Krvna veza, sta nije to napisao Sydney Sheldon? Citala sam davno, sjecam se samo da je odlican krimic, radnju ne pamtim.
Sent from my ONEPLUS A5000 using Tapatalk
sori, sirim dezinformacije
roman se isto zove Krvavi posao
https://www.superknjizara.hr/?page=k...jiga=100021016
Posljednje uređivanje od emily : 06.11.2018. at 09:28 Razlog: tipfeler
Ja oplela po skandinavskim krimicima, pa me zanima zna li iko stizu li nam prevedene 6. i 7. knjiga Joona Linna serijala? Nista ne nalazim ni kod hrvatskih ni kod srpskih izdavaca.
David Grossman: Ušao konj u bar
Roman je jako hvaljen, vidim da je dobio i nagrade, i dobro je pisan, ne mogu reći, ali... ne znam u čemu je stvar, ostavio me hladnom. Na mahove mi je i pomalo išao na jetra. Iako je događaj koji opisuje vrlo traumatičan, i vuklo me dalje da čitam, drži pažnju čitatelja do zadnjeg časa. Ali okvir u kojem se priča pripovijeda (stand-up nastup u nekom lokalu) mi je bio prilično iritantan. Da je autor smislio bilo kakvu drugu okolnost u kojoj se dva lika susreću i pretresaju sjećanja, bilo bi mi to lakše probavljivo od ovog. Znam da je poanta baš u tom kontrastu - izložiti svoj život do krajnjih detalja pred nepoznatim, moguće i neprijateljski nastrojenim ljudima, ali baš mi to sve skupa nije sjelo.
Edina Szvoren: Nema, neka i ne bude
Ovo su pak pripovijesti, ima ih 12, sve u prvom licu, pripovjedači su različiti ljudi (ipak, najčešće djeca ili žene). Od tolikih unutarnjih monologa sve su priče duboko prožete nekim čudnim osjećajem samoće, izoliranosti, zapetljanosti u svakodnevicu iz koje nema izlaza. Tako da nije baš ugodno za čitanje, iako su priče dobre. Neke su me se više dojmile, neke manje, jednu sam preskočila jer mi je bila nečitljiva i užasno nepovezana.
Pročitala još jednu nedavno objavljenu knjigu - Lisa Genova: Još uvijek Alice
Mišljenje mi je malo podvojeno - bez sumnje, knjiga je dobro pisana, VRLO sugestivna (zorno prikazuje postupan razvoj Alzheimerove bolesti kod žene na pragu 50-tih, inače vrhunske intelektualke i sveučilišne profesorice, kojoj je gubitak uma ravan gubitku života). S te, znanstveno-medicinske strane, reklo bi se, savršena.
Ali imam problem s književno-umjetničkom stranom knjige budući da se ipak radi o književnom djelu, a ne o popularno-znanstvenom članku ili pričici ubačenoj u udžbenik iz neuroznanosti. Na početku mi je sve toliko vuklo na one tipične američke klišeje da je bilo na granici čitljivosti. Kako radnja odmiče, a u samom fokusu je sve više Alice i njezin unutarnji rastroj, tako mi je knjiga postajala sve bolja i bolja. Kraj bi bio izvrstan i vrlo efektan, da nema limunadastog epiloga (u zahvalama autorica zahvaljuje nekoj osobi što ju je nagovorila na "drugačiji kraj" - možda bi bilo bolje da je nije nagovorila!).
Ipak mi je u tom smislu umjetnički (a onda i osobno) puno snažniji prikaz iste bolesti u romanu "Kazus Kukockoga" Ljudmile Ulicke, iako tamo bolest uopće nije tema romana, nego se usput javlja. Ali poglavlja iz te knjige su me doslovce smrznula. Ovo kod Lise Genove mi je bilo pomalo... predvidivo.
Ali knjiga je svejedno jako dobra, a otvara i neke teme koje će u budućnosti postajati aktualne sve većem broju ljudi (npr. smisao genetskog testiranja i život s ponekad neugodnim spoznajama o tome, kao i neurodegenerativne bolesti same po sebi).
Tanja postoji i film. Knjigu nisam citala. Mozda bih i mogla mada mi je tema osobno bolna jer je i moju familiju zahvatila ta bolest.
Počela jučer čitati zadnju Ferranticu. Luđački sam čitala do 350-te stranice pa sam se natjerala da idem spavati. Sad sam ko u nekom transu, sva nesretna što moram na posao a nisam je dovršila, kao da je bacila neku magiju na mene.
hahaha jen tako sam ja u komadu sve 4 i što su me svi više nervirali, to sam luđačkije čitala
Jos uvijek Alice, gledala sam film, a planiram i knjigu procitati (skoro uvijek je obratno)
Film me dotaknuo, J. Moore je odlicna (nisam njezin fan inace), prikaz kako izgleda ta bolest u bogatoj obitelji americkih intelektualaca mi je bio bas dobar.
Pisala sam vec da sam pokusala citati "Vrijeme je opak igrac", pa da sam je ostavila jer mi nije islo. Vratila sam se knjizi, krenula ponovo i zavrsila je. Knjiga ima zanimljiv koncept, ali me nicim drugim nije dotakla. Sto se mene tice, nisam joj se morala ni vracati.
Zato mi se dopala druga knjiga, Paolo Bacigalupi, "The Windup girl", iliti "Djevojka na navijanje". Po definiciji SF distopija ciji scenario u svijetu klimatskih promjena i razvoja genetickog inzinjeringa uopste nije nezamisliv. Vidimo da su stvari poput pohlepe otporne na katastrofe, a nacinje i pitanja koja se ticu etike, rasizma i duznosti. Nju preporucujem.
Prijavljujem da sam i ja pročitala Alias Grace.
Izvrsna knjiga, stvarno plijeni pažnju, a istovremeno je svaki detalj promišljen i razrađen, često sam se vraćala na ranija poglavlja da budem sigurna da sam sve točno zapamtila. Uživancija.
Zapravo ne znam kako mi je Margaret Atwood dosad promaknula, vrlo malo njezinih stvari sam čitala (osim ovog romana, pamtim još samo "Penelopeju" prije nekoliko godina, a "Sluškinjina priča" je stalno vani pa je ne mogu dočekati u knjižnici).
aaaa
sad sam punoljetna na ovoj temi
kad se tanji dopadne neka knjiga koju ja pohvalim
to ja sebi
što se tiče serije genijalna prijateljica
žao mi je gledati je prije nego je pročitam
a sve me vuče
Ajoj, pa niti sam ja takva faca u poznavanju knjiga, niti pročitam baš sve što postoji, mnoge knjige meni promaknu pa mi je drago kad ovdje naletim na neku preporuku
Recimo, baš ovdje sam našla preporuke za izvrsne stripove Maus i Perzepolis, sve čekam još sličnih preporuka eno Mausa smo čak i kupili jučer na Interliberu.
Gdje se može pogledati Genijalna prijateljica?
Vratih se u sedlo s Tanjom Mravak, napokon!
Trebalo mi je 9 mjeseci, mogla sam jos jedno roditi.
Odlicno pise! Bas sam se opustila, price su taman. Najdraza mi je Nicija zena.
I mene je ova tema potakla na čitanje "Naše žene" Tanje Mravak. Lagano štivo, baš mi se svidjelo.
Tako ja skupljam Moje borbe na kantunalu , a nikako da krenem...
(Sad kad padne teško razočaranje ...)
U međuvremenu sam posudila u knjižnici i pročitala raniju knjigu istog autora:
Karl Ove Knausgaard: Ima vrijeme za sve
Dakle, čudniju knjigu nisam u životu pročitala.
Istovremeno i neobična, i hektična, i biblijska i svjetovna, i wtf is this, i zanimljiva, i dosadna, i provokativna, i veličanstvena.
Sve u jednome.
Nisam još uspjela izolirati neki prevladavajući dojam .
Ipak, jedno je sigurno: tip zna pisati. Piše, zapravo, jako, jako dobro.
(čak je i prijevod solidan, s izuzetkom "dadne" i "odi", koji su mi beskrajno išli na živce, a ponovili su se nekoliko puta)
Tove Jansson: Knjiga o ljetu
Divna mi je ova knjiga. Pročitala sam je s velikom lakoćom iako sam inače bila dekoncentrirana tih dana. Kad sam došla do kraja, bilo mi je malo, ali, poznajući sebe, da je bila duža, vjerojatno bih kukala što je nije malo probrala, srezala.
Pripovijedanje je takvo da te uvuče u svijet likova već nakon 3,4 stranice i ja sam sve vidjela kao da sam ondje s njima. Ništa se posebno ne događa, ali nije dosadno. Mene je podsjetila na knjige o ljetima provedenim kod bake Anđelke Martić koje sam čitala kao dijete, atmosferom. Kod ove knjige se nisam nimalo morala truditi da mi se svidi, prirodno mi se uvukla pod kožu. Ne očekujte intelektualne izazove u njoj, ova se obraća emocijama.
Alain de Botton: Suverena čitateljica
Koji opsesivni čitač ne voli knjige o čitanju?
(Ne volim knjige o pisanju.)
Zgodno!
Posljednje uređivanje od Jurana : 21.11.2018. at 11:06
Čekaj malo Jurana, Suverenu čitateljicu nije napisao Alain de Botton, ili sam ja krivno zapamtila?
Hahaha, pa i nije, nego Alan Bennett.
Meni to bilo slično.
Ne znam jel itko čitao išta drugo od Alana Bennetta, ja nisam, a sjećam se da mi je Suverena čitateljica bila jako simpa. Baš me zanima isplati li se uzeti još nešto njegovo.
Forka, meni je dojam Ima vrijeme za sve bio isti.
Neki dijelovi su mi bili predivni (kain, abel, noa), neki su me malo udavili (ezekiel), ali sve u svemu meni izvrsno.
Opet sam se navukla, sad pak na seriju i opet sam ljuta na sebe što sam se navukla . Stvarno je dobra, naprosto te uvlači iako ne želiš (a mene i nervira sva ta muka i jad i stalno isti odnos koji ne raste, nego ta vječna fascinacija pa sad opet i ekranizirano).
Ja čitam (već dugo) Kazua Ishigura "Bez utjehe", u prijevodu Ivane Šojat. Krasno ta rečenica teče, ali je košmarno, stalno jedna te ista frustrirajuća situacija, stalno neke prekretnice koje i nisu prekretnice, kafkijanski, ali zasad bez razrješenja. Ne mogu niti prekinuti, niti nastaviti. Ne sviđa mi se, ali ne dovoljno da bih prekinula, dijelom me i zabavlja da vidim hoće li kakvog razrješenja biti. Ima odličnu naslovnicu, ako ništa.
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.11.2018. at 09:59
Pa meni je i cijela knjiga crnjak, nema tamo ničeg veselog, pa ipak ćemo se složiti da je knjiga izvrsna, usprkos tome
Dapače - kako već danima doma najavljujem kako ću gledati seriju (da si bezeciram malo mira od kućnih večernjih aktivnosti ), tako se i sin zainteresirao pa je malo gledao. Njemu (a vjerujem i dobrom dijelu njegove generacije) je nepojmljivo da su se djeca morala svađati s roditeljima da bi nastavila ići u školu, da roditelji šamaraju ili mlate djecu u sukobu, i sve u tom stilu. Baš sam vidjela da ga se dojmilo.
Joj da, i ja bih gledala. al kak da pogledam taj HBO? - ima juniorka na mobitelu - mogu to nekak spojit na TV?
Ma, odlično je preneseno. I u filmu ne znaš ko je genijalniji - Lina ili Lenu. I ta zadatost i to šamaranje i mlaćenje je više, jer je vizualni medij, in the face. Nekako je manje prisutno u knjizi jer su knjiga razmišljanja. Ali... ako ništa, shvatila sam zašto je rajon rajon - nisam ga tako izdvojenim zamišljala. Od dvije mlađe glumice, draža mi je Lenu... a bit će mi je draža jer mi je lik Lenu draži pa stalno tražim potvrdu kog đavla nije Lilu skup s rajonom trajno otkačila, ali s Lilom ide i cijelo crijevce rajona, koje Lila nije mogla otkačiti, a nije zato kriva. Na kraju, ne možeš si nasljeđe kirurški odrezati. Ali sve me to sputava i dok gledam i ljuta sam bila na sebe što sam gledala, ali mi je bilo predobro jer je priča stvarno posebna i nije romantizirana - većina drugih priča o teškom nasljeđu, talijanskih, je, po meni, romantizirana - od Amarcorda preko onog s Monicom Bellucci (Malena) - tipa je, patrijarhat, neznanje i neimaština, ali eto, ljudi su ipak povezani, džentlemeni pomažu itd. Ova prva nije - Lenu to vidi kristalno jasno. Po meni. Za razliku od Lile. Go, Lenu !
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.11.2018. at 14:12
Na stranu njihovu prijateljstvo, ali Lenu bez Lile nije ista, među njima vlada trajno (skriveno) suparništvo, jedna po drugoj mjere koliko vrijede. Osim toga fascinirane su jedna drugom, doslovno kao ying i yang. Baš me zanima koliko se to vidi u seriji, vjerujem da to u prvoj sezoni još neće biti tako izraženo, to dolazi kasnije s obrazovanjem i snalaženjem u životu....
Budimo realni, "rajon" u seriji je filmski set izgrađen izvan Napulja, i meni osobno djeluje baš totalno umjetno i kao kulisa, kao da je serija snimana u studiju.
U drugoj epizodi mi je dojam doduše nešto bolji.
daj ti meni mima objasni kak da ja to pogledam na TVu!
i ja bih aktivirala hbo radi ferrante i pred tim se zadatkom osjećam kao svoja vlastita prababa
nemam smart tv nego raspberry pi spojen na televizor, i laptop koji mogu spojit na televizor