Nije me bilo neko vrijeme na forumu, ali sam prvo pomislila na vas kad sam se opet našla u situaciji kad nisam ni sama pametna što mi je činiti. Vjerojatno u bespućima foruma postoji negdje slična tema u kojoj sam možda i sama nekad sudjelovala, ali je trenutno ne mogu naći, a i ovako mi je jednostavno lakše pa tko bude imao volje i živaca pročitati, a nekad je prošao nešto slično ili zna za nekog tko je prošao slično molila bih za savjet i mišljenje.
Da se vratim na početak. Sve ovo gore u naslovu mi nije na žalost ništa novo i ništa strano, dapače borim se s tim još od 1994. godine, a kad prevrtim film, prvi znakovi su počeli i dosta ranije, još u tinejđerskim danima. Tada su samo mislili da sam hipohondar i hipersenzibilna pa nije nitko previše obraćao pažnju na to. U međuvemenu sam se zaljubila, udala i rodila i sve je neko vrijeme bilo ok. 93. mi je iznenada umrla mama i nakon par mjeseci su počele sve te tegobe. Ne želim ih sve nabrajati jer ne bih stala do sutra, ali mi je uglavnom život postao pakao i jedno 5 godina kao da sam provela u nekom crnilu i ružnom snu. Da se ne misli da sam sjedila skrštenih ruku napominjem da sam svih tih 5 godina hodala po raznim liječnicima, psihijatrima, psihoterapeutima, a probala sam i više alternativnih metoda, tipa reiki, pijenje nekih biljnih pripravaka i sl. Ništa od toga nije pomagalo dok mi jedna psihijatrica 99. nije ordinirala antidepresiv (anafranil 5 mg) i dok ga nisam počela piti. U par navrata prije toga mi je jedan drugi psihijatar par puta također propisivao neke antideprisive, ali me nije nitko nikad upozorio da lijek ne smijem prekidati piti nakon prve početne faze kad se stanje zna još dodatno pogoršati prije nego što počne djelovati. Uglavnom, nakon mjesec dana od početka uzimanja anafranila stanje se rapidno poboljšalo i evo skoro 18 godina sam bila prilično dobro. Nikad ja nisam bila stijena od žene niti sam tome težila, bilo mi je dovoljno što mogu samostalno funkcionirati i što nisam nikom na teret kao što sam godinama prije toga bila.
I sad bi tu ovu priču najradije završila jer sam mislila da sve o tome znam i ništa me više ne može iznenaditi, ali me život demantirao. Znači, ja svih ovih godinama uzimam taj anafranil uz povremene prestanke nakon kojih sam uvidjela da bez njega na žalost neće ići, ali sam se pomirila da je to mala cijena za normalan život. Nakon početne doze od 2 puta po 5 mg ja sam zadnjih godina uzimala samo jednu tabletu dnevno i sve je bilo super. Imala sam ja kroz sve te godine lagane panike napada i gore navedene simptome, ali u totalno zanemarivom obliku nego na početku svega. Znači, radila sam, putovala sam, odgajala djecu, vodila kućanstvo i što je najvažnije bila sam sretna sa svojim životom.
Prije par mjeseci moj tata koji je živio s nama je pao završio u bolnici. Bio je star i liječnici mu nisu davali baš neke šanse za oporavak, ali on se tad izvukao i došao doma te smo se mm i ja skupa o njemu brinuli. Od pada je imao napuknuti kralježak, ali se uz silnu volju i želju uspio opet osoviti lagano na noge i vratio se onom što je najviše volio, a to je pisanje. Na žalost prije par tjedna sam ga tako i pronašla mrtvog za laptopom dok je pisao zadnji nedovršeni sonet... Međutim, ja se i od prije njegove smrti počinjem osjećati ponovo jako loše. Zapravo, još od kako je završio u bolnici. U tom razdoblju mi se i kćer preselila s dečkom u Zagreb pa sam mislila da je to samo lagana tuga i da je sve tormalno i da će prvim ljepšim danima ponovno doći sve na svoje mjesto. Umjesto toga, meni se događa isti scenario kao nakon mamine smrti. Ponovno su počeli jači panični napadi nakon kojih se osjećam tako izmoždeno i poraženo da to ne mogu ni opisati. Zadnji me je strefio na sred kauflanda i nisam ga uspjela prohodati već sam izletila vani i ostavila muža i spizu što mi se nijeodavno dogodilo. I u trenutcima kad nisam fizički loše imam jake prisilne misli koje mi ne dozvoljavaju da se opustim jer se bojim da će se dogoditi nešto jako loše ako si to dozvolim. Sve ja znam na racionalnoj bazi... i da je tata bio star i da je smrt prirodni dio života i da ako će se nešto ružno dogoditi to je van mojeg utjecaja, ali te grozne prisilne misli samo naviru i režu mi kroz mozak svakodnevno. Počela sam ponovno s time opterećivati sve oko mene jer ja to moram i verbalizirati, nije mi samo dovoljno da sebe mučim. Moram spomenuti da mi je u braku sve super, djeca su ok i imamo dobar odnos i stvarno mi je ovo moje kao neko bogohuljenje ( iako ne vjerujem u njega :D ) kad vidim kakvih sve sudbina i tragedija oko mene ima. Ali ovo je jednostavno nešto jače od mene i za sad se ne uspijevam nositi s tim.
Znam da bih morala opet kod psihijatra, ali to mi se taaako neda jer zadnji put kad sam bila me je samo ovlaš pogledala, produžila terapiju i ćao đaci. Probala sam s privatnom psihoterapijom, ali sam bila sve skupa samo 2 puta i žena mi nije nikako legla, a i financijski nisam baš u nekoj situaciji da plaćam. I umorna sam više od tko zna kojeg puta prepričavanja o svom djetinjstvu, prezaštitničkim roditeljima, svojim nesigurnostima i tako uvijek jovo nanovo. Jedino mi pada na pamet da opet vratim dozu antidepresiva na početnu dozu iz prvih godina, ali znam da je to neodgovorno bez liječnika. A možda je moj organizam jednostavno postao imun na taj lijek? Da li je to moguće? I sad sam u fazi kad se vesilim nekim putovanjima koje imam od ranije zakazana, a ujedno sam prestravljena i bojim se da ću morati odustati jer je ponovno strah onaj koji upravlja mojim životom...
I da još nadodam, imam problema već godinama sa štitnjačom i uzimam terapiju, a i zadnji nalazi hormon su mi ok tako da ne vjerujem da je do toga.
Hvala na strpljenju!