a dobro, dok psiholog ne kaže svoje, možemo se i mi malo baviti self-help psihologijom :D
vjerojatno nema veze s tvojom, al ovo me podsjetilo na našu situaciju s hrvatskim.
na kraju sam ja skužila da je najbolje obratno. ne tapšati ga po ramenu i govoriti da je dobar jer od toga nema kruha. nego prihvatiti ovo njegovo. on je u prinipu - u pravu. nije dovoljno dobar. a kamoli bolji od drugih. kad ima skoro jedan iz engleskog. može on pričati do sutra sa svima preko skajpa, da je bolji od drugih, ne bi imao jedan. a sad, zašto je to tako, to je drugi par rukava i u principu - nebitno.
pazi ovo, učiteljica iz hrvatskog u osnovnoj školi je imala stav da je j jako talentiran za pisanje. to se provlačilo od petog do osmog razreda - on piše fenomenalno, sastavci su mu prva liga. i mi to, naravno, objeručke prihvatili, cijela familija. j je genijalac za sastave i pisanje, a mm mu je prognozirao karijeru bar novinara.
hbg, došao u gimnaziju i ne može dobiti 2 iz eseja i zadaćnica. ne može. a to je u srednjoj gotovo sve. pitanje hoće li uspjeti bez popravnog, valjda hoće. nije on jedini, ova iz hrvatskog je istina strah i trepet u školi, do te mjere da mi j govori kako mu se tresu ruke prije zadaćnice, jedva počne pisati. ali nije da nema i četvorki i petica iz eseja.
i šta sad da mu ja govorim da može dobiti bar dva, da se smiri, skulira i napiše onako kako može, a sigurno može, bez obzira što je talent očito bio precijenjen
- kad je očito da ne može. da može, bi dobio dva. i dobije tu i tamo, kad se povoljno poslože mjesec, zvijezde i planete :D
vrit i hrvatski.