Stranica 12 od 12 PrviPrvi ... 2101112
Pokazuje rezultate 551 do 576 od 576

Tema: Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 5

  1. #551

    Datum pristupanja
    Mar 2019
    Postovi
    4

    Početno

    I ja sam prije 3 dana izgubila svog sina u 17 tt

  2. #552
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,477

    Početno

    Joj draga Andrea, jako mi je zao!
    Ne znam koliko je mama andjela jos ovdje aktivno, ali ja cu biti tu ako pozelis s nekim razmjeniti misli i osjecaje. Razumijem s kojom boli se nosis, pisi.. meni je jako pomoglo pisanje ovdje, bas na ovoj temi. Ovdje sam znala da me na zalost stvarno razumiju kako se osjecam, pa sam pisala. Saljem ti zagrljaj utjehe. Znam da sada nema rijeci utjehe, jer zbilja nema. Nitko ti ne moze reci nesto pa da ce manje boljeti.. nece. Iz dana u dan boljet ce jos i vise, ali vjeruj mi da ces s vremenom nauciti nositi se s gubitkom svog djeteta. Ovu bol moras isplakati. Samo nemoj drzati u sebi. Tu sam

  3. #553
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Ives ti je sve rekla, meni je ovaj forum puno pomogao nakon gubitka naše djevojčice.... Šaljem zagrljaj

  4. #554
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,477

    Početno

    Curke, piksi nam je postala mama ❤
    Nocas u 22 i 55h stigla je na svijet mala preslatka Lucija. 3300g i 49cm duga. Najlijepsa dugica.

    Piksi tebi i suprugu cestitam jos jednom od sveg srca. Zagrli ju i od mene.
    Posljednje uređivanje od Ives000 : 06.09.2019. at 09:51

  5. #555
    Zenii avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2015
    Lokacija
    (Slavonija u srcu)
    Postovi
    599

    Početno

    Čestitke Piksi, dobro nam došla Lucija..

  6. #556
    eryngium avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2014
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    1,577

    Početno

    Baš me obradovala ova vijest! Čestitam!!!

    Sent from my SM-G950F using Tapatalk

  7. #557
    alef avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2009
    Postovi
    639

    Početno

    Čestitke i od mene! Ja sam ostala trudna tacno na drugu godišnjicu od kiretaze, i unatoč ogromnom strahu i panici i komplikacijama koje su se kasnije javile, sve mi se činilo da nije slucajno to bas na isti datum i da će sve biti ok... bebi ima sada pola godine, ali ja jos uvijek imam osjećaj da mi se noge odsjeku kad pomislim na onaj uzv prije tri godine kad sam trebala saznati spol, a vidjela da je baba nepomična
    Nisam očekivala da će mi trudnoća nakon gubitka biti tako teška psihički. Mislim da je trauma tek s novom trudnoćom izbila na vidjelo. A tek nakon komplikacija s posteljicom u ovoj trudnoći... uvijek sam maštala o četvero djece, ali sad me panično strah trudnoće...
    Posljednje uređivanje od alef : 16.09.2019. at 06:03

  8. #558
    VIB avatar
    Datum pristupanja
    May 2016
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    93

    Početno

    Piksi čestitke i od mene!!!
    Oprostite mi sad na malo dužem postu.
    Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
    Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi
    Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici
    Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
    Ali.
    Napisat ću vam iskreno.
    Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
    I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
    Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
    I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
    Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
    I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
    I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
    No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
    Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
    No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
    - kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
    - iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
    - za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
    - prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
    - ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
    Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel

    I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
    Sad najljepši dio priče.
    Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
    Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
    Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.

    Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.

  9. #559
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Evo da se i ja javim, hvala na čestitkama, zahvalni smo što je naša princeza s nama a znalo da ju je njena seka čuvala i sa će zauvijek to činiti. VIB najiskrenije čestitke na malom princu, uživaj u tom čudu. P. S. Rodila si na moj termin❤️

  10. #560

    Datum pristupanja
    Oct 2013
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    376

    Početno

    Čestitam, hrabro dalje!

    Drago mi je zbog tebe i da si se javila, pratila sam tvoju priču....

    Uzivaj u malom bebaču, brzo rastu!

  11. #561
    VIB avatar
    Datum pristupanja
    May 2016
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    93

    Početno

    Citiraj Piksi1909 prvotno napisa Vidi poruku
    Evo da se i ja javim, hvala na čestitkama, zahvalni smo što je naša princeza s nama a znalo da ju je njena seka čuvala i sa će zauvijek to činiti. VIB najiskrenije čestitke na malom princu, uživaj u tom čudu. P. S. Rodila si na moj termin❤️
    Moj je bio 30.9., ali da sve bude ok stigao nam je na tvoj termin

    Svaki dan sve više uživamo

  12. #562

    Datum pristupanja
    Apr 2015
    Postovi
    27

    Početno

    Pozdrav, vidim da je tema aktivna pa ako ima koje iskustvo koje mi može pomoći. Je li netko bio na induciranom porodu na Sv Duhu i kako je tamo? Najvjerojatnije me to čeka za par dana, sa 20 tt, beba ima holoprozencefaliju. Već sam jednu indukciju prošla u 15tt u drugoj bolnici. Zanima me da li je svugdje praksa da ne daju ništa protiv bolova za vrijeme trajanja trudova? Psihički sam jako loše jer znam što me čeka i ovo je 4.beba koja će nas napustiti

  13. #563
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,477

    Početno

    Citiraj VIB prvotno napisa Vidi poruku
    Piksi čestitke i od mene!!!
    Oprostite mi sad na malo dužem postu.
    Nije me bilo tu, svratila bih rijetko. Iako sam mnogim novim mamama anđelima htjela napisati zrno utjehe, ali još se uvijek i nakon 3 godine borim s gubitkom kćeri, potajice se plačem da muž ne vidi. I dolaziti ovdje bilo mi je strašno teško jer me sve podsjećalo na tu 2016. I tako je i danas. Znam da shvaćate. Iako...
    Iako sam i ja postala mama malo poslije Piksi ������
    Trenutno ležim i ovo otežano pišem jer mi se sin danas ne može odlučiti jel bi visio na lijevoj ili desnoj cici ������
    Imam savršenog malog sina i sve je u redu.
    Ali.
    Napisat ću vam iskreno.
    Godinama smo se borili da dođemo do bebe. Nema doktora i metoda koje nismo pokušali. Na kraju jedva nekako uspjeli doći do kćeri i ona umre. Trebalo mi je psihički više od 2 godine da uopće opet pokušamo. Ni dan danas ne znamo pravi uzrok smrti kćeri, ali sve navodi na krv, i moju i od muža. Ali tu znanost još nije otišla tako daleko.
    I onda kad bi i tu netko napisao da je dobio bebu ja bih se raspala, susjedi dobili bebu slave mi smo se raspadali, prijatelji dobiju bebu, rodbina nama je bilo sve gore. Nemamo dijagnoze, a bebića nigdje. I tako godinama i godinama.
    Da ne pričam o klinikama, skupim postupcima, negativnim testovima.
    I onda nakon Nove godine nema menge, ali mi već toliko otupljeni da nismo ni reagirali.
    Sigurno biokemijska, jel vanmaterična, kakav je Nifty, jel se dobro razvija, da ne pojedem neku bakteriju, milijarda strahova svaki dan trudnoće.
    I onda je došao dan kada se rodio moj sin, a ja emotivno prazna, mislila sam da cu se plakati od srece kad mi ga pokazu, a ja istrošena do krajnjih granica. Došli smo doma, mali je ležao između nas, a nas dvoje smo se plakali od grča, straha, stresa, muž mi je tek neki dan priznao da drugi gubitak ne bi mogao preživjeti. I danas se skrivamo jedno od drugog.
    I moj kralj je sada tu i uskoro cemo ga krstiti i strah me da u crkvi to necu izdrzati jer cu se pitati zasto moja kcer nije krstena, zasto nije tu, da li ce sin osjetiti da razmisljamo o nekom drugom?
    No, vidim da me sinove okice liječe, ali često imamo osjećaj da je ovo samo san...
    Inače, muž i ja imamo toliko godina da vjerujem nekima od vas ovdje mozemo bit mama i tata.
    No znam da ovdje ima vas koje ste u poziciji u kojoj sam ja bila, pa da vam napisem par " gluposti" koje su mi mozda pomogle da moj sin dođe, stvarno su čudna zapažanja:
    - kupila sam si jedan mali stol za komp i kao koristit cu ga no cijelo vrijeme drzim noge na njemu, znaci uspravno u odnosu na fotelju, da li je ta autotransfuzija sta pomogla kod prokrvljenosti uopce tog dijela dole ne znam
    - iz Like sam bila nabavila gospinu travu (prirodni antidepresiv), da li je tih par šalica isto pomoglo kod mog sina ne znam
    - za Novu smo otisli na more i svaki dan po obali hodali i pentrali se oko 15 -20 km, da li je i tu cirkulacija sta pomogla ne znam, jer sam odmah poslije Nove ostala trudna
    - prije Nove sam bila na nekakvoj radionici energetskog čišćenja prostora, onako iz štosa i radi društva otišla na to, nije da sam u tim vodama, međutim bioenergetičarka me odmah skužila bez da sam ja išta rekla i samo mi je rekla "da ju moram pustiti da ode", isplakala sam se taj dan s njom i ona je nešto "radila" na meni, sad kad sam joj javila da imam sina i da sumnjam da je ona neke energije u tijelu pomakla, rekla je da sam ja čuda taj dan odradila da ona s tim nije imala ništa. Znam da sam nakon tog dana sebi rekla da se moram oprostiti sa svojom kćeri jer da neću preživjeti i cijeli prosinac sam se s njom opraštala.
    - ostala sam bez posla, odnosno otišla sam iz jedne prestrašne firme godinu dana prije nego što sam ostala trudna i to mi je najbolje što mi se moglo desiti, tipični hrvatski " poduzetnik", muž i ja dogovorili smo se da smo na kraju svega i da ću "žrtvovati" tih godinu dana posla da idemo u miru po doktorima i da iskoristimo sve zadnje šanse za dijete. Živimo naravno skromno. Tih godinu dana doma konačno sam imala vremena da budem u miru i prežalim kćer jer sam nakon 2 mjeseca nakon gubitka kćeri sva rastrojena išla raditi, a u firmi su me radi toga što sam se usudila imati dijete dočekali na nož naravno. I mislim da je baš taj mir i izostanak mobbinga doveo do mojeg sina. Da sam barem te kriminalce prije šutnula!
    Tako da mislim i taj posao ženama ne pomaže da zatrudnel

    I evo nas 9 mjeseci (i puno puno godina poslije). Najnormalnije sam ostala trudna.
    Sad najljepši dio priče.
    Zbog kćeri tajili smo da smo trudni, toliko da ni neki najuži članovi obitelji nisu znali, a mi smo glumili da smo zaposleni, putujemo i tako, nismo se puno pokazivali, ja sam doma provela trudnoću uz tv, muziku, ludog psa, eventualno jednom tjedno odlazak u obližnje mjesto ido doktora i bolnice.
    Kad smo obznanili svijetu da smo dobili bebu ljudi su bili toliko sretni da su se neke moje tete plakale, a kako nemam mame (naglo umrla prije kćeri) mamine prijateljice su rekle da će one biti mome sinu baka.
    Većina ljudi se plakala kad smo im javili da je sin tu, u pošti mi šalju odjeću za njega, kad smo došli iz bolnice doma svi susjedi iz ulice su nas čekali pred kućom, u glavnom ostala sam sama dirnuta koliko je ljude to dirnulo i kako su sada svi sretni skupa s nama.

    Ne znam što život nosi, još živim u grču, i samu sebe kudim što kao da nestanem neki put, a moj sin je tu, ali mislim da će vrijeme učiniti svoje.


    Citam i suza suzu stize. Toliko mi je drago da ste primili dugicu zivota u svoje ruke. Presretna sam zbog vas.
    citam kako si se osjecala i kroz sto prolazis i vjeruj mi da je tako bilo i meni, prvih 6. mj sam se bojala kako cu sa bebicom koju su otpustili u 36 tj gestacijske dobi sa neonatologije . Bojala sam se za njezin zvot, a iducih 6 mj za svoj... tih prvih godinu dana kao majci mi je bilo jako tesko i borila sam se svim silama da ostanem cvrsto na nogama. Kako je malena rasla pojavila mi se i postporodiljna depresija.. tesko sam to podnosila, ali uspjela sam uz supruga prezivjeti i to. eto sad kad sam se ajmo reci oporavila psihicki od svega.. sad me zelja vuce za drugom bebom, iako ne znam kako bih podnjela sve te strahove opet.

  14. #564
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,477

    Početno

    Uff draga, jako mi je zao.
    Ne znam kako je u Sv. Duhu. Imala sam inducirani porod u 23tt.
    U jednoj opcoj bolnici . Dobila sam samo dolantin!

  15. #565
    Piksi1909 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    240

    Početno

    Christmas in Heaven what do they do? They come down to Earth to spend it with you
    So save them a seat, just one empty chair,
    You may not see them but they will be there❤️❤️❤️
    Sretan Božić našim anđelima

  16. #566

    Datum pristupanja
    Feb 2020
    Postovi
    2

    Početno

    ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza

  17. #567
    Beti3 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2010
    Lokacija
    Kvarner
    Postovi
    10,992

    Početno

    Svaka od nas se nekako izborila sa gubitkom. Dva je mjeseca malo, treba puno više vremena. Puno više
    Najprije tuga, duboka. Pa bijes, zašto baš moje dijete, zašto baš ja. Pa ljubomora, na sve trudnice. Pa nemoć da pogledaš tuđu bebu, ma ni sliku bebe.
    Sve znam. Sve sam prošla.
    Vrijeme će zaliječiti bol. Ali, kad bih ti napisala da nestane posve, lagala bih. Samo naučimo živjeti s tom tugom.
    Proces žalovanja traje različito. Drži se. Ako ne možeš sama, idi liječniku, psihologu, psihijatru. Ima izlaza.

  18. #568
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,477

    Početno

    Citiraj ddd3146 prvotno napisa Vidi poruku
    ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza
    O Boze, tuge!
    Nemam rijeci utjehe jer jako dobro znam da nema te rijeci koja bi mogla umanjiti tvoju bol. Jako mi je zao zbog svega sto si prosla.
    Slazem se sa Beti! daj si vremena. Ja sam izgubila svoju curicu prije 4 godine pa se jos uvijek na momente borim za zrak!
    I jos se nekada pitam da li se to sve stvarno dogodilo, jos je tako nestvarno.

    Danas je bas dan kad me sve uzasno opet vraca, i boli.
    Jedina je razlika izmedju 'onda' i sada sto sam naucila zivjeti s tom boli.. ali boli i boljet ce. I dok sam ziva nedostajat ce to maleno srce koje je kuckalo ispod mog.


    Meni je puno pomoglo pisanje, svoje misli sam djelila ovdje s mamama, sto sama u osobni dnevnik. Morala sam negdje izbaciti sve emocije koje su se skupljale. A mame koje su na zalost prosle isto sto i ja sama, najbolje su me razumjele. Tu smo. Pisi..
    Suprug mi je najvise pomogao da se naucim nositi s gubitkom.
    Nadam se da cete skupa prezivjeti ove teske trenutke i dane koji se nalaze pred vama.

  19. #569
    VIB avatar
    Datum pristupanja
    May 2016
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    93

    Početno

    Citiraj ddd3146 prvotno napisa Vidi poruku
    ovo je bila moja prva i zadnja trudnoca. nakon dugo pokusavanja i cekanja 24.8.2019. test je napokon pokaza +. sreca je bila neopisiva. nakon 6+1 dobili smo i otkucaje srca, iako se nije cinilo tako vrijeme je brzo prolazilo, prvo tromjesecje je proletjelo a mi smo postajali sve veci i jaci. sa 4 i pol mjeseca u sebi sam imala pravog malog akrobata koji se ritao lupao okretao, na svakom pregledu je sve bilo u redu otkucaji srca jaki i uredni. napunili smo 5 mjeseci i mislili smo da smo se izvukli iz kriznog razdoblja i da se mozemo opustiti. dosli su blagdani, obitelj na okupu tri trudnice u obitelji sve tri mjesec dana razlike za porod. sretna obitelj na okupu mislili smo da se nista lose ne moze dogoditi. 2.1.2020. oko 3 ujutro probudilo me lagano probadanje u trbuhu, kada sam ustala iz kreveta osjetila sam da nesto naglo izlazi van iz mene nisam napravila ni koraka a stajala sam u lokvi krvi...strah, bol, zanijemila sam. javila sam se svom ginekologu i prevezena sam hitno u Petrovu bolnicu. bila sam trudna 23 tjedna, nakon pregleda rekli su da sam otvorena 3,5 cm i da se vodenjak vidi. srce mi je stalo nisam disala nisam znala sto mi govore sto rade..svijet je zanijemio. bila sam na strogom mirovanju nisam smjela iz kreveta ja i moja mala cura izdrzale smo tako mirujuci 4 dana. 6.1.2020. nakon dorucka osjetila sam kao da je netko probusio balon i ogroman nalet vode, vodenjak je pukao...prevezena sam hitno u radaonu i gdje su krenule debate carski rez ili prirodan porod. izabrali su prirodan porod. u 9:45 ujutro rodila sam curicu tesku 600 g. njen plac kad sam ju rodila je bilo sve sto sam htjela cuti. plakala je prvi znak da je dobro da ce biti u redu. dali su mi da je vidim na tren plakala je i bila isti tata i bila je tako sitna i mala..odnjeli su je od mene a ja sam uspavana u sali da saniraju jako krvarenje. nakon dva sata kada sam se probudila i kada su me smjestili u sobu, decko je dosao do mene i nije trebao govoriti nista sve sam vidjela na njemu. moja mala cura nije vise plakala utihnula je.. izgubili smo borbu. srecu je zamjenila bol, tuga i sutnja. skoro dva mjeseca su prosla od svega toga a ja i dalje ne znam i nemam nacina da se nosim sa tim..potonula sam i ne vidim izlaza
    Draga ddd,

    Mogla bih ti sad reći preživjet ćeš i vrijeme će nekako ići dalje.
    Točno znam svaku tvoju misao u glavi, bijes, srce te doslovno boli, ne možeš disati, svako jutro se probudiš i želiš umrijeti, želiš se ubiti, mrziš sve i svakog, mrziš cijeli svijet.
    Prošla sam isto što i ti. Za kojih tjedan dana biti će 4 godine kako se moja kćer mrtva rodila. Isto kao i ti, probudila se u krvi, zvala hitnu koju sam čekala 45 minuta, strogo mirovala u bolnici par dana, idem na UZV prije nego što me otpuste, a ona na slici mrtva leži u mojem trbuhu. Dijete koje smo čekali pa skoro desetljeće, da ne pričam o postupcima, normalnom pokušavanju.
    Dugo dugo vremena ti ništa neće imati smisla, čak ni dečko. Nitko ne može razumjeti majku koja ostane bez djeteta osim nas majki koje smo ostale bez djeteta.
    Miruj i izoliraj se koliko možeš. Radi što god te volja, sjedi cijeli dan na jednom mjestu, gledaj u istu točku.
    2 mjeseca je kao da se to danas desilo.
    U jednom trenutku žar života će odjednom opet zatinjati u tebi. Ali do tada je dugi put.
    Kad prođe ova zaraza izbjegavaj velike dućane, u tome prednjači Ikea, jer u njima će ti biti more trudnica koje ne želiš gledati.
    Ne idi na obiteljska okupljanja gdje su mala djeca, kad netko počne pričati kak se susjedu rodila beba prereži to u startu.
    Nitko te nema dugo vremena pravo uznemiravati s bilo čime vezanom za djecu.
    Doma imam jedan ormar sa stvarima od kćeri. Doći će dan kada ću ih pokloniti nekoj siromašnoj bebi. Muž za sada još ne da.
    Ja sam imala tu "sreću" da mi je i mama naglo umrla tri tjedna prije kćeri.
    Imala sam situaciju da sam mogla komotno zauvijek zatvoriti oči od životnog horora.
    Opet. Evo nas 4 godine poslije, Uskrs je, moram pospremati kuću, a moj sin hopsa u jajetu i rob sam mu.
    Zbog godina i idiopatije svi su nam govorili da smo već na 5 % da imamo djecu, a sin je tu.
    Tako da ne znam baš da li će ti biti ovo zadnja trudnoća kako si sama rekla.
    Sad ti treba mir, i pokoja dobra topla riječ nas koji smo to uspjeli preživjeti.
    Rupa je uvijek u srcu i hladno je i suze su tu i teško je.
    Ali čovjek sve na kraju preživi.

  20. #570
    VIB avatar
    Datum pristupanja
    May 2016
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    93

    Početno

    Koke moje, malo sam svratila, malo vas se sjetila.

    Žao mi novih mama anđela, sve se nadam tih priča neće biti više, znanost ide naprijed, ali čini mi se još smo uvijek nemoćni po pitanju toga.

    Mi smo dobro i veselo, sin me liječi, sve manje se plačem, ali kao i sve vi uvijek se pitam gdje je i što sad radi i da li se boji da sam zaboravila na nju.

    Ponori i mrakovi zamijenili su strahovi za sina i općenito za situaciju oko nas.

    Sretan vam Uskrs, nadam se da nam slijedi bolji svijet.

  21. #571
    Ives000 avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2015
    Lokacija
    Slavonija
    Postovi
    2,477

    Početno

    Citiraj VIB prvotno napisa Vidi poruku
    Mi smo dobro i veselo, sin me liječi, sve manje se plačem..
    Draga VIB! saljem ti ogromni zagrljaj!
    Neopisivo sam sretna kada citam kako uzivas u majcinstvu.


    Puno toga sam prosla, ali nista me nije moglo pripremiti na ovaj
    Roller coaster u koji smo uskocila od onog trenutka kada sam ponovo popisala pozitivan test!



    Kada sam izgubila svoju curicu.. znala sam da ne smijemo dugo cekati jer svakim danom strah je radio svoje. I jos sad se pitam, kako sam to sve uopce izdrzala. Jer ova trudnoca nakon gubitka prve je bilo sve samo ne uzivanje! Da ne govorim da mi se dan zaceca usko poklapao sa prvim. I svaki mj. trudnoce me podsjecao na prvu trudnocu i kako mi je tada bilo.
    Trudila sam se ostati pribrana koliko god sam mogla.
    Poklapale su se situacije u dan..sa 16tt su mi stavili prev.serklazu, dobila trudove nakon toga.. zavrsila na tokolizi.. smirilo se sve a onda se blizio 22tt , u meni je kolao strah kakav ja se nadam da necu vise nikada osjetiti. U 24tt dobila sam opet trudove, zavrsila na tokolizi i tako do 28tt.. s 30 tt prokrvarila i zavrsila u bolnici... u 31tt rodila svoju dugicu.

    40 dana proveli s malenom na intenzivnoj na odjelu za nedonoscad gdje su mi svaki dan govorili da ona moze umrijeti.
    Gdje sam svaki dan gledala kako druge bebe umiru i slomljene roditelje koji su se slamali pred nasim ocima. Svaki dan sam se pitala sto ce biti s nama


    ... evo s odmakom od 3 godine od drugog poroda.. ja jos imam nocne more, jos sanjam doktore, jos imam napad panike i anksioznosti i ne znam da li ce to ikada prestati.
    Nekako funkcioniram preko dana, ali noci me rastave.
    Ako i uspijem zaspati, snovi me toliko izmuce da se probudim psihicki rastresena i umornija nego sto sam bila. No nedam se.
    Ne zelim i ne smijem.

    Imam maleno cudo koje me svaki dan dize, koje mi govori koliko sam sretna, kad me zagrli onim malim rucicama i kad mi kaze " mama ja tebe jako volim" moje srce zacijeljuje, osjetim to! Ona je najlijepsi dar od Boga . A mislila sam da vise nikada necu biti sretna, da je moj zivot izgubljen. A odjednom je sve je opet postalo smisleno . Je da sam prosla kroz trnje da bi danas imala sve sto imam. Ali prvo sto sam rekla kada su mi je nakon 17.dana dali u ruke je bilo : "Vrijedila je svake suze!"

    Zelim poruciti svim mamama, pogotovo onim mamama koje ne pisu na temi, a koje se nose sa svojim gubitcima same..
    Kolilo god danas izgledalo lose.. koliko god prosle traume i strahova. Nesto u nama je jace. Ljubav za zivotom, zelja za majcinstvom, to je ono sto nas drzi i pokrece.
    Nesto sam i naucila iz svega. A to je da
    kada nesto dovoljno zelis, cijeli svemir se uroti da to i dobijes.
    Ja sam zivi primjer da je to tako! I od srca zelim svim majkama da osjete kako je to kada je svemir na njihovoj strani! Grlim vas sve.

    Zelim svima sretan i Blagoslovljen Uskrs!
    A nasim malenim andjelima šaljem veliki cmok na nebo!

    H. Ljubavi mamina - volim te!
    Posljednje uređivanje od Ives000 : 11.04.2020. at 01:55

  22. #572
    Zenii avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2015
    Lokacija
    (Slavonija u srcu)
    Postovi
    599

    Početno

    Ives000, potpisujem... Tako mi je drago da se tvoja dugica izborila, ona je pravi borac i tvoj melem za ranjeno srce. Rijetko pišem na ovoj temi jer mi je užasno teško otvarati ove rane. Nakon što smo izgubili bebicu u 9tt, ponovno sam ostala trudna, bili smo presretni, ali nitko nas nije mogao pripremiti na ono što nas je čekalo. Moj se dječak rodio teško bolestan, gotovo cijeli život proveo u bolnici i svoje okice sklopio sa 6 mjeseci. Ne znam kako smo uopće ustali i krenuli dalje... Snagu nam je dala vjera i moj tada veliki četverogodišnji. Danas,dvije godine nakon smrti mog anđela, u rukama imam jednu veselu 7 mjeseci staru buhtlicu koja mi je došla kao velika utjeha iz spontano trudnoće (prethodne su trudnoće bile iz ivfa uslije dijagnoze teže neplodnosti). Dva anđela na nebu dva na zemlji, moje srce je puno, iako ih moje ruke ne grle sve. Držite se drage moje, sunce uvijek svane. Sretan Uskrs svima!

  23. #573
    glavu_gore avatar
    Datum pristupanja
    May 2020
    Postovi
    2

    Početno

    Drage mame anđela, definitivno mi trebate...kako naprijed? kako ne izgubiti nadu? valjda sam u onoj fazi ogorčenosti na cijeli svijet kad mi je muka od svih novorođenih bebica i trudnica...sve se zbilo prije 3 mj. u 12. tt... vidim da to trenutno jako utječe na moj odnos s obitelji. ništa me ne veseli, apsolutno ništa. imamo malenu slatkicu od 2,5 god koja mi je tračak svijetla. a osjećam se skroz sebično jer se ne mogu iskreno veselit. kao da nju zanemarujem a živim u svojoj boli, tuzi, osjećaju krivnje...ukratko...upomoć...

  24. #574
    Zenii avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2015
    Lokacija
    (Slavonija u srcu)
    Postovi
    599

    Početno

    Glavu_gore, jako mi je žao zbog gubitka bebice. Sve to što sada proživljavaš je normalno i nakon nekog vremena će postati lakše. Meni je pomoglo pisati ovdje o svojim osjećajima, cure ovdje razumiju i nekako bude lakše. Drži se...

  25. #575
    glavu_gore avatar
    Datum pristupanja
    May 2020
    Postovi
    2

    Početno

    Citiraj Zenii prvotno napisa Vidi poruku
    Glavu_gore, jako mi je žao zbog gubitka bebice. Sve to što sada proživljavaš je normalno i nakon nekog vremena će postati lakše. Meni je pomoglo pisati ovdje o svojim osjećajima, cure ovdje razumiju i nekako bude lakše. Drži se...
    Hvala... u početku je sve kao bilo ok, čak i sama sebi sam se čudila kako to tako dobro podnosim, ali očito je to bio onaj šok...Korona mi je super dobro došla da još malo produžim ostanak doma, ali sad kad sam se vratila na posao je počeo pravi užas...em što mnogi kolege čisto iz znatiželje pitaju svakakva pitanja, a ja se trudim izgledat dobro i reći da sam dobro samo da ne pitaju dalje a to u sebi skupljam i skupljam...pa dođe tren kad prijateljice obavještavaju da su rodile i šalju mi hrpu slika svojih novorođenih beba, a druge da su saznale da su u drugom stanju...i onda provedem pola dana u wc-u plačući jer u uredu suze nekontrolirano klize...tesko mi je to da se ne mogu drugima radovati...i prihvatiti našu situaciju...i onda sam ljuta na cijeli svijet jer se uvijek trudim imati osjećaja prema drugima i njihovim potrebama dok drugima se sve vrti samo oko sebe... razmišljati o idućoj trudnoći mi stvara apsolutni grč u želucu...čitam da su neke mame ostale trudne i 3 mj nakon spontanog...voljela bih biti tako jaka i pribrana...što je vama pomoglo? jeste li tražile kakav profesionalni razgovor?

  26. #576
    Zenii avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2015
    Lokacija
    (Slavonija u srcu)
    Postovi
    599

    Početno

    Često su se žene na ovoj temi susretale sa neprimjereni komentarima okoline i nerazumijevanjem. Stvarno nije u redu nekome tko je upravo izgubio bebu slati hrpu slika svog novorođenčeta. Ljudi su sebični i ne razmišljaju i zapravo u većini slučajeva ne misle ništa loše, ne znaju što bi rekli i kako bi se ponašali. Pitanja na poslu će prestati, fokusiraj se na nešto što te opušta, razgovaraj s nekim, s partnerom ili nekim tko je možda slično prošao, tuguj. Ak misliš da ti treba i razgovor s nekim psihologom, zašto ne

Stranica 12 od 12 PrviPrvi ... 2101112

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •