 |
|||
Pa to ti je pitanje svih pitanje, što kad takav nezamjenjivi čovjek završi u bolnici, ili nešto još gore (a nije da ne znam takve priče). A odgovor je - ništa, firma se snađe.emily prvotno napisa
Ja radim u IT-u i mi si ne možemo dozvoliti da imamo servis bez disaster recovery plana, a za čovjeka si to možeš dozvoliti?!
Ja sam cijele komplikacije radila, a primala sam onu mizernu naknadu
Užas.Ja sam cijele komplikacije radila, a primala sam onu mizernu naknadu
Moje radno vrijeme je 8 h dnevno. Neizmjerno sam sretna što ne moram odrađivati ništa od kuće, niti s b.o., niti s g.o.
U velikoj sam firmi i uvijek netko nekog može pokriti. Kad idemo na g.o. iako nešto isključivo mi radimo, svatko ima zamjenu koja ne smije ići u isto vrijeme i koja će odraditi taj dio posla.
Kad me nema na poslu, čujemo se i sufliramo odradu posla telefonski. Kako mene zamijene, tako i ja druge.
No, nije sa svima tako. Šef uvijek osjeti kakav je tko. Dok mene nikad nije zvao doma da se vratim s b.o., kolegicu s kojom sam se pokrivala čak je povukao s b.o. na par sati jedan dan da nekaj odradi. Zato kaj baka može uskočiti. Meni ne može nitko uskočiti i par dana sam za djecu kad je nagore. Uz četvero djece bude možda 10-ak dana/god.
Kolegu je jednom zvala šefica pa je rekao da ne može pričati jer je na ispovijedi. Car!
Kod nas ima puno otkaza i svi ga se boje, ali nezadovoljstvo djelatnika je veliko i s vrha je krenulo da se više ne odgovara na mailove i ne zove nakon radnog vremena, da je naše privatno vrijeme samo naše. Direktor ako i pošalje mail nakon radnog vremena kaže da ne očekuje da na njega odgovorimo. Prekovemene ako i odradimo ne dobivamo plaćeno.
Ovako je i kod mene. I jako mi drago da je tako. Ne bih mijenjala posao za više plaćen,a da moram raditi od doma.
Kad odem na bolovanje, samo javim što mi je u toku, kad se mora odraditi i gdje je što, i preuzmu drugi kolege
ja sam cijeli dvanaesti mjesec radila od osam ujutro do 22-23 navečer, s pauzom za ručak. i vikende. jedino božić nisam radila. predala projekt 31.12. u 12 h, kada je i bio rok.
ali to je bilo vanredno. kasno smo se sjetili da ćemo prijaviti, bili sigurni da će se produžiti rok i onda je ministarstvo odlučilo biti grinč. i nije produžilo rok.
uglavnom, uvijek je oko roka panika, ali ne baš takva. ovakva mi nije bila u svih 16 godina radnog staža. užas.
malo je krivo moje kampanjstvo sigurno i to što mi se čini da imam ne znam koliko vremena (kao npr sad, pa tipkam na forumu, a objektivno - nemam, i već sad znam da će me za par dana stisnut). a malo su krive objektivne okolnosti.
i tako. da sam se razboljela pred božić, ne bi nitko umro, ali ne bi sigurno predali projekt jer je svatko u firmi imao svoj :D
nisam sve porčitala, budem kad stignem
ali sjećam se kolega mi reko da mu je doktorica rekla da mu više neće dati fizikalnu ako će te dane i raditi, kad je jednom jedva došepesao do nje.
Radila sam davno u maloj firmi na ugovor o djelu i uvijek kad bi sefica zvala bih uletila iako mi to ne bi bilo plaćeno i tako godinama. Plaća mi je bila odlična i nekako mi bilo normalno uletit kad treba. I onda mi dijete završilo u bolnici a šefica mi rekla da moram doći odradit svoje to popodne jer... I otad više joj nikad nisam uletila. Ono, shvatila sam da je odnos jednosmjeran. Shvatila i ona, a ja sam joj to lijepo i verbalizirala. Sad sezonski radim puno slabije placen posao al sam proslo ljeto iakonisam radila, uletila. Ovdje je šef čovjek i opet bih mu uletila cak i kad ne radim...
LegendaKolegu je jednom zvala šefica pa je rekao da ne može pričati jer je na ispovijedi. Car!
vjerujem da tog kolegu manje zvrcaju nego druge.
Ona je znala da ti je dijete u bolnici i inzistirala je da dođeš raditi? Opaka baba.
Ja radim u privatnoj firmi i uglavnom je radno vrijeme 8 sati i poslije toga ništa
Postoje neki iznimni događaji koji traže prekovremeno, vikende, telefonske pozive u razna doba itd, ali to se zna unaprijed da je tako, ima svoj razlog, i isto tako postoji razumijevanje da nekad odem ranije jer moram djetetu na informacije ili ustvari, iz bilo kojeg razloga, nitko me ni ne pita.
Meni je Mojca najviše zapelo ovo što kažeš da ti svi efekti fizikalne padaju u vodu s time što opet sjedneš i radiš. Dakle ti ne žrtvuješ samo svoje slobodno vrijeme, nego i svoje zdravlje, i tu se stvarno treba zapitat - dokle tako?
Nisam shvatila ima li prostora da se zauzmeš za sebe: u smislu da jasno kažeš što možeš/što ne možeš; što hoćeš/ što nećeš; što želiš...itd.
Mislim, prvi korak je ponekad to sam sebi posvijestiti. Nerijetko radimo na autopilotu, automatski pristajemo na svašta i poslije imamo osjećaj da nas je netko prisilio.
Ja sam prije par godina bila na dužem bolovanju (također mi je bilo plaćeno kao i tebi). Šefica mi je predložila da povremeno dolazim odraditi jedan specifični posao koji tada nitko drugi nije znao/mogao napraviti. Čak se potrudila i organizirala da me uvijek netko dovozi/odvozi jer nisam bila baš mobilna. Ona je dijelom mislila da radi meni uslugu (da budem među kolegama, osjećam se korisno, jer je bolovanje bilo duže....) a ja njoj. Naime, bio mi je ok taj povremeni angažman i dolazak na posao, međutim fizički mi je tada bilo prezahtjevno, dva dana mi je trebalo da dođem k sebi i odmorim se nakon svakog takvog izlaska iz kuće... I naravno to nisam rekla, očekivala sam valjda da mi netko čita misli.
Posljednje uređivanje od no@ : 13.03.2017. at 18:20
Evo, radno vrijeme je završilo, upravo sam obavila zadnje razgovore sa šeficom. Sad u miru krećem čitati sve.
Moje bolovanje se lagano bližu kraju, bolje sam, nisam još skroz ok, ali puno bolje. Danas je bio baš intenzivan dan, ali radim svaki dan. Pokušavam sad podijeliti sve što sam radila u par grupa, i evo čime sam se sve bavila:
-poslovi koje samo ja mogu napraviti (takav je sustav, task kroz mail i link na aplikaciju stiže meni, ne znam kako bi se mogao prebaciti na nekog drugog),
-redovni reporting koje može napraviti bilo tko (sve sam pojednostavila do maksimuma, treba samo copy paste iz jednog filea u drugi),
-ad hoc taskovi od šefice, mali, rješivi u par minuta,
-taskovi od pola dana ili više (jednu nedjelju popodne sam provela u uredu i razvijala nešto, što mi je bilo nespretno s laptopa), bila su dva takva za vrijeme ovog bolovanja,
-delegirani taskovi, jer ona ne razumije tematiku,
-telefonski razgovori s raznim uputama,
-hrpa kratkih ili dužih odgovora na mailove.
Pokušavam sama sebi odgovoriti na pitanje zašto to radim. Pomiješano je to… dio spomenutih poslova zbilja ne može nitko drugi… druge bi mogao bilo tko, štoviše postoje detaljne upute… ali ne želim nikoga moliti, jer znam da su svi pretrpani poslom… ni njih nitko ne mijenja. Kolegica je cijeli tjedan godišnjeg sjedila u apartmanu i radila na kompu, drugi tjedan je provela na plaži i s moba pisala mailove.
Zašto pristajem raditi ovo ostalo… zbilja ne znam. Ne bojim se otkaza. Jednim dijelom sebe ga i priželjkujem, drugim (racionalnim) ne.
Ovo me je odavno prošlo. Odgovornost ne, ali osjećaj da sam nezamjenjiva je. Kad sam otišla na čuvanje trudnoće, to se najbolje pokazalo. Znam da se baš ništa katastrofično neće desiti ako bilo što od svojih taskova ne napravim. Znam da se svaka greška može popraviti. Ali ipak, radim. Zašto?
I ja znam nestati s posla kad zovu iz vrtića… ali ne toliko da imam osjećaj da nekome dugujem. I uvijek odradim više nego što izostanem. I uvijek nosim laptop doma.
Ima trenutaka kad se ne javim. I kad se javim ledenim tonom… nema promjene. Možda to nisam radila dovoljno dugo.
Ima obitelj, djecu… čak je i prethodna šefica koja je bila bez djece imala više takta..
Upravo to, nemam osjećaj da mogu reći ne.
Jako mi je žao.
Moje dijete je bilo bolesno, treba me, a ja za kompom. Osjećam se užasno. Ili se dižem u pet ujutro da obavim sve dok ona spava.
Nakon sto godina u ovoj firmi imam osjećaj da više ništa ne znam raditi.
MD ima svoju firmu, nikad nije od nikoga tražio da radi prekovremeno, on radi dan i noć.
Ja sam radila u maloj firmi… bilo je trenutaka kad sam radila i noću i vikendom zbog rokova… ali sam bila adekvatno nagrađena.
Ne znam. Vjerojatno ništa. Ili bi mi se osvetila kad se vratim.
Da, bojim se da je tako.
To je potpuno točno. FTE, EWF… Koliko ih imaš? Tako se razgovara o ljudima u mojoj firmi.
Nekad smo imali zamjene. S ovom šeficom nemamo.
Ovaj prvi dio mi je skroz ok… odnos balansa.
Da… pred 2 tjedna sam pljunula 300 kn za osteopatski tretman, bila bolje, sutradan ujutro sam provela na kompu 6 sati… bila sam mrtva nakon toga. Da bi dva dana kasnije saznala da joj to što sam radila nije bilo potrebno. Došlo mi je da se upucam.
Jutros sam radila, otišla na tretman i vježbe, vratila se i radila do 4. Otišla po dijete i bila na telefonu do 17.30
Sad me opet sve boli.
Mojca, stvarno si stetis i to naveliko. Znaci jedno je odgovoran odnos prema poslu i kolegama, a sasvim nesto drugo to sto ti radis. Ti unistavas svoje zdravlje pa krinkom poslovnosti. Ja bih se savjetovala s nekim o tome, to uopce nije zdravo.
Nije to projekt za odradit, projekte i ja odradjujem svakako, nego sustavno nudjenje vlastitog zdravlja i vremena na upravljanje drugome.
Znam.
Zato se i pitam kako je drugdje.
Jer ponekad imam osjećaj da je ovo postalo normalno.
A nije.
Nemam vremena za iščitavanje svega, pa samo da te utješim: ja radim i kad sam na godišnjem, a radila sam i kad sam bila na bolovanju (to je bilo uglavnom dok je M. bila manja, sad više ne pobolijeva, pa ni ne idem na bolovanje), ako je bila neka frka.
To mi je nekako posve normalno.
Radila na svakom bolovanju, godisnjem sve do jednom kad sam zavrsila na zaraznom i u pet minuta se na poslu sve preslozilo da posao ne pati. Moja zamjena je odradjivala sve, svi rokovi su bili ispostovani, pravilnici i regule. Po povratku su i dalje stiskali, jer je to nepisano pravilo u firmi. Nekoliko godina iza toga sam dala otkaz i preporodila se. Danas sam privatnik i radim vise nego prije, ali je i zadovoljstvo daleko vece. Najveci je problem bio reci "ne, nisam dostupna". Danas mi to vise nije problem. I zacudo posao mi ne pati zbog toga vec me nekako vise postuju. Jer uglavnom radim s muskarcima i oni bez ustrucavanja kazu "vikend je, nema me" ili da je na go....
Uh ne znam sto bih napisala. Prije sam radila petkom i svetkom, sa svakog bolovanja i godisnjeg. Opametila sam se. Promijenila posao. Povukla granicu.
Da li je moja granica da nikad ne radim bolesna ili na go ili prekovremeno? Nije. Ako je situacija da je kriza, kriticna faza i sl onda odradim. Ali svakodnevni overload odbijam, koliko stignem - stignem, ako je previse posla kazem sefu koji je normalan tip (jesam vec rekla da sam promijenila firmu?) i odradim najnuznije.
Nedavno sam bila ozbiljno bolesna i nisam radila osim 10-ak mailova. Bila sam na godisnjem tri tjedna u BING sezoni - napisala sam jedan jedincati mail da ne mogu odraditi spomenuti "ovo je mail task na tebe" jer nemam laptop i ne mogu se spojiti. Firma nije propala. Zemlja se i dalje vrti. Ako ista - mislim da me kolege postuju jer vide da nedam da me se gazi i ja ne gazim njih, trudim se postovati njihovo radno vrijeme a tako i oni moje.
Uglavnom, ako si mozes priustiti 6 mjeseci na burzi dok ne nadjes drugi posao - odbij ih fino pristojno da ces odraditi sto stvarno nema zamjene a ostalo ces kad se vratis ili nek ti nadju zamjenu. Pa vidi sto ce se desiti. Ali dok se ne postavis tvrdo gazit ce te nemilice uz samoopravdanje "da i oni tako".
Posljednje uređivanje od sillyme : 13.03.2017. at 21:19
E cure pa ASAP se zna sto znaci - samo stavite naglasak na P
Asap odgovaram kad sam na poslu pri laptopu, da ne nabadam po mobu, osim ako je stvarno ali najstvarnije kriza.... Znaci 1x mjesecno.. OK ubih se ljetos pred more, bas je bila drama, ali bar sam dobila prekovremene i pohvalu a valjda ce i neki bonus. Za dzabe ne radim vise nista...
Ne mogu te utješiti, ja sam prošle godine otvorila temu o promjeni posla, nisam se makla s mjesta. Doduše, zadnjih godinu dana lakše dišem na poslu, pa nisam bila "na rubu da odem", al imam isti taj osjecaj "kao da ce drugdje biti bolje". Pogotovo jer poznajem struku, i znam da je u svakoj slicnoj firmi isto. Sutra bi dobila drugi ovakav posao, al sto ce mi to. A ja se ne znam okrenuti i raditi išta deseto. Pa sam se nekako pomirila s prednostima koje imam, a dok ne upadam u burn out, zapravo mi je skroz ok. A ne znam sto i kako ako opet dodem u tu situaciju pred burn out. Od zadnjeg je proslo cca 14 mj., i bilo mi je ok jer su mi dozvolili da se dugo odmorim (mjesec i pol nisam radila, a dobila sam placu, na racun prekovremenih). A nakon toga nije bilo vecih stresova. Tjesim se da cu iduci put uspjet prijeci "normalna" preko nekog gadnijeg posla. A nemam pojma zapravo. I zapravo se uzasavam svega...Znam.
Zato se i pitam kako je drugdje.
Jer ponekad imam osjećaj da je ovo postalo normalno.
A nije.
I ovaj... Uvijek netko piše "promijenio sam posao i preporodio se". A to uopce ne mogu zamisliti. Ne mogu zamisliti koji bi to posao i gdje bio.
Eh bubilo.
Moramo se jednom naći na kavi.
Meni sama činjenica da postoje tvrtke u kojima je moguće biti na bolovanju duže od pet dana, a da se ne otvori pitanje motivacije za rad i posljedično otkaza zvuči nevjerojatno. Moja iskustva su drukčija. Asertivnost nije od koristi. Kad bi se netko drznuo zauzimati za sebe, to bi se odrazilo na sljedećoj evaluaciji i osoba bi bila odstranjena u najkraćem roku. Ljudi su se mijenjali kao na traci. Najodvratnija kaljuža povampirenog kapitalizma.
Ja sam bila na bolovanju početkom 11.mj - MPO. Malo više od 2 tj.
Pa početkom 12.mj jer smo se malac i ja razboljeli.
Bila sam od kraja 1.mj na bolovanju za MPO, isto neka 2 i pol tjedna. Vratila se na posao, radila 3 tjedna, završila 4 dana na bolovanju zbog sebe.
Mislim da od 10.mj nemam niti jedan mjesec u kojem sam radila sve dane, uvijek je bolestan il malac il ja.
Stvarno mislim da bi me neka druga firma šutnula u trenu. Tu nas ima sad 15ak, dosta majki s malom djecom, nikad nismo svi na poslu, i nikad nema problema. Eto danas kolega bez frke otišao nakon pola sata na poslu jer ga zvali iz vrtića (žena nije mogla otići). Njegov posao smo podijelili međusobno i sve ok.
Posljednje uređivanje od Vrci : 13.03.2017. at 22:54
Ma kakva korist od toga, pa da se samo jadamo jedna drugojEh bubilo.
Moramo se jednom naći na kavi.
Ajmo se mi naci s ovima koje su nesto promijenile/preporodile se...
Hahahhh
Istina!
Posljednje uređivanje od Mojca : 13.03.2017. at 23:49
Strašno
Pratim... jer me izgleda ceka dostupnost i rad 24/7...iskreno strah me toga... ali nakon nedavnog promaknuca nemam snage da kazem da necu... valjda bi trebala trazit onda drugog poslodavca... a svi znamo kako je tesko naci normalno radno mjesto pod normalnim uvjetima i s normalnim ljudima... uf
ja te Mojca potpuno razumijem o cemu pricas kad pricas o tom radu uvijek i svugdje i na BO i na GO i prekovremenim. Jer sam imala potpuno istu situaciju koja je trajala desetak godina. I nisam mogla reci ne, jel bi bilo ovako nesto slicno kako PAM kaze. Kad kazem da sam promijenila posao, promijenila sam i bransu. Jer mi je mog posla bilo vec preko glave. Da sam otisla negdje drugdje u istu bransu bilo bi mi isto, a to kako kaze Bubilo nema smisla.
Promijenila sam posao iz temelja, naucila ga raditi (struka je naravno ostala ista ali ne i vrsta posla) i sad imam mir. Ne kazem da je se super i da je med i mlijeko jer nije. ALi u odnosu na ono sto sam imala prije meni je bolje. A i mojoj djeci.
Ovo su razlozi zbog kojih sam ja 2004 zbrisala s managerskog posla. Nisam mogla podnijeti tu vrstu pritiska, bilo je štetno i loše i za mene i za moju obitelj, a ni na poslu se nisam mogla uključivati 100% kako je trebalo (ne tada, s dva jasličara) pa sam napravila rez, vratila se na referentski posao i nikad požalila.
MM radi za minimalac u državnoj firmi na poslu koji niko ne može uraditi kada on ode na bolovanje. Nema godišnjeg odmora da ga nisu zvali da dođe nešto obaviti. Osim radnih dana radi i subotom i nedeljom bar po sat vremena. Radi pre podne, ali i popodne mora otići. Bilo je dana da je radio i pre podne i noćnu isti dan. Stalno mu uvaljuju neke nove poslove: odgovoran za protivpožarnu zaštitu, za HACCP (za sve to je trebalo ići na predavanja i polagati ispite van radnog vremena). Kada kolega ode na bolovanje radi i svoj i njegov posao bez uvećanja plate.
Juče je protiv njega pokrenut disciplinski postupak jer "kvari ugled ustanove" i u najboljem slučaju će mu 3 do 6 meseci smanjiti platu za 20%. Nije bio na radnom mestu, jer je otišao u grad obaviti plaćanja (kolegin posao, jer je ovaj na bolovanju već tri nedelje), ali se javio upravniku i tražio dozvolu.
Sinoć smo računali i shvatili da nam se više isplati da da otkaz. Imamo neki privatni posao u razvoju od kojeg može zaraditi mnogo više nego ovde. Moja plata je solidna. Samo treba on to da prelomi u glavi, pa da se i mi preporodimo.
Meni je iskreno užas to čitati. Kako onda vi s klincima, i sa vremenom za sebe?
Ako radite i na go, na bo... Što kada na GO idete na more, na izlet, u park? Ili se i na GO mora to podrediti poslu?
Ne znam za druge, ali znam za sebe - od 2002 do 2004 radila sam posao koji mi je pojeo svaki trenutak slobodnog vremena, 17km daleko od kuće, a muž je bio doma (nakon posla, naravno) s dva jasličara. Što da kažem? Da sam ostala na tom poslu, moj brak bi se vjerojatno raspao. Nije bilo petka ni svetka, nisam viđala svoju djecu budnima osim vikenda, a i to je često bilo narušeno kojekakvim edukacijama i putovanjima. To možeš raditi u NEKIM fazama karijere ili ako imaš doooobru logistiku doma. Moji kolege s posla kažu da iza svake uspješne žene ne stoji muž nego njezina mama koja joj čuva djecu. Mi nismo imali tu vrstu logistike.
Pa si ti sad misli... Uzalud galamimo o rodnim i spolnim stereotipima. Dok su djeca mala, trebaju nas i gotovo. A na stranu djeca, MI SAMI trebamo slobodno vrijeme i odmak od posla, tako da nije svaki posao za svakog pojedinca ni svaku obitelj, bar ne u svakoj fazi radnog vijeka. Lako je meni sad crnčiti više nego prije jer su djeca odrasla i ne trebaju me u toj mjeri. A ja podmećem ramena zato jer je to netko u ovoj firmi činio za mene dok su moja djeca bila mala i dok su im potrebe bile drugačije.
Mi smo u ove 2 godine imali tetu čistilicu i tetu čuvalicu (uz jaslice), mm je podmetao leđa za četiri osobe, baš nam je bilo teško... Jest se financijski isplatilo, ali naša vikendica (kupljena bez lipe kredita) je otplaćena na prilično težak način.
S druge strane, nisam sigurna da to ne bih ponovila. Probaš, pa vidiš da li ide... Osnovni problem je danas i ovdje taj što nije lako naći drugi ili drugačiji posao, pa ljudi od muke rade tako kako rade.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.03.2017. at 10:39
Ne znam. Ja sam jedna od onih koja je za svoj mir spremna ostaviti sve odmah i otici bez plana.
To sam i napravila prije godinu dana, rekla sam da ne zelim ljeto provesti tamo i dala otkaz u trenutku kad je mm dao otkaz, dan prije mene. Bez ikakvog plana, moja cijela placa je bila naš kredit, on bez posla, ja pukla i otišla na more bez lipe (srećom imamo svoje).
Nakon što sam se vratila našla sam divan posao gdje sam mirna po pitanju svega osim bolovanja. Baš sam se odmorila tu, čeka me povišica ali i odavde riskiram i odlazim.
Sad odrađujem otkazni rok i čeka me posao da se smrzneš koliko dobar. Barem se nadam tome. Znači da je moj otkaz prije godinu dana u najnepovoljnijem mogucem razdoblju života bila najbolja stvar koja mi se desila.
Kas si sam i odgovoran samo za sebe lako je dati otkaz. No kad je tu obitelj onda je davanje otkaza ipak malo teze. Premisljas se, razmisljas o tome sto te sutra ceka, koje troskove moras servisirati i tada se nekako vecina povuce. Razumno. Moj otkaz je bila moja najbolja odluka. A dala sam ga vozeci se na posao, 50 km od doma, u srcu sezone. Nazvala sam sefa i rekla da dajem otkaz, bez pogovora. Taj osjecaj pamtim i danas i prati me u mom poslu. Nastojim ga ne zaboravit. Gledala sam se ogledalo da vidim koji mi je teret pao s ledja. Osmijeh je bio od uha do uha. Presretna. A onda, dva sata kasnije lupila me stvarnost i uhvatila panika. Kako sad dalje? Srecom, mm je realan i postavio je trenutnu situaciju realno i shvatila sam da mogu biti doma 8 mjeseci a da ne moramo razmisljati o financijama. No, vec isto popodne sam dobila novi posao koji je bio prijelazna faza jer sam tada pocela raditi na realizaciji vlastite firme. I da, na kraju i jesam ostala kuci, ali svega 3 mj dok nisam otvorila firmu, i poludila sam od svog silnog vremena.
Ja malo drugačije gledam na ovu temu.
Postoje zanimanja koja jednostavno traže dostupnost 24h, pogotovo nekakve managerske pozicije a i neka ostala.
Meni je velika razlika da li me se bespotrebno maltretira, da li je odnos inače korektan, pa onda ako ja trebam ponekad potegnuti isto tako kad meni nešto treba ne radi se problem oko toga. Bitno mi je i da li me se cijeni kao radnika i naravno da li sam adekvatno plaćena.
Nije uvijek sve crno ili bijelo.
Tvrtka u kojoj ja trenutno radim si ne može priuštiti dodatnih radnika, jer bi nam oni zapravo bili višak ali bi bilo dobro imati nekoga tko bi uskakao za bolovanja ili godišnje odmore. Ne možemo si priuštiti, ne zbog lošeg vođenja poslovanja direktora već zbog trenutne situacije na tržištu i odnosa ponude-potražnje u mojoj branši.
Isto tako prije nekih godinu dana sam imala ponudu za jednu veću tvrtku za puno veću plaću ali bih morala biti dostupna na telefonu 24 sata i uvijek prisutna. To si nisam htjela priuštiti za nikakve novce.
Meni je drugačije ako se ponekad radi od doma, s GO ili BO, ili kad je takav rad konstantan i uvijek se očekuje. Čini mi se da je bilo dosta upisa gdje se vidi da je to redovna pojava (kao i kod autorice)
Realno, ako si ne mozes dozvoliti GO sa svim svojim prednostima i nedostacima vec si i tada na raspolaganju firmi (a o bol necu ni govoriti) tada ce prije ili kasnije doci do overloada i nezadovoljstva. Jedno je potegnut kad zatreba, ali brate mili moj godisnji je moj godisnji da napunim baterije/renoviram kucu/lezim dva tjedna bez da moram biti dostupna bilo kome. Realno, ja sam sada u usluznom sektoru i ne mogu si dozvoliti ne javljanje, jer sam sama, ali to je bila moja zelja i volja. U vecim firmama se mora moci omoguciti adekvatna zamjena. Negdje mora biti granica dostupnosti.
Sve ste već odgovorile.
I ja radim na bolovanju i čak sam nekoliko mjeseci na neplaćenom radila. Nemojte me pitati zašto... Bolje da šutim.
Ma strava.
Dobila sam još dva tjedna fizikalne. Uopće se ne veselim.
Ajde sad nemoj raditi.
Javi im da ti je stanje loše i da moraš mirovati. Da se moraš oporaviti i da ne smiješ raditi.
Tebi ali i svim curama:Grozne su te prešutne ucjene poslodavaca.
Mojca joooj
Molim te radi sebe to napravi radi svog psihofizickog zdravlja
Ja nisam promijenila posao (to sto radim) nego firmu. Tako da... nisam bas sigurna da drugacije ne moze negdje drugdje.
A sto se tice djece - srecom uskakale su mi bake iako su obje radile, ja sam radila od doma pa nadoknadjivala nocu i tako... Dvoje djece a niti jednog dana bolovoanja zbog njih. Nije samo zbog toga sto mi je tesko ne odraditi posao nego zato sto je to bo placno puno manje nego moja placa a sto je najgore sav posao koji ne odradim na bolovanju me uredno doceka jer u principu nema zamjena (osim u hitnim slucajevima).
Kad sam bila ozbiljnije bolesna nisam radila tri tjedna ali bilo je zatisje. Pokrili su se nekako. Da se dulje razbolim jednostavno bi morali dati sav moj posao nekom drugom jer ne moze dugo cekati. A dok idem na go prvo se max pripremim i sve unaprijed organiziram, na bo/go rjesavam hitne stvari a ostatak kasnije nadoknadim. I na dulji go idem iskljucivo u "mrtvoj" sezoni kad se ionako nista ne desava. I tako, tips&tricks radnih mjesta za koje nije lako organizirati zamjenu makar u firmi ima preko 1000 zaposlenih. Ali mjere mora biti, jedan sat u tri dana je meni ok, tri sata svaki dan na go/bo mi je puno previse...
Razumijem da si u modu da automatski prihvacas te zadatke ali na tvom mjestu bih napisala svima mail da ti je losije i da se moras u potpunosti posvetiti lijecenju te ne mozes raditi nista do povratka. I tu napravi rez.Dobila sam još dva tjedna fizikalne. Uopće se ne veselim.
Posljednje uređivanje od sillyme : 14.03.2017. at 19:22
X
Pogotovo zato što je ozljeda na radu, da sam se sama ozlijedila mozda mi bio bed, al kad znaju zbog cega sam na bolovanju - noge u zrak i sayonara.
Zaslužila si dva tjedna odmora.
Vjerojatno bi se iznenadila kako su se dobro snašli bez tebe.
Ovo ti je pouka (a i šefici tvojoj) da kad si na bolovanju s razlogom, ne bi trebala raditi. Možda si mogla izbjeći dodatna dva tjedna. Ja bih to šefici spomenula.Ma strava.
Dobila sam još dva tjedna fizikalne. Uopće se ne veselim.
Penicilin za šeficu - nek te pusti da se oporaviš, ili ćeš ostati na bolovanju i dalje.
Prošla sam sve to, i beskrajan rad od kuće, i svojevoljan otkaz, tako da - sretno!
Inače, u takvim situacijama, ako ne možeš odbiti i direktno šefu reći da ne možeš raditi, postoji opcija malih laži. Npr. ajme, mob mi je upao u wc.... laptop mi je pao na pod dok sam se dizala iz ležećeg položaja... upravo mi se užasno vrti, ne mogu ustati... evo i dijete se razbolilo, povraća, i čistim za njim... i tako barem dan-dva mira dobiješ
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 15.03.2017. at 10:13
Mojca, jesi rijesila stogod?
Radila sam u takvoj firmi. Nakon nekog vremena sam postala svjesna da me zahebavaju koliko im se dam. I dalje sam im se dala zahebavati ali sa idejom da reći ću ja i neću ja to, ali drugi put. I tako sve do otkaza, to mi je bio jedan od sretnijih momenata u mom radnom vijeku.
Ja bi napisala šefici mail da se stanje pogoršalo i da moraš strogo mirovati, ležati, štogod i da nisi u mogućnosti raditi.
Prošla sam sve to, i beskrajan rad od kuće, i svojevoljan otkaz, tako da - sretno!
Inače, u takvim situacijama, ako ne možeš odbiti i direktno šefu reći da ne možeš raditi, postoji opcija malih laži. Npr. ajme, mob mi je upao u wc.... laptop mi je pao na pod dok sam se dizala iz ležećeg položaja... upravo mi se užasno vrti, ne mogu ustati... evo i dijete se razbolilo, povraća, i čistim za njim... i tako barem dan-dva mira dobiješ
Postoji. Ali ne mogu. Glupo znam.
Valjda sam praznovjerna.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
