakim danom kad vidim kako Nia raste i koliko je ispunila moj život i moje srce želja je još veća! ne sada, ne sutra, ali jednom ću sigurno opet skupiti hrabrosti i vjerovati u sebe da ja to mogu!

  40. #40
    koksy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    5,492

    Početno

    Eto, upravo tako kako pise Bzara se i ja osjecam. Znam da je to sad to, da ce s ovom bebom bit sve ok. Isto tako sam u prosloj trudnoci, onoj koja je zavrsila spontanim, od samog pocetka znala da nece dobro zavrsit. Jasno da sam se nadala ali nekako sam znala.
    Ali tesko je, posebno nakon gubitka bebe, u sljedecoj trudnoci razluciti sta je strah a sta intuicija. Jasno da sve svaki put kad idemo na wc pogledamo gacice i nadamo se da nema krvi. I da puno pazljivije osluskujemo udarce bebe i brinemo ako smatramo da se ne mice dovoljno. Upravo zato ja ne zelim imati sve te strahove, niti ih nemam u ovoj trudnoci, kako bi mogla napokon slusati svoju intuciju.

  41. #41

    Datum pristupanja
    Jun 2006
    Postovi
    894

    Početno

    Moj najveći strah je od ponovnog gubitka i kako bih ja to podnijela.Nije to čak niti pitanje "Da li to mogu preživjeti...?" kad znam da mogu,preživjela sam toliko toga. To je više strah de će jednom kap preliti čašu i šta će onda biti sa ovo dvoje koje imam ako mama pošandrca i proživi ostatak života buljeći u jednu točku,nemareći.Puno je i drugih strahova...moje trudnoće su teške, posteljica ne radi kako spada,ja sam invalid u zadnjem tromjesečju,ležanje i samo wc,krvarenja od početka,ubitačne mučnine,rađam ranije(36tj jedva doguranih),trudovi kreću od 6mj,zaostajanje u rastu isto...svaki put isto + jedan spontani sa 11tj.S tim da niti trudna ne ostanem baš za čas.
    Kod mene je situacija bila ovaka-nakon spontanog i ogromnog osjećaja krivnje,lošeg materinstva i svega što uz to ide vratila sam se na posao kad više nisammogla sjediti doma i o tome misliti.Dr me pitala kud se žurim,rekla sam da moram raditi nešto drugo. Pustila sam da prođe neko vrijeme,odradila još neke stvari i odlučila da je sada vrijeme za pokušati ponovo.Oduvijek sam htjela 2 djece,pa da je trebalo na Mjesec pješice ja bih išla.Odlučila sam u svojoj glavi da sve za njih,za tu želju koju imam,moram i ne mogu drugačije.I tako imam njih dvoje, međutim jednom daaaavno postojala je ideja i o njih troje.Sada više te ideje nema,ja naprosto ne mogu zamisliti ponovno biti trudna,rađati,strahovati...Užasavam se trudnoće,pazim da se slučajno ne bi dogovdilo i strahujem da me život ne kazni jednom onako iznenadnom samo zato što ja sad neću.Rekla sam najboljoj prijateljici da me dobro ispljuska i podsjeti na sve ako mi ikad više padne tako nešto na pamet.Kad sam rodila malog bila sam toliko sretna,beskrajno sretna što ga imam,što ih imam dvoje,što više ne moram nikada prolaziti što sam prošla.
    Za mene je, eto, moje reproduktivno razdoblje završilo.

  42. #42
    koksy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    5,492

    Početno

    Razumijem te Sandra, i meni je ovo zadnja trudnoca bez obzira na ishod. To je odluka koja je meni nekako dosla sama, nisam ja sjedila danima i razmisljala o tome. Jednostavno bi mi taj treci gubitak bio ona predzadnja kap a bude li sve onako kako zelim tj. dode li mi moja beba ziva i zdrava, to je to, dvoje djece zelim i ja i MM.

  43. #43
    velika.jabuka avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2008
    Postovi
    221

    Početno

    mi smo našeg dečka izgubili u 25-om tjednu. proživjela sam pakao: dijagnosticiranje smrti, porod, izgubljenu nadu da će ipak zaplakati, sahranu, sve nažalost i same znate...

    trenutno prolazim faze raznih emocija, od užasne i neizdržive žalosti, nervoze, do trenutaka kad se osjećam ok, ali samo zato jer tada ili zaboravim da više nisam trudna ili nekako ni ne mislim da sam bila... neki čudni obrambeni mehanizam.

    ali, ono što je konstantno je panični strah od slijedeće trudnoće. kad se i usudim izaći iz stana, ne muče me male bebe - muče me nasmijane i bezbrižne trudnice, kakva sam i ja bila, i osjećam se kao da je iznad mene neonski znak "prokleta zauvijek!" mislim da ću prošlost moći prihvatiti, ali me briga za budućnost paralizira! još krvarim, a već želim ponovo biti trudna. znam, pričekat ću... ali, ova bol se ne zaboravlja. kad ponovo ostanemo trudni, što onda? kako to izdržati? i što ako se ponovi???

  44. #44
    koksy avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Samobor
    Postovi
    5,492

    Početno

    Citiraj velika.jabuka prvotno napisa Vidi poruku
    kad ponovo ostanemo trudni, što onda? kako to izdržati? i što ako se ponovi???
    Nazalost ne postoji univerzalni odgovor na tvoja pitanja, to je nesto s cim se sami nosimo kako najbolje znamo. Mnoge smo ovdje prezivjele vise od jednog gubitka i vecini nas se ipak ostavarila najveca zelja - da rodimo zdravo dijete. Neka te ta spoznaja utjesi.

  45. #45
    bambus99 avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2008
    Lokacija
    na moru
    Postovi
    1,332

    Početno

    Citiraj koksy prvotno napisa Vidi poruku
    Nazalost ne postoji univerzalni odgovor na tvoja pitanja, to je nesto s cim se sami nosimo kako najbolje znamo. Mnoge smo ovdje prezivjele vise od jednog gubitka i vecini nas se ipak ostavarila najveca zelja - da rodimo zdravo dijete. Neka te ta spoznaja utjesi.
    potpisujem!

  46. #46
    RozaGroza avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Postovi
    5,601

    Početno

    Velika jabuka nek te samo nosi misao da te najboljom mamom nazove i jedno maleno čarobno biće
    Potpisujem Koksy, prekrasno je to napisala. Izdržat češ, moraš, sve mi moramo. Iako...uh, i meni pomisao na novu trudnoću stoji kao knedla u grlu.

  47. #47
    iirraarraa avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Lokacija
    Pronađi me
    Postovi
    282

    Početno

    nisam puno čitala, par postova, nažalost danas je jedan od onih dana kada bi najrađe sjela i plakala, i otišla malo do neba i vratila se natrag...
    stali smo na ovom djetetu, stojimo do daljnjega, kako je krenulo tako će i ostati....
    i mrzim se svaki dan zbog toga, kukavica sam i to me ubija....
    previše me je strah iči na još jednu trudnoću, a svjesna sam koliko bi mom sinu bilo ljepše da dobije nekoga....
    umjesto da se opustim, ja se šopam svaki dan antibebi pilulama jer me uhvati panični napad od same pomisli da bi mogla zatrudnjeti, biti trudna 9 mjeseci...i ono najgore iči roditi

  48. #48

    Datum pristupanja
    Jul 2007
    Postovi
    619

    Početno

    Ne mogu to zamisliti!! Našim prijateljima je na porodu s 39 tjedana umrla curica na porodu. Nakon nje imaju 2 predivna dečka. Rekla je da je cijelu drugu trudnoću razmišljala što će biti a tek u trećoj se opustila.
    Mene moja Mia svaki dan pita za bracu ili seku, što će oni raditi, kako će me zezati. Bilo bi mi šteta pokušati joj uskratiti tu sreću. Ja sam jedinica i vjerujte mi nije lijepo biti "sam".

  49. #49
    iirraarraa avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2008
    Lokacija
    Pronađi me
    Postovi
    282

    Početno

    na takvim stvarima Vam zavidim, što si sigurna da češ imati još jedno
    mene uhvati panični napad kad pomislim na još jednu trudnoću
    hm...možda je još prerano da o tome razmišljam

  50. #50

    Datum pristupanja
    Feb 2011
    Postovi
    8

    Početno

    Drage cure!
    Prije 5 mjeseci i moje je srce puklo i ja sam postala mama andjela....jedan se rujanski dan vjecno urezao u moje sjecanje i promijenio mi zivot. Beba i ja bili smo zajedno 7 mjeseci, a onda je maleni zauvijek otisao.
    Necu vam pricat o porodu, o tuzi, bijesu, nemoci, praznini, tupilu..., sve ste vi to prosle i znate kako je. Zivimo s tim kako svaka od nas moze. Pratim vas od tada stalno, navijam za sve.
    Moje javljanje ovdje je vise tehnicke prirode. Ovdje ima dosta cura koje su trudnocu pratile u Petrovoj. Naime, jucer sam prvi put bila kod dr. Djelmisa. Cini mi se veliki strucnjak. U ponedjeljak sam narucena u Petrovu na sve moguce pretrage, iako sam ih dosta vec obavila. Zanima me koliko su neke od vas provele u bolnici na patologiji, kakva je situacija tamo, posjete... Meni je rekao da cu obavezno bit tamo kad objavim + do stabilizacije trudnoce i naravno zadnje mjesece. Je li neka od vas lezala tako na pocetku trudnoce u bolnici? Jos nisam trudna, nekako je strah jos uvijek prevelik....ali, eto, zelim se pripremit na sve moguce opcije....
    Hvala vam puno unaprijed!!!

Stranica 1 od 15 12311 ... PosljednjePosljednje

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •