Mama Anđela

[Malenna30]

Veliki pozdrav za sve. Vidjela sam da ima mnogo priča na ovu temu i evo već mjesec dana pokušavam da skupim snagu i napišem svoju priču koja mi se još uvijek čini kao noćna mora.
Naime otkrila sam u julu da sam trudna (tad sam već bila u odmaklom 2 mjesecu pri ulasku u 3).S obzirom da radim sa djecom, mojoj sreći nije bilo kraja. Odmah sam otisla ginekologu (odlucila sam se za privatnog) i uredno pratila trudnocu. Imala sam trudnocu koja je kako kazu "za pozeljeti" (bez povracanja, samo poneka mucnina ali podnosljiva, bez oteklih nogu i sl).Kretala sam se, radila, odmarala (radila sve kako preporucuju). Moja bebica je rasla, vrtila se...na pregledima sve ok. Nekoliko dana pred ulazak u 9 mjesec bila sam kod svog ginekologa koji mi je dao uputnicu za bolnicu (to me i nije iznenadilo jer je vec bilo vrijeme da se pripremim i upoznam ginekologa koji ce me voditi u bolnici). Ipak ono sto sam propustila je to da je moj ginekolog buducem napisao "pratiti srce". Nakon sto sam dosla da se javim u bolnicu i ginekolog poceo raditi ultrazvuk, sve je krenulo nizbrdo. Promijenio je izraz lica i obratio mi se da bi trebali uraditi hitan carski rez jer je beba u opasnosti...poceo mi je nabrajati anomalije (srce na pogresnoj strani, nije bilo dotoka krvi i kisika, moguci Down i sl)...nisam mogla vjerovati, cinilo mi se da sam se nasla u najvecoj nocnoj mori. Rekla sam mu da radi sta mora i da spasi moju bebu. Suprugu i mami koji su me cekali na hodniku dovknula sam da idem na operaciju i to je bilo to.Sljedece ceka se sjecam je da sam na intenzivnoj se probudila jecajuci i dozivajuci svoju bebu.Sestra me je umirivala govoreci da je beba rodjenja i da je plakala(to mi je odmah bilo ohrabrenje jer je rodjena ziva). Ipak svoju bebu nisam mogla vidjeti jer je premjestena na odjel za posmatranje i stavljena u inkubator. Sutradan sam vidjela supruga i roditelje "kroz staklo", a on je posjecivao nasu bebicu i obavjestavao me. Znala sam da situacija nije ohrabrujuca, ali majcino srce uvijek vjeruje do kraja. Ipak, nasa bebica se borila i borila, ali nakon 2 dana izgubila je snagu.Pedijatrica je dosla da poprica sa mnom, iznijela mi je sve podatke o stanju...meni je sve bilo jasno, ali ipak ...ljubav i emocije su jace. Samo sam znala da moje bebice vise nema i da cu kući izaći praznih ruku...i sada kad se sjetim toga suze same klize niz obraz i imam osjecaj da necu moci nastaviti sa zivotom...ali onda se sjetim svog Anđela, imam osjećaj da je tu sa mnom i da me ohrabruje. Nikad je nećemo zaboraviti, ali ne trebamo ni plakati da je rastuzimo, trebamo plakati od srece sto smo je imali tih 8 mjeseci...bila je tako vesela u mom stomaku, mazili smo je i pazili, a i ona nas...zato se obraćam svim mamama Anđela, oni su tu sa nama i to je veliki blagoslov. Nadam se da će mnoge mame koje se prepoznaju u ovoj priči javiti, jer ipak je drugačije razgovarati sa nekim ko je to prošao...hvala vam <3 <3

[sirius]

Zao mi je zbog vaseg gubitka.
Ne zivite u Hrvatskoj?

[s_iva]

Iskrena sućut!
Puno snage vam želim.

[tikica_69]

Imamo donekle slične priče... žao mi je, zaista suosjećam punim srcem