Da..u jedan dan.jelena.O prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Da..u jedan dan.
Mitovski, baš mi je drago.
Krasno mitovski, ko da te je osjetila! Polako dalje korak po korak.
Eto, vidis sto ti je skok u razvoju
Mitovski, i ja ti mogu potvrditi da ce s vremenom biti bolje. Dvoje mojih klinaca su kombinacija tvoje cure. Kci je perfekcionistica, koja je upravo odlucila propustiti 2. kolo kupa Hrvatske u gimnastici jer nije zadovoljna kakva je u jednoj disciplini (istina, u toj disciplini je nesto slabija, ali je u ostalim disciplinama jako dobra). I ne pomaze razgovor, ona je odlucila, sama otisla kod trenerice i odjavila se s natjecanja. A veselila se sto ce ici.
Sin ima blazi poremecaj iz aut. spektra i sramezljiv je, fali mu samopouzdanja i pun je kompleksa. Evo jedna crtica - nedavno nije otisao na jedan rodjendan (djeci obiteljskih prijatelja, gdje su bila njemu nepoznata djeca) jer se bojao da ce mu se tamo rugati i zezati ga. Rekli smo mu neka ide pa ako mu ne bude lijepo, da nas nazove da dodjemo po njega. Nije htio ni cuti.
Sad zavrsava 4. razred i u nekim stvarima se vidi napredak, neke stvari jos stekaju, ali svi vjerujemo da ce s vremenom biti bolje.
U 1. razredu se u skoli znao potpuno zakociti, ne bi mogao uciteljici odgovoriti kad bi ga nesto pitala. U pocetku je bilo i losih ocjena, ali je uciteljica imala razumijevanja i s vremenom se malac oslobodio. Sad je superodlikas, aktivan na nastavi, stalno mu je ruka u zraku i ne boji se vise govoriti.
Da sad ne duljim, to je samo par crtica, htjela sam ti napisati da ce sve biti u redu.
Kad malena krene u skolu, pripremi dokumentaciju za uciteljicu, da zna sto i kako s njom i samo polako.
Nije bas tako ali dobro. Vidi se da nemas iskustva s takvom djecom.A moglo je i od prvog dana takoDa roditelji shvate da su im djeca sasvim normalna. Koliko toga bi bilo lakše i jednima i drugima!
Naravno da su djeca normalna. I Down sindrom i ADHD su normalni, npr. Ali su i poteskoca. I tu nije lako ni djeci ni roditeljima i dobro je da danas postoji svjesnost o ovakvim poteskocama i strucnjaci koji pomazu. Jer roditelji u nekim slucajevima ne mogu sami, treba im podrska.
Bez obzira na ovakva inputiranja (kao sto radi Beti) da je s djecom uvijek sve ok, a da su roditelji nesposobni, histericni, preosjetljivi ili kakvi vec.
Mitovski, mislim da ste dosad ulozili puno truda u svoju djevojcicu i da je vrijeme da se malo opustite. Imajte malo povjerenja u nju, pustite je da sama hendla neke situacije. Djeca prolaze kroz kojekakve stresne zivotne situacije i faze, ali mislim da je nekad dobro pustiti ih da slijede svoj tempo i da se pokusaju iskoprcati sami. Ja sam nad svojim najstarijim sinom bdjela kao kobac, milijun puta preslagivala u sebi neke situacije, pitala se kako da mu pomognem (perfekcionist, izrazito tvrdoglav, osjetljiv), ali sve je krenulo nabolje kad sam shvatila da nisam ja ta koja moze hendlati njegove krizne situacije. Ja ga i danas svaki dan upitam kako je prosao dan u vrticu, sto je radio, ima li nesto posebno sto mi zeli ispricati. Nekad mi isprica ako ga je nesto pogodilo, dam mu savjet, dajem mu do znanja da sam tu ako me treba ali pustam njega da se suocava sa svime sto zivot donosi. Zaista, otkad sam ja prestala brinuti njegove brige i voditi njegove bitke, on je jako ocvrsnuo i sazrio u emocionalnom smislu.
Naravno, ti najbolje poznajes svoje dijete , ne zelim ti soliti pamet, ali ja bih je pokusala malo pustiti iz roditeljskog centra paznje i dati joj vjetar u ledja da sama organizira i kontrolira svoje ponasanje, emocije i odnose s okolinom.
Slazem se s rehab al pretpostavljam da je teze pustit dijete iz roditeljskog centra paznje kad je jedinac.
Ma znaš šta, baš smo se zadnjih mjeseci opustili i pustili i dali joj vjetar u leđa i onda me nekako ta predstava i taj njen grč na licu i silna nelagoda vratila unatrag...ali evo vraćam se nazad
Posljednje uređivanje od mitovski : 10.06.2016. at 11:47
Mislim da nije toliko bitno je li ovakvo dijete jedinac ili nije. Koliko god ih imas, kad se radi o djetetu s bilo kakvim poteskocama ili samo malo kompliciranijim karakterom, brines i razmisljas kako da mu olaksas.
Ma ne znam... možda i jest tako. A opet, kad imaš dvoje ili više, ne ginu ti usporedbe njihovih karaktera i svega ostalog.
pa sigurno da brines, puno
ali ako je samo jedno dijete u obitelji, onda je fokus na njemu 100%
u svemu, pa i u teskocama
Slazem se.
Ali, bilo kako bilo, mislim da roditelj treba osvijestiti sam sebi da nije odgovoran 100% za djetetovu srecu. Odgovoran je u toj mjeri da doma stvori zdravo okruzenje i da djetetu dobre temelje. Odgovoran je da reagira na zlostavljanje od strane vrsnjaka i u drugim ekstremnim situacijama. Ali nije odgovoran da rjesava sve probleme u kojima se dijete nadje i da ono kreira djetetove socijalne odnose.
Samo easyMa znaš šta, baš smo se zadnjih mjeseci opustili i pustili i dali joj vjetar u leđa i onda me nekako ta predstava i taj njen grč na licu i silna nelagoda vratila unatrag...ali evo vraćam se nazad
Moja najstarija je do prije nekih godinu i po bila slična tvojoj curi, to jest opuštena je bila samo u užem krugu prijatelja i obitelji, to jest samo sa ljudima koje je viđala na svakodnevnoj bazi. Ostatak je ignorirala, nikad nekom koga nije dovoljno poznavala nije odgovorila ni na jedno obično pitanje, tipa kako se zoveš. Do svoje paaa 3-4 godine kad bi došli u lokalni dućan gdje svi svakog znaju i uvijek će te netko nešto pitati ona bi znajući to čim bi došli u dućan zatvorila oči ili ih prekrila rukama, valjda misleći da ako ona nikog ne vidi da niti nju nitko ne vidi
U vrtić je krenula sa 4 godine. U toj prvoj godini nije bilo nekih pomaka što se tiče toga, ali je voljela ići u vrtić, tamo joj je bila najbolja prijateljica i to je njoj bilo dovoljno, druga djeca joj nisu trebala tada, tete je prihvatila.
Već sljedeću godinu tete su mi rekle da vide male pomake, to jest da ih pita ako nešto treba, da ih pita ako nešto nije shvatila do tada ona nebi ni pitala osim ako tete same ne bi primjetile da nešto želi ili treba.
Najveća promjena se dogodila kada je bila predškolka, ne mogu tvrditi naravno, ali imam osjećaj da je moja mlađa kćer koja je jako živahno i otvoreno dijete imala veliki utjecaj na to, tad je ona imala 6 godina, a seka 3. Seka ju je uvlačila u društva na igralištu, među ljude, mislim da se tu bilo dogodilo ono ako to može mala seka pa mogu i ja.
Isto sam se jako bojala kako se približavala škola, jer ipak, škola je škola, moraš se i usmeno izražavati, pjevati sam pred cijelim razredom. Ove godine je krenula na dramsku koju imaju sa svojom učiteljicom, ali i u još jednu dramsku skupinu kao izvanškolska aktivnost, odradila je 4 predstave ovu godinu. Srce mi je bilo veliko ko kuća. Imala je manje uloge sa svega par rečenica, ali meni je jedna njena riječ izgovorena pred toliko nepoznatih ljudi značila cijeli svijet, a njoj još i više, ona je bila toliko uzbuđena i sretna oko svake predstave da sam mislila da će iz vlastite kože izletiti.
Ogroman teret mi je pao sa leđa, jer sam se strašno bojala ako nastavi tako da će što bude išla starija to što je bila takva teže padati.
Nikada, pa ni kada nam je bilo najteže nismo smatrali da J. nije normalna.
Kad smo bili na prvoj obradi psihologa i ona je rekla J. je takvog i takvog karaktera i njoj morate pristupiti drugačije, kod nje ne pale savjeti kao kod većine druge djece.
Uvijek smo prvo kretali od sebe i što mi možemo u svojem ponašanju promijeniti, naravno to nije uvijek lako a ni sto posto uspješno. Nismo savršeni roditelji niti smatramo da smo samim time što smo postali roditelji stvoreni biti roditelji. Da je mojoj J. netko drugi mama tko je kompatibilniji karakterno s njom, možda bi se neka druga maama ili neki drugi tata puno bolje nosili s djetetom takvog karaktera, ali eto mi smo joj roditelji i trudimo se koliko god možemo.
Beti3 ovo što ti govoriš nije netočno i događa se. Nemam ništa protiv da upreš prstom u nešto konkretno što sam ja napisala, kažeš svoje mišljenje i daš sugestiju što promijeniti i popraviti, ali ovakvim svojim konstantinm upadima na ovakve i slične teme ne vidim šta želiš postići osim da se netko drugi osjeća kao nesposoban ili loš roditelj.
Što se tiče ovoga što sam podcrtala u tvom postu laumi, naravno da neki roditelji ne mogu sami i treba im pomoć i podrška i izrazito je pozitivno da su se vremena počela mijenjati i da su roditelji shvatili da nisu uvijek u pravu i da su željni potražiti pomoć i podršku.
Mitovski, ja se s tobom potpuno slazem. Referirala sam se na Beti.
Ma, uvijek u ovakvim raspravama imam dojam da ljudi vole poopcavati i zakljucuju svasta - npr. da mi koji imamo djecu s nekakvim poteskocama, ne pustamo ih da nadju svoje mjesto u svijetu, nego bdijemo nad svime sto oni rade ili ne rade.
Mitovski, to je divno
Ja tebe ne razumem.A moglo je i od prvog dana tako
Kao što je laumi napisala, normalno je da deca mogu imati ceo niz psihičkih ili fizičkih poteškoća, samo nisam sigurna koliko je normalno da se roditelj pravi da te teškoće ne postoje, naročito ako je to nešto što dete čini nesrećnim.
A implicirati da je roditelj uzrok neke psihičke teškoće koju dete ima je prosto bezobrazno. Naročito ako taj roditelj već sarađuje sa psihologom koji nije došao do zaključka da roditelji u bilo čemu drastično greše.
Da je dete kratkovido, niko (valjda ?!) ne bi svalio krivicu na roditelja niti bi savetovao roditelja da na radi ništa po tom pitanju.
Ja se slažem da ne treba dete "popravljati" jer ono nije "neispravno", ali postoje načini kojima se može pomoći, i ne vidim ništa loše u traženju pomoći.
slažem se da je beti netaktična, bezobrazna i piše s visoka ko da je svu pamet svijeta popila :D
al sori, meni isto nije normalno da mitovski jedan dan misli da dijete ima ozbiljnu dijagnozu, selektivnu mutozu, a drugi dan da ima super socijalizirano, sramežljivo dijete. i da se to tumači skokom u razvoju.
inače, i ja sam sklona tome, pogotovo dok su bili mali (mislim, šta više reć od toga nego da sam zvala pedijatricu da se dijete prestalo smijati).
E, da....slažem se da je beti netaktična, bezobrazna i piše s visoka ko da je svu pamet svijeta popila :D
al sori, meni isto nije normalno da mitovski jedan dan misli da dijete ima ozbiljnu dijagnozu, selektivnu mutozu, a drugi dan da ima super socijalizirano, sramežljivo dijete. i da se to tumači skokom u razvoju.
inače, i ja sam sklona tome, pogotovo dok su bili mali (mislim, šta više reć od toga nego da sam zvala pedijatricu da se dijete prestalo smijati
Joj, kakve smo sve bedastoće radili .... Nisu roditelji imuni od grešaka.
Meni je najbolje bilo kad sam se dosjetila oponašati nepoželjno dječje ponašanje i kad sam se izvalila na pod u sobi i počela derati... Moj E. je zanijemio od čuda i što - prestao urlikati. Nisam to ponovila, pa ne znam da li bi i drugi put upalilo, ali taj jedan put je bilo ok. Isto, kad je L. s 3 godine radio scenu u dućanu jer nije htio probati novu jaknu, okrenula sam se i otišla (2-3 metra je bilo dovoljno). Nije ponovio cirkus, iako sam i ja pazila da ih ne dovodim u situacije za koje sam očekivala da bi mogle biti pokretač neurotičnog ponašanja. Poslije sam malo pomalo prestala.
* * *
Meni je puno značio Suvag - ide tamo dijete psihologu na terapiju, ali na svaka 2-3 njegova odlaska ide roditelj BEZ djeteta. Pa me lijepo žena prizemljila
Ajme, cvijeta, pa ja sam se nasalila s ovim skokom u razvoju.
Ali netko prije je dobro napisao, tu se cesto desava onaj scenarij "jedan korak naprijed, dva natrag". Taman krene na bolje i svi (i dijete i roditelji) malo odahnu, onda se opet nesto desi, tek toliko da vidis da problem i dalje postoji. Bitno je samo da ide na bolje, koliko god polako.
Posljednje uređivanje od laumi : 10.06.2016. at 14:39
O, majko mila pa gdje sam ja napisala da mislim da ima selektivnu mutozu i gdje sam napisala da je drugi dan super socijalizirano, sramežljivo dijete.slažem se da je beti netaktična, bezobrazna i piše s visoka ko da je svu pamet svijeta popila :D
al sori, meni isto nije normalno da mitovski jedan dan misli da dijete ima ozbiljnu dijagnozu, selektivnu mutozu, a drugi dan da ima super socijalizirano, sramežljivo dijete. i da se to tumači skokom u razvoju.
inače, i ja sam sklona tome, pogotovo dok su bili mali (mislim, šta više reć od toga nego da sam zvala pedijatricu da se dijete prestalo smijati
Otvorila sam temu opisala poteškoće, netko se javio napisao da možda sa stručnjacima vidim dali se radi o selektivnoj mutozi. Ja išla googlati kao što svi radimo u današnje vrijeme, vidjela da dosta karakteristika koje se navode moja J. ima, malo se jesam zabrinula ali da ću na temelju foruma priljepiti svome djetetu dijagnozu ne pada mi napamet.
Naravno da bi se i da ću se posavjetovati sa stručnjacima.
Upravo to i u Psihološkom centru su jednom mjesečno roditeljske radionice koje nama znače strahovito puno, čak bih rekla više nego to što ona ide na radionice. I nama su ukazali i na neke greške i dobijemo savjete a i bome izmjenimo iskustva s roditeljima slične djece.Meni je puno značio Suvag - ide tamo dijete psihologu na terapiju, ali na svaka 2-3 njegova odlaska ide roditelj BEZ djeteta. Pa me lijepo žena prizemljila
Ma sve je to normalno... Svakom roditelju te drame prolaze kroz glave, ali brzo zaboravimo na njih. A ako ih napišemo na forumu, ponekad rasprava pokaže neočekivani tijek.
Nije to ništa strašno. Čovjeku svašta padne na pamet.
Vezano za skokove u razvoju, nama je inače svakom mentalnom skoku prethodilo užasno razdoblje.
Ono kad misliš da ćeš poludjeti od brige, od nemoći,... jer dijete radi / ili ne radi xy,... situacija je na vrhuncu i toliko si nanerviran da i temu otvoriš,... razmišljaš čak i o savjetovanju s dr,... i onda magično problem nestane ili se smanji u roku par dana i dijete najednom izrazito napreduje.
Ma mislim, pa kad sjedimo u parkiću mi roditelji i pričamo čuješ kako roditelji djece koja nemaju nikakvih poteškoča jedan dan misle da imaju najdivnije stvorenje na svijetu, a drugi dan se pitaju šta mu se dogodilo.
Ovu temu sam otvorila potaknuta tom predstavom i tim događajem jer me taj njezin izraz lica baš pogodio, bilo mi je teško nju gledati da se tako muči i onda je taj događaj zasjenio sve one sitnice i pomake koji su se u proteklo vrijeme dogodili.
Onda sam razgovarala s MM-om koji me kako sam napisala prizemljio, pa sam prespavala, pa je došao novi dan, pa je onda još i ona taj dan napravila tih par stvari koje su me ponovno vratile na pozitivnu stranu.
Nije mutoza nego mutizam, i selektivni mutizam naprosto znači da je dijete selektivno na "mute" odnosno u nekim situacijama priča, a u drugima ne. Tako da bi se za kćer od mitovski moglo reći da je selektivno bez glasa, jer ne priča s odraslima - međutim, očito je (iz kasnijih upisa) da to uopće nije pravilo, nego dijete nekad priča, nekad ne priča, očito je malo sramežljivije djetešce i to je sve.
Bilo bi lijepo da nemam, ali baš zato što imam, mogu to i napisati.Nije bas tako ali dobro. Vidi se da nemas iskustva s takvom djecom.
Očito čitaš neke druge riječi, a ne ono što sam ja napisala. Ovdje pričamo o djetetu koje nema nikve dijagnoze, sasvim je zdravo.
Samo pišem da ne treba pjetrerivati. Ne treba ići na brdo pregleda i radionica zato što se dijete ne ponaša onako kako je to roditelj zamislio. Možda treba samo dozvoliti djetetu da odraste. rehab je napisala nekoliko krasnih postova na ovoj temi i posve se slažem s njom.
Pa, hvala ti. Ako nečije postove kojima se želi pomoći roditeljima da stvari sagledaju iz druge perspektive, proglašavaš, kako si ono napisala...ah, ne, neću ponavljati, ja nisam toliko bezobrazna kao ti, onda to najbolje govori o tebi.slažem se da je beti netaktična, bezobrazna i piše s visoka ko da je svu pamet svijeta popila :D
al sori, meni isto nije normalno da mitovski jedan dan misli da dijete ima ozbiljnu dijagnozu, selektivnu mutozu, a drugi dan da ima super socijalizirano, sramežljivo dijete. i da se to tumači skokom u razvoju.
inače, i ja sam sklona tome, pogotovo dok su bili mali (mislim, šta više reć od toga nego da sam zvala pedijatricu da se dijete prestalo smijati
Na pregledu smo bili jednom, prije 2 godine. Na radionice ide 2 puta mjesečno i na njima se zapravo igra. Nitko nju ne posjedne i ispire joj mozak.
Kao što sam napisala, najkorisnije su radionice na koje mi roditelji idemo jednom mjesečno. Dobijemo krasnih savjeta, pa i ovih da dijete za neke stvari treba jednostavno odrasti.
Dobro ja citam, i napisano i ono sto je izmedju redaka.
Mitovskina curica ima poteskocu, njoj je tesko. Nije sad tu bitna Mitovski, nego malena. I uopce mi ne izgleda da se tu radi o tome da se dijete ne uklapa u roditeljska ocekivanja, vec o tome da se djetetu moze i treba pomoci.
Imalo ono sluzbenu dijagnozu ili ne. Jer teskoca postoji i rjesiva je.
Zato u nekoj mjeri ne volim forume jer jedni drugima ljepimo etikete a da se zapravo ne poznajemo i nemamo uvid u cijelu situaciju.
Da itko ovdje poznaje mene i MM-a znao bi da ne da se ne radi o tome da se naša J. ne uklapa u naša očekivanja nego da je to miljama daleko od istine.
Beti, mozes ti napisati da imas iskustva ali iz tvojih postova se vidi da nemas. I nije problem o tome sto roditelji ocekujemo od djeteta ( mm i ja tocno znamo sto mozemo ocekivati od svakog od njih troje) nego dijete stvarno ima neke poteskoce koje su vise ili manje rijesive.
Ma, mislim svi mi smo malo ludi jer smo ( ili jos)vodili djecu psihologu i na kraju krajeva i psiholozi su malo ludi jer su nam potvrdili da neke poteskoce stvarno postoje. Teorija zavjere vjerojatno...
Mitovski ima dijete teškog karaktera i ne zna kako s njom, ili misli da se može bolje. Jednostavno je, imam i ja jedno dijete težeg karaktera i još se tražim s njom. Nitko ne kaže da je tu nešto nenormalno, ali lako je kad ide po špagi, ali što kad ne ide? Rado bi čovjek pomogao i djetetu, ali ne manje i sebi.
Posljednje uređivanje od Dijana : 10.06.2016. at 15:30
a pa ne poznamo te, pa nabadamo. recimo, meni je poznat taj osjećaj kad misliš da nešto nije u redu, pa kreneš guglati. i to nevezano, jel se radi o kratkovidnosti il mutizmu. pa te samo to izludi. ako niste taj tip, super za vas :D
Nije isto dijete teskog karaktera i dijete s poteskocama.
Mi imamo jedno i drugo, za ovog s teskim karakerom mi nije nikada palo na pamet da idem s njim kod psihologa. To smo ishendlali sami. I joshendlamo, za sada dosta uspjesno.
A za curu sam bome isla i sla bi opet da treba. Ali ne treba. vise. Hvalabogu. I ona nema tezak karakter. Dapace.
I da, imamo i treceg koji je dijete za pozeljet, njemu odgoj uopce ne treba on se rodio odgojen.
Eto, tako nam pao grah, imamo tri kategorije, tako da stvarno znam razlike izmedju te tri kategorije.
In love, kod nas kao i kod vas. Imamo jednu s tezim karakterom, jednog s poteskocom i jednu s kojom je sve lako (ako izuzmemo tu njenu sklonost perfekcionizmu).
Aha, a ja imam troje s kojima je sve lako, i onda je svizac zamotao čokoladu. ( Da ne pričam o četvrtoj, s kojom nisam imala prilike vidjeti koliko je sve lako kad si roditelj.)
Ovakav je moj stariji... A mlađi - kad gledam njega, kao da gledam sebe u iskrivljenom ogledalu - tako dobro pokazuje sve MOJE mane, he he he.... Bome sam se morala potruditi korigirati vlastito ponašanje i upalilo je.
Znači roditelji onog djeteta s poteškoćama imaju šanse riješiti te poteškoće i imati "normalno" dijete, a roditelji djeteta s težim karakterom su naježili za cijeli život.
Da, tako sam i mislila.
Beti, priznaj da upadneš nakon grmljavine pa kad osvane sunce, lakonski zaključiš da bi ionako osvanulo. Ne znamo bi li, možda bi, možda ne bi.
Da mitovski nije uložila puno truda i rada s djevojčicom, možda bi ona zaglavila u patološkom perfekcionizmu, razvila, ne znam, prisilne radnje, krenula se samoozljeđivati ili nešto četvrto, a psihijatar bi je nakon 3 godine pitao gdje su bili dosad.
Zato sam i napisala da ne možemo TOČNO znati i biti ovako iza ekrana sigurni da će nešto na kraju biti OK. Uvijek me osupne količina nasilja ili drugih negativnih, nenormalnih manifestacija kod djece u krugu poznanika moje djece. Možda su i njihovi roditelji jednom bili rekli - ma sve će to doći na svoje.
Posljednje uređivanje od čokolada : 10.06.2016. at 16:18
Davno mi je jedna stara pedijatrica u Klaićevoj rekla : ' Bolje da vi dođete pa da vam mi kažemo nije ništa, nego da vas pitamo gdje ste do sad bili?'
I ja bi radije 100 puta ispala ' prebrižna', 'prezabrinuta' ili glupa nego da stignem prekasno..
A zbog ovakvih ' ma proći će to samo od sebe' roditelja ja danas nemam brata, a još 16ero roditelja svoju djecu..ni krivi , ni dužni..
Opet ja po Juulu, ali mislim da nasilje generira nasilje, i da djeca nisu sama po sebi nasilna. Ne rađamo se nasilni. To se negdje vidi, nauči.
Naravno da se vidi i nauči.. Tv, igrice, internet.. A roditelj okrene glavu..nema vremena..ne razgovara..
Ne radi se ovdje o naučenom nasilju gledajuci model, nego o nemogucnosti nosenja s vlastitom frustracijom u vezi kojecega (jer nitko nije obracao paznju) koja onda rezultira nekontroliranom agresijom prema sebi ili drugima.
X
Upravo ovako.
I ova tvrdnja je posljedica famozne teorije "prazne ploče" i netočna je. Čovjek nosi u sebi određenu dozu agresije, kod nekog će se to pokazati više, kod nekog manje, ali to je prirođeno svojstvo.
I na to sam i mislila ..kad imaš vlastite frustracije ( jer te nitko nije naučio kako se to rješava) i na tako 'plodno tlo' jos padnu nasilne igrice , internet i sl., a nitko te ne 'prizemlji' dobiješ maloljetne nasilnike..i ubojice..
obožavam Juula i puno mi je pomogao u raznim nedoumicama. i da, nasilje rađa nasilje. ali, rađamo se ili nenasilni ili manje ili više nasilni, kao što kaže tanja_b. nipošto se svi ne rađamo nenasilni.
ne govorim samo iz teorije, nego iz vlastitog iskustva. imam troje djece, svo troje odgajane nenasilno i nasilje se kod nas doma jednostavno ne dopušta.
i što imam?
jedno totalno nenasilno i miroljubivo dijete koje neće dignuti ruku niti zavikati na drugog čak ni ga taj drugi mlati; jedno relativno nenasilno koje nikad neće samoinicijativno krenuti nasilno na drugog, ali će se itekako obraniti iverbalno i fizički ako treba; i jedno kojem je prva reakcija na frustraciju upravo fizička agresija (iako se do sad već jako dobro naučilo kontrolirati i rješavati svoju ljutnju na drugu načine).
i to je samo jedna od mnogih stvari u roditeljstvu i kojima sam naučila da naš odgoj ima tako malo utjecaja na dijete i na njegov karakter
Ako misliš na mitovski i njenu curicu, ja joj već šest godina pišem isto. I mnogim drugim forumašicama, čim napišu :moje je dijete zahtjevno, naporno... ja pišem: Nije
Druga stvar su djeca koja su bolesna. Ne pišem o njima.
Zdravo dijete je naporno i zahtjevno, i mora biti takvo da dobije maksimum. Stvar je u percepciji roditelja koliku razinu zahtjevnosti će oni prepoznati u svom djetetu.
Roditelju koji ne voli pričati priče će dijete koje stalno pita: pričaj mi priču!, biti izuzetno naporno. Roditelju koji ne voli ili ne zna igrati nogomet, će dijete koje bi stalno šutalo s njim loptu biti itekako zahtjevno. Tisuće je takvih primjera.
Ako pedijatar, psiholog, logoped...kažu da je dijete u granicama normale, onda je na roditeljima da prihvate da su te granice jako (baš jako) rastezljive
Osim toga, vi u Zagrebu imate sve te silne stručnjake na dohvat ruke. da ste u malom mjestu, bilo bi posve drugačije...
Posljednje uređivanje od Beti3 : 10.06.2016. at 22:46
Slažem se s tobom da je za samog roditelja bolje da je opušten i optimističan, samo djecu imaju i kolerici i pesimisti.
Nisu svi dostigli tvoj zen ili ono - ako je grožđe kiselo, dohvatite jagodu. Jer ako cijela obitelj ima alergiju na jagode i pati se, nema smisla govoriti im da ce to vremenom proci, a dotad neka ih jedu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom