Mene su takve fizičke kazne naučile laganju i boljem sakrivanju. Ukrala sam ravnala i trokute u oš. Prvi put jer mi je trebalo, drugi put jer sam vidjela da ima još zgodnih stvari, treći put jer sam se osjećala kao da sam došla na tržnicu gdje mi je sve besplatno. Na satu me učiteljica pitala otkud mi specijalna bojica koja piše nekako kričavo zeleno, a ja sam bila uporna u laži da sam je dobila kao svi drugi (unicefova pomoć u ratu). Tada se javilo drugo dijete i potvrdilo, a učiteljica me ostavila na miru. Mislim da sam bila drugi razred. U toj krađi sam se pomamila, osjećaj je bio mješavina adrenalina, zadovoljstva i ponosa jer sam ih sve smuljala. Tek tjednima, mjesecima kasnije kada sam dala više misli u to, shvatila sam da je to bilo ružno ponašanje. Možda smo imali obradu na satu razrednog o krađi. Mislim da je jedan sat tome bio posvećen, ali se ne sjećam prije ili kasnije moje pustolovine.

Mislim da je vrlo korisno pozvati razrednicu, tetu u vrtiću da obrade to kao temu, i pozovu djecu da kažu što misle o tome. Tek kad dijete vidi da kolektiv odbacuje takvo ponašanje kao ružno, "štakorsko", dijete će se posramiti samo pred sobom i bit će mu degutantna misao da makar izađe iz trgovine, a da nešto nije platilo.