Dakle, prvi put se susrećem s ovim i neznam jesam li možda preburno reagirala (dok sve u meni vrišti da nisam).

Mama sam curice od 11 godina koja ima najboljeg frenda u razredu koji je godinu stariji od nje. Ona ima sastrane svoje "babe", kao i on svoje dečke i svi se lijepo slažu, ali oni su zadnje dvije godine nerazdvojni. Zajedno pišu zadaće, igraju se u parku, ponekad imamo obiteljska druženja...

Prije tjedan dana se dogodilo da su moja curka i njena frendica nešto podbadale tog njenog frenda na putu iz škole. Prijateljica mu je krenula otkopčati kuksak koji mu je bio na leđima i u tom trenutku je on puko, okrenuo se i zviznuo joj šamarčinu da joj je trag na obrazu ostao.

Kad je kćer došla doma, ispričala mi je što se dogodilo, na što sam ja nazvala njenu frendicu da provjerim priču, a nakon toga i prijateljevu mamu da joj kažem što se dogodilo, te ju zamolila da priča sa sinom i zamolila ju da mu objasni da se curice ne tuku. S obzirom da ipak moje dijete nije bilo u pitanju, na tome je stalo.

Mislim da je bitno za cijelu priču reći da je dečko odličan učenik, drag i dobar, ali ima izrazito kratak fitilj. Isto tako dolazi iz obitelji gdje tata radi u Njemačkoj i dolazi doma 4x godišnje, te ga mama odgaja sama i često koristi nasilne metode odgoja jer ne zna i ne može drugačije. Puno sam pričala s njom o tome, ali to kao da ne dopire do nje. Često ga zna istući, jako urla na njega, vrijeđa ga bez razloga, baš ono budu ružne riječi tipa "konju", "idiote", mamlaze"...
Ona na sve to kaže da ne zna kako bi drugačije s njim, jer ga je počeo pucati pubertet i dosta se bahati i da ako mu sad ne pokaže gdje mu je mjesto, poslije neće moći.
Meni sve to jako smeta jer sam izrazito protiv svakog oblika nasilja, a pogotovo ovakvo vrijeđanje i rušenje djetetovog samopouzdanja, i ne znam kako bi mu pomogla.

Zašto zapravo ovo pišem?

Jučer mi dolazi dijete iz škole i kaže, mama moram ti nešto reći... M me udario!!!

Iskreno, nisam očekivala da će se to ikada dogoditi, jer se stvarno vole i napravili bi sve jedno za drugo i stvarno sam ostala u šoku.
Situacija je bila takva da ju je on toliko maltretirao i zezao dok ga je ona molila da prestane, skidao rajf s glave, izvlačio stvari iz torbe blaaa blaaa...dječja posla...dok ona nije poludila i udarila ga da prestane. Sama mi je rekla da ga nije htjela udariti jako, već više samo odgurnuti, ali ruka je poletjela i zviznula ga je...na što je on nju dva puta udario po glavi i odvalio šamar...onako u šusu, na brzaka, da se nije ni snašla...i otišao doma.

Ona je ostala stajati s frendicom u šoku ni ne shvačajući što se zapravo dogodilo. Kad je došla k sebi, rasplakala se, ne od boli, nego od tuge što je digao ruku na nju i samo otišao.

Ja sam navečer nazvala njegovu mamu i sve joj rekla, te ju zamolila da izbriše naše brojeve telefona, jer ne želim da mi dijete ima posla s nasilnikom, a s obzirom da mu to nije prvi, te vjerojatno neće biti ni zadnji put, ne želim čekati da opet pukne i zvizne ju.
Ona je jako burno reagirala, tvrdeći da se on samo branio, na što sam joj ja na sve moguće načine pokušavala objasniti da što god da se desilo, on nema što udarati curice. Slabije od sebe i cure se ne tuku. Moj muž nikada nije digao ruku na mene, nije ni njen na nju, i mislim da je to jedino ispravno.

Danas ujutro ga je dovukla k nama da joj se ispriča, što je i napravio (a i moja kćer se ispričala njemu). Ja sam joj dala doslovno 5 minuta za to, ako baš želi, ali daljnji kontakt ne želim imati ni s njom ni s njim.

Jesam li pretjerala? Da li je itko imao slično iskustvo? Kako bi vi postupile?