Natjerala sam se da do kraja pročitam knjigu koju sam započela prije nekog vremena i čija tema mi je zvučala zanimljivo. Stephen P. Hinshaw: Druga vrsta ludila - putovanje od stigme do nade.
A zašto sam se morala natjerati da je dovršim - pa zato što je knjiga vrlo nespretno napisana. Autor balansira između pokušaja da detaljno opiše svoju obiteljsku povijest, svoje odrastanje u obitelji obilježenoj sramom i šutnjom zbog psihičke bolesti, a istovremeno ga, pretpostavljam, strog vjerski odgoj sprečava da bude previše direktan i detaljan. Rezultat je konfuzno napisana knjiga s detaljno opisanim brojnim epizodama iz djetinjstva koje, međutim, ostaju visjeti u zraku - jesu li one značajne za knjigu ili ih se autor prisjetio pa ih je, eto pribilježio? Nakon nekoliko takvih poglavlja, izgubila sam volju za pažljivo čitanje, ali sam već prošla polovicu, pa mi je bilo žao odustati. Knjiga uopće nije doprla do mene.
O bipolarnom poremećaju čitala sam već neke druge knjige, i najviše me se dojmio roman Delphine de Vigan, Ništa se ne opire noći, gdje je opisala bolest svoje majke. Ovdje je učinak izostao. Nešto su čitljiviji dijelovi gdje se autor približava svojoj struci (kliničkoj psihologiji) i malo detaljnije opisuje prošle i sadašnje metode liječenja. Ali generalni dojam o knjizi mi je prilično slab. Šteta.

Paralelno čitam i novog Gladwella, Kako razgovarati sa strancima, knjigu koju ste već spominjali na ovom topicu. E, to je prava bomba od knjige, napisana dinamično i pažljivo vođena tako da postupno uvlači čitatelja u problematiku. Inače me špijunska problematika, koje se dotiče u prvim poglavljima, uopće ne zanima, ali od Gladwella bih mogla pročitati bilo što i bilo bi mi super zanimljivo