svašta im kažem , istresem se i odem dalje . shvatila sam da se jako grizem u sebi ako šutim .
plus ako su praznovjerni, a većina i je , igram na tu kartu pa ih uplašim. zabavno je vidjeti kako se boje .
 |
|||
|
|
|||
svašta im kažem , istresem se i odem dalje . shvatila sam da se jako grizem u sebi ako šutim .
plus ako su praznovjerni, a većina i je , igram na tu kartu pa ih uplašim. zabavno je vidjeti kako se boje .
Kao što naslov kaže, odnedavno ŽIVIM s postupcima loših, jako bliskih ljudi...Ne znam što da napišem osim da se ne snalazim u tome i da ne znam kako naći mir i živjeti po starom...Najviše mi valjda smeta što oni sebe doživljavaju i pokušavaju predstaviti u najboljem svjetlu, zaista u njihovim primitivnim mozgovima oni postupaju dobro i ne vide u čemu je problem...Sad su se nakon 15 god. sjetili da njima pripada dio kuće u koju MM i ja isključivo ulažemo svo o vrijeme, a našli smo samo zidove kad smo došli...Mi to doživljavamo kao posljedicu zavisti i zlobe jer smo po brojnim situacijama i komentarima to shvaćali no nismo tome pridavali pažnju, mislila sam da će s vremenom shvatiti da ako imamo nešto više od njih, to je zato što smo se naradili i namučili za to. Njihova djeca( naši nećaci ) normalno dolaze k nama, kao usput jer dođu baki koja živi u dvorištu, ali to me dodatno svaki put pljusne...znam nisu djeca kriva i ne trebaju ispaštati, ali naposljetku, eto moja ipak ispaštaju, jer kao da više nemaju tih rođaka, jer mi ne idemo k njima, ovi ih ne zovu...Na kraju krajeva pa oni doslovce žele uzeti od moje djece...
cappy, ali ako ste ulagali u zajedničku imovinu, onda je to jednostavno tako po zakonu da vam se udio time ne povećava.
To je ono što kažu, prijatelje možeš birati, ali obitelj ne... žalosno ali tako je
Zasto ljudi kod nas tako cesto ulazu u nesto sto nije njihovo i onda se cude sto druga strana trazi svoj dio?
Pretpostavljaju ili sto?
Tome se i ja cudim. Ne samo na ovoj temi vec i u realnosti.
Očekuju da će se druga strana odreći svog dijela.
Jer je to u našem narodu normalno.
Odricanje.
U korist majke ili oca.
U korist brata jer je on SIN, nasljednik, prenosi prezime.
Nastavite niz.
Ma kuzim ja da netko moze zivjeti u tuđem ocekujuci da ce to dobiti u nasljedstvo,al da se ide u ozbiljna financijska ulaganja bez da se ugovorima definiralo tko sta..pa to moras biti blesav.
I ne kuzim ovo da se jedna strana treba odreci dijela ili cijelog nasljedstva jer "se dobro udala i ima krov nad glavom",a druga strana eto jadna nema i nije nista stekla.
Ako je to materijalizam:ja sam to na najjace!
Tko kaze da ova sto "se dobro udala" nece sutra naci na cesti s koferom iz ovog ili onog razloga?
Ja kužim i jedne i druge, ali ja sam se isto odrekla i nije mi žao uopće. Totalno sam nematerijalista, sve dok imam krov nad glavom i svi smo zdravi i imamo dovoljno.
I kužim da netko ulaže u nekretninu, koja nije "njihova" na papiru u tom trenutku-jer žive u tom prostoru i žele da im bude lijepo uređeno. Jer su se vjerojatno odlučiti uzet kredit za uređenje tog prostora umjesto puno većeg za kupnju stana.
Jer je vrlo vjerojatno prostor bio prazan i neuređen godinama i neki razgovor i dogovor su sigurno imali s roditeljima.
Eto, to ja tako doživljavam. Ne, nisam bila u takvoj situaciji.
I ne želim posjedovati više od jedne nekretnine (u kojoj živim) jer je to meni osobno opterećenje u svakom smislu.
Ali, to je daleko od teme.
Muče me sukobi i nepravde iz prošlosti i znam se dugo opterećivati s kako, zašto, zbog čega...uglavnom se nakon nekog vremena pomirim sa situacijom i idem dalje. I stvaram nove i lijepe uspomene...i koncentriram se na male stvari koje život znače (i u biti su najbolje i najdivnije stvari!).
Posljednje uređivanje od annie84 : 26.09.2017. at 20:57
Ma kuzim da ljudi urede prostor u kojem zive,koji im je dan besplatno za zivot,ok.
Al ne kuzim da im tako lako uđe u glavu ideja da je to njihovo i cude se kad se druga ili treca strana zlocestih materijalista ne zeli odreci nadljedstva.
Vidiš, ni ja to ne kužim.rosa prvotno napisa
No ima takvih mentalnih sklopova da se smrzneš.
Neću sad o prljavom vešu moje obitelji jer mi se ne da, ali samo jedna crtica; moja mati je meni rekla da sam ja otišla. I po tome nemam apsolutno nikakva prava na ništa.
Jer sam otišla.
Ne znam je li ovo smiješno ili tragično?
Ali u njenom bolesnom umu, bolesno opsjednutom sinom je to što je rekla apsolutno ok i fer.
A odricanje u korist majke nakon smrti oca?
Želite li znati kako to u praksi izgleda?
Preminuo otac, ajajaja dragi moj mužić, 40 godina smo bili zajedno, jedina moja ljubav, plač-šmrc-kenj-kenj...
6 mjeseci kasnije uselila si je novog frajera.
40 godina "ljubavi" nestalo i izgorilo za manje od 6 mjeseci.
Zanimljivo, zar ne?
Ne znam odgovor općenito, ali u našoj situaciji, dotični su nama doslovce bezbroj puta rekli kako ne žele svoj dio, a mi smo im vjerovali, eto to je, a oni se eto predomislili... Nismo mi ništa očekivali jer se to tako kod nas radi...I samo da nadodam da bude jasnije, nije druga strana ženskog roda...
Annie84 je dobro shvatila, roditelji su podigli zidove, da nije bilo nas, danas bi to bila rusevina koja ne bi vrijedila nista, jer nitko vise nije zelio ulagat. I zato smo se dogovorili da mi preuzmemo, znam glupo, no neki će razumjeti da je MM eto vjerovao svojima na riječ. Ne znam s druge strane zasto je tako neshvatljivo da je meni zao NAŠIH ulozenih novaca, MM i mojih, pa ne zelim ja uzeti tuđe...Nisam mislila svojim postom otvarati raspravu kakav je netko bedak jer nije napravio ugovor na vrijeme, nego naći ideju kako se bolje nositi sa nastalom situacijom, a eto možda ovdje shvatm da ja ipak JESAM jedna od tih zlih ljudi o kojima je pričala pokretačica teme...
I slažem se s Peterlin, nismo mi dužni ostaviti svojoj djeci nasljedstvo u materijalnom obliku.
Još mi je gore kad to netko očekuje. Oni su to zaradili, sagradili, njegovali....ako odluče prodati i ići na put oko svijeta- nek tako i naprave. Život je prekratak.
A cappy, kužim tvoju situaciju i žao mi je što prolazite kroz takvu situaciju.
Posljednje uređivanje od annie84 : 26.09.2017. at 22:30
Ajoj, cappy, meni je sasvim normalno da se uzasno osjecas. Prosjecno domacinstvo danas taman potrosi koliko i zaradi, rijetko ko ima viska da tek tako ulaze a da ne osjeti. Cini mi se da je baka jos ziva, da li je imovina na njoj, moze li vam za zivota prepisati vas dio, pa da u zajednicko nasljedstvo ide samo ostatak (ili objekat u dvoristu u kojem baka zivi)? Ako ne moze i stvari ostanu kakve se sad cine, pokusaj zamisliti da si sve ove godine placala kiriju i bila podstanar - pare bi opet potrosila a nekretninu ne bi imala. I iduci put malo razumnije ulazite novac, ili rizikujte dalje od familije, to zna suvise da boli.
Ali, to je njeno legitimno pravo. Udovica je. Ima pravo na život. I ima pravo trošiti i dijeliti svoju imovinu kako god želi. To nije moje, to je mamino, ona je to sticala cijeli svoj život, neka potroši kako želi, ne treba mi ostavina na račun njenog lošijeg, tužnijeg, praznijeg života.
Beti, njena imovina je kuća u kojoj se moj pokojni otac rodio.
Rodio!
Dakle, moja i bratova djedovina- očevina.
Sad se tamo razvlači neki lik koji je došao niotkuda i lijepo se uhljebio.
I sad bi trebali to prodat i na put oko svijeta?!?
To nije u redu.
Ali nema veze.
Što se mene tiče mogu to i u zrak dignut.
Pa ali tvoja je mama tu nekako zaradila tu imovinu...ono zbog nekog vraga je zakonski njezina. Razumijem da moze biti bolno da mama voli nekog tko mi nije tata pa onda covjek tesko od boli vidi. Ipak, dobro je da mama nije sama.
Ja ulazem u tatinu kucu i nejasno mi je da itko moze smatrati da mu nekretnina pripada u vecem dijelu. Osjecam zahvalnost sto imam gdje zivjeti a ne potrebu oduzeti isto pravo bratu.
Ali, tanči, ti cijelo vrijeme pišeš da se ne treba odreći zakonskog dijela nasljedstva.
Onda ga se ne bi trebala odreći ni tvoja mama ili?
A zakonski se nakon smrti dijeli pola na mamu/tatu, druga polovica na djecu. Znači zakonski tebi pripada dio.
A vjerujem da je teško prihvatiti novu osobu 6 mjeseci nakon smrti (voljenog) oca.
Ovisi sve o tome kakva je to osoba, ja bi voljela da mi mama nije sama i da ima nekog normalnog pored sebe.
X
Dijelim mišljenje...
Teško je to, ima različitih situacija i različitih ljudi. Moj brat je osoba za koju sam sigurna da nikad ne bi pokušao izgurati mene iz nasljedstva, a ja to isto mislim za njega. Kad se budemo dogovarali oko roditeljske imovine koja nije velika, ali postoji, isto očekujem da ćemo se moći dogovoriti kao ljudi. On je neženja, ja imam dva sina. Oni će naslijediti i njegovu skromnu imovinu, ali i obvezu da vode računa o njemu u starosti jer on nema svoje djece. Tako to ide - prava i obveze uvijek u paketu.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.09.2017. at 07:45
Ne dijeli se pola na mamu a pola na djecu, nego svakom jednako, osim ako je u pitanju bračna stečevina što ovdje očito nije.
Od bračne stečevine isto se dijeli svakom jednako od polovice. Mi smo u deset godina imali 4 ostavinske, na tri su se djeca odrekla u korist roditelja, a na četvrtoj roditelj u korist djece (što je ispalo super jer je kasnije djed malo "zabrazdio" pa počeo prodavati kuću i imati kojekakve ideje s kojima se ostali članovi baš nisu ni složili.
Sad si baš mislim što da je on prodao kuću i otišao sa svojom prijateljicom lumpovati po toplicama, što kad se novac istopi, a on se razboli (kako je i bilo).
Moj je savjet neodricanje (uz ogradu da ne pratim o novom porezu na nekretnine), upravo zbog ovih scenarija koji nisu nemogući - evo gdje je njega odvelo srce... zato meni osobno načelno nije simpatično ono "dijeljenje po srcu" versus "dijeljenje po pravu", jer mi se čini da to često na kraju dovede do toga da jedne srce odvede tamo gdje drugi npr. nisu očekivali, pa jedni za druge misle da su "loši ljudi".
Prije 10 godina je bilo tako u našem slučaju. Otac je umro, mami je pripalo 50%, meni i sestri 25%. Vjerojatno se mijenjao zakon?
Posljednje uređivanje od annie84 : 27.09.2017. at 09:45
sumnjam da se zakon mijenjao, vi ste se vjerojatno tako dogovorili
Kod nas je zakon još ovakav.
Da li to znači da niko od vas ne bi zamerio bratu/sestri da sazna da su njihovi roditelji sklopili nekakav ugovor sa njim/njom, tipa prepisao mu deo kuće uz dogovor da će brat/sestra u nekretninu ulagati i održavati je?
Moja sestra ulaže u maminu nasleđenu nekretninu. Sve je stvar usmenog dogovora. Ja znam koja je bila prvobitna vrednost te nekretnine. Ali nemam pojma koju će vrednost ta nekretnina dostići.
I sad će biti ok da umarširam u tu nekretninu i zahtevam svoj deo? Pa dobro, ne zvuči ni loše, ništa nisam uložila, a dobiću više nego na početku...I još me puno ljudi neće ni smatrati zlicom.
Sa druge strane, da je moja majka odmah prepisala nekretninu na sestru, da li bi to bilo ok, izostaviti mene potpuno?
(Da, da, pravno bi bilo ok, to mi je jasno, ja govorim o moralno -emotivnom aspektu).
Ja iz ovog vidim da ti nisi na čisto koji stav ćeš imati kad jednog dana bude ostavinska.
Jer,iz prve rečenice zaključujem da si sama sebe izostavila,tj.smatraš da nemaš pravo na tu nekretninu.
Hoćeš li od sestre tražiti obeštećenje u nekom drugom obliku?
Može prepisati, odnosno darovati sestri, ali ti opet imaš pravo pobijati taj ugovor i tražiti svoj nužni dio. Jedino ako sklopi sa sestrom ugovor o doživotnom/dosmrtnom izdržavanju nemaš pravo na nužni dio.
mislim da imaš pravo na nužni dio, bez obzira na prepisivanje nekretnine na sestru
Niste shvatili bit.
Ja sam se odrekla na ostavinskoj poslije tatine smrti jer se to tako radi, očekuje, mora, treba...
Brat isto.
Ali njega mama voli jer je sin pa mu je svejedno.
Već je prebacila sav turizam na njega ( 4 apartmana) a meni je to onako usput spomenula kad je već bilo gotovo.
Da su mi sad one godine i ova pamet, sigurno se ne bih odrekla.
Šta će mater napraviti s kućom nije me briga.
Kao što me više za ništa nije briga.
Isto tako me nije briga za njenog frajera.
Svatko nek živi i radi kako hoće.
Samo kažem, budite pametniji od mene i ne odričite se svog zakonskog prava.
Ma čisti stereotip.
Moji su, radi toga, stan upisali pola-pola, čisto ako netko pobenavi u starijim godinama.
Sad, što se umiranja tiče, ne može se osigurati dokraja ako se ja odreknem nasljedstva u korist preostalog roditelja, ali se sa mnom dovoljno razgovaralo o primjerima oko nas da mi tako nešto ne padne na pamet.
Posljednje uređivanje od Evelina : 27.09.2017. at 10:10
Hvala za odgovore, Mima i emily, ja znam pravno na čemu sam, manje-više.
Mene je zanimalo moralno pravo.
Naravno da smatram da nemam pravo na pola od konačne vrednosti nekretnine ako recimo, trećina vrednosti potiče od sestrinog naknadnog ulaganja. Zašto bih imala?
Ako bih nešto i tražila, tražila bih obeštećenje u iznosu od pola prvobitne vrednosti.
A ti?
Komplicirano je s nekim obitljeima. Mi smo imali pola male vikendice, vrlo slabo posjećene, i onda smo iz dobre volje pristali otkupiti drugu polovicu od muževe familije, uopće nam ne treba. Problemi su nastali kad je druga strana trebala vratiti ključ. Evo još se duri kako se mi ponašamo kao da je naše. Uopće se ne upuštam u raspravu oko toga. Glupo mi je i pitati odakle očekivanje da ćemo samo prebaciti novac s jednog računa na drugi i da će sve ostati isto.
Ja sam uvrijeđena s tim ponašanjem, ali nisam promijenila mišljenje o tim ljudima, niti me iznenadilo jako. Žao mi je samo što smo gotovo izgladili prethodni sukob, puno mučniji, i sad se vratili na staro. Kako se nosim s njihovim ponašanjem - teško. Slično i s bezobraznim kolegama na poslu. Teško. Pogotovo što sam iskusila život u pozitivnoj atmosferi, gdje je cilj da se nešto napravi, tj. fokus je na poslu, a ne na međuljudskim odnosima. U familiji tražim svjetlost u dobrom odnosu sa sestrom, a ovo guram pod tepih.
Da saznam naknadno - apsolutno da.
Da se svi skupa nešto dogovorimo unaprijed - možda ne, možda da, vjerojatnije je da bih i ja uložila ako bih mogla, nego da bih se odrekla baš svega (ako bih bila u mogućnosti).
Potpis na tanči - ne odricati se svog zakonskog prava, razmišljajte o vašoj djeci i nikad ne znate što život nosi (otkazi, bolesti itd.).
Podrazumijevanje alias "zakon srca" alias "mora se, red je" je super podloga za nesporazume i prekid odnosa za koji svi misle "meni se ne može dogoditi", "ja to ne mogu zamisliti" po mom mišljenju. I za rezultat stranka a) misli za stranku b) da su loši ljudi i vice versa.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2017. at 10:48
Eto, vidiš, i ja isto ovako razmišljam.
Ja u tome vidim jedan od razloga zašto roditelji ne regulišu odmah pravno stvari sa svojom decom, nego usmenim dogovorom, tj. boje se da će se deci zameriti svojim raspodelama.
Osim toga, ako dete i roditelj žive u istoj nekretnini, tu je teško napraviti granicu između "brinemo se o roditeljima" i "ulažemo nepromišljeno u tuđe", banalno, ali ako će recimo renovirati propali vodovod u spratnoj porodičnoj kući, to je značajna investicija ali je i briga o starim roditeljima u isto vreme-jer je vodovod zajednički.
Posljednje uređivanje od pulinka : 27.09.2017. at 11:03
Netočno. Takav je bio zakon, nakon toga idu odricanja ili ne.
Ja sam sad u situaciji da treba značajno ulagati u zahtjevnu nekretninu. Kuću dijelim s nekim članovima moje uže obitelji, a tata i ja živimo u njoj.
Nismo razradili detalje, ali odnosi su nam takvi da očekujem da će svima biti ok da se nama ulaganje prizna kao neka vrsta povećanja udjela, i da to i formaliziramo. S druge strane, moguće i da nećemo tako riješiti stvari. To će mi biti manje drago, ali unaprijed se pripremam na to da mi i to bude ok. Ja mogu ulagati, mogu ne ulagati. Mogu odseliti i pustiti kuću da stoji kakva jest. Mogu sigurno i živjet u njoj još 50 godina prije nego što nam se doslovno sruši na glavu. Mogu uložiti i shvatiti to kao nešto što radim za sebe i svoju obitelj jer sam tako odlučila, a ako će i drugi bližnji profitirati - pa šta.
Jer moje ostajanje doma se isto može na puno načina promatrati, i nijedan nije sasvim pogrešan. Jako lako se čovjek može tu isposvađati, a bez da je itko osobito loš čovjek.
Posljednje uređivanje od vertex : 27.09.2017. at 11:44
Koji je to bio zakon? Kad je promijenjen?
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/s...03_48_604.html
To je zakon iz 2003 koji je ja mislim i danas na snazi
1. Prvi nasljedni red
Ostaviteljevi potomci i bračni drug
Članak 9.
(1) Ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug.
(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka nasljeđuju na jednake dijelove.
Mima, moja mama je 95. pisala oporuku da bi ostavila nama i tati jednake dijelove svoje imovine, pa zaključujem da nije išlo tako automatski.
Prema sada važećem zakonu, a i onom prije njega (a taj je bio ex Yu zakon, preuzet u RH 71. godine kao republički), nasljednici prvoga nasljednog reda ((izvan)bračni i drug i potomci) dijele ostavinu na JEDNAKE DIJELOVE. Nema pola bračni drug a ostalo djeca, ako npr. ima 7 djece i bračni drug - svako 1/8. Drugo je pitanje što ulazi u ostavinu, a tu je moguće da ljudi zaborave da je 1/2 od bračne stečevine ionako od preživjelog bračnog druga, dakle ne ulazi u ostavinu jer je njegovo (čak i ako nije upisan u ZK kao vlasnik, on je suvlasnik 1/2), pa u ostavinu ulazi 1/2 preminulog.
Aha, onda krivo zaključujem.
Ljudi se koješta dogovore na ostavinskoj raspravi, to je sasvim druga priča. Možda je recimo kuća bračna stečevina, pa je pola ionako mamino, a zapravo se dijeli polovica.
I moja mama i ja smo kojekako podijelile imovinu na ostavinskoj, stan uopće nismo komentirali jer je na mamu, iako bih po zakonu ja trebala dobiti četvrtinu (?) možda.
S druge strane, skoro svu ostalu tatinu imovinu smo napisali na mene, što je jasno krajnja glupost jer moja mama mene uopće ne bi naslijedila.
Joj, joj, joj.
Ljudi dragi, ma ne biste ni u najluđim snovima mogli zamisliti kako se ljudi promijene s godinama.
I utjecaj bračnog druga na brata/ sestru nije zanemariv.
A što se tiče roditelja kad onemoćaju, to je isto priča za sebe.
Kad je moja sveki pala i polomila kuk i završila s 90 godina nepokretna, iz bolnice su ju potjerali tri dana po operaciji.
Toplice se čekaju cca 6 mjeseci.
U domovima mjesta nema.
Ona treba stacionar, najjeftiniji je u Bistri i koštao je 5500 kn.
Baka te novce nema, a penzija joj iznosi niti 2000 kn.
I?
Kaj sad?
Vele u CZSS mom mužu- doslovno; vi ste dužni, vi morate zbrinuti baku.
A kaj ako ne možemo?
Tada baku preuzima država i uzima joj stan.
Jedino što ona ima.
28 kvadrata stana bez grijanja i u totalno derutnom stanju.
20 godina mi baku molimo da nam dozvoli da joj barem počistimo, operemo.. ne, ne da.
Opsjednuta je s tim stanom i kako će joj ga netko otet.
I mi se držimo po strani, a kaj drugo?
Ona je živjela tako kako je živjela dok je išlo.
E kad više nije išlo, zovu nas.
Jer mi MORAMO!
I tak je završila kod mene.
U mojoj kuhinji je živjela jer u 40 kvadrata joj ne mogu osigurati sobu kad je nema.
I cijelo vrijeme nas hebala u zdrav mozak kako će ona stan prodat, kako je već prodala, i slično, a mi smo šutjeli i Boga molili da dođe na red u državnom domu čim prije.
Jednog dana sam joj rekla da ima potpuno pravo prodati svoj stan, ali tada ide iz našega van i nek se brine o sebi s novcima koje je dobila od stana. Ako joj ne bude dosta, a šta mi tu možemo. To je njena odluka.
Itd. Itd.
Ne da mi se.
Bilo je tu svega.
Ispaštala sam ja koja sam ju noću prematala i nakon dva sata sna išla na posao. Nije ni čudno da sam se razbolila.
A i moja kći, ljubavica moja, čega se sve ta mala nagledala i natrpila.
Ah...
Mima u pravu si.
Moj tata je preminuo prije 10 godina i sve se trebalo dijeliti na tri dijela; supruga i sin i kći.
Jedino stan u Zg je bio upisan pola- pola i dijelila bi se samo tatina polovica. Mamina ne.
Muka mi sam dok ovo čitam.
Sve je to život, a život je nepredvidiv. Nije sve idila tipa da starci umru blago u snu, doma, pri razumu, da sva djeca žive u miru. U stvari... nekim šacanjem, to je 50-50, kako ti padne grah. Tako da - što si spremnija i manje šokirana, to bolje po tebeMuka mi sam dok ovo čitam..
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom