uzbudljivi, izazovni počeci - dijete školske dobi

[Hefina]

Drage,

treba mi netko tko razumije, tko zna kako je.
Dakle, ljudi ovdje

U procesu sam, pa ću izbjegavati konkretnije podatke, ali - izabrana sam kao najbolja potencijalna posvojiteljica za dijete <3, školske dobi, romskog etniciteta, u gradu koji nije moj.
Dakle, ostvarivanje osobnih odnosa traje duže nego što bi vjerojatno trajalo da smo u istom gradu i da ne treba završiti razred. Što generalno mislim da je dobro jer je dijete već "veliko" i ostvarilo je odnos s udomiteljima i ima odnose s djecom u školi, pa mi se čini korisno što sve ide prilično polako. Zahvalna sam za to, jer mislim da je duži period privikavanja u interesu djeteta.
Čini mi se da je sve po PS-u, imamo pismenu suglasnost centra (to jest, područnog ureda zavoda za socijalni rad, po novom) za ostvarivanje osobnih odnosa, pišem izvješća mailom nakon svakog susreta i slično.

Preko tjedna se čujemo, a ja čitam.
Zasad mi se čine najbolje sve knjige o terapijskom roditeljstvu, i knjiga dr. Becky Kennedy; Good Inside.
Adopta ima dobru knjižnicu (https://adopta.hr/index.php?option=c...category&id=13),
a ako niste iz Zgb, možda imaju i linkove na neke knjige, pa im se može poslati upit mailom. Nudim i ja knjige u pdf formatu ako netko hoće - nek mi se javi u inboks.

Čini mi se da smo mi koji smo upisani u registar u zadnjih cca godinu dana profitirali od tragedije u Zambiji jer vidim i ovdje po forumu, a čujem i uživo, i moje je iskustvo takvo da su CZSS-ovi počeli zivkati i gledati najfriškije ljude u registru, neovisno o javljanju tih ljudi centrima. Rekla bih da ih je od 12. mjeseca 2022. malkoc steglo odozgo da se temeljitije pokrenu, a sve zbog Zambije. Pa sam i ja primala pozive, od centara koje nisam zvala, što se nije baš događalo dosad koliko je meni poznato. Tako je tuđa nesreća, nažalost, meni otvorila vrata za sreću... Osjećam se tužno oko toga, ali što je - tu je. Drugi, očito, profitiraju kad se izabranim Drugačijima i žrtvenim janjcima u društvu nešto obije o glavu, kao ovoj djeci i njihovim roditeljima u Zambiji...

U ovoj bih fazi voljela podijeliti da su me neke stvari zatekle, neke mi stvari otežavaju život - a nisam očekivala, a neke su me ugodno iznenadile.
Pomiješani osjećaji čvrsto vezanih udomitelja su mi definitivno izazov.
Sve je dosta veliki financijski izazov. I bilo bi sjajno da zakon predvidi i neke slobodne dane za proces ovih ostvarivanja osobnih kontakata, prije rješenja o posvojenju. Mislim, ako za vjenčanje, po zakonu, dobiješ tjedan dana slobodno za tulumarenje - onda bi barem koji dan bio stvarno opravdan za izabrane potencijalne posvojitelje u postupku.

Što se tiče djeteta, primjećujem testiranje granica, probleme s pažnjom i koncentracijom. Zasad je sve to nekako očekivano. Mislim da mora steći povjerenje u nas i našu ljubav.
Ali i postupno uvođenje promjena i upoznavanje s novom okolinom mi se čini dosta dobar pristup. Pazim da što manje mijenjam detalje dok nije tu, da uvedem naš novi zajednički ritam, rituale i predvidljivosti. Pritom koristim koliko znam i umijem ritam i rituale koje ima kod udomitelja, ali nije to baš uvijek izvedivo.
Učim kako davati do znanja da volim i želim da mi priča o biološkim roditeljima. Učim kako se nositi s bolom da sam djetetu još jedna u nizu teta, dok ne postanem nešto više.
Savladavam strah da se djetetu nešto ne dogodi, da se ne ozlijedi tijekom vikenda dok je kod mene, jer se bojim kako bi se to moglo odraziti i na naš odnos, i na stav centra i udomitelja prema meni.
Navikavam se na to da se dijete ne zna igrati ni zabavljati samo jer je dosad uvijek bilo okruženo drugom djecom.
Ponavljam si da je normalno da ponekad pogledam u to dijete i vidim stranca kojega ne poznajem, i da je njemu vjerojatno isto tako - a ono ne zna što bi s time.
Navikavam se na sasvim neinformirane i povrjeđujuće komentare bliske okoline - "zašto niste presretni?! Ostvario vam se san!"; kao da moram cupkati od sreće svaki trenutak budnosti da dokažem da sam zadovoljna, i ne smije mi biti teško. Rasistički su izazovi s okolinom još slabi, ali dogodi se nešto, svako malo i to skoro svaki put kad je s nama u gradu.
Ima tu još dosta toga, ali bojim se da ne napišem previše, a nadam se da i ovo može biti kome zanimljivo ili da će(te) suosjećati.

Eto, držite mi fige da sve prođe što bolje za dijete i da na kraju ovoga i CZSS i dijete daju pozitivno mišljenje i da ostvarimo posvojenje.

Hvala svima na čitanju!
Sretno svima!

[Lili75]

Hefina, svu sreću svijeta vam želim sretnooooo!!!!

[Hefina]

Hvala, hvala puno, Lili!

[čokolada]

Hefina, nadam se da ćete vrlo skoro dobiti rješenje. Neka vas prati sreća!

[Peterlin]

Sretno!

[Hefina]

Hvala, Čokolado, Peterlin! Podrška puno znači!

Da, Čokolado, baš kao što si i rekla - bit će lakše kad dobijem rješenje, neću držati osjećaje "pod ručnom". Već volim to dijete, a opet je stvarnost da nije "moje" dok se ova faza ne završi.

[špelkica]

Hefina, sretno! U kojoj ste sad fazi? Bit će uspona i padova, to je normalno, trajat će to dugo, dugo, pogotovo to ispipavanje granica, dijete željno pažnje, a ne želi to priznati, pa pubertet, kad želi biti samostalan, a dosta je ovisan o obitelji. Ne znam kako ste si s udomiteljima, mi smo stalno u kotaktu, oni su njegova druga obitelj, uvijek tu za njega, nama je to bila i jest velika pomoć. To što je bio vezan uz njih je veliki plus, privržen je obitelji, mi smo njegova sigurna luka.
Bit će mu šok kad promijeni okolinu, tu morate biti jaki, podrška, puno njegovih postupka vam se možda neće svidjeti, pa tu su vršnjaci, kako će ga prihvatiti, mi smo imali slučaj internetskog nasilja i morali smo prijaviti, ali prošlo je, pa opet neke nove bitke, a ta djeca imaju problema sa samopouzdanjem, ljubavi prema sebi, nažalost, moramo puno vjerovati u njih čak i kad se ne slažemo, kad ga razumski hoćeš zaštititi, a on se neda...Eto mi smo sad u pubertetu, čeka nas izbor srednje škole. Za biološku obitelj ne pita. Za njega smo mi njegova obitelj.

[Hefina]

Hvala ti, Špelkice!
Jako mi je drago što ste imali sjajno iskustvo s udomiteljima, to nažalost nije naš slučaj. Ni s CZSS nije baš sjajno, pa ne pišem detalje...
Nadam se da ću se ubrzo usuditi reći još koju suvislu...
Hvala ti na iskustvu! Da, baš je tako. Uopće ne znam što s internetom, što će biti s vršnjacima u novoj školi. Lijepo je čuti koliko se dijete kod vas lijepo prilagodilo. Ima i naše dijete kapacitet za vezivanje, ali svašta je već prošlo. Svejedno, bit ćemo tu, štogod trebalo, koliko god dugo.
Bravo, bravo za vas, šaljem zagrljaje i <3, hvala na podršci! Javim kako ide kad dobijemo rješenje i malo prođe prilagodba!

[Lili75]

Hefina, sretnoooo!!!!da se sve što prije posloži, držim fige!!!

[špelkica]

Hefina, ima li kakvih novih vijesti?

[Hefina]

Špelkice, ima . Žao mi je što se nisam prije javila, sve je bilo vrlo intenzivno. Uz posvojenje sam i ja imala neočekivane zdravstvene teškoće, čeka me veća operacija u bliskoj budućnosti.
Ali bit će sve OK i da, imam rješenje, rodni list, na papiru sam mama - provjere mog Centra još traju, ali više-manje je to to.

Prilagodba. Teško je. Baš jest.
Znam da je moglo biti i teže, ali zaista sam mislila da sam se pripremila.

Trebala sam više čitati strane forume, iskustva posvajanja starije djece. Mi smo mala zemlja, nemamo jasne protokole ni dostupnu statistiku, ponajmanje o propalim posvojenjima/udomljavanjima.
Djeca se kod nas pitaju za mišljenje samo deklarativno ili uopće ne. Što je posebno loše kod posvajanja djece školske dobi. Oni koji formalno mogu odbiti posvajanje, često ga i odbiju, a djeca stara od 6 do 12 godina koja zaista ne žele posvojenje nisu baš shvaćena ozbiljno. Pa zapravo ne znaš s kojom slikom o svemu ti dolazi "starije" dijete.

Eto, moje je već u pubertetu. Preuranjenom, ali jest. Fizičke promjene su počele, vjerujem da se i ponašanje može povezati s pubertetom (donekle), a emocionalno i kognitivno je daleko iza svojih vršnjaka. Imamo veoma malo vremena prije tinejdžerskog bunta za povezivanje. Ima dana kad mi se čini da je agresija manje trauma, a više hormoni. Dijete još nije tinejdžer, ali je već krenulo. Agresija na sve što se doživi kao granica ili kritika. Jer samopouzdanje je nepostojeće. A povjerenja nema ni za lijek. Laganje, durenje, bezobrazluk, nasilje u školi.

Teorijski, prednost "starijeg" djeteta je da se znaju njegove potrebe prije posvajanja.
Ali moje je iskustvo da ne, ne može se računati na to. Udomitelji nemaju kapacitete za neurologe, endokrinologe, logopede, psihologe, otorince i ostale specijalističke preglede, a sustav to ne zahtjeva i ne omogućava, pa se svejedno dogodi da dijete ima (razvojne i druge) teškoće samo se za njih nije znalo, to jest, žmirilo se, previdjelo se. Ako je netko na to spreman, onda dobro. Ako nije, treba imati na umu. Posvajanje ne znači da "znaš koga ćeš dobiti", skoro kao što ne znaš što će biti ni kada rodiš dijete. Nadaš se, naravno, ali ne možeš znati. A dobro, znaš spol djeteta i možda pokoji interes ako i to. Upoznavanje je dobro vrijeme da se zaljubiš u dijete, ali nije stvarna slika njegovog karaktera ni potreba. Nama nije bila. Dijete je došlo iz vojničke stege i fizičkog kažnjavanja u udomiteljskoj obitelji u okruženje u kojemu mu se nudi da se opusti. Pa tek tada kreće prava dječja agresija, verbalna i fizička, stalno testiranje autoriteta i jednostavno, bijes/tuga zbog života koje je imalo prije.

U međuvremenu čitam iskustva iz većih zemalja po kojima je najveći broj propalih posvojenja u slučajevima kada su djeca posvajana nakon šeste godine života, a posvojitelji ih nisu udomljavali (fosterali) prije toga.

Naše posvojenje neće "propasti" jer neću to dopustiti. Život mi je ispunjeniji i smisleniji zahvaljujući tom djetetu. Korak po korak, dan po dan, svi idu na psihoterapije i fizički su aktivni.
Ali teško je. Sada su to moji dojmovi. Ljubav nije dovoljna, treba tu i drugih resursa.

[sirius]

Sretno, ako dijete ima poremecaj paznje i koncentracije biti ce tesko i izazovno. Bilo bi i da je dijete od prvig dana s vama, ovako ce biti jos vise .

[Jelena]

Hefina
Sjecam se adoptinog tecaja kad je komentiran broj djece koja mogu ici na posvajanje, da velik broj djece 10+ ne želi biti posvojeno. Mene je potpuno iznenadilo. Imas pravo da je to slabo problematizirano kroz medije. Spominjala je Diana iz Adopte, ali to je doprlo samo do jako zainteresiranog slusatelja, kandidata za posvojitelja. Ne znam jesi li se uclanila u adoptu, ali oni cesto imaju radionice za posvojenu djecu te dobi, a i za roditelje.

[Hefina]

Hvala, drage, hvala.
Ima boljih dana, ima lošijih. Kad su bolji dani osjećam se privilegirano što imam priliku biti mama, štogod "mama" u našem slučaju značilo. Obično su bolji dani kad naiđem na neko razumijevanje, nekoga tko je prošao nešto slično. Pa se ne osjećam izolirano i potpuno drugačije, kako se znam osjećati na dane (tjedne ) kad se samo srećem s drugim roditeljima iz djetetove škole ili kvarta.
Danas sam sretna što postoji internet i forumi i grupe, što je nedjelja, što imamo plan i raspored za cijeli dan, što sam popila kavu prije nego što je dijete ustalo, i ponajviše - što mogu biti mama, što imam taj luksuz.

[Hefina]

Jeleno, hvala. Znam, Adopta, kako ne. <3