D. je počeo dobivati pozivnice za rođendan vrtićkih prijatelja u igraonicama. Kad je dobio prvu pozivnicu bio je presretan i s nestrpljenjem iščekivao( prije toga je pomalo tužno znao napomenuti da netko slavi rođendan u igraonici a da njega nije pozvao, no ništa ekstra nije bio u bedu), no taj rođendan očigledno nije ispunio njegova očekivanja i kad je slijedeći put bio pozvan i to od najbolje prijateljice iz grupe, dosta se dvoumio da li da ide ili ne. Ja sam ga pomalo poticala, jer smatram da je ta djevojčica ipak njemu posebna i da bi bilo u redu da ide, iako ni sama nisam načistu što mi to znači "u redu". Ne znam da li bi curica bila tužna da joj moj D. nije došao, njegove rođendane smo uvijek slavili doma s kumovima ili u vrtićkoj grupi uz tortu, tako da ne znam kako u dobi od 5 godina djeca doživljavaju nedolazak nekog prijatelja na proslavu. Na kraju je išao jer taj dan kad je bio rođendan je stalno govorio da želi i želi ( mislim da je negdje načuo da igraonica ima trampolin a u to vrijeme mu je to bilo baš fora ).Meni osobno se te proslave u igraonicama nisu dojmile, možda je u Zagrebu drugačije, no ovdje djecu " paze " vlasnici objekta igraonice, djeca su puštena u sobičak s nabacanim igračkama i grickalicama na stolu. Uglavnom, sada je D. opet dobio pozivnicu za roćkas, rekao je da želi ići ali da dođem po njega nakon torte, znači nije to neko uzbuđenje i silna želja nego više onako, išao bi...Nakon što smo kupili poklon, kaže on da ne želi ići te pita može li poklon zadržati i otvoriti ? Što bi Vi napravili ?