VIB prvotno napisa
Piksi čestitke i od mene!!!
Oprostite mi sad na malo dužem postu.
Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi ������
Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici ������
Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
Ali.
Napisat ću vam iskreno.
Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
- kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
- iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
- za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
- prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
- ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel
I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
Sad najljepši dio priče.
Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.
Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom