Znate ono...

[Peterlin]

Oooo, ja sam baaaš omatorila pa razumem: ne osuđuju drugi roditelji tebe što ne znaš da vaspitaš dete, nego su im svi živci otišli od urlanja sopstvene dece pa više nemaju ni trunku strpljenja za tuđu.
Bar ja redovno pomislim "O Bože, tako sam stoički podnela svoju vrišteću dečicu, zašto sad moram opet da slušam tu frekvenciju i tolike decibele?"
Tj. mene prosto naprosto -nervira buka. I volela bih da prestane. Ono, znam da je to normalno i da roditelj verovatno daje sve od sebe, ne osećam ljutnju, samo snažnu želju za tišinom.
I ne osuđujem roditelje- uglavnom. Osim kad ih osuđujem -ali u sebi .
Nedavno je neki mladi tata sa vrištećim todlerom u prodavnici opušteno birao sebi cipele dok je dete uz njega urlalo nekih 15 minuta svom snagom, da smo se sa prodavačicom samo vičući sporazumevali i maksimalno ubrzali kupovinu samo da što pre izađemo odatle, neprijatno je bilo i nama i prodavačici, i vrištećem detetu, ali tati -ne. Čovek je bio na važnoj i neodložnoj misiji biranja svojih idealnih cipela po svaku cenu baš u tom trenutku.
Iskreno, ja sam pomislila da je nevaspitan i bezobrazan -tata.

Potpis pod svaku riječ. Mi smo na ljetovanju imali slične situacije. Obitelj je puštala djecu da se deru, a nije ih ni najmanje brinula nelagoda vlastite djece ni frustracije cijele plaže. Njima je bilo ok. A ja sam mislila kako mogu tako ravnodušno pustiti svoju djecu kojoj očito nije bilo ugodno ni zabavno. Isto, to je propust roditelja, a ne male djece.

[Konfuzija]

Mi smo na ljetovanju imali slične situacije. Obitelj je puštala djecu da se deru, a nije ih ni najmanje brinula nelagoda vlastite djece ni frustracije cijele plaže. Njima je bilo ok. A ja sam mislila kako mogu tako ravnodušno pustiti svoju djecu kojoj očito nije bilo ugodno ni zabavno. Isto, to je propust roditelja, a ne male djece.

Sa zavišću gledam takve nirvane. Moja je danas plakala jer sam joj skinula zaprljanu majicu, prije toga jer nije htjela ići van, pa nek ne idem ni ja (iako znam da moram), još prije toga jer joj je vlakić ispao iz tračnica, a između toga jer sam vodom iz bočice smočila ubrus. Sve valjani razlozi za plač zbog kojih bi se trebala zabrinuti. I nije da se brinem, ali mi ide na živce i žao mi ljudi koji nas moraju trpiti pa ju odvučem s javnog mjesta kad krene. I pričam do besvijesti zašto se tako ne smije ponašati, ali mislim da je to faza koju ona treba prerasti, a ja preživjeti. I kada ta faza prođe, da će doći još i nezgodnija neka, pa bi bilo dobro da mama poradi na toj svojoj nikad dosegnutoj nirvani s početka priče, eto.