Amondi, brzu noć ti želim
Kad smo mi trebali ići ujutro po Princezu, navili smo tobože budilnik, ali nam nije trebao, jer nas nije trebalo buditi nismo ni spavali.
Sretno do neba
 |
|||
|
|
|||
Amondi, brzu noć ti želim
Kad smo mi trebali ići ujutro po Princezu, navili smo tobože budilnik
Sretno do neba
sretno
Predivno!!! Iskrene cestitke!<3
Čestitam!!!
Kad stigneš piši kako je prošao jučerašnji dan
Uživajte
Evo i mene konačno!
jučerašnji dan- Dođendan; prepun pomiješanih emocija. Začudo, noć prije smo dobro spavali i sad kad gledam unatrag, čini mi se da nismo bili niti svjesni da je jučerašnji dan TAJ dan. Sve koje ste prošle isto vjerujem da znate o čemu pričam.
Kao što sam već prije napisala, udomitelji su imali želju dovesti ih u Zg pa smo tako i dogovorili. Proveli smo svi zajedno jučerašnji veliki dan, vidjeli su gdje će djeca živjeti, njihovu sobu, igračke, naš kvart..
Rastanak je bio poprilično težak; po onom što smo vidjeli, najviše za udomitelje..dječica su to nekako prihvatila na sebi svojstven način, a i zapravo su bila jako dobro pripremljena na sve ovo tako da je, što se njih tiče, naočigled prošlo bezbolno. Mi odrasli znamo da to baš i nije skroz tako; vjerujem da će prije ili kasnije reći nam kako su se osjećali na svoj Dođendan. Gledajući udomitelje, kao se opraštaju od dječice, samo mu reći: moj naklon do poda. U vremenu dok su djeca bila kod njih (a nije to baš bilo malo vremensko razdoblje) naučili su ih svemu što danas znaju i što će nama itekako pomoći u daljnjem odgoju i međusobnom povezivanju i izgradnji međusobne privrženosti.
Jučer, kada smo ostali samo nas četvero...kao da niti tada još nismo bili do kraja svjesni da je to to. Zapravo..vjerujem da će trebati proći neko vrijeme da skroz shvatimo da smo sad roditelji dvojice sinova koji nas već zovu mama i tata
Prva noć je prošla ok osim što su se probudili ranom, ranom zorom što je i normalno obzirom na količinu uzbuđenja i emocija. Predvečer smo prvi puta otišli prošetati psa kao obitelj, a čak i poznata lica iz parkića nisu ništa pitala..kao da im je sve bilo jasno kad su nas vidjeli sve zajedno.
Umorni smo, što da se lažemo; trebamo samo malo pregrupirati snage i rasporede i sve će sjesti na svoje mjesto. Ali ono što konstantno osjećamo je kao da su dječica s nama već jako dugo..a da ne pričam o gomili emocija koje nikakve riječi ne mogu opisati.
Eto..ukratko..javljat ću se i dalje..svaka situacija, dileme, razmišljanja koje se ovdje podijele mogu barem pripomoći svima onima koji ili još čekaju ili su blizu ostvarenja svog sna..
PoZZ svima!
Amondi, prekrasnooo, jucer sam vise puta pomislila na vas i na srecu koju upravo prozivljavate.... mi smo tek na pocetku ali citajuci sve ove divne vesele stvari to mi daje neizmjernu snagu i nadu, vec vidim kako se jednog dana ,kad vec to bude, njisu baloni i natpisi i u nasoj kucici..... Sretnoo i cestitaaam Vam prvi Dodjendan!!!!
Baš mi je drago da je napokon obitelj na okupu! Uživajte u svakom trenutku!
predivno!!!!
cestitam!!!!!!!!
lijepo je citati ovako lijepe stvari!
cestitam
Kao što sam i rekla, pokušat ću ne zanemariti pisanje ovdje iako vam je jasno da je naš život promijenjen barem 100% ako ne i više od toga
Večernji sati, nakon što stavimo djecu na spavanje je zapravo jedino vrijeme u danu kada se MM i ja posvetimo malo sebi. I hvala Bogu da je tako! Dani nam lete, ne možemo vjerovati da je sutra već petak. Od trenutka kad ustanemo pa do navečer dan nam je ispunjen, aktivan i vrlo često zahtjevan.
Školica za posvojitelje koju smo prošli već sad se pokazala vrlo korisnom i zaista pokušavamo primjeniti (koliko je to moguće) ono što smo tamo naučili. Neću reći da je od 0-24 med i mlijeko jer nije; puno puno puno je lijepih trenutaka no bilo je i njih par manje lijepih što je i očekivano.
Sve u svemu, MM i ja se sasvim dobro snalazimo, podrška smo jedno drugom i na kraju dana kada dječica zaspu presretni smo što nas je čevero (pardon, petero s našim pesekom)
Javljam se i dalje
Dobro vam ide...
Sve je to život, uživaj te zauvjek
Slažem se s Davinom to je život
cestitam!!!
U rijetko slobodnim trenucima, evo odvajam malo vremena kako bih vam s vremena na vrijeme prenosila iskustva nas, novopečenih roditelja.
Prolazi 11-ti dan otkako su naša dječica došla k nama zauvijek. Uhvatili smo ritam; srećom i MM i ja smo oboje kod kuće (prosvjetari smo) što je odlično jer oboje jednako možemo sudjelovati u ovom prvom periodu privikavanja i povezivanja. Generalno...lijepo nam je. Dvoje su, dečki su pa je i nešto zahtjevnije. Odgojiti djecu je ogroman i odgovoran zadatak nas roditelja. Kao prosvjetar, prije roditeljstva, znala sam to, onako na teorijskoj razini, a sad tek u potpunosti svjesna koliku odgovornost MM i ja imamo. Ali..nije nas strah! Živimo dan po dan, kako nešto dođe tako rješavamo, upoznajemo se međusobno, otkrivamo neke nove granice za koje smo mislil da ne postoje. No ništa , ali baš ništa se ne može usporediti s osjećajem kada iz tih dječjih usta čuješ MAMA i TATA.
Svi vi koji još čekate..znam da ste to čuli tisuću puta, ali zaista, zaista sva se borba s birkoracijom, neljubaznim tetama po Centrima, osjećajem bespomoćnosti, bezuspješnim telefonskim pozivima isplati, kada na kraju dobijete ta mala bića koja "samo" žele svoje roditelje i osjećaj sigurnosti zauvijek. Zato se borite, pišite, mejlajte, zovite..ne čekajte i ne odustajte!
Amondi, potpisujem sve, od riječi do riječi! Naši su već srednjoškolci, sin je sa nama već 15,5, a kći 5,5 god... Ja se pitam kuda je to vrijeme proletjelo. Roditeljstvo je velika odgovornost i još veći izazov... Situacije se mijenjaju iz dana u dan, nešto nevjerojatno. Unatoč "vječnoj borbi" uzrokovanoj omiljenim nam dijelom života zvanim pubertet, kada ih pogledam vidim iznimno dobru i pametnu djecu, a tek kada ih drugi nahvale...
Evo da održim post živim, a i usput podijelim s vama iskustva ovih naših roditeljskih početaka, opet pišem. Dakle, naš "medeni mjesec" je definitivno prošao; djeca su se opustila, pokazala gotovo sve svoje strane i sad slijedi nova faza. Suočavamo se i sa teškoćama; mlađi pokazuje neviđen prkos i inat kad nije po njegovom. Preživjeli smo njegov prvi tantrum. Nije bilo lako; čovjek se osjeća potpuno nemoćnim, stalno se propitujući radimo li sve dobro, mi samo želimo da oni budu sretni.
Bilo bi mi dragocjeno da vi koje ste prošle slično podijelite svoje iskustvo ili udijelite koji savjet ..sve je dobrodošlo!
Amondi, često dođem na forum samo da vidim ima li što novo na ovom topicu...Amondi prvotno napisa
Evo da održim post živim, a i usput podijelim s vama iskustva ovih naših roditeljskih početaka, opet pišem. Dakle, naš "medeni mjesec" je definitivno prošao; djeca su se opustila, pokazala gotovo sve svoje strane i sad slijedi nova faza. Suočavamo se i sa teškoćama; mlađi pokazuje neviđen prkos i inat kad nije po njegovom. Preživjeli smo njegov prvi tantrum. Nije bilo lako; čovjek se osjeća potpuno nemoćnim, stalno se propitujući radimo li sve dobro, mi samo želimo da oni budu sretni.
Bilo bi mi dragocjeno da vi koje ste prošle slično podijelite svoje iskustvo ili udijelite koji savjet ..sve je dobrodošlo!
Što se tiče ovog s inatom - nemam iskustva s adoptiranom djecom, ali imam s rođenom. Sve što ti mogu reći je "dobrodošla u svijet roditelja". Svakako je zahtjevnija situacija kad imaš usvojeno dijete koje ima mogućnost usporedbe situacije kod udomitelja itd. Ne mogu ti ništa savjetovati jer nisam to prošla, ali ovo mi je palo na pamet - da li bi pomoglo nazvati udomiteljicu i pitati da li su imali takvih situacija s njim i kako su oni to rješavali?
Što se iskustva s tantrumima tiče - ja sam kroz godine shvatila da je za mene najbolje ne reagirati emotivno, nego smireno. Često mi uspije, ponekad ipak ne (ljudi smo, nismo strojevi). Ovo što opisuješ čini mi se kao klasično testiranje granica. Ja sam svom djetetu ponekad uvažila zahtjeve, ponekad ne (uz obrazloženje), a bilo je stvari oko kojih se nije pregovaralo. Crta tj. granica negdje mora biti.
Dajte sebi i djeci vremena. Ne znam koliko se smatra da traje adaptacija na novu obitelj, ali to je svakako proces i sadrži učenje i privikavanje. Bit će još svakakvih situacija. Za djecu je najvažnije da shvate da im želite bezuvjetno dobro (svejedno je da li su usvojena ili rođena - djeca moraju steći povjerenje u roditelje). Eto, meni se čini da ste na dobrom putu, a nadam se da će se javiti roditelji sa sličnijim vlastitim iskustvom. Sretno! Nek vam bude što više lijepih i sretnih dana.
Draga Amondi,
nije loš savjet koji ti je dala Peterlin: pitati udomitelje. Imaš i teme o tantrumima. Sorry zaboravila sam dob djeteta naći ćeš na forumu dosta tema.
Ovo sto kaze Peterlin je najbitnije: vi im zelite bezuvjetno dobro.
Vi morate biti sigurni u to, i oni moraju biti sigurni u to. Nije uvijek sve mile-lale, ni sa djecom koju znate od rodjenja, a kamoli sa ovom koja su vec svasta prozivjela u svojim malim zivotima.
Pokusaj sprijeciti tantrum, nije to lako, ali ako pazljivo pratis, naci ces okidac koji stvori bijes. Nemoj svebitke dobijati, dozvoli da bude po njihovom u nekim granicama. Probaj izabrati sto ti je btno i u cemu ne mozes popustiti, a drugo olabavi.
Preporucam da hrana i odjeca budu na labavo. Higijena kako kada
Nekoj djeci jako smeta kad su gladna i/ili umorna.
Djeca imaju radare za nase raspolozenje, stav, svi mi kao roditelji nekad ne mozemo vise, izlude nas, neka vide da su preslj granicu, ali moraju znati da ih ispod svog bijesa i dalje bezuvjetn volimo. Nije to dovoljno reci, tako se treba ponasati.
Nije lako bit roditelj, ali, koliko srece donosi biti roditelj.
Dobro dosla u roditeljstvo. Zašto bi tebi bilo bolje nego nama.Evo da održim post živim, a i usput podijelim s vama iskustva ovih naših roditeljskih početaka, opet pišem. Dakle, naš "medeni mjesec" je definitivno prošao; djeca su se opustila, pokazala gotovo sve svoje strane i sad slijedi nova faza. Suočavamo se i sa teškoćama; mlađi pokazuje neviđen prkos i inat kad nije po njegovom. Preživjeli smo njegov prvi tantrum. Nije bilo lako; čovjek se osjeća potpuno nemoćnim, stalno se propitujući radimo li sve dobro, mi samo želimo da oni budu sretni.
Bilo bi mi dragocjeno da vi koje ste prošle slično podijelite svoje iskustvo ili udijelite koji savjet ..sve je dobrodošlo!
Što se tice djece i " uvijek sretni" price...nema toga u roditeljstvu niti u zivotu. Radis najbolje sto znas, ali neke frustracije su samo njihove i moraju se nauciti nositi sa njima.
Ja bih rekla da vas super ide kad su klinci tako brzo poceli se ponasati potpuno prirodno.
Posljednje uređivanje od sirius : 20.07.2016. at 21:19
Cure, hvala vam od
Uvijek je čovjeku malo lakše kad čuje druga, slična iskustva. Lili75, dječica su 5,5 i 6,5 godina. U prošlom pisanju spominjala sam mlađeg što se tantruma tiče. Stariji polako ide u regresiju i čini mi se da se nekako ipak sa svim tim nosimo najbolje kako znamo.
Navečer kad legnu spavati, MM i ja uvijek porazgovaramo među sobom; kako se osjećamo, kroz razgovor opet prođemo dan i naravno stalno se propitujemo postupamo li dobro; jesmo li prestrogi, jesmo li preblagi.
Što se tiče udomitelja, kontaktiramo s njima, pitamo i stvarno su nam od velike pomoći.
Vama svima hvala na savjetima; upijamo sve poput spužve
To će proći, ali najviše ovisi o vama odraslima. Djeca sad prolaze jedno od najtežih razdoblja svog života i ne znaju se nositi s tim emocijama i nesigurnostima. Budite uz mlađeg kad to prolazi, pokažite mu da ste uz njega i da ga volite i kad je najgori - zato jer mu upravo to treba. Nisu to uobičajene roditeljske čari, samo budite strpljivi jer djeca se moraju početi osjećati dobro i sigurno u svojoj obitelji. Moj sin je znao toliko jako vikati da su nam uši pucale i to oko bilo kakve sitnice (pranje ruku npr). To nikako nije normalno i uobičajeno, ali dijete ne zna drugačije i mi veliki smo tu da im pokažemo da je to sve ok i da ih volimo. Piši i dalje
amondi, moj je sin sa 5 godina dobio sestricu
i pretvorio se u nevjerojatno inatljivo dijete, kratkog fitilja, sjećam se i tantruma jednog, iako smo ih bili ostavili debelo iza sebe
tako da znam kako te scene izgledaju i koliko energije to zna potrošit, čak i kad razumiješ zašto se to događa
ali smiri se to (donekle)
dan po dan, i jedno popodne ćeš se skužit da je ipak sada puno bolje
Amondi, preeeeediiiivna priča <3
želim vam svu sreću svijeta
Dakle, imati djecu i istovremeno biti u virozi...eh, nakon toga mogu sve!
Naime, prvo je MM kapitulirao prije 5 dana; znala sam da mi se dobro ne piše..nema šanse da virozu ne pokupim od njega. Dva dana sam bila žena,majka, bolničarka, a onda sam i ja kapitulirala
Srećom, kada sam ja posustala mužu je već bilo malo bolje pa je preuzeo dječicu. Naravno da su i oni jučer dobili temperaturu i sad čekamo daljnji razvoj događaja.
Danas sam ja malo bolje, klinci danas na graničnoj temperaturi, muž se još rekuperira. Uglavnom, veselo! Sve koje ste to prošle...znate sve!
Vjerujemo da je sve to mix velikih promjena, stresa, pada imuniteta..i na to su nas upozoravali. Ali, sve je to za ljude, zar ne?
Javljam se dalje!
I mi smo bili u virozi prvih dana, očito je to normalno. Javljaj se, pišeš ono što je većina nas zaboravila
Amondi,
kako ste? imaj na umu da sad osim što je prilagodba vi ste i po cijele dane zajedno i bit će vam svima lakše kad dječica krenu u vrtić/školu i svatko ima svoje obveze, hoću reći znam puno roditelja koji kažu da im je pravi godišnji odmor tek kad se vrate s godišnjeg na kojem su bili po cijele dane s djecom
kako zovete starijeg? jel po njemu omiljenom imenu?
javi nam se mal
Vjerujem da kad klinci krenu u vrtić da će biti lakše. Nije da je nama teško teško, nego jednostavno i njima treba društvo ne samo roditelja, a i nama roditeljima treba vrijeme u kojem ćemo biti samo sa sobom kako bismo sabrali misli i prikupili energiju za dalje. Ma vjerujem da razumijete što želim reći!
Lili75, da, starijeg zovemo kako je želio
Počinjemo polako sa spremanjem za more; svi smo uzbuđeni..naše prvo zajedničko ljetovanje
Hvala ti sto si nam se javila.Lijepo te je citati.
Naravno bit ce vam svima lakse i ugodnije kad i djeca budu imala drustvo svojih godina a na ljetovanju vjerujem da cete uzivati samo tako .
Bas mi je drago da ste poslusali sina i svoj instinkt i da ima ime koje je silno zelio.
Krasna mi ie vasa prica
Posljednje uređivanje od Lili75 : 27.07.2016. at 22:33
Hvala ti sto si nam se javila.Lijepo te je citati.
Naravno bit ce vam svima lakse i ugodnije kad i djeca budu imala drustvo svojih godina a na ljetovanju vjerujem da cete uzivati samo tako .
Bas mi je drago da ste poslusali sina i svoj instinkt i da ima ime koje je silno zelio.
Krasna mi ie vasa prica
Hvala Lili75
Jučer i danas smo konačno mogli obavljati administrativne stvari vezane za našu dječicu. Bilo je nekih peripetija, pa smo Rješenje čekali i dulje nego što smo mislili no uglavnom..evo jučer i danas smo sve obavili što moramo i trebamo da bi djeca i u sustavu bila naša. Moram priznati da nije bilo tako strašno kao što smo mislili iako je bilo pitanja: tek sad prijavljujete djecu? a što ste čekali 5, odnosno 6 godina? Kako su ljudi nepromišljeni! Pa zar je ta gospođa na šalteru zaista mislila da bismo tolike godine čekali da prijavimo djecu?!
Nije uzalud učiti se odmalena da treba biti oprezan što govorimo jer nikad ne znaš kako će tvoje riječi utjecati na onog drugog.
Kako bilo, sve smo obavili pa ako će nekome trebati info kojim redosljedom ići i što treba za što, slobodno pitajte; mi smo eto friški
Ajme, sta ste kao cekali 6 godina? Haha strasna teta
Baš ste neodgovorni! Stvarno treba znati razmisliti, a većinu vremena i šutjeti. Meni je najgore u trgovinama, čak sam doživjela komentar da se vidi da je malome tata druge rase - obzirom da sam ja plava, a mali je tamnoput. Prodavačice si svašta dozvole i ponekad baš ne vole pustiti tu temu i naglašavanje da mali nema ništa na mene
Baš ste neodgovorni! Stvarno treba znati razmisliti, a većinu vremena i šutjeti. Meni je najgore u trgovinama, čak sam doživjela komentar da se vidi da je malome tata druge rase - obzirom da sam ja plava, a mali je tamnoput. Prodavačice si svašta dozvole i ponekad baš ne vole pustiti tu temu i naglašavanje da mali nema ništa na mene
Danas brojimo točno 4 tjedna otkada smo postali obitelj. 4 tjedna puna svega; smijeha najviše, nešto suza, istraživanja granica, testiranja strpljenja.. I puno puno ljubavi, naravno.
Sutra krećemo na svoje prvo zajedničko ljetovanje. Svi smo uzbuđeni i jedva čekamo da krenemo. Veselimo li se? Da! Jesmo li spremni? Možda!
U svakom slučaju, javim se prvom slobodnom prilikom (vjerojatno nekad navečer s terase apartmana kada klinci zaspu
Sretno Amondi i uzivajte! Vjerujem da.ce.se klincima svidjeti boravak na moru s mamom i tatom i nemoj se iznenaditi ako se i tamo umorite ne zaboravi da mnogi god.odmor zovu god.umor
Ma bit.ce vam.lijepo sigurna sam.
Eh da i mislim da ste u velikoj prednosti jer ste prosvjetari a oni dobro znaju s djecom posebno s ispitivanjem granica i strpljenja .to ti kaze dijete prosvjetara
Amondi, kao prvo čestitam, dobro došla među mame djece rođene od srca! Posebno čestitam što ste ih posvojili oboje i niste ih razdvajali!
Slične probleme koje opisuješ imali smo i mi (i još na neki način imamo, ali sad već znamo kak treba) i rekla bi da je to klasično propitkivanje granica s naglaskom na ono koliko me voliš/prihvaćaš i sad je važno postavit granice, ali i pokazat ljubav, strpljivost, međutim vjerujem da i tebi nije lako. Meni je dosta vremena trebalo da upoznam dijete i da se naviknem na njega, isto tako je brzo krenuo u školu pa ima i druge zanimacije, ali još uvijek je jako vezan za mene i spava s nama i ljubomoran je na tatu, nećakinju, itd... Neki obrasci ponašanja su skoro nestali (npr na početku nas je znao i udariti), drugi su u blažem obliku ostali (imao je poteškoća fotografirati se s mamom i tatom pa su slike s rođendana na "pol" ili je namrgođen ili se znao rasplakati), a opet kako raste otkriva nove stvari (npr kad se rasrdi zna psovati, sad mu je to "fora", sve čuje i "zna" odvojiti riječi kojima iskazuje svoje nezadovoljstvo). Sad smo ga već upoznali pa znamo da je po naravi "strastven" i na nezadovoljstvo i ljutnju burno reagira, da je onako "životno" inteligentan i kuži situacije bolje nego što smo mislili kako već djeca znaju, ali se često ne zna nositi sa situacijom i kako pravilno reagirati. Inače koliko god je mama potrebna za osnovne potrebe, toliko je tata uzor u svemu i sve ga oponaša, njih dvoje opet imaju neke svoje aktivnosti gdje mame nema no ako stigne večer i treba ići spavati onda se ako treba mama čeka i do ponoći i mama se grli dok se ne zaspi. Samo da napomenem da je isto bio posvojen s 5,5 god i da imamo izvrsne odnose s udomiteljima, često dođe tamo na praznike jer su oni njegova druga obitelj.
Sretno
U tvojim riječima vidim puno nas; opisujući svoje dijete kao da si opisala našeg mlađeg sina. A i potpunosti si u pravu kada govoriš o ulozi mame i tate. Tak je i kod nas. ZasadAmondi, kao prvo čestitam, dobro došla među mame djece rođene od srca! Posebno čestitam što ste ih posvojili oboje i niste ih razdvajali!
Slične probleme koje opisuješ imali smo i mi (i još na neki način imamo, ali sad već znamo kak treba) i rekla bi da je to klasično propitkivanje granica s naglaskom na ono koliko me voliš/prihvaćaš i sad je važno postavit granice, ali i pokazat ljubav, strpljivost, međutim vjerujem da i tebi nije lako. Meni je dosta vremena trebalo da upoznam dijete i da se naviknem na njega, isto tako je brzo krenuo u školu pa ima i druge zanimacije, ali još uvijek je jako vezan za mene i spava s nama i ljubomoran je na tatu, nećakinju, itd... Neki obrasci ponašanja su skoro nestali (npr na početku nas je znao i udariti), drugi su u blažem obliku ostali (imao je poteškoća fotografirati se s mamom i tatom pa su slike s rođendana na "pol" ili je namrgođen ili se znao rasplakati), a opet kako raste otkriva nove stvari (npr kad se rasrdi zna psovati, sad mu je to "fora", sve čuje i "zna" odvojiti riječi kojima iskazuje svoje nezadovoljstvo). Sad smo ga već upoznali pa znamo da je po naravi "strastven" i na nezadovoljstvo i ljutnju burno reagira, da je onako "životno" inteligentan i kuži situacije bolje nego što smo mislili kako već djeca znaju, ali se često ne zna nositi sa situacijom i kako pravilno reagirati. Inače koliko god je mama potrebna za osnovne potrebe, toliko je tata uzor u svemu i sve ga oponaša, njih dvoje opet imaju neke svoje aktivnosti gdje mame nema no ako stigne večer i treba ići spavati onda se ako treba mama čeka i do ponoći i mama se grli dok se ne zaspi. Samo da napomenem da je isto bio posvojen s 5,5 god i da imamo izvrsne odnose s udomiteljima, često dođe tamo na praznike jer su oni njegova druga obitelj.
Sretno
Evo, mi se vratili s mora; prvo zajedničko ljetovanje je iza nas. Bilo je lijepo, ali istovremeno vrlo zahtjevno i naporno. Mislim da sada meni i mužu treba neki, barem vikend da se odmorimo od proteklih sedam dana
Dakle, ljetovanje... Bilo je svakojakih situacija; najteže su nam padali izljevi bijesa i deranja što se ponavljalo svaki put kad smo MM ili ja rekli za nešto ne. Valjda je i to normalno i nadamo se da će to s vremenom prestati ili se barem smanjiti.
Kako bilo, ljetovanje je iza nas; bio je to zaista veeeliki izazov.
I imam pitanje: imaju li vaša dječica kaznu za neko neprimjereno i neprihvatljivo opetovano ponašanje? Gdje vam je granica? Mi smo svjesni toga da nas naša dječica testiraju i iskušavaju no ipak treba podvući crtu i reći; e sad je dosta! kaj ne?
Zanimaju me vaša iskustva, svaka rečenica na tu temu je dobrodošla.
Pišem dalje
Da vam treba odmor od "odmora" sasvim je normalno. Danima se vracam u normalu, sto zbog tuge sto je more gotovo, sto zbog utjerivanja djece u red nakon haosa koji im je na moru dopusten.
Sto se tice djece i granica, ne je ne i toga se pokusajte drzati. Pri tome budite blagi ali ustrajni, tantrume ignorisite i probajte ne iskazivati ljutnju. Znam, lakse reci nego uciniti, ali vi ste u specificnoj situaciji i ne dozvolite sebi da izgubite zivce. Sretno!
Amondi n ormalno je to ne brini.
nevo moze neka konkretna situacija u kojoj je bilo NE, bilo bi nam lakse dati savjet.
npr vrijeme je za ici s plaze a djeca ne bi mi bismo uvijek najavljivali unaprijed za 15 ili 5 min idemo i tad bi uz najavu sve bilo lakse.
ako se ide u grad kraj nekih standova najava idemo pogledati necemo nista kupovati i sl.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 10.08.2016. at 08:32
Amondi, prije svega, čestitam vam na vašem prvom godišnjem umoruI imam pitanje: imaju li vaša dječica kaznu za neko neprimjereno i neprihvatljivo opetovano ponašanje? Gdje vam je granica? Mi smo svjesni toga da nas naša dječica testiraju i iskušavaju no ipak treba podvući crtu i reći; e sad je dosta! kaj ne?
Zanimaju me vaša iskustva, svaka rečenica na tu temu je dobrodošla.
Pišem dalje
Kad ima malu djecu, čovjek više cijeni onaj prvi dan na poslu nakon godišnjeg
što se tiče kazne, mi je imamo, iako nisam potpuno uvjerena u učinkovitost. To je u principu oduzimanje privilegije, kada dijete jednostavno nikako drugačije ne prestaje s ponašanjem. Kad je bio manji, uzela bih neku igračku koju voli i spremila je u ormar ili visoku policu na neko vrijeme. Iako bi mu ostalo npr još 50 autića na podu za igranje, jako dramatično bi doživljavao taj jedan oduzeti.
Sada je to obično zabrana računala/ekrana.
Nisam ti sto posto sigurna da nam je to nešto puno pomoglo, puno puta samo dobijemo još veću svađu i inat. Mislim da to dosta ovisi o naravi djeteta. Moj je inatljive naravi s advokatskim tendencijama :blagomajci:
Uglavnom, dobro je da kazne, odnosno posljedice, budu što je uže moguće vezane uz nepoželjno ponašanje. Tipa "radiš scenu u dućanu - ne kupujemo ništa i odmah idemo doma".
Ja onda još sto puta ponovim zbog kojeg točno ponašanja je kazna nastupila. Jer, moj bar, u takvoj situaciji i zaboravi na ono što je do problema dovelo, nego samo misli na taj užas i nepravdu jer ne može sad igrat igricu. Puno puta sam skužila da mu je skroz mutno šta je ono zbog čega je mama pop*****.
Ako je problematično ponašanje opetovano, onda bi bilo najbolje prvo imat jedan razgovor u mirnodopskim uvjetima "čuj, već smo rekli više puta da ne želimo da radiš to i to. mi to stvarno ne želimo trpit jer bla bla (kratak bla bla). i zato odsad uvodimo pravilo da kada to napraviš, onda će bit to i to"
uglavnom, točno je da vas oni testiraju i iskušavaju, tj testiraju i di su vam granice. ne znam kako to sve skupa funkcionira u situaciji sa posvajanjem, nadam se da će se i netko tko ima to iskustvo javiti.
e da, ovi moji primjeri kazne sa oduzimanjem privilegija, nisu najbolji primjeri
nažalost kod nas su najčešći
najbolje je ako možete smislit posljedicu koja bi bila popravljanje učinjene štete. Samo što, osim u situacijama tipa "kad prospeš-pokupi", to je meni često dosta teško smislit.
I ovo sve što sam napisala je ono kad si racionalna i razmišljaš kako bi bilo dobro postupit. Osim toga postoje situacije kad si umorna i iscrpljena i izluđena od opetovanih bitki, pa postupiš neidealno. Dereš se da se sve ori npr.
Desi se. Malo se odmakneš, skuliraš i ideš dalje.
Kao što djeci treba unaprijed objasnit, najavit.. tako i ja kad nam se ponavljaju slične problematične situacije, kad je sve mirno pokušavam smislit kako ću idući put postupit, da me ne zatekne, i onda kad krene vatra pokušavam se sjetit "šta sam ono odlučila da trebam napravit dok mi je mozak radio?"
Hvala vam curke, super ste!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
