 |
|||
Da, eto zbog takvih stvari bih ja štrajkala (na svom poslu), a ne zbog plaće. Nemaš osnovnih uvjeta za rad, a očekuju se čuda.
Možda bi za to trebalo pritiskati i CZSS i Ministarstvo SS, jer dok su djeca u institucijama imaju neke "beneficije", a posvojenja su ipak kompleksnija od bioloških obitelji. Ne znam, to su dugotrajne borbe, nisu za posvojitelje koji su već iscrpljeni.
Posvojena djeca doslovno su zadnja rupa na svirali. Za njih se računa da će posvojitelji okrenut nebo i zemlju da im plate sve što trebaju. Veći su problem zanemarena djeca iz disfunkcionalnih bioloških obitelji, za njih ne mari baš nitko.
O, da. Tocno tako.čokolada prvotno napisa
Iako nije to rezervirani samo za posvojenu nego i biolosku sa angaziranim roditeljima.
Posljednje uređivanje od sirius : 30.10.2019. at 13:46
Imate pravo
Ovo okretanje neba i zemlje je tema za sebe. Baš sam jadna zbog nekih nedavnih događaja. Boli kad znaš da si sve napravio kako si najbolje znao i mogao, a opet ispadne kako ispadne i još dobiješ kritiku. Život na rubu ima neko drugo značenje.
to se deševa i u biološkoj obitelji
Dragi svi,
dugo nisam pisala, vrijeme leti. Kraj skolske godine je blizu i zbog svih izvanrednih dogadjaja tijekom ove skolske godine (prvo strajk pa prekid nastave zbog korone, potres, online nastava) cini mi se kao da se nalazim u nekom filmu.
Srecom, nasi klinci su to relativno dobro sve prihvatili, puno smo s njima razgovarali (sto i dalje cinimo) i nakon pocetnog otpora prije dva mjeseca, sad je vec tako da vec ujutro obojica pitaju za DZ koju onda uglavnom samostalno napisu (uz nase provjeravanje napisanog). Kako bilo..cijelo ovo proteklo razdoblje naucilo nas je kojecemu, a najvise smo sretni sto su se obojica u velikoj mjeri osamostalila po pitanju pisanja domacih zadaca i skolskih obveza.
Nadam se da ste svi dobro i da je svatko za sebe i svoju djecicu “ubrao” nesto za sebe za vrijeme trajanje karantene. Ja znam da mi jesmo
Umalo zaboravih!
Na FB sam otvorila grupu Roditelji & nasa djeca rodjena iz srca. Slobodno se prikljucite, vjerujem da nam je svima lakse kada podijelimo svoja iskustva i cujemo tudja. A i svaki savjet je dobrodosao. Kako za nas koji smo svoju djecu iz srca rodili, tako i za one koji ce to tek uciniti.
Amondi, krasnooo ❤️❤️❤️
Pozdrav svima. Nakon deset godina braka I neuspjeha da imamo djecu odlučili smo se na posvajanje. 2.9 imamo psihološku testiranje u centru. Imam puno pitanja na koje se nadam da će mi netko pomoći.
Sretno! Roditeljstvo je uvijek neizvjestan put, bez obzira na način na koji smo došli do djeteta, ali ako slušamo svoje srce, sve ispadne dobro. Ima ovdje forumašica s iskustvom, sigurno će ti dati dobre savjete.
Hvala puno
http://forum.roda.hr/threads/25229-r...ga#post_650507
Ako te nešto zanima, pitaj.
Pozdrav. Da li je netko od vas u braku a da je sam u procesu posvojenja?
Koliko mi je poznato, ne može jedan bračni partner posvojiti. A zašto bi jedan posvajao, ako ste oboje odlučili da želite posvojiti (vidim u prethodnom postu)? Može jedan roditelj posvojiti ako nije u braku ili izvanbračnoj zajednici, ali to je puno teže. Ne znam kakve probleme imaš, ali mi se čini da nakon posvojenja oni neće nestati, nego se mogu samo pojačati jer se nemate više vremena baviti sobom onoliko koliko ste prije imali.
Ovdje će prije biti riječ o tome da jedan partner ne zadovoljava uvjete (godine, kronična bolest, loš psihotesr itd.)
U pravu ste. Prije dvije godine zbog dvije operacije srca mužu je oduzeta radna sposobnost pa zbog toga ja ulazim u proces sama uz muževu saglasnost i podršku .
Evo upravo bila na psihološkom testiranju.Super sve prošlo. Trajalo je dva sata. Sad čekamo da jave kad će u posjetu doći
Svjetlanaaa, sretno!
Nadam se da ćeš otvoriti svoju sretnu temu. Ovo je Amondina, pa bi se s daljim pitanjima i komentarima trebalo prilagoditi otvorenim temama
Ok. Hvala
Pozdrav svima!
Nisam opet neko vrijeme pisala pa ako cu se ponoviti ne zamjerite.
Nakratko cu se osvrnuti na proteklih 6 mjeseci koji su bili i vise nego izazovni za sve, a da ne pricam za nasu djecicu. Prezivjeli smo nekako online skolu, ispadanje iz njihove rutine, sto je posebno mladjem, bio veliki problem te smo u skladu s tim imali svaki dam mjesec dana dramu i ispade. Uspjeli smo proslu nastavnu godinu dotjerati do kraja, iz svega pokusali izvuci najbolje.
Dogodio se nesretni potres, skola nase djece neuporebljiva do sljedece godine do kada ce trajati obnova. Od ove skolske godine nasa djeca su na dvije razlicite lokacije koje su udaljene jedna od druge, u autu dnevno po gradu odvozimo 30ak km.
Zasto ovo pisem? Zato jer nas ljudi koji nas okruzuju uvjeravaju da bi bilo bolje da djecu prebacimo u skolu u kvartu (dakle djeca su od prvog razreda upisana u skolu za koju smo buli sigurni da ce imati svu podrsku koja im je i koja ce im biti potrebna), a ne da se mucimo svaki dan razvazajuci ih uz brigu hocemo li stici svakoga na vrijeme ostaviti u njegovoj skoli, a pri tom stici i na svoj posao. Mi znamo sto mi mislimo, ali evo, nikad nije lose cuti i tudja misljenja.
A sto muz i ja mislimo? Mislimo da je zadovoljstvo nase djece prije svega. Mladji vec trecu, a stariji cetvrtu godinu imaju svoj razred, drustvo, ucitelje koje vole. Mislim da bi kontraproduktivno bilo micati ih iz okruzenja u kojem se dobro osjecaju bez obzira na trenutno povremeno nezadovoljstvo ranijim ustajanjem kako bismo sve stigli, bez obzira na cinjenicu sto ne idu vise u boravak jer mi naprosto ne mozemo fizicki to stizati. Puno smo razgovarali s klincima i oni niti ne pomisljaju na skolu u kvartu. Kazu, mogu oni to
Mozda djelujem malo zbrckano, ne zamjerite, budna sam od 5,30
Pozz svima!
Okolina je uvijek najpametnija i iz nepoznatog razloga jako rado vrši pritisak. Radite ono što mislite da je najbolje za djecu i onako kako daje najbolji rezultat.
Djeca su vam sve rekla. Ako ikako možete, ostavite ih u društvu koje im je poznato i koje vole. Do sad je bilo dobro. Podržavam vašu odluku. Zanemarite ekipu koja misli da bolje od vas i djece zna što bi trebalo učiniti... Sretno!Pozdrav svima!
Nisam opet neko vrijeme pisala pa ako cu se ponoviti ne zamjerite.
Nakratko cu se osvrnuti na proteklih 6 mjeseci koji su bili i vise nego izazovni za sve, a da ne pricam za nasu djecicu. Prezivjeli smo nekako online skolu, ispadanje iz njihove rutine, sto je posebno mladjem, bio veliki problem te smo u skladu s tim imali svaki dam mjesec dana dramu i ispade. Uspjeli smo proslu nastavnu godinu dotjerati do kraja, iz svega pokusali izvuci najbolje.
Dogodio se nesretni potres, skola nase djece neuporebljiva do sljedece godine do kada ce trajati obnova. Od ove skolske godine nasa djeca su na dvije razlicite lokacije koje su udaljene jedna od druge, u autu dnevno po gradu odvozimo 30ak km.
Zasto ovo pisem? Zato jer nas ljudi koji nas okruzuju uvjeravaju da bi bilo bolje da djecu prebacimo u skolu u kvartu (dakle djeca su od prvog razreda upisana u skolu za koju smo buli sigurni da ce imati svu podrsku koja im je i koja ce im biti potrebna), a ne da se mucimo svaki dan razvazajuci ih uz brigu hocemo li stici svakoga na vrijeme ostaviti u njegovoj skoli, a pri tom stici i na svoj posao. Mi znamo sto mi mislimo, ali evo, nikad nije lose cuti i tudja misljenja.
A sto muz i ja mislimo? Mislimo da je zadovoljstvo nase djece prije svega. Mladji vec trecu, a stariji cetvrtu godinu imaju svoj razred, drustvo, ucitelje koje vole. Mislim da bi kontraproduktivno bilo micati ih iz okruzenja u kojem se dobro osjecaju bez obzira na trenutno povremeno nezadovoljstvo ranijim ustajanjem kako bismo sve stigli, bez obzira na cinjenicu sto ne idu vise u boravak jer mi naprosto ne mozemo fizicki to stizati. Puno smo razgovarali s klincima i oni niti ne pomisljaju na skolu u kvartu. Kazu, mogu oni to
Mozda djelujem malo zbrckano, ne zamjerite, budna sam od 5,30
Pozz svima!
Dragi svi,
opet me dugo nije bilo. Vrijeme naprosto leti. Usli smo u godinu kada ce biti tocno 5 godina otkako su djeca upotpunila nasu obitelj. 5 godina! Kada kazem 5, gotovo da ne vjerujem da je toliko proslo. A kao da je jucer bilo.
Borba. Zapravo svakodnevna. Ponekad mi se cini da sto vise vrijeme prolazi da je teze. Mislim...i logicno; veca djeca, veca briga, veci zahtjevi, veci izazovi. Ima dana kada potonemo skroz pa se onda zaredaju dobri dani. Skola je posebna prica; s mladjim (ADD) se svaki dan osjecamo kao da smo na vrtuljku, ne forsiramo ocjene no nemilosrdan skolski sustav tjera nas da mi guramo njega. Da ga se pita, on ne bi nista, a to opet ne mozemo dozvoliti. Stariji, kako su skolski zahtjevi postali veci, lagano posustaje, cesto ne bi, a vidimo da je to vec i lagano i predpubertet (Boze pomozi!).
Ipak, nije sve tako sivo. Ako mi to bas ne vidimo, vide drugi pa nam cesto govore kako nismo svjesni sto smo sve do sad postigli kad su nasa djeca u pitanju. I istina je. Nismo svjesni. Ono sto si stalno nekako govorimo je da ce se sav ovaj trud i strpljenje i dosljednost u odgoju jednog dana isplatiti. Ne zbog nas, nego zbog nase djece.
Isprike zbog malo depresivnijeg posta, trenutno nam je takvo razdoblje kad nam se cini da tapkamo u mjestu iako znamo da to realno nije tako i da zapravo idemo naprijed. Ono na sto smo se intenzivno usmjerili (malo vise ja nego muz) je rad na sebi, prerade nekih stvari unutar sebe jer...ako ti nisi dobro neces moci biti dobar niti svojoj djeci, zar ne?
Da bas ne zavrsim ovaj post u sivim tonovima u postam jednu fotku na kojoj je cvijece koje je rucno izradio satriji sin i poklonio mi za Dan zena. E u takvim trenucima zaboravite na svu muku i jad koji svakodnevno prolazite kad ste u losijim danima i osjetite da vas preplavaljuje ljubav.
Do sljedeceg pisanja
Posljednje uređivanje od Amondi : 11.03.2021. at 20:25
Dragi svi,
opet me dugo nije bilo. Vrijeme naprosto leti. Usli smo u godinu kada ce biti tocno 5 godina otkako su djeca upotpunila nasu obitelj. 5 godina! Kada kazem 5, gotovo da ne vjerujem da je toliko proslo. A kao da je jucer bilo.
Borba. Zapravo svakodnevna. Ponekad mi se cini da sto vise vrijeme prolazi da je teze. Mislim...i logicno; veca djeca, veca briga, veci zahtjevi, veci izazovi. Ima dana kada potonemo skroz pa se onda zaredaju dobri dani. Skola je posebna prica; s mladjim (ADD) se svaki dan osjecamo kao da smo na vrtuljku, ne forsiramo ocjene no nemilosrdan skolski sustav tjera nas da mi guramo njega. Da ga se pita, on ne bi nista, a to opet ne mozemo dozvoliti. Stariji, kako su skolski zahtjevi postali veci, lagano posustaje, cesto ne bi, a vidimo da je to vec i lagano i predpubertet (Boze pomozi!
Ipak, nije sve tako sivo. Ako mi to bas ne vidimo, vide drugi pa nam cesto govore kako nismo svjesni sto smo sve do sad postigli kad su nasa djeca u pitanju. I istina je. Nismo svjesni. Ono sto si stalno nekako govorimo je da ce se sav ovaj trud i strpljenje i dosljednost u odgoju jednog dana isplatiti. Ne zbog nas, nego zbog nase djece.
Isprike zbog malo depresivnijeg posta, trenutno nam je takvo razdoblje kad nam se cini da tapkamo u mjestu iako znamo da to realno nije tako i da zapravo idemo naprijed. Ono na sto smo se intenzivno usmjerili (malo vise ja nego muz) je rad na sebi, prerade nekih stvari unutar sebe jer...ako ti nisi dobro neces moci biti dobar niti svojoj djeci, zar ne?
Da bas ne zavrsim ovaj post u sivim tonovima da spomenem; stariji sin sam je izradio crveno cvijece od papira (ne znam kako da dodam fotku ovdje pa vam ne mogu pokazati) i poklonio mi za Dan zena. E u takvim trenucima zaboravite na svu muku i jad koji svakodnevno prolazite kad ste u losijim danima i osjetite da vas preplavaljuje ljubav.
Do sljedeceg pisanja
Kao sto ste skuzili, dupli je tekst; isti su, samo sto je zapravo pravi ovaj drugi. kak izbrisati ovaj prvi, pojma nemam
U prvom navodim da cu postat fotku, a kad sam shvatila da ne mogu, nesto sam kemijala i sve mi se poduplalo
Amondi, jako mi je drago da nam se javljas.
Oprosti ako sam predirektna, ne moras odgovorit.
Kako je vama u obitelji nevezano iz skolu? Jel se lijepo slazete u slobodno vrijeme?
Pitam jer vecina tvojih postova je kroz prizmu njhovih skolskih obveza ili ja to tako dozivljavam.
Zašto se život vrti oko škole znaju samo oni koji su na taj vrtuljak skupa sa svojom netipičnom djecom sjeli. Škola te pritišće, ne dozvoljava ti disati, oduzima vikende, dijete se osjeća neuspješno, sve se ribice moraju popeti na stablo (kako je ono nacrtano na učiteljima omraženoj karikaturi koja ocrtava sistem) inače im razredne kolege, a i poneki učitelj rado i često daju do znanja da su niškoristi.
Ta niškorisnost pokreće nove frustracije koje pak budu okidači za daljnja nepoželjna ponašanja itd, itd.
Svakodnevna obaveza višesatnog zajedničkog učenja nakon što malo dijete dođe iz boravka, a roditelj s posla, toliko iscrpljuje da pojam slobodnog vremena postaje hm...moraš se jako potruditi da ga stvoriš.
Posljednje uređivanje od čokolada : 11.03.2021. at 22:44
Draga Lili,
nisi predirektna. Tvoje pitanje je jednostavno, ali odgovor bas i nije.
Slaganje u slobodno vrijeme je kako kad. Kroz tjedan da ga gotovo nemamo, posebno tjedan kad muz i ja radimo popodne. S djecom se tada prakticki gotovo i ne vidimo. Vikend je prica za sebe.
Klinci vole jako biti vani (sad vec idu sami u park), ponekad odemo negdje zajedno u prirodu, vole kad zajedno obavljamo kupovinu. Kod kuce obicno to bude neka zajednicka drustvena igra. Mladji cesto opstruira bilo koju aktivnost u slobodno vrijeme jer mu jako brzo sve dosadi. Starijeg to onda razljuti pa gasimo njihove medjusobne sukobe. Onda se muz i ja znamo podijeliti pa jedan bude s jednim, drugi s drugim. Ugl. kada to nase zajednicko igranje prestane, kod starijeg nastane drama jer njemu niti jedno vrijeme nije dovoljno za provesti s nama (sto je i razumljivo).
Ne znam koliko sam ti uspjela docarati nase funkcioniranje u slobodnom vremenu (nadam se da jesam...barem malo
Potpisujem svaku rijec!
Amondi, hvala na odgovoru.
Coksa, ma kuzim ja to sve, to se moze reci i za djecu koja nisu posvojena, pa imaju razne poteskoce u ucenju u skoli, samo nekako mi se cini jako bitnim imat nekad u tjednu npr vikendom te opustene obiteljske trenutke, ove koje Amondi opisuje.
Svima nam treba predah pa tako i djeci od tog napornog tempa preko tjedna.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 11.03.2021. at 23:20
Vikend je na izmaku. Koliko god ga jedva čekala, nedjeljom navečer pomislim koliko sam se zapravo umorna od vikenda i borbe s klincima. Posebno mlađim. Već je postalo pravilo, a ne iznimka da, što se tiče školskih obveza, mlađi naprosto ne želi. E sad, to izgleda ovako. Nedjeljom, obično prijepodne, pregledamo što još treba, ako je neki ispit u tjednu i to pokušavamo naučiti. Da, to bi bila idila. Ali nijeMlađi redovito zezne sve dogovore. Znači, dogovorimo jučer: idemo van zajedno, gledamo tv, poigramo se, ali danas, znaš sine moramo se malo primiti i školskih obveza. Da mama, naravno. Dođe danas, od poštivanja dogovora niti d, drama, cirkus, ne želi. I tako svaki vikend. Ali svaki!!!
Malo smo ludi od toga, više ne znamo kako i koji pristup zauzeti (bez obzira što smo oboje prosvjetari i dobro potkovani, posebno ja, pedagoško-psihološkim znanjima). Škola neće nestati, prestati...to je konstanta još sljedećih (nadam se) "samo" 9 godina (što se mlađeg tiče). Ne možemo jednostavno pustiti pa kako bude, jer ne bi dogurao niti do tuda gdje je sada da nismo svakodnevno gurali, podsjećali i s njim radili i da nije divne učiteljice (koja je btw. moja prijateljica otprije). Znači, sve smo poduzeli da mu olakšamo...ali ne. Otpor nevjerojatan, više ne vidim načina kako. Sve smo probali; dogovor 1: riješi sine svoje obveze pa ćemo onda raditi što želiš (tv, igra, mobitel ili što već); rezultat= drama i cirkus. Dogovor 2: evo sine, pogledaj malo tv, poigraj se na mobitelu, igrajmo se zajedno, a nakon toga ćemo školske obveze; rezultat= drama i cirkus.
Ima li treće solucije? Postoji li? Meni se čini da ne, ispravite me ako griješim. Napominjem da u komunikaciji uvijek krenemo lagano, smireno, pristojno. Zamoliš, objasniš. Onda malo poludiš pa vičeš, pretvoriš se u u neku groznu osobu kojoj poslije daš po prstima jer je izgubila živce.
Rezultat uvijek isti: on jednostavno ne želi raditi bilo što, a da je vezano uz školu. Malo smo si očajni, ali vjerujem da nismo jedini s ovakvim problemom. Umorni smo; stalno se preispitujemo, stalno mislimo kako nešto ne radimo dobro.
A onda ipak zasja sunce jer nam ljudi oko nas govore suprotno; vidi se napredak, vidi se da radite najbolje što možete, ne sekirajte se. Valjda i je tako. Jer drugi vide, mi ne. Mi samo vidimo borbu koja traje i kojoj ne vidimo kraja. Rekli bi Talijani: con calma. Ma je...lako je reći. Treba to zaista i primijeniti. Ponekad uspijevam, ponekad, kao danas ne.
Ali, sutra je novi dan. Bit će bolje. Valjda.
takve probleme ja imam sa svojim najmlađim djetetom (5.r.)
online škola doprinijela lijenosti, mobiteli svu pažnju uzimaju... konstantna borba ...
tako da nisi jedina ...
Ne daj bože da uz cijelu priču je još i šmrkav i da MORA čistiti nos,uzeti lijekove.....
Ne razumijem komentar.
vjerojatno je htjela nadodati da kad su djeca prehlađena, onda takve situacije (natezanje oko školskih obveza) postaju još zahtjevnije i teže i za djecu i za roditelje
Da, niste jedini... Zapravo, mislim da uopće ne postoje roditelji koji se s ovakvim izazovom ne sretnu prije ili kasnije. Roditeljstvo je takvo... uvijek ima nekih izazova.Vikend je na izmaku. Koliko god ga jedva čekala, nedjeljom navečer pomislim koliko sam se zapravo umorna od vikenda i borbe s klincima. Posebno mlađim. Već je postalo pravilo, a ne iznimka da, što se tiče školskih obveza, mlađi naprosto ne želi. E sad, to izgleda ovako. Nedjeljom, obično prijepodne, pregledamo što još treba, ako je neki ispit u tjednu i to pokušavamo naučiti. Da, to bi bila idila. Ali nije
Ima li treće solucije? Postoji li? Meni se čini da ne, ispravite me ako griješim. Napominjem da u komunikaciji uvijek krenemo lagano, smireno, pristojno. Zamoliš, objasniš. Onda malo poludiš pa vičeš, pretvoriš se u u neku groznu osobu kojoj poslije daš po prstima jer je izgubila živce.
Rezultat uvijek isti: on jednostavno ne želi raditi bilo što, a da je vezano uz školu. Malo smo si očajni, ali vjerujem da nismo jedini s ovakvim problemom. Umorni smo; stalno se preispitujemo, stalno mislimo kako nešto ne radimo dobro.
A onda ipak zasja sunce jer nam ljudi oko nas govore suprotno; vidi se napredak, vidi se da radite najbolje što možete, ne sekirajte se. Valjda i je tako. Jer drugi vide, mi ne. Mi samo vidimo borbu koja traje i kojoj ne vidimo kraja. Rekli bi Talijani: con calma. Ma je...lako je reći. Treba to zaista i primijeniti. Ponekad uspijevam, ponekad, kao danas ne.
Ali, sutra je novi dan. Bit će bolje. Valjda.
Što se tiče ovakvih problema kada dijete NEĆE i ne bi radilo ništa za školu - ja sam imala jednog takvog tvrdoglavca. Nakon puno pokušaja i promašaja (smajlića, nagrađivanja, potkupljivanja, motiviranja, koještarija) došli smo do najjednostavnijeg rješenja. To ste probali, ali nemojte popustiti. Otrpite dramu i cirkus. Kad vidi da nema uzmaka, bit će ok. Kod mog mlađeg sina funkcionirala je jednostavna metoda: NAJPRIJE riješiš obveze, a TEK ONDA dolazi zabava. Dakle, NEMA odlaska van ni filmova dok nisi naučio. Dogovor "kasnije ćemo" ne funkcionira dobro ako dijete nema osjećaj za vrijeme i obveze ili ako ima kratak interval pažnje i teškoće koncentracije. Moj sin to nije imao sve do početka srednje škole, kad su ga trojke u svjedodžbi na brzinu resetirale. Osnovna škola bila je gadna muka, ovako kako opisuješ. Ja sam također pokušavala njemu napraviti pauze (disleksija je u pitanju). Ponekad je to funkcioniralo, ponekad baš i ne. Mislim, ono što mu je išlo dobro (matematika, engleski, crtanje) volio je raditi, a s hrvatskim i prirodom je bilo puno otpora. Teško se koncentrirao na to i morala sam ga natjerati da PRVO to odradi, dok još nije umoran, jer kasnije od rada ne bi bilo ništa. Mislim da je čokolada svojevremeno opisivala da sličan problem ima njezina starija - nakon igre i opuštanja dijete se NE MOŽE više koncentrirati na učenje. Još samo da dodam - moj stariji sin je često ni kriv ni dužan ispaštao naše odgojne metode prilagođene njegovom mlađem bratu, jer ako smo planirali ići na igralište, ni on nije mogao dok brat ne bi odradio svoje. Nekad smo uspjeli koordinirati, često nismo... Kako god bilo - obojica su stekli naviku da rješavaju obveze po kratkom postupku i toga se drže i danas. Nema "kasnije ćemo", jer ne znaš što ti nosi dan.
Pokušaj tako - prvo riješite učenje, a nakon toga je odmor. To je motivacija da se sve za školu riješi što prije, jer tek tada nastupa sloboda.
Vjerujem da sve dobro radite, ali metode rada često treba prilagođavati djetetu, okolnostima, gradivu... Nije to u kamen uklesano. Tražit ćete i dalje optimalnu metodu. Ja sam se sa svojim sinom natezala doslovce godinama, ali nisam popustila. Tek puno kasnije naučio je to cijeniti i usput razvio vlastite metode učenja i unutarnje motivacije. Danas je i on zadovoljan što mu nismo previše popuštali dok je bio u nižim razredima osnovne škole. Ne želim uopće razmišljati što bi bilo da smo popustili.
Sretno i vama i klincima, sve će biti dobro...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 15.03.2021. at 09:04
Isti slucaj i kod mene ..s tim da moj nema mob preko tjedna osim za viber i pozive ali svejedno ne pomaze
Moje je dijete puno mlađe, ali je sam odabrao aktivnosti koje zahtijevaju doma nekakve zadaće. Slažem se da je opcija prvo zabava pa zadaća lošija. Probali i jedno i drugo, al smo brzo skužili da je jedino prvo obaveze pa zabava učinkovito. Isto su drame kad vidi da mu je prošlo vrijeme i da neće biti zabave jer nije odrađeno što je trebalo, ali popušta polako. Sat mu stoji u njegovoj sobi i vidi i sam koliko je vremena izgubio u otporu, umjesto da je išao raditi ono za što treba 10-15 minuta pa se poslije zabavljao. I čak nema veze što je njegova zadaća iz područja za koje ima veliki interes, kad nešto mora, onda neće.
I poznat mi je taj osjećaj kako vikend iscrpi i kako se maltene ideš odmoriti na posao... I to da probaš ovako i onako pa pukneš u nekom trenutku.
Sretno dalje i puno strpljenja vam želim.
Posljednje uređivanje od Jelena : 15.03.2021. at 09:25
Amondi, što mu je najteže, u čemu ima najveći otpor? Je li to pisanje, računanje, pamćenje činjenica?
Moja nije bila jako nesuradljiva i najdraže bi joj bilo završiti čim prije sa svime jer je onda slobodna. Ali to bi se otegnulo jer nije bila u stanju završiti u razumnom roku. Zato bih ja sve potrebno pripremila, naslagala, preduhitrila prazan hod i probala joj predočiti koliko će dugo neki predmet trajati ("dok velika kazaljka ne dođe do 12" - tek je u 5.r. naučila gledati na sat). Kretali smo odmah nakon ručka. I petkom također. Nikad se zadaća od nekog dana ne bi odgađala za sutra. Subotom bi se ujutro isključivo ponavljalo, nikakve zadaće jer onda je znala da je od subote iza ručka do ponedjeljka slobodna.
Nakon svake DZ uslijedila bi mala nagrada, neka čokoladica ili sl. Kako su joj u školi dečki stalno govorili da je glupa, ocjene i pohvale bile bi joj velika motivacija jer bi to u glavi prevodila - ako umjesto 1 ili 2 iz diktata dobijem 4, nisam glupa. Priznajem da sam i ja tu vidjela "priliku" pa sam (mimo svih pravila) manipulirala: kako se osjećaš kad te tako ponižavaju, što bi željela napraviti, misliš li da si stvarno glupa ili imaš problem s disleksijom i koncentracjom, kako ih možeš skinuti s grbače? Kako bi reagirali da dobiješ možda i peticu? Znaš li koliko si vrednija od njih, znaš li da radiš bar 3x više itd.
Naravno, tu je važno realno procijeniti stvarne mogućnosti djeteta, ja sam npr. osjećala da ona to može, samo još nismo bili našli način.
Doma smo se igrale štopericom (pravom, okruglom), bilo joj je zabavno rješavati zadatke u zadanom roku da je kazaljka ne prestigne. Pa učenje kroz humor, rime i asocijacije da bi zapamtila nešto, kojiput bi to bile i kakve prostote/psovke, nisam se libila iskoristiti bas sve što bi joj pomoglo.
Ako bi se učila priroda ili neka teorija, ne bih rekla idemo učiti, nego idemo se zamotati pod poplun. Pa bih je zagrlila i prepričavala gradivo ili bi ona pročitala jedan pasus, a ja ga prepričala, a onda obratno. To je dobra vježba i za uočavanje i sažimanje najbitnijeg.
Printala sam joj listiće u bojama s razredna-nastava.net ili bih joj sama složila zadatke/rečenice, a ona, kako bi koji riješila, mogla je majmunirati po sobi i visiti naglavačke, ...zapravo bi najbolje učila trčeći i pljeskajući u ritmu. Svašta moraš probati, i ono što se kosi sa svim pravilima, metodikama, razumom i onim što si učila na faksu.
Jedino je važno ne izgubiti živce i biti hladno dosljedna do kraja da dijete zna da ćeš ako treba sjediti nepomično i 5 sati dok ne završi zadano.
Posljednje uređivanje od čokolada : 15.03.2021. at 10:27
Sve ovo što ste svi napisali, zapravo radimo i mi. Barem se trudimo. Zasad nema nekog učinka. Loše je to što kod mlađeg nismo još pronašli što bi to bilo, a da ga zaista motivira. Sa starijim točno znamo i on će sve napraviti ako zna da iza toga slijedi nešto što mu se sviđa (gledanje tv-a, igranje igrica, izlazak van). Mi ih isto učimo da prvo treba riješiti obveze i što prije to napravimo kako treba, prije će doći vrijeme za igru i zabavu. Naravno, ne držimo se toga kao da je u kamenu zapisano, kako reče Peterlin. Osluškujemo, procijenjujemo, ali eto..s mlađim, što se tiče školskih obveza nikako ne uspijevamo pronaći neku sredinu. Stručnu pomoć dobiva, konstantno s njim odlazimo u Polikliniku, sad smo ponovili obradu i čekamo nalaz. Jako nas zanima gdje je sada u odnosu na prije dvije godine.
U svakom slučaju, hvala vam na svim savjetima, pokušat ćemo nešto od ovog što je Čokolada napisala.
Javim!
Nama nista nije pomoglo osim odrastanja ( djelomicno).
Srecom da je ove godine zadnja godina srednje i da smo to prezivjeli.
Amondi,
Čokolada me podsjetila na nepedagoške metode... Moj stariji sin mrzio je olovku i bilježnicu iz dna duše (jako loša motorika, gruba i fina), a morao je raditi logopedske vježbe, pa smo sve prebacili na PowerPoint. Iako je upotreba računala u ranoj dobi dvosjekli mač, kod mog sina to je upalilo. Taj je sve naučio najprije u digitalnom obliku, a tek nakon toga na papiru...
Probaj, nemaš što izgubiti osim malo vremena. Devetogodišnjak - to je drugi ili treći razred osnovne škole. Probaj mu materijal za učenje prilagoditi na PPT format, ako lakše prihvaća računalo. Bitno je usvajanje gradiva.
Koristili smo razne digitalne materijale:
Sunčice (to je stari softver, ne znam je li dostupno sada, ali imali smo sve koje su izašle: http://www.32bita.hr/suncica)
Čista petica https://www.artrea.com.hr/cd_petica.html
Hlapićev ABC za učenje slova https://hlapicevducan.eu/proizvod/in...ke-s-hlapicem/ - to još uvijek negdje imam
Cvrčkove vježbalice: https://cvrcak.hr/trgovina/matematika-1/ - i to još uvijek negdje imam
Imali smo i odličan softver za učenje matematike - Brojkići (interaktivna matematika do 4. razreda). Toliko smo ga koristili da se doslovce doderao
Nama je bilo zabavno zajedno kod kuće raditi materijal za učenje. Evo, naša stara slovarica još postoji na ovoj stranici - https://www.razredna-nastava.net/stranica.php?id=469
Imali smo takav materijal i za matematiku - interaktivnu prezentaciju za zbrajanje
Doma smo radili plakate na razne teme (ideja je od učiteljice mog starijeg sina, ali iskorištena za učenje gradiva): zima u gradu, zima na selu - ljeto u gradu, ljeto na selu.... posebno su obožavali vozila
Teme koje su ih zanimale obrađivali smo na isti način - ako su ih zanimali vulkani, napravili bi ppt na tu temu. Isto je bilo i s gradivom prirode i društva - još i sada imam neke njihove prezentacije na starom računalu, a odabir tema je neočekivan. Moj mlađi sin se interesirao za nuklearno oružje, viruse (ne računalne nego obične, davno prije korone), letove u svemir i tako...
Roditelj djeteta s teškoćama mora biti jako kreativan da mu učenje "podvali" pod neku zabavnu i zanimljivu aktivnost. Moji su klinci taj PowerPoint savladali u ranoj dobi (stariji u vrtićkoj dobi, mlađi u nižim razredima OŠ) i do dana današnjega to koriste za sažetke, podsjetnike i druge pomoćne materijale za učenje. Nepedagoške metode bile su ovakve: ako želiš sjediti za računalom dulje od dnevnog limita (30 min - dozvoljeno za igrice i gluposti), moraš raditi nešto za školu. Obojica su se dali navući na to. Ja bih čitala gradivo iz geografije, a moj mlađi je na temelju toga morao napraviti sažetak u ppt.
Bez računala - slično kao čokolada, ja sam često čitala dugačke tekstove, a moj E. bi na podu radio sklekove ili trbušnjake. Tako je najbolje pamtio. Rano smo (od muke) obojicu uvježbali da odmah u glavi rade sažetke. Na primjer - gradivo iz prirode pročitam ja, pa onda prepričamo, pa pročita dijete - pa prepričamo i napravimo si prezentaciju.
Što se tiče crtanja i slikanja - moj mlađi to zna i može od najranije dobi, ali stariji - njemu je uvijek bilo muka, pa je pristup bio ovakav - naći ćemo neku sliku, isprintati, izrezati, obojati i zalijepiti. (Imali smo dogovor s učiteljicom da on to smije).
I da - žrtvovali smo školske knjige. Nikada me nije bilo briga što se knjige moraju vraćati. Mi smo bitne dijelove teksta uredno označavali signirom u bojama, lijepili teks markere (ovo https://images-na.ssl-images-amazon...._AC_SY450_.jpg) i pisali bilješke na marginama. Voljeli su devastirati knjige za dobru svrhu, a ja im nisam branila. Naprotiv, poticala sam ih da to rade. Da su me u školi tražili da kupim nove knjige - učinila bih to, ali nitko nije pitao. Sad vidim da moji dečki i u odrasloj dobi koriste bilješke, na faksu na pdf dokumente dopisuju komentare
Još mi padaju na pamet umne mape (nama nisu bile od neke koristi, bar ne u ovoj dobi, ali u srednjoj školi da...)
Dosta za sada... Ako mi još što padne na pamet, nadrobit ću ovdje. Ne zato da koristiš sve, nego zato da možda u gomili ideja nađeš neku koja je zgodna za tvoje dijete...
U međuvremenu mi je palo na pamet pogledati priručnih Hrvatske udruge za disleksiju. Ovdje sam ga našla:
http://os-ludbreg.skole.hr/upload/os...disleksija.pdf
Unutra je i poglavlje o drugim teškoćama učenja - hiperaktivnost i deficit pažnje (str. 56).
Puno ti hvala!Amondi,
Čokolada me podsjetila na nepedagoške metode
Probaj, nemaš što izgubiti osim malo vremena. Devetogodišnjak - to je drugi ili treći razred osnovne škole. Probaj mu materijal za učenje prilagoditi na PPT format, ako lakše prihvaća računalo. Bitno je usvajanje gradiva.
Koristili smo razne digitalne materijale:
Sunčice (to je stari softver, ne znam je li dostupno sada, ali imali smo sve koje su izašle: http://www.32bita.hr/suncica)
Čista petica https://www.artrea.com.hr/cd_petica.html
Hlapićev ABC za učenje slova https://hlapicevducan.eu/proizvod/in...ke-s-hlapicem/ - to još uvijek negdje imam
Cvrčkove vježbalice: https://cvrcak.hr/trgovina/matematika-1/ - i to još uvijek negdje imam
Imali smo i odličan softver za učenje matematike - Brojkići (interaktivna matematika do 4. razreda). Toliko smo ga koristili da se doslovce doderao
Nama je bilo zabavno zajedno kod kuće raditi materijal za učenje. Evo, naša stara slovarica još postoji na ovoj stranici - https://www.razredna-nastava.net/stranica.php?id=469
Imali smo takav materijal i za matematiku - interaktivnu prezentaciju za zbrajanje
Doma smo radili plakate na razne teme (ideja je od učiteljice mog starijeg sina, ali iskorištena za učenje gradiva): zima u gradu, zima na selu - ljeto u gradu, ljeto na selu.... posebno su obožavali vozila
Teme koje su ih zanimale obrađivali smo na isti način - ako su ih zanimali vulkani, napravili bi ppt na tu temu. Isto je bilo i s gradivom prirode i društva - još i sada imam neke njihove prezentacije na starom računalu, a odabir tema je neočekivan. Moj mlađi sin se interesirao za nuklearno oružje, viruse (ne računalne nego obične, davno prije korone), letove u svemir i tako...
Roditelj djeteta s teškoćama mora biti jako kreativan da mu učenje "podvali" pod neku zabavnu i zanimljivu aktivnost. Moji su klinci taj PowerPoint savladali u ranoj dobi (stariji u vrtićkoj dobi, mlađi u nižim razredima OŠ) i do dana današnjega to koriste za sažetke, podsjetnike i druge pomoćne materijale za učenje. Nepedagoške metode bile su ovakve: ako želiš sjediti za računalom dulje od dnevnog limita (30 min - dozvoljeno za igrice i gluposti), moraš raditi nešto za školu. Obojica su se dali navući na to. Ja bih čitala gradivo iz geografije, a moj mlađi je na temelju toga morao napraviti sažetak u ppt.
Bez računala - slično kao čokolada, ja sam često čitala dugačke tekstove, a moj E. bi na podu radio sklekove ili trbušnjake. Tako je najbolje pamtio. Rano smo (od muke) obojicu uvježbali da odmah u glavi rade sažetke. Na primjer - gradivo iz prirode pročitam ja, pa onda prepričamo, pa pročita dijete - pa prepričamo i napravimo si prezentaciju.
Što se tiče crtanja i slikanja - moj mlađi to zna i može od najranije dobi, ali stariji - njemu je uvijek bilo muka, pa je pristup bio ovakav - naći ćemo neku sliku, isprintati, izrezati, obojati i zalijepiti. (Imali smo dogovor s učiteljicom da on to smije).
I da - žrtvovali smo školske knjige. Nikada me nije bilo briga što se knjige moraju vraćati. Mi smo bitne dijelove teksta uredno označavali signirom u bojama, lijepili teks markere (ovo https://images-na.ssl-images-amazon...._AC_SY450_.jpg) i pisali bilješke na marginama. Voljeli su devastirati knjige za dobru svrhu, a ja im nisam branila. Naprotiv, poticala sam ih da to rade. Da su me u školi tražili da kupim nove knjige - učinila bih to, ali nitko nije pitao. Sad vidim da moji dečki i u odrasloj dobi koriste bilješke, na faksu na pdf dokumente dopisuju komentare
Još mi padaju na pamet umne mape (nama nisu bile od neke koristi, bar ne u ovoj dobi, ali u srednjoj školi da...)
Dosta za sada... Ako mi još što padne na pamet, nadrobit ću ovdje. Ne zato da koristiš sve, nego zato da možda u gomili ideja nađeš neku koja je zgodna za tvoje dijete...
Nema na čemu. Vjerujem da ćeš naći svom mlađem sinu "radnu točku", odnosno način učenja koji će mu biti prihvatljiv i upotrebljiv.
Ako i dalje bude teškoća, možda da osim Poliklinike potražite i logopeda, na uputnicu ili privatno... Ponekad ni to nije dosta. Moj mlađi sin je baš u toj dobi (9-10 godina) bio toliko frustriran svojim teškoćama da smo s njim završili na psihoterapiji (Suvag, u okviru terapije koju smo tamo imali - logoped i psiholog), ali to nas nije spasilo rada kod kuće. Bilo je isto kako čokolada opisuje - na terapiju se ide kad imaš termin, a roditelj si 24 sata. Neka te ne obeshrabri uloženi trud - za mnogo toga rezultati dođu tek puno, puno kasnije. Sada je još teško sagledati koristi od onoga što radite, ali to ne znači da ih nema. Sigurno sve radite kako treba.
Dobar dan svima!
Uspjeli smo! Zavrsili smo 3. i 4. razred uz ogroman angazman nasih klinaca, uciteljice mladjeg sina, ucitelja starijeg sina i nas roditelja. Necu lagati, nije bilo lako. Posebno s mladjim (koji inace ima Rjesenje o primjerenom obliku skolovanja-ind.pristup). Sada, zasluzeni odmor od skolskih obveza, razvazanja, borbe da se napise zadaca, procita lektira.
S mladjim je bilo posebno tesko. Kada smo mislili da otpor prema obvezama ne moze biti veci, bio je. Koliko god da smo bili kreativni u nastojanjima da ga motiviramo, nikako nismo uspjevali bez drame i ispada proci tjedan, vikend.
Zato..presretna sam da cemo malo svi odmoriti od skole. Istina, sad umiru od dosade, ali i to mi je bolje nego borba sa skolskim obvezama
Uglavnom, svima vama koji imate skolarce i prolazili ste kroz slicne borbe, zelim da se odmorite i prikupite snagu za sljedecu nastavnu godinu. Trebat ce nam. Znam da meni hoce
Posljednje uređivanje od Amondi : 30.06.2021. at 09:47
Čestitam!Dobar dan svima!
Uspjeli smo! Zavrsili smo 3. i 4. razred uz ogroman angazman nasih klinaca, uciteljice mladjeg sina, ucitelja starijeg sina i nas roditelja. Necu lagati, nije bilo lako. Posebno s mladjim (koji inace ima Rjesenje o primjerenom obliku skolovanja-ind.pristup). Sada, zasluzeni odmor od skolskih obveza, razvazanja, borbe da se napise zadaca, procita lektira.
S mladjim je bilo posebno tesko. Kada smo mislili da otpor prema obvezama ne moze biti veci, bio je. Koliko god da smo bili kreativni u nastojanjima da ga motiviramo, nikako nismo uspjevali bez drame i ispada proci tjedan, vikend.
Zato..presretna sam da cemo malo svi odmoriti od skole. Istina, sad umiru od dosade, ali i to mi je sad bolje nego borba sa skolskim obvezama
Uglavnom, svima vama koji imate skolarce i prolazili kroz slicne borbe, zelim da se odmorite i prikupite snagu ta sljedecu nastavnu godinu. Trebat ce nam. Znam da meni hoce
Odmorite se, uživajte, radite sve što vas veseli.
Iz vlastitog iskustva (dvoje djece sa IP) ne smije se dozvoliti da se radne navike u potpunosti uspavaju tijekom ljeta, ali one se mogu očuvati i na zabavan način. Umjesto čitanja školskih knjiga djeca mogu čitati stripove, literaturu o stvarima koje ih zanimaju i slično... Moj stariji je obožavao knjige tipa Sam svoj majstor, Majstor u kući i slično. I danas me iznenadi što je sve iz toga naučio, a ja sam mislila da se igra i zafrkava....
Moj mlađi je volio rješavati zadatke tipa "Što ne pripada ovoj slici?" - ovako nešto: https://wordwall.net/resource/903840...-pripada-slici
U mlađoj dobi on nije bio lud za računalima, pa sam mu crtala bezbroj sličica "što ne pripada" - npr. razna vozila s kotačima (bicikl, romobil, auto, tačke) i podvalila na sliku stol, koji nema kotače...
Uvijek smo se zabavljai s tim. Što ne pripada? Stol! Zašto? Zato što nema kotače!
U svim drugim kombinacijama kad nešto nije pripadalo, odgovor je bio "Zato što nema kotače!" I danas se znaju toga sjetiti...
Kad mi je dojadilo crtati, rekla sam sinu da on meni nacrta zadatak, pa ću ja probati odgonetnuti što ne pripada. To mu je bio izvor velikog užitka, jer zna i voli crtati, a sačuvalo mu je grafomotoriku tijekom ljetnih mjeseci.
Sigurno ćete se dosjetiti raznim igrama koje mogu poslužiti u istu svrhu. Djeca ne moraju uopće znati da te igre (i igračke) imaju neku didaktičku svrhu. Njima je to samo zabava, a mi znamo da je korisna
Na primjer - za produljivanje intervala pažnje, poboljšanje koncentracije i uočavanje detalja odlična je društvena igra "Pogodi tko" https://www.njuskalo.hr/drustvene-ig...oglas-17510511
Ostalo: Memory, domino, zvrk, crni Petar...
Kad sam već spomenula crnog Petra, kartaške igre su idealne za matematiku, koncentraciju i pažnju. Ovo me podsjeća na djetinjstvo: https://hr.wikipedia.org/wiki/Tabli%C4%87
Osim toga, sve te igre za više igrača podižu toleranciju na neuspjeh, jer naučiš se nositi s gubitkom.
Amondi, čestitam!
Nekad je dobro i da bude dosadno. Ne predugo, naravno
Tocno na danasnji dan nasu djecu rodili smo iz srca i postali obitelj.
U ovih 5 godina naučili smo što znači bezuvjetno voljeti, svakim danom postajali bogatiji.
Nije uvijek bilo lako; proživjeli smo puno toga u proteklom vremenu, ali osjećaj bogatstva u srcima…. neprocijenjiv je.
Sretan porođendan! Ili preporođendan
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom