Što čitate 3.

[Jurana]

Prijavljujem još jedan izvrstan roman. Alen Mešković, Šator za jednu osobu.
Prije pet godina čitala sam njegov prvi roman "Ukulele jam", mislim da smo ga i ovdje spominjali, uvjerljivo, iskreno, a nimalo patetično iskustvo izbjegličkog života u Hrvatskoj. "Šator za jednu osobu" je po sadržaju nastavak prethodnog romana, ali može ga se čitati i neovisno, a opisuje Mikijevo iskustvo izbjeglice u Danskoj nakon neuspješnog pokušaja da se nađe sa starijim bratom. Iznenada odvojen od obitelji, prijatelja i svega što je iole smatrao svojim životom, prisiljen je snaći se u sasvim novim okolnostima, živjeti u izbjegličkom centru u Danskoj, tobože "među svojima", tj. Bošnjacima, ali pritom osjeća da s njima nema ništa zajedničko. Ne jednom u knjizi kaže "poželio sam biti na mjestu gdje nema nijednog Hrvata, Srbina ni Bosanca".
Da je Miki na kraju uspio u svom naumu, čitatelju je jasno već iz činjenice da je pred njim već drugi Meškovićev roman napisan na danskom jeziku. U nekom intervjuu s autorom pročitala sam da je za njega učenje danskog značilo preživljavanje. Zašto - vidjet ćete iz knjige.
Roman se vrlo lako i brzo čita, osvojio me na prvi pogled, stil mu je jasan, jednostavan, blago ironičan, a opet brutalno iskren. Naročito dobiva na značenju danas, kad je situacija s izbjeglicama ponovo aktualna.

I ja sam ga upravo završila i sve potpisujem. I dodajem da me je opet uspio rasplakati i to, kao i u Ukuleleu, ne u trenucima najveće muke, nego u trenutku olakšanja. Mračniji je od prvog romana, ali i dalje čitljiv.

A sad Proljeće Ali Smith. Jedva dočekala

[Jurana]

Također:
Domenico Starnone: Vezice
Anamar mi je ukazala na ovu knjigu i ovaj članak:https://www.google.com/amp/s/www.nyt...ahiri.amp.html
U njemu se ističe veza između romana Dani zaborava i ovog romana, kao i između autora oba romana.
Vezice donose nešto kao drugu stranu priče raspada braka iz Dana..., iako se likovi ne zovu isto i lokacija je druga. Ipak se može prepoznati srodnost. Ovaj roman ne donosi ni blizu onoliko psihološiih detalja kao Ferrantičin, i bol je prigušenija, implicitnija, ali prisutna. Zbog toga se lakše čita. Likovi su isto dosta nerazumni, ali ne onako iracionalni kao Olga da odbijaju čitatelje. Brzo sam pročitala, malo me potaklo na razmišljanje, zadovoljila sam znatiželju

[tanja_b]

I ja sam ga upravo završila i sve potpisujem. I dodajem da me je opet uspio rasplakati i to, kao i u Ukuleleu, ne u trenucima najveće muke, nego u trenutku olakšanja.

Točno znam na koju scenu misliš i meni je to bilo najjače mjesto u romanu.