Kada smo ugledali ta dva predivna srceka na uzv-u, nitko nije bio sretniji od nas..
Stalno smo ponavljali jedan drugome, pa jel to moguce...pa jel to moguce nakon 5 godina da cemo imati dvoje djece? Da cemo MI napokon biti roditelji?...
Da... tada se tako cinilo.. tada smo mislili da smo osvojili svijet i da ce nam se ostvariti toliko sanjana zelja..
Tada smo mislili sada kada sam trudna, sada ce sve sjesti na svoje...nismo ni slutili sta sve slijedi...


U pocetku je sve bilo super, svaka kontrola uredna, jedino su me pratile uzasne mucnine i povracanje negdje do 10tt, smirilo se sve oko 13tt...
Obavili smo i kombinirani probir, sve 5..
Ma sve sve uredno... sreci nije bilo kraja..

U 16tt obavljamo kontrolu gdje saznajemo da je jedna od bebica curica, za drugu nije bio siguran, ali kaze nas dr kada bi morao reci rekao bi da je curica...
Pomislila sam, ma gdje ces bolje, to sam si od uvijek zeljela..
Nakon tog pregleda sve je lagano krenulo nizbrdo.. poceo nekakav tamni iscjedak, pa nakon toga zgrusana krv.
Panicno zovem dr, ponovno uzv...kaze on nisko je posteljica od bebe koja je straga, morat cete strogo mirovati.
Pridrzavala sam se svega, jela sam u krevetu, ustajala samo kada sam morala na wc..
Prolazili su dani, ali stanje se nije poboljsavalo, bilo je samo gore.
Odlucila sam se javiti u bolnicu u hitnu ambulantu pa kako bude. U suzama vec sva jadna rekla sam muzu, bojim se za nase bebice, idemo vidjeti sta se desava, makar smo na zadnjem pregledu bili prije samo 5 dana.

Tako je i bilo. U ambulantu me primila dr koja je isto bila trudna. Posvetila se skroz mom slucaju.
Suosjecala je sa mnom.
Na pregledu sve super, bebice idealne za tadasnje tjedne, jedino straznja posteljica nisko.
Dr je prepoznala moj strah i rekla, ako zelite mi cemo vas hospitalizirati i promatrati, morate mirovati, ostanite koji dan da smirenija mozete otici kuci...
Muz me u suzama ostavlja u bolnici..
Tek tada sam osjetila pravu snagu hormona..
Dusu sam ispustila kada je odlazio, to je bio moj prvi ostanak u bolnici ikada...
Poslije sam shvatila da me sam Bog usmjerio da se uputim u bolnicu...

Dani u bolnici su prolazili jako sporo, zivjela sam za vrijeme posjete...da vidim nekoga od svojih..
Iscjedak je i tamo bio prisutan, kada bi rekla sestrama, one bi rekle, jel znate da morate mirovati.
Od nalaza je tada bilo sve u redu osim povisenog crp-a, ali nije bilo alarmantno...bar su oni tako rekli...

Blizio se kraj tjedna, mastala sam o tome da ce me u petak pustiti kuci...
Mozda bi i bilo tako da to jutro nisam imala izljev. Pretpostavljali su da se to dogodilo radi niske posteljice..
Od tada sam morala strogo mirovati.. strogo je podrazumjevalo ustati samo zbog tusiranja i to jednom tjedno.
Ostalo sam sve morala obavljati u krevetu..
Da, bila je to patnja, ali dani su prolazili.. nista mi nije bio problem za moje bebice...
Da sam ja mogla odluciti, lezala bi jos uvijek i cuvala ih..
Izdrzala bi sve za njih...

Kako su tjedni prolazili bila sam sve slabija, misici su atrofirali, tlak je bio nizak, krvarila sam.. jednom tjedno sam promala transfuziju...
Bez obzira na sve, veselila sam se svakom novom tjednu. U sebi sam ponavljala uspjet cemo skupa. Osjecala sam se jos jace kada sam saznala da je i druga bebica curica..
Muzu sam znala reci, nas tri smo jake, ne brini za nas, drzi sve pod kontrolom kod kuce..

Doslo je i jutro kada smo napunili 21tt... Bila sam sretna zbog toga, ali nisam imala dobar osjecaj..
Osjecala sam lagane grceve. Bojala sam se. Bilo mi je bitno da su samo one dobro..
Doktori su sumnjali na urinarnu infekciju, ali to nije bilo u pitanju, jer je kemijski nalaz bio uredan kao i urinokultura.
Bili su to lagani trudovi..
Vec iduci dan grcevi su postali sve jaci... dali su mi tokolizu.. od tokolize sam imala sve moguce nuspojave...ali i to sam izdrzala..
Mislila sam, bit ce sve u redu... nisam ni sumnjala da ce priroda odraditi svoje i da ce svemu doci kraj.
Tu noc su grcevi bili sve jaci, bolilo je pa prestalo.. mislila sam proci ce, to se moje cure guraju i rastu, maternica se rasteze.
Ujutro jako grcevi, gori od menstruacije (inace su mi jako bolne)..
Dolazi doktor, pregleda me i ode. Dolazi drugi, pregleda me i on odlazi. Nitko mi ništa ne govori.
Znala sam sto slijedi,ali nisam si htjela priznati.
Nakon toga dolaze svi skupa u sobu, sef odjela mi govori, dali ste sve od sebe ali vise nazalost neide, otvoreni ste 3 i pol prsta.
Nisam vjerovala sta se dogada... jos uvijek sam imala nadu da ce se cure izboriti i da ih necu izgubiti..

Nakon toga su me odvezli u radaonu, porod je zavrsio za pola sata... bez dripa.
Trudovi su bili jaki..moje cure su brzo izasle, prebrzo i zauvijek..
Nakon svega mi je najteze bilo javiti muzu koji nije ni sanjao sta se dogodilo...
Sva sreca da je on od uvijek moja stijena i najveca podrska, da nije takav, mislim da ovo nebi prezivjela..

Sa 21+3 zavrsila je nasa borba, imam osjecaj da je tada moj zivot stao, da se od tada nista ne desava...


Od tada je prošlo skoro 2 mjeseca (28.10)... dio mene je ostao u toj bolnici...
Svaki dan sanjam koliki bi mi sada bio trbuh, kako bi se sada moje cure gurkale...
Fale mi curice moje, fali mi osjecaj trudnoce...fali mi da budem buduca mama... sve to mi fali..

Nadam se da ce s vremenom biti lakse i da ce zivot vec naci svoj pravi put..
Sada samo znam da imamo nase dvije anđelice koje nas vjecno cuvaju...i koje ce tata i mama voljeti do kraja zivota...