Pokazuje rezultate 1 do 7 od 7

Tema: Idilična riječka priča iz kade, s nimalo idiličnim oporavkom

  1. #1

    Datum pristupanja
    Dec 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    26

    Početno Idilična riječka priča iz kade, s nimalo idiličnim oporavkom

    Pune četiri godine u meni je odležala ova priča, čitavo sam je vrijeme odgađala napisati, a sada dok brojim sitno do drugog poroda i iščitavam ovaj topic ponovo od a do ž, imam osjećaj da sam dužna vratiti budućim mamama barem malo one hrabrosti i snage koju su meni ulile vaše priče. Stoga, eto, nadam se da nikoga neće prestrašiti

    Priča o Maloj Kme počinje prije cca 5 godina, kada samo MM i ja, nakon svadbe, razmišljali o tome bi li malo putovali pa napravili dijete, ili se odmah bacili na posao. Iz nekog razloga nije nam palo na pamet da bi baš bilo zgodno napraviti dijete DOK putujemo, ja sam bila za drugu opciju, a MM je nakon rekordno kratkog perioda uvidio da je raditi na bebi izuzetno zanimljiv dio priče o trudnoći i porodu... Čitaj: napokon je žena non stop za i nikad joj dosta. Kao i svako pravo muško, žrtvovao se za svoju odabranicu, pa smo se marljivo i vrijedno bacili na posao. Tri mjeseca kasnije, eto plusića. <3

    Mučnina i tlak od 80/50 uz stresan posao kojim se bavim bili su dovoljni da me doktorica nagovori da ostanem doma već nakon par mjeseci. Borila sam se svim silama, ali shvatila sam da je vrijeme da odustanem nakon što se nisam mogla sjetiti ničega s jedne vožnje od posla do kuće - MM je bio prestravljen, pogotovo nakon što me, zbog niskog tlaka, čitavo jedno popodne uopće nije uspijevao probuditi. To je bio jedini "strašan" trenutak čitave trudnoće, što znači da je trudnoća bila fantastična.

    Skakala sam u more gotovo do zadnjeg dana, negdje po putu odlučili smo i banku pustiti u naše živote pa smo dignuli kredit, našli stan i bjesomučno ga počeli sređivati - sve u tri mjeseca. Termin se bližio, a ja sam se "gnijezdila" vodeći ratove s knaufom, vodoinstalaterima, montažerima kuhinja... Zadnje dane brojila sam pakirajući bebinu robicu u kutije, motajući lomljive stvari u papir i strugajući farbu sa zidova. BH kontrakcija nigdje, svi pregledi uredni, u slobodno vrijeme marljivo čitam iskustva s poroda, sanjam prirodni porod u vodi u riječkom rodilištu, skupljam iskustva i nalaze...

    Tako je došao i dan termina, 28.10. Ja na sve 4, ribam pod u novom stanu i pitam se hoćemo li se uspjeti preseliti na vrijeme. Svega mi je već dosta, i majstora i namještaja i čitave tone mojih knjiga koje treba spustiti sa 6. kata i ponovo dignuti na 4. kat (lifta, naravno, nema, tko bi to rekao)... A najviše trbušine zbog koje mi je sve teško, troma sam i umorna, a imam sto ideja i planova u glavi.

    "Čuj, meni je dosta. Vadi je van iz mene", u jednom trenutku sam prilično bijesno naredila jadnom MM-u kojem nije bilo ništa jasno. Kako vadi je van, pitao se on, pa sam mu objasnila - onako kako si je napravio, tako je i izvadi.

    Seks je, poznato je, sjajan način da se potakne porod, pa smo tako krstili kupaonu u novom stanu. MM nije bio baš siguran jesam li normalna, ali opet, muški nagoni su odradili svoje :D I ženski, čini se također, jer...

    Iste večeri oko 11 sati krenuli mi na spavanje. Taman legli, MM samo što nije zahrkao, ja u glavi još vrtim 1001 film, kojeg električara moramo nazvati, tko će nam pomoći nositi kutije, gdje mi je posteljina za krevetić, jesmo li kupili dosta pelena... Kad ono, usred mira i tišine, PUK. Kakav sad puk? Puk kao čep boce s najboljeg vina na svijetu, onog iz konobe mog dide, koje bih tako rado tad bila malo gucnula. Ajde da se ne lažemo, ne malo nego malo više. Zvonilo mi je negdje u malom mozgu da sam na Rodinim pričama s poroda pročitala kako se takav "puk" čuje kad odlazi sluzni čep.

    I tako, ja i mojih milijun upitnika nad glavom odlazimo kolektivno u wc, samo da bi nam se pridružilo još upitnika. Sad je već bila upitnička gužva u wc-u, jer osim čepa, meni je i curilo niz noge. Ne baš u mlazovima, više onako kao da me mjehur izdao. PUK + NCV ili neidentificirana cureća voda, na sam termin, par sati nakon što je MM pošteno odradio svoje bračne dužnosti = je li moguće, upalilo je, iz prve?!

    Je, moguće je, jer me usput nešto neodređeno, lagano, jedva zateže i u donjem dijelu trbuha, svake 3 minute, u pravilnim intervalima. Smijem se sama sebi, ne mogu vjerovati da je to bilo tako lako postići. Laganini tuširanje, brijanje, buđenje dragog koji u nevjerici ne zna di mu je (koja) glava (ali ipak savjesno mjeri trudove), odlazak u bolnicu. Ja u stanju neke polueuforije i općeg uzbuđenja, on jadan totalno izbezumljen ali ne da se, glumi da je kul. Stajemo na Žabici jer mi ne pada na pamet otići u bolnicu bez hrane, mislim si, što ako rodim usred noći, tko će zaboga doručak dočekat. MM ženi u dežurnom drugstoreu pokušava platiti karticom, ali kaže ona, nakon ponoći samo gotovina.

    "Ali žena mi rađa, u autu je, neće u bolnicu bez hrane!", on će, a ženska kuži frku pa mu nudi svoje otvorene kekse, kad njemu ipak uspije iščeprkati 10 kn od nekud i napokon krećemo dalje.

    Trudovi su sad na 2 minute i otprilike kao blaža menstrualna bol. Kad imam stvari, obično se osjećam kao da me netko kasapi iznutra, ovo je bilo smiješno pa sam se još uvijek smijala.

    Negdje par minuta prije 1 ujutro, na prijemu ginekologije, sve mi je manje smiješno, ali još uvijek podnošljivo. Recitiram milijun podataka, upućuju me na pregled, neposredno prije istog zalijem čitav pod - i mislim si pa, bolje tu nego doma. Pregled koji je uslijedio je bio jako bolan, ali pravo šarafljenje krenulo je tek nakon klistira (ne znam zašto sam se toga bojala, ne boli i uopće nije neka drama). Sjedim tako ja na wc-u i kidam se od bolova, ne znam s koje strane više curi, komična sam sama sebi ali još uvijek prilično mirna i puna povjerenja u moje tijelo koje je zadnjih 9 mjeseci odradilo fantastičan posao (beba super, ja bez ijedne strije, cice k'o iz Playboya, dobila samo 9 kila), pa sigurno i sada zna što radi.

    Dr. kaže, otvorena 4 cm, možeš drito u rađaonu, ja kažem, jei, super. Tamo malo hopsam po lopti, malo dubim na glavi, malo sam na sve 4 na podu - tako me nekako našao i MM koji je mislio da sam pala, pa se jadan opet prestrašio. Uletio je unutra sav zadihan i zapuhan jer bankomat na ulazu u rađaonu nije radio pa je u panici trčao nizbrdo i nazad uzbrdo do sljedećeg - tada se naime prisustvo oca na porodu plaćalo, a kako sestra na šalteru nije baš imala vjere u njegovo "ne radi vam bankomat, molim vas pustite me, platit ću čim rodi", nije bilo druge nego trčati. Bilo ga je jadnička strah da ne rodim u tih 10 minuta <3

    Uglavnom, stigao je, a stigla je i sestra koja mi je naredila da legnem na stol i svezala me za ctg, uz jasne upute da ne mrdam s lijevog boka. E, neš majci. Trudovi su sad već bili zvjerski, nije bilo šanse da joj ja tamo ležim bez jako, jako dobrog razloga (a beba je bila super, otkucaji kako treba, aktivna, osjetila sam je čitavo vrijeme).

    "Ja moram na wc, stislo".
    "Sad ste bili".
    "Čujte, sila boga ne moli. Mogu i tu po podu ako vas tako više veseli".
    "Ajde, ali požurite".

    I tako sam ja njima slagala i pobjegla na drugi kraj hodnika u wc, pa ostala ondje još cca pol sata, sat. Sve dok nisam bila sigurna da je kada puna i više neću morati na onaj horor stol. Kad se odbjegla trudnica vratila, vidjela je da je u pravu - kada se do tada napunila, jedna divna babica rekla mi je da se skinem, prigušila nam svjetla i pustila laganu mjuzu. Idilično, da nije bilo tog svrdlanja po mojoj utrobi iz minute u minutu. Bilo je to oko 02:30, znači oko sat i pol nakon što smo došli, a trudovi su se polako pretvarali u jedan golemi, gigantski, vječni trud.

    Negdje oko 3 babica, koja je bila s nama čitavo vrijeme, zaključila je da "samo što nisam". Bila je doista divna, nenametljiva, pažljiva, puna podrške... Ali u krivu. U 4, kada se čitav svemir pretvorio u jednu golemu bolnu točku u području mog trbuha i kralježnice, i dalje "samo što nisam".

    U 4.30 dobila sam blagoslov za tiskanje, ali ništa se nije događalo - osim što sam lebdjela negdje između razuma i boli, miljama daleko od svog tijela. Sat mi je bio orijentir za povratak u realnost - gledala sam kako minute idu, sasvim nestvarno, kao u paralelnom svemiru. Babica je nježno pokušala sugerirati da ne vičem nego da čuvam snagu, ali meni je taaako odgovaralo izbaciti taj višak boli kroz usta... Pa sam urlala. Imala sam mogućnost i promijeniti položaj i namjestiti se u kadi kako god mi je pasalo, ali meni je najviše pasalo samo plutati. Kaže MM da sam se tako grčevito držala za rub kade na vrhuncu truda da bi se mogao zakleti da su i danas tamo moji otisci. Stvarno, bolilo je više nego što sam ikada mogla zamisliti i sve moje ideje o tome kako ću prihvatiti bol, potonuti u nju, misliti na svoju bebicu i koncentrirati se na vlastito svemoćno tijelo rasplinuli su se kao mjehurić od sapunice. Nisam više znala ni gdje sam ni što se događa, samo sam znala da želim da to sve odmah, istog trena prestane. Svako malo su me pitali je li mi ugodno, je li mi voda dovoljno topla <3

    Bilo je skoro već 5 sati kad mi je jedna babica podignula jednu nogu, druga drugu, MM me držao ispod ruku (kada mi je bila prevelika pa se nisam imala o što oduprijeti), a treća babica me pokušavala masirati da ne popucam.

    "Kad skužiš kako trebaš tiskati, rodit ćeš", umirivala me babica između savjeta kako da dišem i kako da tiskam. Pola toga je nisam čula, jer me više i od samog beskonačnog truda užasno, užasno pekao taj famozni ring of fire. Peklo je kao da mi netko žarač ondje drži, neprekidno, i znala sam da ću popucati - ali babica je poštivala moj plan poroda i ručno me širila i masirala umjesto da me zareže. Nažalost, ništa nije pomoglo, ni sav njen trud, ni moje slušanje njenih savjeta, ni topla voda. MM mi je kasnije rekao kako je vidio da glavica doslovno ide naprijed-nazad, ili preciznije unutra-van, kao da je nešto vuče nazad. Maloj Kme je pupčana vrpca bila oko vrata, otkucaji srca su malo pali i babica je tada predložila da mi daju malo dripa, jer je malena već umorna, a i meni treba pomoć. Nisam bila za jer nisam htjela da bilo kakva kemija završi u tijelu moje bebe, ali babica me nježno uvjerila da ću roditi u par minuta i da do nje neće ništa stići, pa sam pristala.

    Drip nisam ni osjetila, par minuta kasnije izborila sam se sa bolovima, žarenjem i vlastitim blokadama u glavi i - rodila. Bilo je točno 05:07, na radiju je sviralo "Da li znaš da te volim" od Dine Dvornika, stvar koja nam je trebala svirati i na vjenčanju za prvi ples, da bend nije zeznuo stvar. Valjda je svemir odlučio da to mora biti naša pjesma s poroda, a ne s pira <3

    Odjednom, u rađaoni više nije bilo mirno, idilično i romantično, svjetla su se popalila a unutra je nahrupila gomila doktora, sestara, ne znam ni sama koga sve. Mala Kme nije zaplakala odmah nego nešto malo kasnije, taman toliko da nam srce nakratko zastane, prije nego što je napokon izustila to anđeosko "kme" i dobila nadimak koji i danas nosi. Zbog toga nam se nije uspjela ostvariti želja da pupčana vrpca otpulsira, ali nekako nam je, kad smo je čuli kako plače, sve drugo bilo manje važno. Na cicu se spojila odmah, a divna babica je nas troje zatim pustila još oko pola sata da se mazimo. Ljubav, adrenalin, euforija, zbunjenost, ponos, osjećaj "ja sam svemoćna božica koja donosi život na svijet" - sve se ispreplelo u jedan veliki, sretni kaos. <3

    Nakon toga MM je morao doma, Malu Kme su uzeli pretpostavljam na pregled, a mene je doktor došao sašiti.

    "Rodila sam bez lijekova, sada me slobodno nadrogirajte koliko hoćete", rekla sam mu iskreno a on se nasmijao i poslušao, nisam ništa osjetila. Srećom, jer šivanje je trajalo skoro sat vremena. Nisu mi nikada rekli koliko šavova je bilo, ali mislim da dovoljno govori podatak da mi je trebalo više od dva tjedna da se bezbolno okrenem s boka na bok - i još čitavih godinu dana da to mjesto prestane biti bolno na dodir. Seks u istom tom periodu bio je toliko bolan da nije dolazio u obzir, svaki pokušaj pretvorio bi se u osjećaj kao da mi netko gura nož u, je li, intimne djelove. Tražila sam mišljenje tri različita ginekologa, svi su mudro zaključili da je stvar u mojoj glavi i čudom se čudili kad bih im skoro pala sa stola od boli kada bi, tijekom pregleda, dotakli to neko bolno mjesto prilično duboko unutra. Dan danas ne znam ni koliko sam šavova imala ni u čemu je kasnije bio problem, ali evo ni četiri godine kasnije sve skupa nije sasvim bezbolno.

    Pa ipak, ja sam ipak upravo sada u 9. mjesecu trudnoće i spremna sve proći ispočetka. Jesmo li mi žene luđački hrabre ili samo lude? Tješim se da smo ovo prvo, jer sad mi stiže mali kapitalac od, navodno, preko četiri kile. Za usporedbu, njegova seka koja mi je napravila dar-mar među nogama imala je samo 3190. Poželite mi sreću, trebat će mi

  2. #2
    Calista avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2008
    Lokacija
    Preko bare
    Postovi
    515

    Početno

    hvala na prici...mislim da mame sve zaborave. Ja imam 2 srece i sad sanjam o jos jednoj. Prva trudnoca je zavrsila hitnim carskim i MM se jako bojao drugog poroda koji je bio VBAC. Nadam se da cu citati i o rodjenju brata Male Kme.

  3. #3
    Ginger avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2007
    Postovi
    12,003

    Početno

    lijepa prica

  4. #4

    Datum pristupanja
    Dec 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    26

    Početno

    Mala Kme je dobila brata prije 5 dana ❤ Opet mi se dogodio rusvaj od oporavka pa ide nova prica cim se uspijem posjesti dovoljno okomito za tipkanje.

  5. #5
    aleksandra70vanja avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    11,388

    Početno

    čestitam Hlapićeva
    žao mi je da si opet tako prošla
    ali i to će proći (govorim iz iskustva, istina samo pucanja/rezanja 1x)

  6. #6

    Datum pristupanja
    Dec 2016
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    26

    Početno

    Citiraj aleksandra70vanja prvotno napisa Vidi poruku
    čestitam Hlapićeva
    žao mi je da si opet tako prošla
    ali i to će proći (govorim iz iskustva, istina samo pucanja/rezanja 1x)
    Eh, izgleda da sam jednstavno takve srece, kazu dr da imam izuzetno osjetljivo tkivo kakvo se jako rijetko viđa. Citiram, 'pa vi ste kao putar'. Blago meni A nista, opet mi je ibuprofen najbolji prijatelj... proci ce u sljedecih godinu dana, znam vec iz iskustva i ja

  7. #7
    QueenBee avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2016
    Postovi
    1,327

    Početno

    Vrlo lijepa prica
    Cestitam na prinovi i suosjecam glede pucanja/rezanja/sivanja.

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •