Pa takva sam i ja, kampanjac oduvijek. Mm isto. Dijete nema dobar uzor, ali je nastojim bar malo usmjeriti da se nekako organizira i da se ne pati cijeli život kao ja. Teško da će kod nas ikad biti sve po redu i na vrijeme, ali bar da smanjim tu nervozu. Ona je oko zadaće jako odgovorna u smislu da joj je stalo da je napiše i često je piše bez da je guramo - ako se samo sjeti. Jer je s druge strane sva u oblacima. Pa dobro, takva sam i ja bila (i ostala). ALi kad je već tako, čemu ta vriska i panika? Drago mi je da je odgovorna ali bih je voljela naučiti da to ne doživljava baš toliko dramatično, neka zna i prihvatiti posljedice kao školu za drugi put, a ne kao povod za uništavanje pola dana cijeloj obitelji.
I kao što sam već rekla, nisu joj obaveze jedini povod za ove ispade. Taj sam primjer navela kao jedan gdje zaista nisam znala kako pametnije popustiti, osim da dignem ruke i prepustim je sudbini, ono dođem doma, vidim je kako se igra, ne kažem joj ništa i pustim je da ruča kad se sjeti, ide u muzičku samo ako sama pita i napiše zadaću bilo kad (možda i to jednom probam, samo trebam nagovoriti ostale odrasle ukućane da mi se pridruže u eksperimentu
)
Npr. baš dan prije, imali smo istu scenu s njenim dernjanjem, koja je počela sasvim benigno. Imala sam slobodan dan, ona je došla iz škole, išla se malo igrati van, onda joj je prijateljica otišla na aktivnost i ona se vratila u kuću. Da joj je dosadno i šta da radi. Ja sam opet baš dojila manju, i rekla sam joj da joj ne mogu pomoći, ali ako baš ne zna što da radi mogla bi riješiti zadaću i sviranje, dok joj ne padne nešto bolje na pamet. Da joj se sada ne da. Onda se vrzmala i tražila nešto, shvatila da je određen pribor za neke svoje kreativne aktivnosti ostavila kod prijateljice koja živi dalje, i kod koje je trebala ići na praznike ali ju je snašla neka bakterija. I tu je počela zlovolja i zanovijetanje, em joj je dosadno, em nije išla kod prijateljice kod koje je htjela ići, i tako dalje. Ja odgovaram mirno, premda se vjerojatno osjeća da mi živci lagano vibriraju. Pa me počela optuživati da smo joj lagali da će kod te prijateljice. Na što je glupo i odgovoriti, ali odgovorim da naravno da nismo lagali nego nismo mogli predvidjeti da će biti bolesna, i da će ići za 1.maj. Ona opet i opet da smo lagali, s namjerom da me isprovocira. Počinje i tuliti zbog svega skupa, i ja već lijepo živčana šaljem je u sobu, ali nisam poludjela dok nije tresnula staklenim vratima. E tad me je čula
Ona se dere, plače, i ja se izderem i pošaljem je u sobu.
Nakon toga, nije je bilo 15-20 minuta, tamo se smirila, zaigrala, vjerojatno i nešto čitala, vratila se u dnevnu vesela i dobre volje
Dolazi mm, ručamo, kuhamo kavicu, mm primjeti nered na njenom stolu i kaže joj - mogao je mrvicu pripaziti na ton ali nije bilo ništa dramatično - nek to pospremi. I eto opet sve isponova. Ona kaže da kako joj je to rekao, ja posredujem i kažem da joj ovaj put nije rekao ružno (inače imaju sličan karakter, i ja uvijek reagiram kad on podiže tenzije), ali ona nastavlja po svom, počinje plakati i dramiti, mi se zbilja trudimo biti normalni, ali na kraju je opet šaljem u sobu (ovaj put čak i bez vikanja), mm ide za njom razgovarati jer mu je žao da bude sama u sobi, tek tad ona vrišti i ja ga natjeram da je pusti samu. U 10 minuta ona se vraća sasvim normalno raspoložena. Razgovaramo, kažemo da to nije u redu, ona se sa svima slaže i sve joj je jasno. Napiše zadaću, svirati nije stigla (kroz cijele proljetne praznike nije se baš pretrgla od vježbanja, a nastavak priče je u uvodnom postu).
Inače, muzičku joj nismo natovarili, ona je htjela, ja sam bila protiv, mm ju je podržao. Ali kad već ide trebala bi tu i tamo vježbati, i ja sam joj rekla da se može ispisati ako joj se ne vježba. Onda je ipak rekla da bi išla. Lijepo joj je tamo, ima dobru učiteljicu i dobro joj ide, zadovoljna je i vesela, samo joj se ne da doma vježbati.
"Ne plači!"
) piše i "Ne plači!" Jer, dijete se mora naučiti izražavati emocije, treba razgovarati, pitati što ga zapravo muči... zagrliti, utješiti...
Odgovori s citatom
pomikaki prvotno napisa
i s njim nastojim popričati kad je mirnija situacija, uvjeriti da joj pažnja publike dodatno "hrani" tantrum i da je bolje odlučno skratiti tu priču po mogućnosti bez da izgubimo kontrolu nad sobom.
