I ja sam prije 3 dana izgubila svog sina u 17 tt
 |
|||
|
|
|||
I ja sam prije 3 dana izgubila svog sina u 17 tt
Joj draga Andrea, jako mi je zao!
Ne znam koliko je mama andjela jos ovdje aktivno, ali ja cu biti tu ako pozelis s nekim razmjeniti misli i osjecaje. Razumijem s kojom boli se nosis, pisi.. meni je jako pomoglo pisanje ovdje, bas na ovoj temi. Ovdje sam znala da me na zalost stvarno razumiju kako se osjecam, pa sam pisala. Saljem ti zagrljaj utjehe. Znam da sada nema rijeci utjehe, jer zbilja nema. Nitko ti ne moze reci nesto pa da ce manje boljeti.. nece. Iz dana u dan boljet ce jos i vise, ali vjeruj mi da ces s vremenom nauciti nositi se s gubitkom svog djeteta. Ovu bol moras isplakati. Samo nemoj drzati u sebi. Tu sam
Ives ti je sve rekla, meni je ovaj forum puno pomogao nakon gubitka naše djevojčice.... Šaljem zagrljaj
Curke, piksi nam je postala mama ❤
Nocas u 22 i 55h stigla je na svijet mala preslatka Lucija. 3300g i 49cm duga. Najlijepsa dugica.
Piksi tebi i suprugu cestitam jos jednom od sveg srca. Zagrli ju i od mene.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 06.09.2019. at 09:51
Čestitke Piksi, dobro nam došla Lucija..
Baš me obradovala ova vijest! Čestitam!!!
Sent from my SM-G950F using Tapatalk
Čestitke i od mene! Ja sam ostala trudna tacno na drugu godišnjicu od kiretaze, i unatoč ogromnom strahu i panici i komplikacijama koje su se kasnije javile, sve mi se činilo da nije slucajno to bas na isti datum i da će sve biti ok... bebi ima sada pola godine, ali ja jos uvijek imam osjećaj da mi se noge odsjeku kad pomislim na onaj uzv prije tri godine kad sam trebala saznati spol, a vidjela da je baba nepomična
Nisam očekivala da će mi trudnoća nakon gubitka biti tako teška psihički. Mislim da je trauma tek s novom trudnoćom izbila na vidjelo. A tek nakon komplikacija s posteljicom u ovoj trudnoći... uvijek sam maštala o četvero djece, ali sad me panično strah trudnoće...
Posljednje uređivanje od alef : 16.09.2019. at 06:03
Piksi čestitke i od mene!!!
Oprostite mi sad na malo dužem postu.
Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi
Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici
Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
Ali.
Napisat ću vam iskreno.
Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
- kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
- iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
- za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
- prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
- ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel
I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
Sad najljepši dio priče.
Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.
Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.
Evo da se i ja javim, hvala na čestitkama, zahvalni smo što je naša princeza s nama a znalo da ju je njena seka čuvala i sa će zauvijek to činiti. VIB najiskrenije čestitke na malom princu, uživaj u tom čudu. P. S. Rodila si na moj termin❤️
Čestitam, hrabro dalje!
Drago mi je zbog tebe i da si se javila, pratila sam tvoju priču....
Uzivaj u malom bebaču, brzo rastu!
Moj je bio 30.9., ali da sve bude ok stigao nam je na tvoj terminPiksi1909 prvotno napisa
Svaki dan sve više uživamo
Pozdrav, vidim da je tema aktivna pa ako ima koje iskustvo koje mi može pomoći. Je li netko bio na induciranom porodu na Sv Duhu i kako je tamo? Najvjerojatnije me to čeka za par dana, sa 20 tt, beba ima holoprozencefaliju. Već sam jednu indukciju prošla u 15tt u drugoj bolnici. Zanima me da li je svugdje praksa da ne daju ništa protiv bolova za vrijeme trajanja trudova? Psihički sam jako loše jer znam što me čeka i ovo je 4.beba koja će nas napustiti
Citam i suza suzu stize. Toliko mi je drago da ste primili dugicu zivota u svoje ruke. Presretna sam zbog vas.
citam kako si se osjecala i kroz sto prolazis i vjeruj mi da je tako bilo i meni, prvih 6. mj sam se bojala kako cu sa bebicom koju su otpustili u 36 tj gestacijske dobi sa neonatologije . Bojala sam se za njezin zvot, a iducih 6 mj za svoj... tih prvih godinu dana kao majci mi je bilo jako tesko i borila sam se svim silama da ostanem cvrsto na nogama. Kako je malena rasla pojavila mi se i postporodiljna depresija.. tesko sam to podnosila, ali uspjela sam uz supruga prezivjeti i to. eto sad kad sam se ajmo reci oporavila psihicki od svega.. sad me zelja vuce za drugom bebom, iako ne znam kako bih podnjela sve te strahove opet.
Uff draga, jako mi je zao.
Ne znam kako je u Sv. Duhu. Imala sam inducirani porod u 23tt.
U jednoj opcoj bolnici . Dobila sam samo dolantin!
Christmas in Heaven what do they do? They come down to Earth to spend it with you
So save them a seat, just one empty chair,
You may not see them but they will be there❤️❤️❤️
Sretan Božić našim anđelima
ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza
Svaka od nas se nekako izborila sa gubitkom. Dva je mjeseca malo, treba puno više vremena. Puno više
Najprije tuga, duboka. Pa bijes, zašto baš moje dijete, zašto baš ja. Pa ljubomora, na sve trudnice. Pa nemoć da pogledaš tuđu bebu, ma ni sliku bebe.
Sve znam. Sve sam prošla.
Vrijeme će zaliječiti bol. Ali, kad bih ti napisala da nestane posve, lagala bih. Samo naučimo živjeti s tom tugom.
Proces žalovanja traje različito. Drži se. Ako ne možeš sama, idi liječniku, psihologu, psihijatru. Ima izlaza.
O Boze, tuge!
Nemam rijeci utjehe jer jako dobro znam da nema te rijeci koja bi mogla umanjiti tvoju bol. Jako mi je zao zbog svega sto si prosla.
Slazem se sa Beti!
I jos se nekada pitam da li se to sve stvarno dogodilo, jos je tako nestvarno.
Danas je bas dan kad me sve uzasno opet vraca, i boli.
Jedina je razlika izmedju 'onda' i sada sto sam naucila zivjeti s tom boli.. ali boli i boljet ce. I dok sam ziva nedostajat ce to maleno srce koje je kuckalo ispod mog.
Meni je puno pomoglo pisanje, svoje misli sam djelila ovdje s mamama, sto sama u osobni dnevnik. Morala sam negdje izbaciti sve emocije koje su se skupljale. A mame koje su na zalost prosle isto sto i ja sama, najbolje su me razumjele. Tu smo. Pisi..
Suprug mi je najvise pomogao da se naucim nositi s gubitkom.
Nadam se da cete skupa prezivjeti ove teske trenutke i dane koji se nalaze pred vama.
Draga ddd,
Mogla bih ti sad reći preživjet ćeš i vrijeme će nekako ići dalje.
Točno znam svaku tvoju misao u glavi, bijes, srce te doslovno boli, ne možeš disati, svako jutro se probudiš i želiš umrijeti, želiš se ubiti, mrziš sve i svakog, mrziš cijeli svijet.
Prošla sam isto što i ti. Za kojih tjedan dana biti će 4 godine kako se moja kćer mrtva rodila. Isto kao i ti, probudila se u krvi, zvala hitnu koju sam čekala 45 minuta, strogo mirovala u bolnici par dana, idem na UZV prije nego što me otpuste, a ona na slici mrtva leži u mojem trbuhu. Dijete koje smo čekali pa skoro desetljeće, da ne pričam o postupcima, normalnom pokušavanju.
Dugo dugo vremena ti ništa neće imati smisla, čak ni dečko. Nitko ne može razumjeti majku koja ostane bez djeteta osim nas majki koje smo ostale bez djeteta.
Miruj i izoliraj se koliko možeš. Radi što god te volja, sjedi cijeli dan na jednom mjestu, gledaj u istu točku.
2 mjeseca je kao da se to danas desilo.
U jednom trenutku žar života će odjednom opet zatinjati u tebi. Ali do tada je dugi put.
Kad prođe ova zaraza izbjegavaj velike dućane, u tome prednjači Ikea, jer u njima će ti biti more trudnica koje ne želiš gledati.
Ne idi na obiteljska okupljanja gdje su mala djeca, kad netko počne pričati kak se susjedu rodila beba prereži to u startu.
Nitko te nema dugo vremena pravo uznemiravati s bilo čime vezanom za djecu.
Doma imam jedan ormar sa stvarima od kćeri. Doći će dan kada ću ih pokloniti nekoj siromašnoj bebi. Muž za sada još ne da.
Ja sam imala tu "sreću" da mi je i mama naglo umrla tri tjedna prije kćeri.
Imala sam situaciju da sam mogla komotno zauvijek zatvoriti oči od životnog horora.
Opet. Evo nas 4 godine poslije, Uskrs je, moram pospremati kuću, a moj sin hopsa u jajetu i rob sam mu.
Zbog godina i idiopatije svi su nam govorili da smo već na 5 % da imamo djecu, a sin je tu.
Tako da ne znam baš da li će ti biti ovo zadnja trudnoća kako si sama rekla.
Sad ti treba mir, i pokoja dobra topla riječ nas koji smo to uspjeli preživjeti.
Rupa je uvijek u srcu i hladno je i suze su tu i teško je.
Ali čovjek sve na kraju preživi.
Koke moje, malo sam svratila, malo vas se sjetila.
Žao mi novih mama anđela, sve se nadam tih priča neće biti više, znanost ide naprijed, ali čini mi se još smo uvijek nemoćni po pitanju toga.
Mi smo dobro i veselo, sin me liječi, sve manje se plačem, ali kao i sve vi uvijek se pitam gdje je i što sad radi i da li se boji da sam zaboravila na nju.
Ponori i mrakovi zamijenili su strahovi za sina i općenito za situaciju oko nas.
Sretan vam Uskrs, nadam se da nam slijedi bolji svijet.
Draga VIB! saljem ti ogromni zagrljaj!
Neopisivo sam sretna kada citam kako uzivas u majcinstvu.
Puno toga sam prosla, ali nista me nije moglo pripremiti na ovaj
Roller coaster u koji smo uskocila od onog trenutka kada sam ponovo popisala pozitivan test!
Kada sam izgubila svoju curicu.. znala sam da ne smijemo dugo cekati jer svakim danom strah je radio svoje. I jos sad se pitam, kako sam to sve uopce izdrzala. Jer ova trudnoca nakon gubitka prve je bilo sve samo ne uzivanje! Da ne govorim da mi se dan zaceca usko poklapao sa prvim. I svaki mj. trudnoce me podsjecao na prvu trudnocu i kako mi je tada bilo.
Trudila sam se ostati pribrana koliko god sam mogla.
Poklapale su se situacije u dan..sa 16tt su mi stavili prev.serklazu, dobila trudove nakon toga.. zavrsila na tokolizi.. smirilo se sve a onda se blizio 22tt , u meni je kolao strah kakav ja se nadam da necu vise nikada osjetiti. U 24tt dobila sam opet trudove, zavrsila na tokolizi i tako do 28tt.. s 30 tt prokrvarila i zavrsila u bolnici... u 31tt rodila svoju dugicu.
40 dana proveli s malenom na intenzivnoj na odjelu za nedonoscad gdje su mi svaki dan govorili da ona moze umrijeti.
Gdje sam svaki dan gledala kako druge bebe umiru i slomljene roditelje koji su se slamali pred nasim ocima. Svaki dan sam se pitala sto ce biti s nama
... evo s odmakom od 3 godine od drugog poroda.. ja jos imam nocne more, jos sanjam doktore, jos imam napad panike i anksioznosti i ne znam da li ce to ikada prestati.
Nekako funkcioniram preko dana, ali noci me rastave.
Ako i uspijem zaspati, snovi me toliko izmuce da se probudim psihicki rastresena i umornija nego sto sam bila. No nedam se.
Ne zelim i ne smijem.
Imam maleno cudo koje me svaki dan dize, koje mi govori koliko sam sretna, kad me zagrli onim malim rucicama i kad mi kaze " mama ja tebe jako volim" moje srce zacijeljuje, osjetim to! Ona je najlijepsi dar od Boga . A mislila sam da vise nikada necu biti sretna, da je moj zivot izgubljen. A odjednom je sve je opet postalo smisleno . Je da sam prosla kroz trnje da bi danas imala sve sto imam. Ali prvo sto sam rekla kada su mi je nakon 17.dana dali u ruke je bilo : "Vrijedila je svake suze!"
Zelim poruciti svim mamama, pogotovo onim mamama koje ne pisu na temi, a koje se nose sa svojim gubitcima same..
Kolilo god danas izgledalo lose.. koliko god prosle traume i strahova. Nesto u nama je jace. Ljubav za zivotom, zelja za majcinstvom, to je ono sto nas drzi i pokrece.
Nesto sam i naucila iz svega. A to je da
kada nesto dovoljno zelis, cijeli svemir se uroti da to i dobijes.
Ja sam zivi primjer da je to tako! I od srca zelim svim majkama da osjete kako je to kada je svemir na njihovoj strani! Grlim vas sve.
Zelim svima sretan i Blagoslovljen Uskrs!
A nasim malenim andjelima šaljem veliki cmok na nebo!
H. Ljubavi mamina - volim te!
Posljednje uređivanje od Ives000 : 11.04.2020. at 01:55
Ives000, potpisujem... Tako mi je drago da se tvoja dugica izborila, ona je pravi borac i tvoj melem za ranjeno srce. Rijetko pišem na ovoj temi jer mi je užasno teško otvarati ove rane. Nakon što smo izgubili bebicu u 9tt, ponovno sam ostala trudna, bili smo presretni, ali nitko nas nije mogao pripremiti na ono što nas je čekalo. Moj se dječak rodio teško bolestan, gotovo cijeli život proveo u bolnici i svoje okice sklopio sa 6 mjeseci. Ne znam kako smo uopće ustali i krenuli dalje... Snagu nam je dala vjera i moj tada veliki četverogodišnji. Danas,dvije godine nakon smrti mog anđela, u rukama imam jednu veselu 7 mjeseci staru buhtlicu koja mi je došla kao velika utjeha iz spontano trudnoće (prethodne su trudnoće bile iz ivfa uslije dijagnoze teže neplodnosti). Dva anđela na nebu dva na zemlji, moje srce je puno, iako ih moje ruke ne grle sve. Držite se drage moje, sunce uvijek svane. Sretan Uskrs svima!
Drage mame anđela, definitivno mi trebate...kako naprijed? kako ne izgubiti nadu? valjda sam u onoj fazi ogorčenosti na cijeli svijet kad mi je muka od svih novorođenih bebica i trudnica...sve se zbilo prije 3 mj. u 12. tt... vidim da to trenutno jako utječe na moj odnos s obitelji. ništa me ne veseli, apsolutno ništa. imamo malenu slatkicu od 2,5 god koja mi je tračak svijetla. a osjećam se skroz sebično jer se ne mogu iskreno veselit. kao da nju zanemarujem a živim u svojoj boli, tuzi, osjećaju krivnje...ukratko...upomoć...
Glavu_gore, jako mi je žao zbog gubitka bebice. Sve to što sada proživljavaš je normalno i nakon nekog vremena će postati lakše. Meni je pomoglo pisati ovdje o svojim osjećajima, cure ovdje razumiju i nekako bude lakše. Drži se...
Hvala... u početku je sve kao bilo ok, čak i sama sebi sam se čudila kako to tako dobro podnosim, ali očito je to bio onaj šok...Korona mi je super dobro došla da još malo produžim ostanak doma, ali sad kad sam se vratila na posao je počeo pravi užas...em što mnogi kolege čisto iz znatiželje pitaju svakakva pitanja, a ja se trudim izgledat dobro i reći da sam dobro samo da ne pitaju dalje a to u sebi skupljam i skupljam...pa dođe tren kad prijateljice obavještavaju da su rodile i šalju mi hrpu slika svojih novorođenih beba, a druge da su saznale da su u drugom stanju...i onda provedem pola dana u wc-u plačući jer u uredu suze nekontrolirano klize...tesko mi je to da se ne mogu drugima radovati...i prihvatiti našu situaciju...i onda sam ljuta na cijeli svijet jer se uvijek trudim imati osjećaja prema drugima i njihovim potrebama dok drugima se sve vrti samo oko sebe... razmišljati o idućoj trudnoći mi stvara apsolutni grč u želucu...čitam da su neke mame ostale trudne i 3 mj nakon spontanog...voljela bih biti tako jaka i pribrana...što je vama pomoglo? jeste li tražile kakav profesionalni razgovor?
Često su se žene na ovoj temi susretale sa neprimjereni komentarima okoline i nerazumijevanjem. Stvarno nije u redu nekome tko je upravo izgubio bebu slati hrpu slika svog novorođenčeta. Ljudi su sebični i ne razmišljaju i zapravo u većini slučajeva ne misle ništa loše, ne znaju što bi rekli i kako bi se ponašali. Pitanja na poslu će prestati, fokusiraj se na nešto što te opušta, razgovaraj s nekim, s partnerom ili nekim tko je možda slično prošao, tuguj. Ak misliš da ti treba i razgovor s nekim psihologom, zašto ne
Ajme Zenii moja draga!
Nismo zbilja dugo tipkale, i nadala sam se da ce ipak maleni prezivjeti i da ce sve biti dobro. Jako mi je zao zbog vaseg gubitka.
Ali andjelak mali se pobrinuo da mami ublazi bol i poslao je malenu srecicu u vasu obitelj. ❤
Ovo sve sto prolazis je normalan slijed nakon gubitka kojeg si prozivjela! I tuga i bijes i plakalnje i nerazumijevanje okoline. Na zaslost uz svu bol jos se moramo nositi i s time. Jako je tesko i kad samo pomislimo da je najgore proslo, zapravo shvacamo da najgore tek dolazi. Moramo nauciti zivjeti bez njih. Nositi se s prazninom i prihvatiti bol. Znam da je sada uzasno tesko biti u vlastitoj kozi, i da nije fer sto si to morala dozivjeti, mogu ti samo reci da ce s vremenom ipak biti malo lakse. A do tada si moras dozvoliti prozivjti sve emocije. I one dobro i one lose. Samo ces tako moci nastaviti dalje.Drage mame anđela, definitivno mi trebate...kako naprijed? kako ne izgubiti nadu? valjda sam u onoj fazi ogorčenosti na cijeli svijet kad mi je muka od svih novorođenih bebica i trudnica...sve se zbilo prije 3 mj. u 12. tt... vidim da to trenutno jako utječe na moj odnos s obitelji. ništa me ne veseli, apsolutno ništa. imamo malenu slatkicu od 2,5 god koja mi je tračak svijetla. a osjećam se skroz sebično jer se ne mogu iskreno veselit. kao da nju zanemarujem a živim u svojoj boli, tuzi, osjećaju krivnje...ukratko...upomoć...
Meni je puno pomoglo pisanje, dopisivanje s mamama koje su prosle isto sto i ja! Ja recimo nisam dugo cekala na novu trudnocu. 6mj. Jer sto sam duze cekala moj strah je bivao veci.
I dobro da sam rodila tada, jer sada vise ne znam da li bih se usudila. Tebi zelim puno snage, ljubavi i dobrih ljudi oko tebe. Oni su ti koji vracaju osmjeh na lice.
Oprostiti se moram od nerodjene dugice...2.put nam se dogodilo da je maleno srčeko prestalo kucati u 8tt. Jos je sve svjeze ali srce me boli, steze, gusi...suze jos nisu ni krenule kako treba. Ovaj put nisam isla na kiretazu vec medikamentozno mucnina mi je cijeli dan, povracanje i cekanje onog najgoreg doma.... Kako dalje uopce, kako misliti na pozitivno treba reci na poslu, vratiti se raditi..nemam volje i snage za nista...tuzni su ovi dani beskrajno tuzni...a nocas me vjerojatno ceka neprospavana bolna noc...
Jako mi je žao!
Znam da nemam te rijeci kojom te mogu utjesiti,
Niti jedna majka ne bi trebala prolaziti krzoz ovakve boli!
Niti jednom! A da ne govorim koliko je to nepravedno i mucno vise puta prolaziti. Prestrasno!
Nemoj se jos muciti s time tko ce sto reci, misliti ili pitati! Previse je ovo kroz sto prolazis. Usredotoci se samo na sebe i svoju obitelj. Ovo je vas gubitak. I ne moras nikome nista objasnjavati.
Drzi se draga! Želim da ovo sve bude sto prije iza tebe! Tu sam ako trebas nekoga za razgovor! Saljem zagrljaj!
Hvala Ives
Žao mi je.
Ja sam to isto prolazila prije 25 + godina i znam kako je to teško.
Razumijem tvoju bol.
Nadam se da kad se vratiš na posao te ne budu ispitivali što je bilo.
Želim ti od srca brz oporavak.
Drage mame andela..
Naime i moj andeo je dobio krila
Oh Suzy...žao mi je... što se dogodilo?
Nazalost nasem andelu Luki je srce stalo u 34 tj trudnoce proslog petka 26.06...
Dan prije smo bili na kontroli na uzv i sve je bilo ok,da bi nakon manje od 12 sati srce mu stalo..
Porodili su me prirodno 27.06..
Uopce neznam kako ici dalje i kako zivjeti s tim,ubija me pomisao da je nas andeo trebao doci za mjesec dana na ovaj svijet i drzati ga u svojim rukama a ne da moram dijete sahraniti..
Razbijam glavu mislima sto se dogodilo i zasto,cijela trudnoca bila uredna bez ikakvih problema..
Moje hrabre i drage žene, nitko ne zna i ne može bolje suosjećat sa ovim situacijama od osoba koje su na svojoj koži osjetile tu istu bol, gubitak i tugu koja će do kraja života zauzimat jedan dio srca. Znate, dok sam i ja gubila svoju Andjelu ovdje sam nalazila nadu, tračke optimizma i barem mi je srcu malo bilo lakše dok sam znala da nisam sama, da se potpuno nepoznate žene brinu i mole za moju bebicu.
Zato svim srcem želim da i ja makar ovim riječima nekoj od vas pomognem i da znate da niste same, da nas još (nažalost) ima slomljenih srca, i da kako god bilo, na kraju se naše oblačno nebo razvedri.
Potaknuta današnjim genetskim savjetovanjem sa genetičarkom, nekako sam opet odlutala na ovaj portal vraćajući se u svoj najbolniji period života. I ja sam mama anđela, svoje Anđele koja je otišla od mene 1.11.2019. Na Sve Svete. Otišla je jer njeno maleno biće nije moglo podnijet higrom i fetalni hidrops.
Kromosomska pogreška pri začeću joj je zacrtala Turnerov sindrom i odlučila da će ipak zaobić ovu planetu, i ostavit svojim roditeljima doživotan gorak okus i sjenu strepnje ostatak života. Danas sam saznala nakon evo, 8 mjeseci od gubitka svoje bebe u 16 tjednu trudnoće, 18 sati induciranog poroda, u 22 godini života da je moj i partnerov kariotip potpuno u redu. Potpuno smo zdravi, sve što je potrebno jednom paru za osnivanje obitelji imamo, ali ni danas nismo dobili nikakav drugačiji odgovor nego da se to jednostavno tako dogodilo, jednostavno pogreška i to je to.
I jasno nam je i to, ali strah nam je ispunio duše ponovno, tuga se opet podjelila na dva djela, slike su se opet vratile nazad par mjeseci, ali evo, odlučili smo biti pozitivni, nadan se sljedećoj zdravoj trudnoći, jer kako bi rekli svi, pa hajde mladi ste bit će djece. Istina, mladi jesmo, no bol je jednaka, strah je jednak, odgovornost je jednaka bili mi mladi ili stari.
Dao vam Bog svima hrabrosti i puno mira, da prebrodite svoje teške trenutke, i da vjerujete u bolje sutra. Svi mi
Trenutno mi je najbolnije kad kazu ajde bit ce jos djece...bit ce,nadamo se ali neznaju sa kojom strepnjom zivis onda tih 9 mj nakon takvog gubitka..ovako sam strahovala nad ovom trudnocom nakon 9 god od zadnjeg poroda jer sam se bojala da nista ne pode po zlu iako je trudnoca bila u svemu skolska..i taman kad sam se opustila i rekla ajde jos mjesec dana i to je to,pogodi te takva sudbina da jos ne vjerujem da se to zaista dogodilo..
Sljedeci tj moram doci po nalaze od PHD i iskreno samo se nadam da cu saznati razlog zbog cega se to dogodilo odjednom..
kad cujem to bit ce jos djece pitalq bi najradije dal bi tako rekli da im uzmem jedno dijete. Pa sta sad. Bit ce ih..
Ljudi su nepromišljena bica i bubaju prvo kaj im padne na pamet. Ni ne znaju koliko nekad te gluposti bole.
Nivesa, žao mi je. Dobro si rekla da ljudi ne znaju kako izgovorene gluposti bole. Ali, ono što sam shvatila iz vlastitog iskustva da ljudi ne kažu glupost iz zlobe nego jednostavno nisu svjesni da su izgovorili glupost. Svima koji nisu prošli našu bol i gubitak nije jasno, niti shvaćaju da utjeha u tom trenu gubitka ne postoji. Mene je ta rečenica bit će još djece strahovito ljutila jer sam to doživljavala da me tješe na način - izgubila neki predmet, ono torbu, a ne biće koje je samnom bilo 9 mjeseci. Nivesa, znam da je sada život sve samo ne lak, ali živi dan po dan druge nema. I ne obaziri se se na ljude neki bi silno utješili,a onda blebnu glupost, a neki su nepromišljeni. I za kraj, jake smo mi mame anđela, ponekad i ne znamo koliko dok nam ne zatreba.
Proslo je mjesec dana kako sam saznala da njegovo srce vise ne kuca ispod mojega
Tuga je svakim danom sve jaca i bolnija a mislis da ce mozda biti malo lakse..ali nije..
Kako vrijem prolazi tako se i klupko odmotava sto se dogodilo..u meduvremenu od zadnjeg javljanja dobila sam nalaz biopsije koji je otkrio hematom velicine 6 cm i debljine 1 cm koji mogu nastati od trombofilije,preklamsije itd..napravila i test na trombofiliju koji je pozitivan..sad cekam obavit i hematologa...
Ubija me pomisao da nitko nije vidio taj hematom na posteljici..imala sam sumnju na trombofiliju u 20 tj trudnoce i kad sam spomenula to svojoj gin i ujedno obiteljsku anamnezu rekla mi je da fantaziram jer je prva trudnoca bila ok,da je to po njoj stitnjaca na moje simptome..zao mi je sad sto nisam poslusala sebe i otisla privatno napravit test..kad sam dobila nalaz na trombofiliju cijeli dan sam od muke plakala i sebe krivila zasto nisam napravila po svom a ne poslusala svoju gin..
Suzy jesi obavila hematologa?
Nivesa, jesam. Svasta sam obavila u ova 2 mj pa cu samo skratit.
Obavila sve pretrage na koje me poslao hematolog.
Imam povisen homocistein,d dimer i FVIII. obavila i privatni pregled pa moram piti folacin i D vital 25000 jer doslovno nemam vitamina d u sebi,hako je nizak..ima jos nekih vrijednosti koje su nize ali nista zabrinjavajuce. Cekam jos protein S da se mogu narucit ponovo kod henatologa sa svim tim nalazima.
U biti ono najbitnije,i hematolog i privatnik su rekli sljedeca trudnoca niskomolekularnim heparinom.
Krenula i kod psihologice na razgovore jer previse mi se toga pocelo nakupljati u meni.
Divne snažne žene,
čitam zadnja dva dana sve moguće i divim vam se kroz što sve ste prošle.
Ja sam bez svog dečeca ostala prekjučer, 15+6.
Radili smo NIFTY na 11+5, na 13+1 dolazi visokorizičan razultat na trisomiju 16.
Ultrazvučno sve divno, trudnoća otpočetka za poželjeti. Jako željena i planirana, obzirom da oboje imamo 36 odradili smo proljetos sve pretrage na koje me moja divna doktorica Boras poslala, i početkom lipnja čuli uputu: "Vi sad samo ostanite trudni!".
Ja sam brijala na tri mjeseca folne prije, imala neki poslovni put početkom 8., pa da ne budem tad trudna...
Uglavnom, već 29.8. nam se pojavio plusić na štapiću. Ludilo, veselje na sve strane, buduće bake i dede u transu! Ultrazvuk na 6+1, srce kuca, 11+5 beba skače, tata lud od veselja, snima ekran!
Ja si hoću dečeca, NIFTY mi ga potvrđuje!
Otkud sad trisomija 16? Tko zna kaj o njoj, zvali sve moguće, doktore, genetičare, prekopali Google, sve forume... potpuna trisomija 16 je nespojiva sa životom, prisutna u velikom broju spontanih, ne prelazi prvo tromjesečje, mozaična toliko rijetka da Google o njoj nalazi samo znanstvene članke, na uzorku od 162 (!!!) slučaja iz cijelog svijeta...
Termin za amniocentezu dobivam kod Podobnika 16.11. (to je 15+5).
Preživljavanje tih 17 dana mi se do amniocenteze mi se činilo nemoguće. Mislila sam da suza više nemam! Sa svojom doktoricom sam pretresla sve moguće opcije, možda je mozaicizam iz posteljice, to bi nam bio mali 'jackpot', savjetuje drugo mišljenje...
Odlazim k doktoru Hafneru (14+1), preživjeli smo prvo tromjesečje, dečec raste, mlati nogama, brojimo prstiće... po njemu je s plodom sve uredno, nosna kost, nuhalni nabor, sve smo mjerili!
Ali, cistične inkluzije na posteljici, moguće su one izvor mozaicizam, savjetuje svakako napraviti amniocentezu, i spominje veliku šansu lažno pozitivnog NIFTY-ja na trisomiju 16, toliko je rijetka kod živih da za nju nema PPV-a. I tješi me, da ne može ništa 100% garantirati, ali po njemu je s bebom sve ok, divan čovjek!
16.11. ponedjeljak ujutro, konzultacije s profesorom Podobnikom, još jedan ultrazvuk s mjerenjima svega, dečec raste, mlati s nogama, srce kuca, sve razvojne promjene koje su se trebale dogoditi do ove faze (15+5) su se dogodile. Znači da zastoja nema nikakvih, ni na mozgu, ni na srcu, ni na bubrezima, kaj su najčešći pokazatelji kromosomskih promjena. Veli nije to još uvijek garancija, jer tipa srčane mane kao rezultat mozaične trisomije 16 mogu nastupiti kasnije i bit vidljive tek u 24. tjednu.
Jedino kaj je vidljivo i sumnjivo su patološke promjene posteljice, te cistične inkluzije. Posteljica je bitno povećana, umjesto 2.5 cm je 4.5, ali je je prokrvljena i to mjestimično baš jako jer ustvari kompenzira te rupe (prostor bez žila), pupkovina ima sve 3 žile, plodne vode kolko treba biti za ovaj tjedan trudnoće, tak da plod sve kaj bi trebal dobiva. Ak' je plod bez mozaicizma, posteljica može odraditi trudnoću (pod nadzorom). Plodna voda je čista.
On veli da promjena na jednom od organa, plod tipa 3 tjedna manji i zmazana plodna voda budu skoro 100 postotni pokazatelj trisomije 16. Kod mene toga niš nema!
Otkucaji srca bebe su nakon zahvata bili 123, kaj on veli da je isto dobar znak, jer kod beba s aneuplodijom otkucaji nakon amniocenteze polude, i bili bi tipa 223.
Ostajem gore ležati, pregled za tri sata, sve super, dečec mlati, opet mi pokazuje neku vrijednost koja je kod mene 37, a da nekaj ne štima bila bi prek 150.
Nalaz za 8 dana, i onda budemo znali kaj je ili nije, koliki je mozaicizam, da l' je samo u posteljici, i da l' je uopće prisutan ili je ovo s posteljicom neka druga situacija. Pozdravlja me s riječima da se nada da me zove za tjedan dana da mi potvrdi da nosim zdravog dečka!
Dolazim doma, u dva navrata nekaj curka iz mene, ja brijem niš strašno, čitala sam da u nekim slučajevima curi plodna voda (mislim nije drama), pijem antibiotik, stavljam vaginaletu...
Utorak, budim se u 9 ujutro sva sretna kak sam se naspavala, a ono mokar dnevni uložak, mokre gaće, mokra plahta ispred mene. Doktorica me šalje hitno na Sveti Duh (automatizmom, po mjestu stanovanja), gore čekam u hitnoj ginekološkoj čekaonici, sestra s prijema nosi moje papire okolo i u dva navrata mi govori mi da se malo strpim, konačno me primaju u tu sobu kraj prijemne (ne želim nikome da nogom mora kročiti unutra), nema me tko pregledati idućih sat vremena, pa nek se pomokrim, stavim kompresu i hodam gore-dolje po sobi 30 min.
Pitam je l' mogu otići od njih, zovem k Podobniku, profesor me može odmah primiti. Gore mi sestra radi krvnu sliku, sve ok, ali profesor mi govori da je curenje plodne vode znak da s bebom nekaj nije dobro, ponovno ultrazvuk, srce ne kuca. Prestalo je u zadnjih par sati, natašte sam, mogu ostati odmah gore na kiretaži. Sestre divne, krasne, tješe, glade me po glavi!
Ostala do 9 navečer gore, ponovno me profesor pregledava, sve je u redu, čekamo 23.11. da dođu rezultati amniocenteze, nalazi tkiva posteljice i ploda, i da mi zna dati upute za dalje (potrebni pregledi, kaj je točno s posteljicom i kad mogu planirati iduću trudnoću).
Prekrasni ljudi su oko mene, moj sjajni neformalni životni partner, naše obje obitelji, prijatelji, nitko nije neugodan i nepromišljen...
A ja dva dana ležim doma, luda od plača, luda od rasprsnutih snova, luda od svog vjerovanja u znanost, praćenja svega kaj su mi doktori savjetovali!
Luda od ideje da se 1.12. moram vratiti na posao!
Ljuta kaj sam čekala do sad za biti trudna!
Kaj da radim s tim trbuhom koji je iskočil, s tim cicama koje su postale ogromne!?
Mama mi je jučer prvi put ispričala svoju priču o spontanom i padanju ploda u gaće u bolnici jer su ju navečer primili s krvarenjem i strpali u krevet do jutra.
Ne mogu, zašto itko ovo iskustvo mora doživjeti, zašto bilo koja mama mora imati ovakvu priču za podijeliti svojoj kćeri!?
I kak dalje? Bez straha i s nadom?
Divim vam se, žene!
Draga ne_mogu, jeste još aktivni?
Pozdrav mame,
Podižem ovu temu u nadi da mi netko može pomoći. Naime, prije 2mj sam postala mama malog andela Bartola rođenog u 24tt.
Trudnoća je bila dosta uredna do 16tt kada su krenula krvarenja. Na kraj pameti da može fatalno završiti, citas forume i studije u kojima žene uz krvarenja iznesu trudnoce do kraja. Dijagnoza marginalna placenta previa za koju se naknadno doznalo da je totalna. S prvom curicom sam imala carski i kažu da se posteljica ugnijezdila kod ožiljka od reza. Do 20 TT sam ležala doma, na pregledu doznajem da se posteljica odljepila i da su nastali ogromni hematom 9x3 cm i da pritiscu plod i upućena na pstalogogiju trudnoce. Smještena sam u ob Zadar, vec se je dogodila reptura vodenjaka. Imao je nešto malo vode , Afi3-4. Nakon smještaja sam ostala 3tj na cuvanju trudnoce gdje su se konstantno izmjenjivali loši i dobri dani, dok zadnjih 5 dana nisu ostali samo loši. Gubila sam jako puno krvi, slabila no još uvijek sam se nadala iako sam bila svjesna svih cinjenica. Došao je i taj dan, dr. mi je rekla da je najpametnija solucija da me prebace u ZG jer su se bojali operirati u Zd ali da beba nema šanse. Sanitetski su me premjestili u sv. Duh, još uvijek sam se potajno nadala da Ce mi tamo reci da se magično stvorila voda, da je infekcija oslabila i da Ce sve biti ok. Nažalost, nije. Istu večer su me odlučili operirati pošto je moje stanje bilo sve lošije i nisu znali što nosi jutro. U tom trenutku mi još jednom govore da se pripremimo da beba nema šanse, da postoji mogućnost da ostanem bez maternice ali da Ce se potruditi da naprave najbolji mogući posao. Operacija je bila teška ali su uspjeli sve ostaviti na mjestu. Rodila sam malog živog djecaka, 450grama i 30cm dužine. Živio je 9h i 23min prije nego što nas je napustio.
Kako dalje? Posjetila sam psihologa, ona mi je preporučila da nastavim dolaziti ali da bi bilo dobro da krenem piti antidepresive jer ne spavam i imam konstantan pritisak na prsima. Obaveze oko male hendlam dobro ali imam osjećaj da sve moram glumiti da bi preživjela dan. Urušavam se iz dana u dan. U suprugu pronalazim svu podršku ovog svijeta no kako je na terenu nije fizički prisutan. Strahujem od tableta, bojim se da ce mi pomutiti ovo malo razuma što je ostalo. Ne mogu prebolit činjenicu da je moje tijelo odigralo taj užasni rulet i da je moja zdrava beba izgubila. Pokušavam se sastaviti ali ne mogu...
Žao mi je zbog tvog gubitka... Vjerujem da ćeš naći snagu i nastaviti dalje. Imaš ljude kojima si potrebna (dijete, muža, ostale članove obitelji) i kojima je također stalo do tebe.
Ne vidim ništa loše ako se u ovom teškom periodu neko vrijeme osloniš na lijekove po poreporuci liječnika i psihologa, dok se malo ne oporaviš. Nije to trajno rješenje, samo pomoć da lakše prebrodiš ovu situaciju. Tvoje dijete je otišlo, ali možda je tako i bolje nego da je preživjelo uz teška oštećenja, koja su moguća i vjerojatna kad se dijete rodi ovako maleno. Priroda zna najbolje. Tvoje prvo dijete te treba, ali ne vidim ništa loše u tome da te vidi i tužnu, slomljenu i onakvu kakva si sada. To je sve život. Sigurno je da ćeš to iskustvo pamtiti, neće više nikad biti isto kao prije, ali pokušaj gledati na to s dobre strane - liječnici na Sv.duhu uspjeli su napraviti najbolje što su mogli. Nadam se da ćeš imati prilike za još jednu trudnoću, ali sad je samo važno da se zaista dobro oporaviš, fizički i psihički. Potrajat će, ali sigurno ćeš uspjeti u tome. Osloni se na svu moguću pomoć - roditelje, susjede, prijatelje, koga god možeš, pogotovo dok ti muž nije u blizini. Nemoj se osamljivati. Idi psihologu i dalje, dokle god budeš osjećala potrebu za tim. S tom osobom možeš raspraviti i svoj stav o lijekovima, vidjeti ima li alternative (biljni preparati, vježbe opuštanja, možda još nešto...) Čuvaj se i sretno!
draga mrosic, jako mi je žao zbog tvog gubitka
ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško izgurati sada sve iz dana u dan, i drago mi je da si potražila pomoć psihologa i da imaš podršku supruga, iako nitko ne može čarobno odnijeti bol, sigurno će pomoći da lakše preživiš dan po dan
htjela bih te ohrabriti da se ne bojiš antidepresiva, ljudi su često unaprijed skeptični prema njima, ali oni ti mogu pomoć da ti je jednostavno malo lakše, i onda će i pomoć psihologice leći na bolje tlo. Gledaj na to kao na jednu štaku, koju koristiš dok je noga ozlijeđena, a kako budeš bolje, tako ćeš se sve manje oslanjat na štaku.
Preporučila bih ti da sa psihijatrom ili liječnikom iskomuniciraš upravo sve te strahove koje imaš vezano za lijekove (tipa ovo što kažeš da će ti pomutiti um) i provjeriš da li uopće imaju takav efekt.
Žao mi je zbog svega što si prošla, to je užasno teško, i svako bi se jednako osećao na tvom mestu, to je normalno
Ali jednako je normalno i da pomogneš sebi, kao što i radiš. Ovako kako Tangerina kaže - kao što bi sigurno uzela štaku dok povređena noga ne ozdravi, jednako je pametno uzeti i antidepresive dok je psihički bol prejak. Oni neće izbrisati bol niti sećanja, samo će ih učiniti podnošljivim da možeš da dišeš i spavaš ponovo. I to postepeno.
Jednostavno reci tako kako je Tangerina savetovala- nabroj svoje bojazni, neka doktorica odabere za tebe najprihvatljiviju opciju. Antidepresivima se svakako doza može i treba prilagođavati tokom vremena, svakom individualno. U jednom trenutku neće ti više biti potrebni, a pomoći će da se oporaviš ne samo ti, nego cela tvoja porodica.
Pozdrav drage žene,
Htjela bih podijeliti svoje iskustvo. Trudnoća posve uredna, na svakom pregledu rađen i vaginalni ultrazvuk koji nije ukazao da se nešto događa sa cerviksom i jedan dan samo dobijem trudove, završim na hitnoj gdje mi govore da sam otvorena i da se ništa ne može učiniti. Osjetim njegove pokrete, a znam da će izaći van i umrijeti..najgori osjećaj.. Taj dan rodila se naša mrvica u 20.tjednu i nije preživio. Bris koji su mi uzeli nije pokazao nikakvu bakteriju, a PHD nalaz još čekamo. Rekli su mi da se ne nadam previše da će se otkriti neki uzrok..
Ne znam kako krenuti dalje i otkud..očajna sam i ne mogu prestati misliti na njega i što sam mogla drugačije napraviti i jesam li ja ta koja je negdje pogriješila, sve se naizgled činilo super..tuga je velika. Svi oko mene se trude, ali nitko ne razumije kako je to. Pravim se i živim zbog drugih, a u sebi umirem.
Ima li možda koja mama da joj se desilo slično iskustvo? Da li je potrebno raditi neke pretrage? Ne znam otkud krenuti.
To nam je bila prva trudnoća, jako željena postignuta pomoću klomifena.
Žao mi je što si to prošla... Trebat će vremena da se oporaviš. Možda će PHd nalaz riješiti misterij. Vjerujem da će se javiti forumašice s iskustvom.
Što se tiče pretraga, na pamet mi pada samo genetsko savjetovalište. Daj si vremena da se malo sabereš, a onda porazgovaraj s ginekologom i obiteljskim liječnikom, možda će oni znati bolje. Ja samo šaljem podršku.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom