Nema na čemu.
Nemoj se razočarati ako ovo ne bude zanimljivo baš tvom djetetu. Kad imaš takvu situaciju, u ovoj dobi je dosta zahtjevno istraživanje metoda koje su najbolje baš za tvoje dijete. Ali to će proći i kasnije će biti puuuno lakše.
Radiš sve što moraš da bi dijete bilo osposobljeno ZA ŽIVOT, ne za ocjene.
Što se tiče Klaićeve, ako ne budeš zadovoljna rezultatom nalaza, ja toplo preporučujem da odeš s djetetom i u Suvag jer su oni specijalizirani i za takve poteškoće. Iako postoje liste čekanja, oni su stvarno vrhunski. Za Klaićevu ne znam jer nisam kod njih bila često (osim na konzultacijama kod neurologa), ali nekako mi se čini da su njihovi logopedi više "širokog profila" a i ne znam da li nude kasnije odgovarajuću potporu i terapiju. Vidi sama - već ste tamo bili, ali nije svejedno da li dijete ide na dijagnostiku s 5 ili s 8 godina. Moj E. je dobio dijagnozu tek na kraju drugog razreda, iako smo mi bili svjesni problema i upozoravali na to od njegove pete godine.
Shvatila sam na tvom primjeru da se moram sama poigrati i osmisliti nešto što bi najbolje odgovaralo malome. Već danas sam dobila neke ideje, pa ću pokušati složiti nešto za igru i učenje.
Znam za Suvag, ali kad sam ga u 1. razredu htjela naručiti, bili su prebukirani pa su me zamolili da zovem za par mjeseci. Budući da mi se nije dalo čekati unedogled za termin, a učiteljica nas je molila da što prije napravilo dijagnostiku, naručila sam ga u Klaićevoj. Zvala sam logopedicu koja je već napravila prvo testiranje, ima svu dokumentaciju, a i dijete ju je lijepo prihvatilo, što nije bio slučaj na jednom besplatnom testiranju za predškolu. Zaključila sam da je najbolje da pokušamo kod "poznate" logopedice, jer se njoj lijepo otvara i surađuje pa ćemo vidjeti. Dobili smo dosta brzo termin, kroz nekih 1,5 mjesec.Što se tiče Klaićeve, ako ne budeš zadovoljna rezultatom nalaza, ja toplo preporučujem da odeš s djetetom i u Suvag jer su oni specijalizirani i za takve poteškoće. Iako postoje liste čekanja, oni su stvarno vrhunski. Za Klaićevu ne znam jer nisam kod njih bila često (osim na konzultacijama kod neurologa), ali nekako mi se čini da su njihovi logopedi više "širokog profila" a i ne znam da li nude kasnije odgovarajuću potporu i terapiju. Vidi sama - već ste tamo bili, ali nije svejedno da li dijete ide na dijagnostiku s 5 ili s 8 godina. Moj E. je dobio dijagnozu tek na kraju drugog razreda, iako smo mi bili svjesni problema i upozoravali na to od njegove pete godine.
Posljednje uređivanje od stanamar : 25.10.2017. at 09:18
I stanamar, ja godinama drzim instrukcije iliti pomazem djeci od 1. do 4. razreda. Pa sam ti samo zeljela nagladiti da niste sami. Mnogo djece ima poteskoca sa skolom. Neka jer je u podlozi neka teskoca za koju se kasnije dobije dijagnoza, a neka jer su prezaigrana , prenezainteresirana, jer opcenito nas skolski sustav bas i nije prilagodljiv, zavodljiv. Mislim da je vazno da uvijek imas na umu da tvoje dijete nije jedino s problemima, i da je za rjesavanje tih problema nekako na kraju uvijek najvaznija roditeljeva volja, da se bavi time cak i onda kad ima punu potporu strucnjaka.
I mozda nisam u pravu, ali cini mi se da kod tvog djeteta nema interesa za engleskim jer se u tome osjeca nedoraslo. Cim mu krene bolje, i interes ce nafoci. Obicno ta nezainteresiranost nije trajno stanje...nece vjerojatno biti jezicar, ali sasvim je moguce da dogodine engleski ne bude medu mrskim predmetima.
casa slažem se svemu s tobom. kad god mi dođete teško, sjetim se da nismo jedini. svaki dan razgovaram s roditeljima i vidim da mnogi imaju sličnih problema. nama se poklopilo sve, selidba, prilagodba na novu školu, novu okolinu, privatni problemi, no, vjerujem da će s vremenom stvari ići lakše. osobno se trudim pomoći djetetu koliko mogu. Jučer sam osmislila igricu raspoznavanja boja i predmeta na engleskom jeziku i jako ju je dobro prihvatio. voli takve stvari, kada sami smišljamo igre zajedno, onda lakše prihvati i to učenje. tako da eto, idemo dan po dan.
Ovo je super!
Tako se to radi. Ne razmišljaš o tome kao o nečemu napornom, nego kao o nečemu zabavnom. Djeca su sklona to prihvatiti na isti način. Napraviš igru od svega onog što treba odraditi /naučiti /napisati...
To postane način života. Gledam jučer zadaću o Preradoviću - piše moj sin nešto o pjesmi Zora puca, bit će dana (domoljubna budnica) i sad treba napisati zaključak. Ne mogu sad točno reproducirati, ali zaključio je nešto u stilu da se Preradović s pravom nadao boljim danima za hrvatski jezik jer je ova zadaća napisana upravo na tom jeziku, a ne na njemačkom. Eto, iz takvih "caka" ja vidim da moji sinovi i danas razmišljaju da od zadaće treba napraviti nešto zabavno...staviti unutra neku dosjetku, nešto veselo, a opet točno. Zadaću ne odrađivati to kao kopanje u rudniku. Ako uspiju zadržati takav stav i kad danas-sutra budu zaposleni, puna šaka brade!